Te noci su ponovo mirisali cvjetovi lipa i kestena

I slijedeci tekst sam dobio poprilicno davno, u danima kada je blog bio ‘zatvoren’, od osobe koja je svratila na blog i odlucila da napise nesto o jednom susretu, kakvih je, siguran sam, bilo mnogo zadnjih godina. Isto tako sam siguran da se svako od nas bar jednom nasao u slicnoj situaciji. Susreta sa prijateljima nakon 10-tak i vise godina je bilo na sve cetiri strane zemaljske kugle, ali susreti u rodnom gradu zauzimaju posebno mjesto. Oni izazivaju posebna osjecaja, sto se moze osjetiti iz svake dole napisane rijeci.

Nadam se da objavljivanje ovog pisma, danas, nakon tako dugo vremena, nece nikoga naljutiti. A siguran sam da ce se mnogi medju nama sjetiti slicnih dogadjaja iz nase nedavne proslosti.

A kako uz pismo nisam dobio nikakav fotos, evo dva iz vremena i mjesta o kojima autor prica. Ovaj prvi, za one starije ne trebam opisivati, ali oni mladji bi se mogli naci u cudu. Radi se o Kastelovom cosku i poznatoj zgradi Titanik, koja se nalazila na ugluu ulice o kojoj autor prica. Zgrada je tesko ostecena u potresu 1969. godine i srusena je. Na njenom mjestu je izgradjena Boska, kamena gradjevina bez i malo duse.

Da ne duljim, evo pisma:

Noc teska od sparine, uvukla se neka omorina u moju sobu, citam kao obicno pred spavanje i onda odjednom telefon. Cujem poznati glas i uvijek drag glas prijateljice iz djetinjstva: u petak stize Mira iz Rijeke, Suada iz Amerike, Daliborka iz Zagreba, moramo se naci, skupicemo i ostale cure iz ulice nismo se vidjele svo ovo vrijeme od pocetka rata l5 godina a taj broj godina u nasim godinama je jako dug period jedno dugo vrijeme kojeg se ne zelim ni sjecati, koje bi voljela izgubiti iz sjecanja da ga nema u mojoj memoriji da mi ne kvari one divne dane djetinjstva, dane kada sam stasala u djevojku, dane kada smo se udavale radjale djecu, ne necu da se sjecam tog perioda taj period je neko drugi rezirao a ta rezija ne moze u moje snove i stvarnosti.

Odmah sam se razbudila sva sretna sto cemo ponovo da se vidimo i necemo nikome dozvoliti da nam ukrade ni jednu sekundu naseg djetinjstva i nasih nestasluka noc tiha mirna teska postade tako lijepa moje misli rastjerase tezinu onog sparnog zraka i kroz moju sobu proleti prijatan vjetar koji zakovitla moje misli i ponese me lagano u davna sjecanja u dane moje mladosti u najsretnije dane.

Nasa ulica je promijenila dosta naziva: zvala se Sarajevska, pa Djure Pucara Starog, pa Mose Pijade, a sada se zove Jevrejska, uvijek je nosila imena onih koji su iz nekih stradanja opstajali i nicali kao feniksi pa tako i mi njena djeca, djeca predivne ulice u gradu. Ulice koja se protezala od samo centra grada, Kastelovog coska, do ulaska u Borik, tada zavrsavala na preljepim zelenim bastama pa dugackim njijvama u Boriku .Ulica sa prelijepim dvoristima i puna djece iste generacije, vesele zdrave koje je okupljao cosak na raskrsnici kod Ekonomske skole, ulica koja je u ljetnim danima mirisla ujutro svjezim kruhom ispecenim u Ilinoj pekari danju bokorima ruza po dvoristu, mirisima kuhanih pekmeza u kazanima a mi bi djeca sa strucom vrucek kruha stajali u redu da nam komsinica ili majka namaze. A nocu su najljepse mirisali cvjetovi lipa i kestena taj miris je svakog banjalucanina opijao i uvlacio mu se u svaku poru njegovog bica i ostajao vjecno jer nas grad je imao svoj miris i ni jedan grad ne mirise tako i ne uvlaci se pod kozu kao nasa Banja Luka. Nijedan grad nije imao preljepe aleje pune zaljubljenih parova koje je opijao miris cvijeta lipe i kestena i u njima si se morao osjecati kao ALISA U ZEMLJI CUDA,

Ne znam dali sam vise voljela ulicu ili rijeku, tvrdjavu ili brdo, ne ne mogu se opredijeliti kada je sve to bio dio nas dio naseg odrastanja. Nasa ulica je bilo nase veliko dvoriste. Tu smo igrale lopte, tu smo igrale strika, zmire i cekale covjeka sa kitirom i da bi on naisao sa onom svojom velikom korpom punom kitira i povika “Kitire prodajem” mi smo bili najsretniji i trcali bi za njim i po dvije ulice sa onim slatkim kitirom u ruci , ljepljivih ruku i usana.

Ovo nam je bio drugi susret, prvi susret smo se nasli kod mene, noc je bila prekratka za nasa sjecanja nase ludosti ponovo smo bili ona ista djeca sretna, nezavidna i zadovljna sa malim .Mjesale su se radosti za radostima. Boze, kako je bilo lijepo vratiti se u te zdrave godine .

Nasle smo se kao nekad na Kastelovom cosku: BRANA MIHALJEVIC, ANKA DOMUZINOVIC, SOFIJA CUPURDIJA, LJUBINKA SAVANOVIC, RADMILA IBRAKOVIC I JA, NEVENKA KEKEROVIC. Namjerno pisem nasa prezimena iz mladosti jer ova noc mora biti samo nasa i ljubomorno je cuvam od svega. Dogovorili smo se da cemo ovaj put da se nadjemo kod JORDANKE BASKOT i sve onako dotjerane, nasmijane, pune glupih sitnica koje su nas nasmijavale do suza, pjeske smo dosle na CAIRE gdje stanuje Jordanka koja je otpremila muza Ragiba kojem se od srca zahvaljujemo na razumjevanju i koji nas je ostavio same da se slobodno bez ikakvih ustezanja sjecamo nase mladosti. JORDANKA nas je docekala sva razdragana. Vani je bila velika vrucina. Odmah smo pale po hladnim picima i sve usplahirene cekale da se pojave SUTKA i DALIBORKA jer njih nismo vidjele l5 godina. Zvono na vratima prekinulo je nasa nagadjanja dali su se udebljale, osjedile i jesu li se promjenile. U jednom trenu smo bile sve u hodniku grlile se i ljubile, nista nismo pitale sve je bilo jasno na nasim licima. Sve smo zeljele samo jedno i svima nam se to i ispunulo, da se vidimo i da smo ostale one iste drugarice, sada zrele zene srca punih ljubavi jedne za druge.