Bosanska Gradiška

S marša Kozara 1965. godine
Slikano negdje na Mrakovici

Iz knjige koja se piše...

U Bosansku Gradišku nisam navraćao često. U mladosti, na putovanjima u Zagreb ili kada sam kao student s rajom išao do Trsta u kupovinu garderobe, kroz grad na Savi sam prolazio ne zaustavljajući se jer me ničim nije posebno privlačio. Čak i one godine kada sam na školi u Gradišci predavao Programiranje i Elektronske sklopove, nikada nisam ostao duže da ga razgledam, da prošetam njenim ulicama, odem do obala Save, svratim u kakvu baštu ili restoran na kavu ili pivo. Po završetku nastave bih sjedao u auto i žurio nazad u Banjaluku, ostavljajući Gradišku njenim građanima.

Od grada mi je u sjećanju ostala samo ulica koja pokraj stadiona fudbalskog kluba Kozara vodi do mosta koji spaja Bosnu i Hrvatsku. 

U gradu sam prespavao samo jednom i to one godine kada sam kao srednjoškolac učestvovao u tradicionalnom partizanskom maršu Kozara koji je od Kozarca, preko Mrakovice, vodio do Bosanske Gradiške. Ne sjećam se ko me nagovorio da se prijavim za marš ali mi je u sjećanju ostao dolazak u Gradišku jednog lijepog nedeljnog popodneva. Tog jutra smo krenuli s Mrakovice i preko Podgradaca u grad stigli u kasno poslije podne toliko umorni da su neki od nas jedva mogli hodati. Smjestili su nas u fiskulturnu salu neke škole i mnogi učesnici marša su odmah popadali po ležajevima napravljenim od slame. I ja sam se dočepao ležaja namjeravajući da malo odmorim do večeri kada se spremao kulturno-umjetnički program. Bio sam gladan ali je umor bio jači. Ne sjećam se koliko dugo sam drijemao a onda me glad natjerala da ustanem, da prošetam okolinom, ne bih li našao nešto za prezalogajiti. Lutao sam obližnjim ulicama i u kiosku, na kojeg sam slučajno nabasao, ugledao sam banane, voće koje nisam volio. Ni sam ne znam zašto sam ih izbjegavao. Kada bi me moji kod kuće nutkali da pojedem bananu, ja sam uvijek nalazio izgovor da to ne uradim. Samo jednom sam je probao i nisam bio posebno oduševljen. Radije bih pojeo jabuku ili krušku a to egzotično voće sam prepuštao drugima. A tog dana glad je prevladala pa sam odlučio da ih kupim jer u kiosku nije bilo ništa drugo što bih mogao pojesti. Tako sam se prvi put u životu najeo banana i taj mi događaj iznenada pade na pamet dok sam sjedio u autobusu koji je pun izbjeglica žurio u pravcu Gradiške.

Autobus je napustio grad vozeći polako kroz Zalužane, Trn i dalje prema Gradišci, a ja sam zamišljeno zurio kroz njegov prozor razgledajući mjesta kroz koja smo prolazili. Ovim putem nisam prošao skoro dvije godine a od kako su počeli sukobi u Hrvatskoj, roditeljska kuća na Predgrađu je bila najsjevernija destinacija do koje sam stizao. Iz grada se nije moglo izaći bez dozvole vojnih vlasti jer su na svim glavnim prometnicama bili postavljeni naoružani punktovi, pretvarajući ga u ogroman logor. Autobuse s prognanicima nisu zaustavljali. Odlasci Muslimana i Hrvata su bili organizirani od strane gradske vlasti koje su na taj način ostvarivale jedan od glavnih planova rata: etničko čišćenje cijele regije u cilju stvaranja države samo jednog naroda.

Putem prema Gradišci sam u prošlosti često prolazio pa mi je većina kuća, restorana i trgovina bila poznata. Bilo je tu lijepih, modernih kuća, lijepo uređenih dvorišta i puno restorana koji su bili dobro posjećeni. U nekima bi uveče svirala muzika a posebno su bili posjećeni oni u kojima su oskudno obučene pjevaljke tankog sluha i sumnjive prošlosti privlačile goste u velikom broju. Na krivudavoj cesti na kojoj je saobraćaj uvijek bio gust taj dan nismo sreli mnogo auta. Vremena su se promijenila i nekada prometna cesta je opustjela kao što su opustjeli i parkinzi ispred restorana. Rat je već uveliko zahvatio velike dijelove Bosne i Hrvatske, donoseći promjene u živote većine. Mobilizacije, vojne kontrole na putevima, nestašice benzina, hrane, borba za preživljavanje, nesigurnost, sve je to uticalo da nekada prometna cesta sada zjapi prazna i da se njom uglavnom kreću vojna vozila i autobusi nesrećnika koji ostavljaju svoja ognjišta da bi spas našli ko zna gdje. Nikome više nije bilo stalo do zabave. Restorani su izgubili svoje goste a pjevaljke ostale bez bakšiša koji su bili srazmjerni dekolteima njihovih haljina i obrnuto srazmjerni dužini njihovih suknjica.

Gledajući kroz prozor autobusa koji me vodio sve dalje od rodnog grada u jednom trenutku prepoznah cestu koja se pod pravim uglom odvajala lijevo i vodila kroz plodne njive Lijevča polja, te žitnice Banjaluke, na kojoj su vrijedni seljaci uzgajali ukusno voće i povrće. Banjalučka tržnica je nadaleko bila poznata po paradajzu, paprikama, kupusu i drugom povrću koje je svaki dan stizalo gradiškom cestom na njene tezge. Kroz glavu mi proletiše događaji od prije par godina koji su me jedne proljetne večeri neplanirano odveli ovom cestom. Bilo je to one godine kada sam predavao na školi u Bosanskoj Gradišci. Išao sam tamo dva puta nedeljno poslije posla u Profesionali i vraćao se uveče nakon održane nastave, kada bi mrak već pokrio plodne ravnice Lijevča. Cesta je uvijek bila prometna. Bila je to glavna saobraćajnica koja je Banjaluku spajala s autoputom Bratstva i Jedinstva Zagreb-Beograd. Zbog gustog prometa i mnogih nepreglednih krivina na njoj su se često događale nesreće, ponekad s teškim posljedicama. I sam sam jednom prilikom gotovo zaglavio na tom putu kada sam se jedno veče vraćao kući poslije održane nastave. Bio sam umoran i nisam obraćao pažnju na cestu i saobraćajne znake koji su se na kratko pojavljivali pod svjetlom farova i nestajali u proljetnoj noći. Saobraćaj je bio gust i preticanja su bila rizična. Vozio sam pažljivo dok su mi se oči sklapale od umora. Jedva sam čekao da stignem kući, da se uvučem u krevet i odmorim od napornog dana.

Dugo sam vozio iza jednog kamiončića koji se kretao sporo, ne pokušavajući da ga preteknem. Cesta je bila vijugava, nepregledna, opasna za preticanje. U jednom trenutku mom strpljenju je došao kraj. Dosadilo mi je da slijedim kamiončić i odlučih da ga preteknem. Mislio sam da se nalazim na ravnom dijelu puta ali su me noć i umor prevarili. U preticanje sam krenuo prije jedne od nekoliko krivina koje su skrivale saobraćaj iz suprotnog smjera. Uključih lijevi žmigavac, pritisnuh papučicu gasa moje Zastave i krenuh u obilazak. Kada sam bio negdje na sredini kamiona, iza okuke se pojaviše svjetla kamiona koji mi je dolazio u susret. Bio je blizu, čini mi se na pedesetak-šezdesetak metara. Za trenutak sam se dvoumio šta da uradim a onda sam dao gas do daske, znajući da nemam vremena da se vratim nazad. U zadnjem momentu, kada su svjetla kamiona već bila ispred mene, naglo sam okrenuo volan u desnu stranu.  Osjetio sam jak udarac u zadnji dio auta ali nisam izgubio kontrolu nad vozilom. Izbjegao sam sudar za dlaku a da ni sam ne znam kako. U ušima mi je odzvanjala sirena kamiona kojeg sam za dlaku izbjegao, gubeći se u noći.

Još uvijek pod šokom od onoga što mi se moglo dogoditi nastavio sam voziti nekoliko stotina metara istom brzinom a onda sam dao desni žmigavac, usporio i zaustavio auto na ivici ceste. Vozač kamiona kojeg sam preticao je stao iza mene. Izašao sam iz auta još uvijek po utiskom opasnosti kojoj sam za dlaku izmakao i prišao kamionu. Primijetio sam da sam svojim zadnjim blatobranom zakačio stepenicu koja služi vozaču kamiona da se popne u kabinu, i otkinuo je. Kako se to desilo, ni danas mi nije jasno. Na moju sreću moj auto se prilikom preticnja nije zanio. U tih nekoliko trenutaka sam bio mnogo bliže smrti nego ikada u mom životu. Istog trenutka sam donio odluku da na kraju školske godine neću produžiti ugovor s školom. Novac dobijen za predavanja nije bio vrijedan rizika kojem sam se izlagao svaki put putujući opasnom Gradiškom cestom.

I evo sada, ovog lijepog sunčanog junskog dana devedesettreće, dok se autobus pun prognanika kreće tom istom cestom približavajući se Gradišci, sjetih se te za mene gotovo kobne večeri. U misli mi se vrati ta topla ljetna noć, svjetla kamiona koji mi je išao u susret, za trenutak čuh sirenu koja nestaje u noći iako je u autobusu vladala tišina. Odjednom postaše živi i događaji nakon što sam zaustavio auto da se smirim, da pogledam šta se dogodilo. Kada sam prišao kamiončiću kojeg sam preticao, iz kabine se pojavi mladić u svojim ranim dvadesetim. I on je bio uzbuđen zbog onoga što se desilo. Za divno čudo nije galamio već je izašao iz kabine da vidi o čemu se radi. Pozdravismo se. Rekoh mu da je moja krivica za ono što se desilo i da sam ne znam zašto sam se odlučio na preticanje kada sam dobro poznavao cestu i njene krivine. Nije me krivio. Nije se bunio ni što sam mu oštetio kamion. Uz pomoć baterije smo pregledali štetu na njegovom kamionu. Stepenica kabine je bila gotovo otkinuta i stajala je pričvšćena s dva šarafa pod uglom od devedeset stepeni u odnosu na kabinu. Druge štete nije bilo. Na mojoj Zastavi se oštećenje gotovo nije primjećivalo. Jedinin znak je bilo malo udubljenje na zadnjem desnom blatobranu.

Odmah mu rekoh da ću snositi troškove popravka na što mi on predloži da odem u servis TAM-a u Zalužanima i kupim stepenicu a on će je sam zamijeniti. Dade mi informacije o njegovom kamiončiću i predloži da potražim trgovca koji mu je prodao kamion koji će znati o kojem se dijelu radi. Na komadiću papira mi napisa svoje ime i adresu gdje živi. Imanje njegove familije se nalazilo nedaleko od mjesta gdje sam izbjegao nesreću. Do njega je vodila uska seoska cesta koja se od glavnog puta Gradiška – Banjaluka  odvajala desno stotinjak metara od mjesta gdje smo se zaustavili. Objasni mi da je njegova kuća prva na koju naiđem i da je ne mogu promašiti jer u blizini nema drugih kuća. Obećah mu da ću odmah sutra otići do servisa i da ću dio donijeti za par dana. Nisam mu spomenuo da predajem na školi jer nisam želio da se vijest proširi i možda stigne do mojih đaka. Nije me pitao za ime. Valjda smo obojica bili zbunjeni onim što se dogodilo tako da smo se rastali a da on nije znao ništa o meni. Čak nije zapisao ni broj moje Zastave.

Sutradan poslije posla sam otišao u servis i kupio odlomljeni dio. Stavio sam ga u gepek auta kako bih ga odnio slijedeći petak kada sam imao nastavu u Gradišci. Po završetku predavanja obavijestio sam direktora škole da na kraju godine neću produžiti ugovor, objasnivši mu šta je razlog. Bilo mu je žao jer su u školi bili zadovoljni mojim radom, đaci su me voljeli ali je shvatio razlog za moju odluku. Reako je da su mi vrata širom otvorena ako se ikada predomislim.To veče sam vozio pažljivije nego obično. Veče je ponovo bila lijepa, ja sam bio umoran ali nisam dozvoljavao da me umor savlada. Osjećao sam olakšanje nakon razgovora s direktorom. Znao sam da ću se na kraju školske godine riješiti tih čestih putovanja cestom koja je odnijela mnoge živote. Vozio sam polako, trudeći se da ne promašim cestu u koju sam morao skrenuti.

Iako je mrak skrivao okolinu uspio sam prepoznati mjesto gdje sam izbjegao nesreću a vrlo brzo nakon toga se pojavila cesta. Skrenuo sam desno na prilično usku ali dobro održavanu makadamsku cestu. S obe strane su se prostirala plodnja lijevčanska polja. Nisam se vozio duže od par minuta kada se s desne strane pojavi ulaz u poveliko dvorište u kojem se nalazila povelika kuća uz nekoliko drugih objekata raspoređenih s obe strane kuće. Na prvi pogled se moglo primijetiti da su domaćini dobro stojeći jer je kuća bila velika, relativno nova, s bijemo fasadom na kojoj su se isticali veliki prozori premazanom tamno smeđom bojom. U dvorištu primijetih četiri-pet auta i kamiončić koji sam poznavao. Znao sam da se nalazim na pravom mjestu.

Zaustavih auto, ugasih motor, izađoh iz auta i zaputih se ka vratima kuće koja su bila otvorena. To me malo začudi jer je u dvorištu bilo prilično mračno a imanje se nalazilo u sredini velikih obradivih površina bez komšija u blizini. Kada se približih otvorenim vratima začuh razgovor koji je dolazio iznutra. Kucnuh par puta na štok vrata i kada niko ne odgovori, zakoračih bojažljivo u podugačak hodnik koji se pružao uz prednji zid kuće. Hodnik je vodio prema povelikoj prostoriji u kojoj se okupio veći broj ljudi. Pričali su prilično glasno, ne obračajući pažnju na vrata. U trenutku kada stigoh do vrata prostorije iza jednog od dugačkih stolova na kojima su se nalazili tanjiri s mezom, te boce piva, rakije i vina, usta mlađa osoba i pođe prema meni. Bio je to momak koji je vozio kamiončić za koji sam donio oštečeni dio. Bi mu drago kada me ugleda, priđe mi, veselo me pozdravi i pozva da uđem.

“Danas je naša slava pa smo se okupili da se malo razveselimo. Upravo smo razgovarali o tebi kad ti se pojavi. Uđi da te upoznam s roditeljima i ostalim gostima”.

Do tada nikada u životu nisam bio na pravoslavnoj slavi ali prihvatih njegov poziv iako sam se osjećao malo nelagodno,. A nije mi se ni ostajalo poslije napornog dana. Trebao mi je odmor a do kuće me čekalo još tridesetak minuta vožnje cestom koju nisam volio. Dok me je vodio do jedne prazne solice za dugačkim stolo, mladić pozva oca i reče mu ko sam. Upoznasmo se. Kada ču o kome se radi očevo lice se razvuče u osmjeh.

“Baš mi je drago da smo se upoznali. Evo upravo pričamo s gostima šta se desilo prije par dana i ja im objašnjavam kako mi sin nije uzeo podatke o tebi. Baš smo ga zafrkavali kako je naivan kada je povjerovao da ćeš donijeti oštećeni dio. Mogu ti reći da si nas baš iznenadio. Malo je poštenih ljudi danas. Hajde sjedi s nama i počasti se. Danas je naša slava i evo nas s prijateljima slavimo. Šta češ pojesti, popiti?”

Pokušah se izvuči ali na njegovo uporno insistiranje sjedoh za sto. Predamnom se odmah nađe tanjir s pečenicom, komad kruha i boca Nektara. Bio sam gladan i pečenica bi mi dobro došla ali sam se bojao da me pivo ne uhvati ali nisam imao izbora. Dok sam jeo i pio, razgovarao sam s gostima oko mene. Slava je očigledno počela dosta ranije jer je atmosfera bila vesela. Bilo je i šale u vezi događaja od prije par večeri ali i čuđenja da se nisam ušutio već uradio ono što sam obećao. Objašnjavao sam im da je trošak za dio mala cijena za ono što mi se moglo dogoditi. A mogao sam se polomiti ili čak izgubiti glavu i završiti na groblju. Ovako, sve je prošlo dobro i evo sjedim s njima, mezim, pijem i šalimo se.

Kada sam završio s mezom ustah, izvinih se svima što moram ići, objašnjavajući da sam umoran i da me čeka vožnja do kuće. Pozdravih se s gostima a momak i njegov otac me ispratiše do auta. Dok smo išli ka autu otac momka mi reče da bi htjeli da mi poklone malo krompira, paprika i nekih drugih poljoprivrednih proizvoda. Time se bave i od toga žive a pošto sam ih iznenadio poštenjem, htjeli bi da mi se oduže. Rekoh im da to nije potrebno, da bi to učinili i drugi ali oni mi ne dadoše otići dok mi u gepek ne ubaciše od svega po malo. Pored toga otac me upita gdje stanujem jer bi htjeli da mi dovezu vreću paprika i krompira kada budu išli na pijacu u gradu. Rekoh im da stanujem na Starčevici, da im to nije na putu ali on nije odustajao. Tražio je moju adresu. Dadoh im adresu i još jednom im se zahvalih na gostoprimstvu i povrću koje su mi dali. Obojica su se zahvaljivali meni što sam uradio ono što sam prije par večeri obećao ponavljajući da mi se mogu bar na ovaj način zahvaliti.

Sjedoh u auto i zaputih se nazad do glavnog puta a onda skrenuh desno u pravcu Banjaluke. Razmišljao sam o ovom događaju cijelim putem do kuće, čudeći se kako sam lijepo primljen i ispraćen. Kod kuće Neri ispričah šta se dogodilo i pokazah joj povrće koje sam dobio. I ona je bila iznenađena reakcijom nama nepoznatih ljudi koje je jedan normalan gest toliko iznenadio da su osjećali obavezu da se nekako oduže.

Slijedećeg utorka pred našim ulazom na Starevici stade kamiončić i momak koji ga je vozio pokuca na naša vrata. Pokraj njegovih nogu su ležale dvije vreće. U jednoj su bile paprike a u drugoj krompir. Moji novi poznanici od prije par dana su održali svoje obećanje kao što sam ja obdržao svoje.

A kasnije, u jesen, ponovo je stiglo povrće za mene. Ovaj puta su stigle i dvije vreće kupusa. Bilo je to veliko iznenađenje za nas jer sam na događaj na cesti prema Gradišci već skoro zaboravio.

Danas, dok me autobus vozi gradiškom cestom kroz bogata lijevčanska polja prema Hrvatskoj, sjetih se tih vrijednih domaćina, tog nenadanog prijatnog susreta nakon nezgode na cesti samo par godina ranije. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Jugoslavija je propala, rasturila se, mnoga prijateljstva su pukla, zavladala je mržnja. Pitao sam se šta se dogodilo s mojim nenadanim poznanicima? Kako bi me danas primili da kojim slučajem navratim do njih? Da li bi im bilo važnije kako se zovem i kojoj naciji pripadam nego kakav sam čovjek? Da li su i oni pali pod uticaj propagande koja je širila mržnju na sve strane? Odgovore nisam znao i nikada ih neću saznati. 

nastavit će se...