Pismo

 Od Saime sam nedavno dobio materijal za tri priloga i evo tek sada objavljujem drugi. Razlog kašnjenju je nesporazum oko dole napisanog. Naime, ni uz sve napore nisam mogao razumjeti prvi dio teksta. Sve mi se tu nešto pobrkalo a od Saime nisam dobio razjašnjenje pa tekst ide onako kako je poslat. Nadam se da će ga Saim pročitati i eventualno korigirati ako za to nađe potrebe.

Evo o čemu nam Saima piše:

Slijedeće pismo je poslala kćerka od mojih komšija preko puta. Majka joj je umrla prije rata na godinu dana. Bila je rođena Sarajka, po roditeljskom nasljeđu katolkinja. Otac je bio Srbijanac iz Golubca. Otac je imao kavanu za vrijeme rata ga ubili četnici. Majka preuzela kavanu. Pričao nam je da je majka to prodala. Kad je imala najbolje proizvode u kafani došli bi popovi i sve jeli besplatno. Poslala ga u srednju Oknu školu i poslije u sanitetski akademiju. Došao je u Sarajevo bio načelnik Prijemnoga odjeljenja u Vojnoj bolnici. Dugo su čekali dijete. Sandra je Anu rodila u 40-toj. 

Kad je počeo rat poslao je vojnim  avionom koji je iz Sarajeva svakodnevno prevozio “na kratko vrijeme” većinom srbijanske oficire i njihove porodice. On je ubijen ono ljeto mislim 94. kada je Slobo zabranio ulazak Biljane Plavšić u Srbiju. Imam u dnevniku ali mi se ne da tražiti. Tada su bosanski Srbi pucali po stanovima Srbijanaca koji su ostali sa nama. Sve su podatke dobijali od naših komšija koji su bili s njima. Njen tata mi je rekao gdje je sve što je vrijedno sakrio ako mu se šta desi i dao mi u amanet da ne dozvolim da mu popovi budu na sahrani jer i tada su se samo po imenu pojavljivali na sahranama poginulih sve tri vjere iako ih niko nije ni zvao. To je uvijek bila najmoćnija organizacija.

Vice i ja smo se uspijeli s tim izboriti i sve to obaviti sa velikim trudom.

Ona je otišla u Holandiju, udala se za našeg Bosanca iz Vareša, ima sina, radi u banci. Sve muke je prebrodila i sretna je.

Ovo sto je doživljavala u Srbiji i danas traje. Vrijeđanje u Srbiji našeg naroda još uvijek traje ali hinjski i podmuklo. Nažalost ništa manje ni u Hrvatskoj. Osjetila sam to i na vlastitoj koži.

Saima