Moja prva novogodisnja jelka

Imala sam tada sedam, mozda osam, ne sjecam se vise tacno. Priblizavala se Nova Godina, moj najdrazi i najljepsi praznik. Moji su roditelji imali obicaj da nam kupe neki poklon, sakriju ga negdje u ormar, onda ga dobijemo kao da je od Djeda Mraza.

U susjedstvu je bilo dosta familija koje su slavile Bozic, u cijim se kucama kitila jelka. Kod njih je slavlje pocinjalo ranije. Miris pecenih kolaca se sirio stubistem , vani u dvoristu su se pekle pecenice. Kitile se jelke, one prave, donesene iz sume. Kako je samo mirisalo u nasem stubistu kad je teta Katica pekla svoje fine male kolacice, a u stanu moje drugarice Vesne je uvijek bila najljepsa jelka. Izgledala je kao da je donesena iz nekog filma direktno u njihovu dnevnu sobu. A tek ispod jelke, figure od kartona, Snjeguljica i sedam patuljaka, Trnoruzica, vitezovi, tvrdjave i pokretni mostovi, plisani medo,…

Tad je i snijega bilo, bijel, prsti pod nogama kad hodas. Mi, djeca, uzivali smo u sankanju i grudanju. Kad sad mislim o tim davnim decembarskim danima, izgleda mi kao da smo zivjeli u bajci, onoj Andersenovoj ili u nekom Diznijevom crticu. Da nije sve bilo tako idilicno su najbolje znali nasi roditelji jer se trebalo pobrinuti da se ima drva i uglja, da se ima dovoljno zimnice. Covjece, tad niceg nije bilo dovoljno, nego samo koliko je neophodno.

To su bile godine kad se polako izlazilo iz poslijeratne bijede. 31og decembra je obavezno Deda Mraz prosao na sankama nasom ulicom, bacao nam bombone u zlatnim papiricima, 505 sa crtom, male cokolade i ko zna sta jos. Odrasli su isli ‘Na docek’ u restoran. Mi djeca smo ostajali kod kuce, slusali radio (onakav kao Co-ov na slici, Kosmaj) cekali Djeda Mraza i na kraju bi zaspali ne docekavsi ga.

Sestra i ja smo molile roditelje da dobijemo jelku. Odgovor - ‘Ne’, te nismo dobre, te ne slusamo, te nemamo ukrasa i sve tako. Kad su roditelji otisli na docek, sestra i ja se prihvatimo posla. Uzmemo nase nakupljene bombone u sjajnom papiru , makaze, malo ljepila napravljenog od brasna i vode, secera za sjaj, te napravimo nas nakit. A sta za jelku? Kasno je, noc. Nadjosmo i jelku – mamin oleander koji je bas bio visok kao manja jelka. Okitismo nasu ‘jelku’, ocistimo druge ‘tragove zlocina’ i odosmo na spavanje. Ujutro su nas pokloni cekali ispod ‘jelke’.

SRETNA VAM i BERICETNA NOVA 2008 GODINA!

Emira