Godisnjica

Danas je na redu jos jedan jubilej: pune dvije godine kako se ovaj blog vrti na Internetu. Kako kod nas u USA ni jedna proslava ne moze proci bez vatrometa, evo ga i kod mene. Barem na slici.

Dugo sam razmisljao da li da tim povodom nesto napisem ili ne. Vise puta sam zapocinjao tekst, pa ga brisao, pa pocinjao ponovo, i tako nekoliko puta, vec prema trenutnom raspolozenju. U pojedinim trenucima mi se cinilo da moram nesto napisati, jer se, ipak, radi o dogadjaju koji za mene licno ima odredjeno znacenje. Ako nista drugo, pisanje za blog je uveliko promijenilo svakodnevicu i zivot sa i bez bloga nije isti. Mnogo je truda i vremena ulozeno u sve ovo da bih to mogao ignorirati.

Znam da sam vec sam postao dosadan ponavljajuci iste stvari, bez nekog velikog efekta, pa cu danas pokusati da ih izbjegavam, koliko god je to moguce. Ali, nece biti lako.

Sama cinjenica da blog zivi vec dvije godine, ima svoje znacenje. Oko njega sam uspio okupiti jedan krug ljudi, bivsih i sadasnjih banjalucana koji imaju nesto zajednicko. A to je, ljubav prema svome gradu, i jedan poseban duh, koji zivi i danas, toliko godina nakon nesrece koja nas je zadesila. Nismo svi isti, naravno, i na stvari gledamo drugacije: iz svojih uglova, zbog razlicitih sudbina koje su nas zadesile, pozicija u drustvu, planova za buducnost, upravljani svojim licnim interesima i pogledima na zivot.

Rat je imao uticaja na nase sadasnje ponasanje, misljenja, postupke, reakcije. Niko od nas nije ostao isti, jer je to nemoguce nakon svih ovih godina i svega kroz sto smo prosli. Dakle, trebalo mi je dugo da shvatim da sam zivio u zabludi da velika vecina misli kao ja i da ce razumjeti sta sam ovim blogom pokusao postici. Ta moja naivnost, i razocarenje u ljude, me je dovela u poziciju da sam bio odlucio da blog zatvorim i da se okrenem sebi, kao sto je vecina ucinila vec odavno.

Moram priznati da mi je u pocetku bilo tesko, ali sam svakim danom sve manje svracao na blog da vidim da li jos ima posjetilaca. Kada bih svratio, iznenadio bih se kada bih primijetio da ima dosta onih koji svaki dan kliknu na ovaj link, nadajuci se nekom novom prilogu.

U medjuvremenu sam dobio prilican broj email-ova iz kojih sam shvatio da postoji jedna grupa prijatelja i poznanika kojima je taj blog znacio mnogo i koji su iskreno zalili sto sam donio odluku o ‘zatvaranju ’. Uz dodatno ‘provociranje’ nekih (stiglo je nekoliko priloga koje sam pokusao ignorirati), teskog srca sam se odlucio da rad na blogu nastavim, iako sam jos uvijek u dilemi da li sam donio pravu odluku.

Donoseci odluku o nastavku rada, cvrsto sam odlucio da se ne oslanjam na nikoga i da ne ocekujem niciju pomoc. Dakle, drzat cu se one stare, “uzdaj se use i u svoje kljuse”. Uostalom, nemam pravo da okrivljujem nekoga zato sto nije ucionio nesto sto nikada nije obecao. Priloga ce biti onoliko koliko ih bude. Objavljivat cu ih kada za to osjetim potrebu. Pisat cu o onom o cemu mislim da treba pisati, ne vodeci racuna da li ce se to nekome svidjeti ili ne. Nedostatak komentara cu shvatiti kao nesto normalno, a ako ih bude, objavit cu ih bez obzira na njihov sadrzaj (kao sto sam to i do sada radio).

Naravno, svaku pomoc cu prihvatiti, jer ce time moj posao biti olaksan. A i blog ce biti raznovrsniji. Znam da ce biti onih koji su uz mene i koji me razumiju, i koji ce, kao i do sada, priskakati u pomoc kada bude trebalo.

Kako na blog znaju svratiti i neki kojima je to prva posjeta, zelim naglasiti da je on otvoren za sve one koji bi zeljeli biti njegov dio. On nikako nije namijenjen samo jednoj uskoj grupi ljudi, jer se na prvi pogled takvim moze uciniti. Zelja mi je da ovdje okupim sve one koji razumiju poruku u zaglavlju bloga i svi takvi su vise nego dobro dosli. Ako zelite da se aktivno ukljucite, kliknite na link sa instrukcijama koje bi vam trebale pomoci da posaljete prilog ili komentar.

Za naredne dane priprema i par novosti koje cu pokusati ostvariti. O jednoj mozete vise saznati ako vec sutra navratite na pice ili kafu (kavu, kahvu), a moze i na kiselu. Radnja i onako radi bez profita.