SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, January 22, 2015

Posjeta Nadi i Davoru

Nakon što sam se rastao sa Enisom i Natašom, put me je vodio u Dubec, Nadi u posjetu. Zadnji put kada sam na okretištu izašao iz tramvaja, na stanici me je čekao Miro. Ovaj put sam znao da ga neće biti. Zlokobna bolest, koja je u zadnjih par godina odnijela nekoliko prijatelja, je bila jača. Svi napori, sva borba je bila uzaludna. Miro je otišao tamo gdje ćemo i mi svi jednog dana završiti svoj put. Samo je pitanje na kojem se mjestu u redu, u kojem se niko ne gura, nalazimo.

Na stanici me je čekao Davor. Pozdravi smo se i sjedosmo u lokalni bus koji je vodio pokraj naselja gdje Štefanci žive zadnjih petnaestak godina. Kada smo devedeset treće stigli u Zagreb kao izbjeglice, tamo smo zatekli Miru koji je istim putem otišao prije nas. Kako smo ga pronašli, ne sjećam se, ali se sjećam jedne večeri kada smo do kasno u noć Nera i ja sjedili u stanu, čini mi se u Susedgradu, gdje se Miro privremeno smjestio sa djecom, pijuckajući i pričajući. Nada je u to doba bila u Njemačkoj pokušavajući da zaradi nešto novaca za život. Miro je ostao sa djecom u Zagrebu radeći poslove koje smo mi izbjeglice mogli dobiti. Sjedili smo u dnevnoj sobi i pričali dok se na televizoru vrtio nekakav nezanimljiv program koji niko od nas nije pratio. Djeca su u međuvremenu otišla spavati a mi smo se nazad u naš iznajmljeni stan u Prečkom zaputili pješice dobrano poslije ponoći.

Jednog dana krajem jula devedeset četvrte stigao je Miro u Ježdovec kod moje sestre, gdje smo se morali preseliti jer od mog posla nije bilo ništa a ostali smo i bez para, da nas svojim kombijem prebaci na parking kod Autobuskog kolodvora, na naš put preko velike bare. Na istom mjestu smo se sreli zadnji put prije tri godine, nekoliko dana prije moje prve posjete familiji u njihovom novom prebivalištu. Otišli smo taj dan do Kvatrića na čevape i pivo a onda je pao dogovor da dođem kod njih na ručak . A evo danas, umjesto njega me dočekao Davor. Život je pun iznenađenja, i lijepih i ružnih, i moramo se s tim pomiriti jer često neko drugi poteže konce a ne mi.

Nada me je opet dočekala s jelom i pićem kao prošli put. I opet se razvezla priča. Pričala mi je o njihovoj borbi s opakom bolešću, o Mirinoj sreći kada je Davor napokon dobio posao, o danima nakon što ih je napustio. Ne mogu ni zamisliti kroz šta su prolazili. Svi napori nisu urodili plodom. Opaka bolest je bila jača.

Drago mi je bilo čuti za Davora jer znam kako je svima nama prognanima bilo teško u novim domovinama. Posao, bilo kakav, daje nadu za bolje sutra. Ni u rodnom gradu situacija nije bolja ali je nama koji smo morali otići bilo mnogo teže uklopiti se u novu sredinu ma kako se ko snašao. Znam da Davoru ni sada nije lako jer mora rano ustajati da bi stigao na posao na drugom kraju grada ali i to će jednom proći. Vrijedan je to i pošten momak koji na kraju mora dočekati svojih pet minuta.

Vrijeme je prošlo brzo. Morao sam nazad u Ježdovec koji je na drugom kraju grada. Pozdravio sam se sa Nadom a Davor me je odveo do tramvajske stanice meni nepoznatim ulicama. Sjećam se da sam prošli put prošao istim putem sa Mirom. Noć je bila hladna i na ulicama nije bilo skoro nikoga. Kada smo stigli do stanice , molio sam Davora da se vrati kući ali me on nije htio slušati. Ostao je sa mnog dok tramvaj nije stigao a onda se zaputio nazad istim putem. Mene je čekalo dugo klackanje ulicama Zagreba u gotovo praznom tramvaju. Bilo je toplo pa sam do Savskog mosta gotovo zaspao. A onda me dočekala hladna noć na stanici na kojoj je pored mene bilo još samo nekoliko osoba koje su, kao i ja, žurile svojim kućama u predgrađe velikog grada. Hodao sam stanicom da se zagrijem a u glavi su mi se ponovo počele vrtjeti misli i pitanja na koja ponekad nemam odgovor. Otkud ja ovdje? I zašto? Žašto nam se sve ovo desilo? Zašto je nekima toliko važno pripadati nekoj naciji a biti čovjek za njih ne znači ništa? Da li su oni, koji su godinama planirali sve ovo što nam se dogodilo, sada zadovoljni postignutim ili ima i onih koji su se pokajali? Da li će nepravda učinjena nama koji ju nismo ničim zaslužili biti ispravljena? 

Odgovore  na neka pitanja znam a neka će mi zauvijek ostati nepoznanica.

Moj autobus je stigao nakon tridesetak minuta, negdje oko ponoći. Predamnom je bio još jedan dan u starom kraju a onda, pravac Amerika. Do nekog novog puta i novih dragih susreta.

Labels: ,

4 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Kako meni na ovoj slici tuga pokazuje svoje lice. Ostavio si Nadu za kraj, jer vase uspomene i zajednički dogadjaji u mladosti i kasnijem zivotu bila su razlog ovoj ljudskoj priči.
Ja sam imala početkom ove godine zajednički osjecaj tuge sa mojom prijateljicom Hafizadom Huseinbegovic koju svi znaju kao Seku. Bila je sekretarica direktora banjalucke elektrodistribucije ili kako se to vec zvalo. I njoj je umro muz početkom prosle godine i ovo joj je bila prva Nova Godina bez njenog Omera.
Vice i ja smo s njom Izišli malo na Bascarsiju. Otvorio se jedan novi turski restoran, poznatog turskog lanca restorana, Konyali. Ambijent, hrana i cijene vrlo primamljivi i za nas svijet. Razgovor, sjecanja i uspomene su meni prvi lijek za depresiju. Ali u tome se uvijek iza nalazi strah od trenutka , koji se doživljava kad se pomisli da smo svi u tom redu u kojem se ostaje bez najdražih .
Nadam se da je Nada nasla snage da u njenom srcu
Stanuju lijepe uspomene. Ja sam njihov zivot nekako dozivljavala ,kao stalnu muziku. Bili su izvrsni poznavaoci prave muzike a i mi na blogu smo cesto bili počašćeni njihovim izborom.
Nazalost broj prijatelja, rodbine i poznanika nasih generacija se stalno smanjuje. Vecinom su to oni koji su prezivjeli sve sto ste i vi prezivjeli, a na TV-u cesto slušam o stresu koji je najčešći uzrok opakim bolestima. Koliko ste ih vi svi prezivjeli samo vi znate.

Obzirom da je to Milane bio kraj tvog boravka u starom kraju, interesuje me kakav je osjecaj bio nakon ulaska u tvoj novi dom.
Ovo zbog toga sto sam ja svog sina kad je dosao iz Holandije pitale " Imas li osjecaj da si dosao kuci ?" on je odgovorio "Nećeš se ljutiti mama."
Kad sam odgovorila da necu , on je rekao " Nemam"
Mene je to obradovalo jer je otisao sa 19 a sada su mu 44.
Zavolio je svoju novu domovinu, a ja sam sretna sto je to Holandija.
Pozdrav Saima

Friday, 23 January, 2015  
Blogger co said...

Saima, putovanje još nisam završio. U Zagrebu sam ostao još jedan dan. O tom, uskoro, kao i o osjećaju kada sam se vratio nazad u USA.

Friday, 23 January, 2015  
Anonymous Said said...

Pitanje koje je Saima postavila sinu je interesantno. Prilikom zadnjeg boravka u Bosni pricao sam sa kcerkom Noorom, i u jednom trenutku sam je upitao da li bi mogla zivjeti u Sarajevu, i bio je isti odgovor, "Tata, ne moj se ljutiti, ali moj dom je u Finskoj, meni je ovaj nacin zivota stran".Noora je rodjena u Finskoj, mi kuci iskljucivo pricamo na nasem jeziku, ali ona je primila obicaje i nacin zivota finaca. Naravno, stalno joj govorimo odakle su joj korijeni i da to ne zabovari.

Saturday, 24 January, 2015  
Anonymous Anonymous said...

Ovo gore je dobro "Said said", he,he.
Pozdrav Said

Saturday, 24 January, 2015  

Post a Comment

<< Home