Orden časti

Desilo mi se nekoliko puta da pripremam novi prilog a onda me neka vijest iznenadi jer je direktno vezana za ono o čemu sam počeo da pišem. Evo prekjučer, u srijedu 24. jula počeo sam da pišem prilog o ulozi medija, a posebno štampe, na širenju laži za vrijeme devedesetih i njenom doprinosui na krvave događaje koji su uslijedili, kad jučer u “nezavisnim” Nezavisnim novinama ugledah članak pod naslovom “Dodik odlikovao Glas Srpske”.

Evo prve rečenice prekopirane sa web stranice “nezavisnih”:

D. SLADOJEVIĆ - 25.07.2013 16:59

BANJALUKA - Milorad Dodik, predsjednik RS, odlikovao je "Glas Srpske" ordenom časti sa zlatnim zracima, za priznati javni rad na afirmaciji ljudskih prava, toleranciji među ljudima i narodima, vladavini prava i sloboda, kao i rezultatima koji doprinose jačanju ugleda RS.

Dakle, „gospodin“ Dodik odlikuje „časni“ Glas Srpske ordenom časti za gore navedeni rad.

Čitam, i ne mogu da vjerujem. Čuj, orden časti! Pa zar je moguće da ljudi i danas nastavljaju da lažu sami sebe i da to pokušaju prodati ostalima kao istinu. A izgleda da to kod ovaca prolazi jer dotični „gospodin“ ne bi uporno nastavljao sa svojim predstavama za narod da one nemaju prođu. Da je bar izabrao orden zasluga za narod ili nešto slično, još bih mogao razumjeti. Ali, orden časti!!!

Da se vratim na prilog koji na kojem sam radio, uz napomenu da sam mu zbog navedenog članka promijenio naslov i da sam na kraju dodao nekoliko paragrafa u duhu ovog  iznad „izuzetno značajnog događaja“.

U onim tamo našim krajevima laž je toliko uhvatila korijena da je teško odrediti šta je istina a šta nije. Političari lažu jer im je to struka ali ova bolest je uhvatila i obični narod pa se pitam dokle će to ići. Međutim, nije to neka nova disciplina. U redovitu upotrebu laž je uvedena tamo krajem osamdesetih a za sve ove godine  su se neki tako dobro istrenirali da i oni sami vjeruju u ono što govore.  Najbolji primjer je vožd manjeg blentiteta koji čak prizna da je ranije lagao zbog političkih razloga  a sada, kako opet sam kaže, govori istinu. Kada bi ga neko malo bolje pritisnuo, vjerujem da bi se i sam zapetljao u kučine i ne bi mogao razabrati šta je istina a šta laž i kada je šta koristio.

Sjećam se onih dana kada se u Bosni zakuhavalo. Na televiziji i radiju, koji su bili pod kontrolom nove „narodne“ vlasti, reporteri su se trudili ko će koga nadmašiti u širenju laži koje su imale za cilj raspirivanja međunacionalne mržnje. Banjaluka je prednjačila jer je, kao najveći grad pod kontrolom SDS-a, imala na raspolaganju moćne medije. Radio Banjaluka je rigala laži o zločinima onih drugih (pečenju na ražnjevima, nabijanju odsječenih glava na kolčeve, bacanje djece lavovima itd), na TV-u su se vrtile slike sela u plamenu, tijela „naših“ pobijenih i unakaženih itd, a ni štampa nije puno zaostajala.

Novine tih dana nisam kupovao niti čitao ali sam od drugih saznavao ponešto, naročito ako se radilo o ljudima koje poznajem.

U Glasu Srpske (koji je u to vrijeme po hitnom postupku preimenovan i dobio odgovarajući pridjev kao i sve ostalo u našem gradu i regiji) počele su se javljati vijesti o ljudima sa kojima sam nekada radio. Optuživani su kao izdajice, dezerteri, suradnici neprijatelja, lopovi i prevaranti. Naravno da u te vijesti nisam vjerovao ali mnogi jesu. Neki su ovakve članke jedva dočekali da bi ih iskoristili za sramno ponašanje prema svojim radnim kolegama i komšijama koji su ni krivi ni dužni snosili posljedice „djela“ optuženih.

Neki dan mi u ruke dođe članak objavljen 1. maja 1992. godine u gore spomenutim „cijenjenim“ novinama u kojima se piše o nekolicini mojih bivših radnih kolega. Kako se iz članka može zaključiti, radi se o trojici inžinjera koji su bili aktivna vojna lica zaposlena u RO Profesionalna Elektronika (iako za Damira nisam siguran da je bio vojno lice). Sva trojica su, prema tvrdnjama autora članka, koji je prenio ono što je saznao od njihovih radnih kolega, odmah stupila u neprijateljske snage, od kojih je jedan od njih, Zvonimir Savi, bio naročito opasan. Uz put, prema istom izvoru, rukovodioci iz bivše fabrike su im, kao dio zavjere, prebacili namještaj u Hrvatsku, iako su znali da su navedeni sada na strani mrskog neprijatelja.

Tako je pisao Glas Srpske devedesetih, nigdje ne navodeći niti jedno ime izvora informacija. Malo mi je to čudno jer bi, ako se zaista radilo o dezerterima koji su prešli u neprijateljske snage, taj pojedinac ili grupa koja je dojavila šta se događa u fabrici, danas mogla tražiti određene privilegije koje pripadaju onima koji su se posebno istakli u „odbrambeno-otadžbinskom ratu“ . Recimo, mogli bi uduplati godine staža ili dobiti nekakav dodatak za posebne zasluge za narod i otadžbinu. Međutim, imena nema, a nama samo ostaje da nagađamo razlog.

S jednim od  navedenih „dezertera“ sam od nedavno u kontaktu ali nismo razgovarali o ovom pisanju Glasa. Bilo bi interesantno ako bi se on ili neko od ove „opasne trojke“ javio da nam pojasni o čemu se radi. Uvijek je korisno čuti i drugu stranu jer veoma često istina ima dva kraja.

Tako je pisao „Glas Srpske“ devedesetih.

Ima toga još i naći će se na ovim stranama da nas podsjeti na vremena kada su prodane duše kupile poene izmišljajući laži o poštenim ljudima.

U stvari, griješim, danas su druga vremena ali laži su i danas na cijeni jer je potrebno naći opravdanja za zla koja su počinjena. Jer kako bi čovjek mogao razumjeti jučerašnju dodjelu ordena časti za novine koje su devedesetih pisale laži o pojedincima koje su ih mogle koštati glava nego kao jednu veliku laž koja se narodu servira sa najvišeg vrha vlasti. Međutim, vjerujem da to nikoga ne iznenađuje jer je onaj koji orden dodjeljuje ujedno i najveći lažov u mnoštvu njemu sličnih, još od doba lažnog komuniste, preko lažnog reformista i lažnog umjerenjak, pa sve do današnjih dana okorjelog nacionaliste i velikog vjernika. Ordeni su u današnje vrijeme jeftini pa bi bio red da jedan sličan ovome Glasovome dobije i drug Mile jer ga on svojim dugogodišnjim djelovanjem itekako zaslužuje.