Srebrenka i Dusko
Na danasnji dan prije tacno tri godine je s ovog svijeta zauvijek otisla jedna banjalucka familija. U cijelom sklopu nesretnih okolnosti, nakon uporne borbe da se snadju u novom okruzenju, Srebrenka i Dusko Vlainic su na danasnji dan prije tri godine nesretno izgubili zivot u pozaru koji je zahvatio njihovu kucu u predgradju Indianopolisa, grada u koji su stigli jos daleke 1994.Tokom ovih zadnjih godina (od pocetka rata na nasim prostorima), imao sam priliku da se sa Vlainicima bolje upoznam i zblizim, vise nego za cijelo vrijeme mog zivota u Banjaluci. Bilo je tu dosta interesantnih dogadjanja, anegdota, dugih telefonskih razgovora...
Zahvaljujuci Vlainicima (za vrijeme nasi izbjeglickih dana u Zagrebu), saznali smo da Amerika prihvaca mjesane brakove iz Banjaluke, jer takvi tamo nisu imali mjesta. Prije naseg polaska za Ameriku, prve informacije o zivotu u ovim krajevima smo takodjer dobili od njih. Cak smo nastojali da nas posalju u Indianapolis, kako bismo imali bar nekog bliskog u novom svijetu. Vrlo brzo nakon kupovine prvog auta, odlucili smo da ih posjetimo, iako je put do Indianapolisa poprilicno dug (6-7 sati voznje).
Sjecam se mnogih anegdota vezanih za njih dvoje. Na primjer, sjecam se prvog razgovora nakon njihovog dolaska u Ameriku, kada su nam pricali kako ih je na aerodromu docekala televizija i kako su u to doba izbjeglice iz Bosne bile glavna vijest. Pricali su nam o prvim zaposlenjima i njihovim sponzorima (familija doktora, prelijepa kuca s bazenom), koji su ih svakodnevno vozili na i sa posla, na kojem su zaradjivali minimalnu satnicu (a istovremeno su stanovali kod bogatasa).
Sjecam se i anegdota za vrijeme kratkog boravka u Zagrebu, gdje su Srebrenka i Dusko dosli nakon odlaska iz Banjaluke. Dusko nam je pricao kako su ga na hrvatskoj granici gledali sa nevjericom kada je iz Madjarske prelazio u Hrvatsku: u toku zestokih sukoba u Hrvatskoj, kada su Srbi bili na niskoj cijeni (sadasnju situaciju nemam namjeru da komentiram), pojavljuje se on, Dusko Vlainic, Srbin rodjen u Beogradu, s namjerom da se, bar privremeno skrasi u Zagrebu. Carinik mu je onako sazaljivo rekao: "E' Dusko, Dusko, pa kuda si ti krenuo?"
Jednom drugom prilikom, kada je Dusko slao nekakav paket na posti u blizini Glavnog zeljeznickoh kolodvora u Zagrebu, bio je u slicnoj situaciji. U to doba bila je obaveza da se provjere podaci osobe koja salje paket. Sluzbenica na posti ga je zamolila za 'osobnu iskaznicu' (koju Dusko naravno nije imao) ali je jedan od zaposlenih, onako prijateljski, rekao: "Ma pusti ga, vidis da je nas covjek". Tako se nas Dusko, dusa od covjeka, ponovo 'provukao' bez vecih problema.
Iako mu prilagodjavanje novom zivotu nije padalo lako (slabo poznavanje engleskog jezika, poslovi na koje nije bio navikao), Dusko se ni jednog trenutka nije zalio na Ameriku. Uvijek je znao govoriti kako je Amerika zemlja koja nas je prihvatila u trenucima kada nam je bilo najteze i kada su mnoge druge zemlje to odbijale.
Fotografija uz ovaj prilog je snimljena prilikom nase zadnje posjete Vlainicima, par nedelja nakon tragedije koja ih je iznenada zadesila: njihov sin jedinac, Matija, je nesretnim slucajem izgubio zivot. Mi smo pozurili u Indianapolis da bar par sati provedemo s njima u nadi da cemo im bar malo pomoci da lakse podnesu ove teske trenutke. Fotografija je snimljena ispred njihove kuce prije naseg polaska kuci. Uz Srebrenku i Duska je i njihov ljubimac Ara, koja je nakon mnogih 'peripetija' stigla u Ameriku, godinu dana nakon njihovog dolaska. Sve troje su nesretno izgubili zivote jedne ljetnje noci kada je pozar zahvatio kucu koju su kupili u jednom lijepom, mirnom, predgradju Indianapolisa.
Dugo sam se dvoumio da li da objavim ovaj prilog ali je na kraju prevagnula zelja da se o Srebrenki i Dusku, na danasnji dan, nesto napise. Vjerujem da ce ih se njihovi mnogobrojni prijatelji sjecati jos dugo jer su to svojim zivotom i djelom zasluzili.
Na ovoj stranici mozete vidjeti jos nekoliko fotografija snimljenih prilikom posljenje posjete Srebrenki i Dusku, te par Matijinih fotografija.
Labels: in memoriam
posted by co | 12:01 AM
6 Comments:
Co, drago mi je da si postavio ovaj prilog.
Ljudi zive onoliko koliko zive u nasim sjecanjima, a tvoj clanak pokazuje da Vlainici nisu zaboravljeni i da ih se jos uvijek svi rado sjecamo.
Vlainici su mi bili dragi poznanici.Tihi i neupadljivi, izuzev velike razlike u velicini koja ih je cinila jos simpaticnijima.Za Duska me veze jedan komican dozivljaj.On je bio skolski drug mog brata pa smo jednom posudili camac i nas trojica smo "gurali" uz Vrbas pa kada smo prolazili ispod Gradskog mosta, zahvaljujuci niskom vodostaju /iako smo znali u detalje sta se u vodi nalazi/ nasukali smo se na jedan od "direka", ostataka starog drvenog mosta ili skele za gradnju kasnijeg kamenog. Naravno, za stare Vrbaslije je to bila neugodna scena a na mostu se zacas iskupilo mnostvo posmatraca, pa i par prvih turista kojih u ono vrijeme nije bilo puno.Negdje se nasao i fotagrafski aparat a mi smo se bespomocno vrtili kao kazaljka na satu.Kako se tom prilikom kraj camca priblizio susjednom direku,Dusko je izisao iz camca i balansirao na vrhu te grede a mi smo se, zahvaljujuci rasterecenju, odsukali.Sada smo imali Duska zarobljenog na gredi i nismo ga htjeli odmah uzeti nazad u camac sto je posmatrace na mostu jos vise veselilo.Ta mala "pakost" mi se urezala u sjecanje i cesto smo ju spominjali. Naravno, Dusko nam to nije zamjerio.
Veoma mi je zao zbog svega sto im se desilo i ostace mi uvijek u najljepsoj uspomeni!
Dugo sam se mislila da li da napisem nesto ili ne.
Matija i ja smo isli zajedno u razred u osnovnoj skoli Kasim Hadzic kod ucitelje Buzadzija Rajka. Od prvog do petog razreda smo sjedili zajedno u klupi. Bila sam mu simpatija. Uvijek se zezao sa mnom na odmorima i ja sam ga kao tukla, o on je pjevao ko se tuce taj se voli. Isli smo jedno kod drugog da pisemo zadacu, ali nikada je nismo pisali vec smo igrali sah, citali romane... Izgubila sam kontakt s njim kad je otisao iz Banjaluke. Cula sam da je u Zagrebu i nista vise. Ne mogu opisati osjecaj kad sam procitala sta se deselio njemu i njegovima. Veoma mi je zao sto se sve tako desilo i Matija ce mi uvijek ostati u lijepom sjecanju!
Evo, sad sam dobio link na ovu stranicu, pa su mi oci jos pune nevjerice. Iako je proslo vec toliko vremena, uvijek me dirne sjecanje na Duska i Srebrenku. Bio sam na komemoraciji u Indianapolisu. Snimio sam i slike izgorene kuce. I iako je od toga proslo (evo vec) skoro 4 godine, jos nisam razvio film. Nekako mi se svaki put sakrije, i nikako da ga razvijem... Posjecivao sam ih povremeno, culi smo se povremeno, ne znam. Tesko mi je bilo sto reci. Mi, koji smo ih znali, bili smo privilegirani znati tako krasne ljude.
Da Luki, u pravu si. Srebrenka i Dusko su bili divni ljudi i mnogi ce ih se sjecati cijelog zivota. Ja, na zalost nisam bio u mogucnosti da prisustvujem sahrani kao ni mnogi drugi, jer nas je zivot razbacao na sve strane svijeta.
Hvala za ove slike, Dusko je bio moj dalji rodjak i cijelo djetinjstvo mi je bilo vezano za njih. Poslije mi je Srebrenka u Elektro skoli predavala programiranje ili....vec sam zaboravila. Moja porodica i ja ih se sjecamo sa ljubavlju i osmjehom....
Post a Comment
<< Home