Uglavnom stigosmo mi u Sarajevo bez problema. Trebalo se odmoriti i naspavati, za sutrasnji dan. Svanulo je, zavrsne pripreme, pred sami cin vjencanja, neizostavna nervoza, sve ide kako treba, al nervoza je ipak tu. Opstina Novo Sarajevo, uzvanici se kite i ceka se ulazak u salu opstine. Neizostavno fotografiranje sa mladencima, rodbinom i prijateljima, neke od njih nisam vidjela od svoje trece godine, pa im se lika nisam mogla ni sjetiti. Sve je proslo kako treba da prodje. Ispred su nas docekali mali Romi koji me prisjetise na Banjaluku. Kada bi prolazila kroz grad subotom vidjela bi ih po stepenicama one velike bijele zgrade (ne znam vise kako se zove) kako kupe bombone. Tetak i kum bili su glavni akteri u njihovoj prici, pa tako jedan djecacic nazva tetka jaranom, a mi se odvalismo.

Rucak je bio u restoranu iznad Sarajeva di je pucao pogled na osuncani grad. Prica o tome da sam bila u Sarajevu na vjencanju ne bi bila ni meni zanimljiva, pa vjerujem tako ni drugima, da nije bilo svega onoga na nasim prostorima. Pa sve to sto se desilo uredilo je u svom scenariju da moj ne rodjeni brat Sani ili ti bratic, rodjak,…il' kako vec, nije davno na samom pocetku kao momcic otisao u svijet. Kad sam bila jako mala on je za mene bio pojam, a mogu reci da je i sada kad sam kao velika. Poslije odlaska, tj. poslije njegovog povratka na ova nasa podrucja vidjela sam ga u par navrata. Ljudi su odrasli, zasnivaju familije, vec smo svi formirane osobe, nema vise male Seile il' Majde il nekog treceg sad cekamo neka nova mala lica. Taj dan upoznali smo se sa novim licima koja su usla u nasu familiju, upoznali smo se i sa osobnostima starih lica. Pricali smo, pjevali, plesali, bili smo zajedno onako kako je to trebalo da bude samo po sebi da nije bilo onoga svega. Mislim da smo mi sami za sebe pobjedili i to, nasli se, ponovo se upoznali, veselili se zajedno. Taj dan, odnosno tu noc (produljili smo nase druzenje koliko god smo mogli) srce i dusa bili su mi puni. Nema nista vise na ovome svijetu iznad toga sto smo mi tu noc dozivjeli. To je vrhunac, onaj slag na torti ono najsladje u zivotu, barem za mene u mom srcu.

Po povratku kuci snijeg nas je ispratio, a ovaj put bio je dan i kroz prozor se vidio krajolik, mogla sam gledati Bosnu. Vidjela sam mnogobrojna sela, poneki grad, rijeku Bosnu. Bili su tmurni i zalosni, a snijeg je prekrivao sve sto je stigao, pa tako i one silne najlonske kese kojima se rijeka Bosna okitila. Al kao da ju nije briga sta njena obala ima, ona tece dalje u nadi za bolje dane kao da kaze: „ Ma nije to nista, vidjet ces sutra ce biti bolje, sutra cu biti cista i mnogo ljepsa nego danas, uredit cu se za 1 Maj kada mi dodju gosti i proveselit cu se s njima, pobjedit cu ja sve to, vidjet ces“. I ona ceka onaj dan da sjedne sa svojima i napuni svoje dubine, plicake i brzake.

Majda

P.S. Majda je poslala i nekoliko fotografija da nam docara ovaj svoj put.