SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, December 18, 2007

BOSNA JE ODVRATNA PREDIVNA ZEMLJA!

Nemam obicaj da cesto posezem za tudjim materijalima ali se ponekad mora odstupiti od prinicipa. Narocito ako se ‘naleti’ na nesto sto je vrijedno zabiljeziti, kao sto je to u ovom slucaju.

Na cafekajak svratim dnevno da vidim sta nasa banjalucka raja radi, cime se zabavlja, sta ih muci, o cemu se razgovara. Ima tu, pored ostalog, i dosta interesantnih polemika koje privlace moju paznju. Danas mi oko zape za jedno javljanje a koje je opet vezano za nesto sto je objavljeno negdje drugdje.

Intervju s Josipom Pejakovicem, kojeg se moja generacija mora sjecati, jer je ostavio neizbrisivog traga u nasim zivotima. Svi se sjecamo njegovih monodrama, kojima smo se, uglavnom smijali, ne sluteci da ima nekih koji su ih svacali potpuno drugacije. Da je tako, valjda nam je svima jasno. Evo intervjua koji je Josip dao casopisu Slobodna Dalmacija nedavno. Nemam sta ni dodati, ni oduzeti. A vi?

Intervju s Josipom Pejakovicem

Autor: Milorad Bibic,

Slobodna Dalmacija 2007-12-08

Bosna i Hercegovina je tragicna država. Ona je cudo zato što u njoj egzistiraju samo tri zanimanja: Bošnjaci, Hrvati i Srbi!

Vidio sam da mladi i stari u publici placu dok s pozornice govorite u svojoj monodrami On meni nema Bosne: Kako bolan nema Bosne, a Neretva huci, kako bolan nema Bosne, a Miljacka tece, kako bolan nema Bosne, a Sana ide. Ti misliš da ona ne ide, ali sagni se, hajvanu, pogledaj, ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Ukrina, ide Lašva. Svi oni i one idu, a ti dje ceš? Nemaš kud. Ide bolan Ugar, u njega utice Lonska, tu riba ima. Tu si ti trebo ribe fatat, a ne moju kucu rušit. Ti si trebo otic na onu Unu, zasjest s komšijama i zapjevati Ah meraka u veceri rane, ane se fatat granata i djecu po gradovima ubijat. Sram te bilo!

Placu ljudi jer znaju kako im je nekad bilo, a kako im jesad. Bježe ljudi u prošlost zato što danas grozno žive. I onda to fukare zovu – jugonostalgijom! Žele da izbrišemo gumicom ono što smo bili, žele da izbrišemo gumicom godine, desetljeca radosti, srece, lijepog života. Rodio sam se i živio u puno vecoj državi od Bosne i Hercegovine, u kojoj sada živim. I tjeraju me da budem sretan ovdje. A ja ne mogu biti sretan jer znam da živim i da cu umrijeti u zlu koje još nije vidjeno, u mržnji, nepoštovanju i preziru kakvi se ne pamte. Svima nam je, osim fukarama, koji nikad ništa nisu vrijedili, a sad su izašli na površinu, bilo bolje. Sad je samo njima dobro. I sad ja moram biti sretan da sam ovdje nitko i ništa. I govore mi da sam jugonostalgicar. Zato što ponirem u ono što sam bio, što sam kao cijenjeni glumac osvojio. Onda sam dobio sve što glumac može dobiti, a u ovoj mojoj jebenoj Bosni i Hercegovini dobio sam samo – infarkt!

Unosni nacionalizam

Iz Vaših tekstova može se išcitati da se ne možete pomiritis raspadom bivše Jugoslavije...

- Bio bih budala da se ne mogu pomiriti s raspadom države u kojoj sam rodjen. Pomirio sam se s tim da više nema moga dobrog oca Ante i moje mile majke Danice. Njih sam sigurno neusporedivo volio više nego Jugoslaviju. Navikao sam se da ih nema, pa kako se onda necu naviknuti da nema Jugoslavije. Ali nitko mi nece oduzeti pravo da prostor bivše Jugoslavije doživljavam puno ljudskijim od ovoga u kojem danas živim

Žestoki ste kriticar skoro svega u Bosni i Hercegovini...

- Bosna i Hercegovina je tragicna država. U njoj ne postoje lijecnici, inženjeri, profesori, pekari, ucitelji, zidari...Ne. BiH je cudo zato što u njoj egzistiraju samo tri zanimanja: Bošnjaci, Hrvati i Srbi! To je pošast od koje u cijelome svijetu boluje samo moja Bosna i Hercegovina...

... Vi ste Hrvat...

- Da, ja sam Hrvat, kršten, pricešcen, krizman. Sve sam kao katolik uradio kad je to bilo vrijeme. A ne pocetkom devedesetih godina prošloga stoljeca kao mnogi, mnogi velikiHrvati. I time što sam kazao da sam Hrvat, tu je kraj price. Nema više. Ne želim više o tome. Veliki glumac Ljuba Tadicje kazao na pocetku ovoga groznog rata: Ja sam Srbin po nacionalnosti, a ne po zanimanju! Gotovo, kraj price, time je sve receno. Sve ostalo je nacionalisticko prokletstvo koje je stvorilo Hrvatine, Srbende, Muslimancine. To je za njih vrlo profitabilno, oni su taj svoj ekstranacionalizam debelo unovcili svojim kriminalnim radnjama...

Daleko iza Albanije

Zbog tih Vaših stavova zamjerali su vam Hrvati u Bosni. I u Hrvatskoj! <

- U Hrvatskoj sam bio nepodoban, u Srbiji sam bio ustaša, u BiH su me se bojali jer, cujte ovo, imam veliki utjecaj... A ja sam uvijek bio i ostao isti. Covjek! I ništa drugo. Išcitao sam i izucio sve najbitnije što pišu sve svete knjige svijeta. Izabrao sam ono što piše u Kuranu, a tamo piše baš ovo: Samo ono što daš drugome je tvoje! I ja ne cinim ništa osim toga. I zbog toga sam najbogatiji covjek na svijetu. Ali, to što radim nikome ne odgovara. Ja sam i danas gladnoj, dobro ste culi, gladnoj djeci negdje u bosanskoj vukojebini odnio nekoliko paketa hrane. Da imaju što jesti. Ajmo, gospodo politicari, sa sve tri strane, dajte svatko od vas pakete gladnim ljudima u Bosni i Hercegovini. Pa ce ovo biti zemlja srece, a vi dobri ljudi. Ali vi to ne želite, vi želite producirati sirotinju...

Zar se u BiH zaista gladuje?

- Da, gladuje se. Ima ljudi koji doslovno nemaju što jesti. I umiru od tuge što im i djeca gladuju. A oni koji ovu državu vode u propast nisu svjesni da su državu doveli daleko iza jedne Albanije. I BiH nema šanse da ikad stigne Albaniju. Albanija je sad uredna i uredjena zemlja, a mojaBosna i Hercegovina!? A gdje je nekad bila Albanija, a gdje mi...

Mržnja i zlo

Zar Europa i Amerika ne spašavaju Bosnu i Hercegovinu!?

- Bosne ima. I bit ce je. Bosne o kojoj su pisali Ivo Andric, Branko Copic, Skender Kulenovic... O kojoj piše Abdulah Sidran. Ništa se u Bosni nije promijenilo, Bosnu nitko promijeniti ne može. Ali Bosance treba promijeniti, Bosanci se mijenjaju... To je cilj Europe i svijeta. I to je najveci genocid koji se cini danas u svijetu. Kako od Bosanca možeš uciniti Slovenca? Nikako! A to se medjunarodnim terorom ovdje pokušava. I taj teror svijeta nad BiH treba, po njima, trajati. Znaju oni i zašto treba trajati... Ima ovdje mjesecnih placa i od 50, 60 hiljada eura... Pa tko bi bio glup završiti taj posao koji je tako unosan... I onda u tome mom bijesu na cijeli svijet, zbog toga što mi uništavaju BiH, cujem jednog Amerikanca kako kaže: Bosna je odvratna predivna zemlja! Cujte to što kaže glupi Amerikanac... To je aspolutna istina o mojoj državi...

Nekad se govorilo da su mladi snaga društva, da na njima sve ostaje...

- A što to na mladima ostaje!? Mržnja i zlo! Cekaju te fukare sa sve tri strane u BiH da mi stariji, koji pamtimo da je ne tako davno bilo bolje od ovoga, pokrepamo. Pa da mladi, ne znajuci da je bilo puno bolje, prihvate ovo zlo kao najbolje rješenje. Nas vrijeme gazi, na pozornicu dolazi mladež tih fukara koja je puno opasnija od njih samih. Ta mladež ne zna istinu, nitko joj je ne govori. Ta djeca su zatrovana permanentnom laži. Ne znaju što je antifašizam, za njih je Tito najveci zlikovac kojega je svijet ikad vidio. On je za njih tvorac svakog zla u svim državama koje su nastale raspadom države koja je u svijetu bila netko i nešto. Danas su na sceni oni koji slijede ideje poraženih iz Drugoga svjetskog rata. Njihova istina se namece kao prava istina...

Božji prostor

Cesto se obrušavate na vjere...

- Ne! Nikad na vjere. Samo na crkve i džamije. Na one poruke pune mržnje i zla, koje su dolazile i dolaze iz džamija i crkava. Ogromno je petljanje crkve i džamije u sve i svašta. Napravili su ogroman poligon za klerikalni fašizam koji je prisutan svugdje. To je bolest koja je zapoceta baš u crkvama i džamijama. Tamo je zapoceta radikalizacija jednog, drugog i treceg prostora, tamo je rodjena podjela na one koji nose križ, krst ili polumjesec sa zvijezdom. Tamo upiru u mene i meni slicne i govore kako smo antikristi. Ja antikrist!? Zato što mislim da crkva i džamija ne moraju biti jedino mjesto za molitvu. I da mi polupismeni pop ili hodža treba biti posrednik s Bogom. I da me maltretira kako je crkveni ili džamijski prostor Božji prostor. A tamo ništa lijepoga i ljudskoga ne mogu cuti. To je najveca povreda vjere. Odavno je veliki Henry Miller rekao: Vjerujem u Boga, ali bez posrednika!.

Je li Vam zbog svih Vaših stavova glava bila u torbi?

- Ne mislim ja o tome. S tim da znam kako bi mnogi, mnogi rado bili na mojoj sahrani. Još bi mi i govor držali. E, ali ja sam ih zajebo. Napisao sam i snimio sam sebi posmrtni govor. Pocinje recenicom: Ko vam je dozvolio da dodjete na moju sahranu!?.

Jedno vrijeme govorili ste da ste alternativni visoki predstavnik za BiH, poslije ste bili narodni visoki predstavnik za BiH...

- To je bio moj, ajmo tako reci, civilizacijski trik koji ovi glupani nisu shvatili...

Imam jedan prijedlog: kako sam visok 204 centimetra, buduci da sam prošao cijelu Bosnu i Hercegovinu i da imam prijatelja u BiH medju Bošnjacima, Muslimanima, Srbima, bi li bilo dobro da mene predložite za visokog predstavnikau BiH?

- E, to bi za moju Bosnu i Hercegovinu bio spas!

6 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Josipe,
Svaka cast!!!
Ti si vec moj Visoki predstavnik!A Coa predlazem za tvog sekretara!

Sejo

Wednesday, 19 December, 2007  
Anonymous Cadjo said...

Isto bih rekao kao Sejo, Josipe, svaka ti cast. Moram dodati, da se Josip ne naljuti, i prije sam cuo i citao pravilnih i dobrih komentara na nasu BOSANSKU situaciju. Zalost je u tome da nam je ostalo samo da dajemo ili ocjenjujemo komentare. Pitam se ima li nacina za pomake ka boljem.

Svim Blogerima svako dobro za nastupajuce praznike a i poslije,
Cdjo.

Wednesday, 19 December, 2007  
Anonymous Sajma Rak (Husedzinovic) said...

Josip Pejaković je sarajevska legenda, gromada od čovjeka, ljudina.Po Srbiji su kružile priče da je za vrijeme rata bacao Srbe lavovima u ZOO vrtu u Pionirskoj dolini. U to vrijeme u Sarajevu je bio jedan star lav koji nije mogao čestito ni hodati i uginuo je za vrijeme rata.

On sada ima jednu emisiju na Federalnoj televiziji koja se zove "U ime naroda". Hoda po cjeloj BIH i snima emisije o našoj bjedi - povratnicima u svoje kuće, po selima, u kojima nema ni elementarnih uslova za život (voda,struja itd. )Uvijek im donosi pakete hrane, higijene, odjeće i obuće.

Thursday, 20 December, 2007  
Anonymous Anonymous said...

Zdravo Co, pratila sam blog cijelo vrijeme,nisam se javljala iz raznoraznih razloga.
zelim da pocnem ovdje, jer me ovaj clanak cijelo vrijem prati. cesto mi dodje "u glavu".
nije se bilo lako odluciti da se ode u bijeli svijet s maloljetnon djecom, ne znajuci sta te ceka. ali odluka je pala, jer nismo htjeli da stanemo na bilo koju "nacionalnu stranu". svaka odluka ima posljedice i cijenu.
Dugo, dugo poslije dolaska u Kanadu, pratio me je osjecaj krivnje sto smo ostavili stare roditelje same,familiju, isto tako sto sam ostavila moj razred u elektro skoli ne rekavsi im ni da cu otici.sto god je zivot u kanadi postajao sredjeniji, bilo je teze misliti na one koji nemaju svjetla, tople vode , hrane.
ja licno ne zelim da se petljam u politiku. bila sam kratko vrijeme clan komunisticke partije. postala sam clan na prijedlog radnih kolega, poslije 3 godine sam se sama ispisala. ne zelim da se prikljucim u bilo kakvu grupu.jedino sam clan tkalackog drustva ovdje u malo gradicu Dorval na periferiji Montreala.Nista drugo. to je postao moj princip.
Citajuci ovaj clanak i komentar Josipa Pejakovica, ponovo me uhvati osjecaj krivnje, posebno kad vidim da jos uvijek ima gladne djece koja trebaju pomoc.
Vidjela sam i komentar Saime.
Ja sam spremna da se potrudim da prikupim ovdje hrane u konzervama, skolskog pribora i sredstava za higijenu. Ako mi Saima moze pomoci da nadjemo adresu i mjesta gdje je pomoc najpotrebnija. Vjerujem da ce se i mnogi blogeri pridruziti.
Eto toliko za sada
puno pozdrava od Dubravke Kusmic

Saturday, 08 March, 2008  
Anonymous Emira said...

Dubravka svojim prilozima vrati stari sarm na blog I ponudi nove ideje. Vec sam mislila da je zavrseno sa blogom. Nadam se da se varam.
U svakom slucaju, Dubravkina inicijativa za pomoc i Saimino reagovanje zasluzuju paznju. Sigurna sam da su mnogi, bas kao I ja vec razmisljali o tome. Nisam nalazila neko pametno rjesenje, a nisam zeljela ni da eventualna pomoc stigne u ruke onih koji I onako imaju previse. Ako Saima uspije sa Pejakovicem ili s nekim drugim ali mimo onih kojima bi to trebao biti svakodnevni posao ( a oni ga ne rade ali zato primaju platu), onda bi vjerovatno mnogi citaoci ove stranice pomogli.
Procitah na jednoj stranici da djeca u nekom selu u Bosni moraju pjesaciti 10 km do skolskog autobusa. Sramota. Dvadest prvo stoljece u zemlji koja prima milione eura I dolara pomoci a ipak svakim danom u njoj ljudi zive sve gore I gore.
Mislim da je toliko godina nakon rata krajnje vrijeme da se svi okrenu sadasnjosti i buducnosti. Dosta je sve te negativne energije koja kipti iz politicara, a u sustini se nista ne poduzima. Mi, za sada, ne mozemo puno uciniti (nikad se i nije ni pocinjalo hodati velikim sigurnim koracima, vec malim, nesigurnim), ali barem mozemo malo olaksati zivot nekom u Bosni, nasoj dragoj. Da pocnemo s hranom, kjigama, kompjuterima za skole, invalidskim pomagalima…..

Wednesday, 12 March, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Svakodnevno pratim blog, pogotovo komentare u vezi dogadjanja u Banjaluci i BiH, ali nisam osjecala potrebu javiti se, jer se moja razmisljanja donekle razlikuju od vecine do sada iznesenih, sto mislim da je i shvatljivo, jer nisam rodjena ni odrasla u Banjaluci i ne idealiziram ju.

Jedino sto mogu reci jest da je stanje u BL i BiH slozeno, malo bolje u odnosu na ratna vremena i da ce jos mnogo vremena proci i zla se dogoditi dok se stanje ne poboljsa.
To potvrdjuju i Banjalucani, koji tamo zive, jer se ne javljaju, ocito se boje odmazde za svaku napisanu rijec, koja nije uhu ugodna aktualnoj vlasti i njenim istomisljenicima. Da bi se ista moglo kvalitetno promijeniti, potrebna je kriticna masa stanovnistva, koji se ne slazu s aktualnim stanjem, ne slazu s aktualnom nacionalistickom politikom i korumpiranim drustvom, ali i da shvate sto je sve ucinjeno u proteklom vremenu i da prodju svoju katarzu. Da bi se to postiglo, moralo bi biti jos znatno teze stanovnistvu BL, jer vecini samo kad dozive vlastito zlo, pokrene se misaoni proces i pocinju shvacati da najveci problem nastaje od njih samih. Tek tada se pocinje javljati svjesnost o ucinjenom zlu, pocinje grizodusje i zelja za kvalitetnom promjenom, za pravdom i humanoscu u drustvu.

Mogu postojati pojedinci, izuzetnih humanistickih nacela, vizionari, vodje, ali bez te kriticne mase ostaju oni vuci samotnjaci, a njihove ideje samo puka utopija.

Ne treba nikad zaboraviti da svi ovi koji su na vlasti nisu dosli jer im se samo tako htjelo, vec su izabrani, i to ne jedanput, vec nazalost nekoliko puta i to od vecinskog broja stanovnistva.
Koga onda mi da zalimo? Komu da pomazemo?

Svi vi izbjegli sa svojih ognjista, kojoj god strani pripadali pomazete svoje rodjake, prijatelje i susjede koji su ostali u nekadasnjoj domovini. Treba li sumnjati u tu tvrdnju?
Za sve ostale postoje karitativne organizacije pri vjerskim zajednicama i pri vlasti.

Za one koji su izabrali ovu vlast, neka se ona o njima i brine. Ako postoje pojedinci izvan toga, a znate ih imenom i prezimenom, nitko ne bi trebao odbiti pomoci.

Samo, prisjetite se – bila su na blogu dva apela za pomoc, koliko se sjecam, ali ne znamo da li im je pomoc i stigla.
Toliko o svima nama!

Ali ima nesto sto moze svima nama pomoci i sto nam svima nedostaje – osmijeh i ljubav u srcu. To smo svi izgubili, kako oni u Bosni, tako i mi izvan nje, a kad ih vratimo ima nade za sve nas.
Natasa

Thursday, 13 March, 2008  

Post a Comment

<< Home