U posjeti Sarajevu

Tmurno i dosadno vrijeme nas je okupiralo. Oblaci i dosadna kisa izmjenjuju se. I u svemu tako tmurnom dolazi sretna i vesala vijest o vjencanju u Sarajevu. Tamo naime zive moji ne rodjeni brat i sestra. Seila i Sani Muhsinovic.
O ovome ne rodjeni ima jedna anegdota, moram se nadovezati. Naime u Zagrebu pricam s jednom gospodjom koja je puno ucinila za nasu familiju, uglavnom pita ona sta meni dodje Z. Ceivan, ja odgovaram, pa ne rodjena sestra. Zena se podje smijat, pa kako ne rodjena kad ima skoro trideset. A reko to tako kod nas u Bl., rodica ili kako se ovdje kaze sestricna.

Uglavnom pocinje se planirati kako doci do Sarajeva, ja kao najmladja idem sa suprugom kao predstavnik familije. Glavni sudionici ovog dogadjaja su sarajka Dženita i Šani Muhsinović.

Sarajevo sam prvi puta posjetila '99 kada sam zavrsila osnovnu skolu. Tada sam provela nezaboravnih mjesec i pol u tom gradu. Sjecanja na te dane polako se vracaju. Onda zakljucim da se samo sjecam grada, a kako sam i cime dosla do tamo, put, krajolik kroz koji sam prolazila, povratak, nista.

Na putu prema tamo isto tako sam ostala zakinuta za pogled kroz prozor, jer smo naime putovali po noci. U ovoj mojoj ludoj glavi prolaze mi raznorazni filmovi, pa tako negdje tamo oko Zepca (ako se ne varam) ima par tunela, (to sam naravno mogla zamjetiti kroz prozor), a ja si mislim kako je to prvi puta da u Bosni ja prolazim kroz tunel. Sama sam sebi smijesna, opste ne mora biti da prolazim prvi puta, vjerojatno sam i prije prolazila, ali se ne sjecam, a i zasto je to opste toliko vazno.? Valjda sam pod dojmom ovih silnih novih tunela po Hrvatskoj na putu prema moru, nemam pojma.