SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, December 20, 2007

Poznati miris mora

Majda se javlja ponovo iako je zauzeta oko diplomskog, pa ova njena nastojanja da nam isprica svoja sjecanja zasluzuju posebnu paznju. Za razliku od nje, vecina se jos uvijek drzi 'hladovine', nadajuci se prilozima drugih.

Evo Majdinih sjecanja na dogadjanja od prije nekih 15-tak i vise godina, koja su joj se usjekla u sjecanja, kao sto je to slucaj sa nama svima. Samo sto ih vecina cuvamo samo za sebe :

Tata je morao raditi tako da ce on nas samo „odbaciti“ do Jadrana, okupati se pa nazad kuci. Ne znam zasto i kojim povodom, al necemo mi u nasu viksu nego cemo do prijatelja Kufnerovih u Drage (sigurno nije bilo veze sa ratom, to garantiram). I tako idemo mi sa Stojadinom po Jadranskoj magistrali, a ono svakih 10-15 metara viri neka cijev. Dodjemo u Drage kad ono samo mi i neki ljudi iz Benkovca pusto selo, pusta plaza, nema nikoga. Cak nam ni to nije davalo nikakve znakove, mi smo se kupali i uzivali u morskim dubinama.


Zadnjih par dana nam se pridruzio i tata. Mjestani kojih nikada nije bilo na ulici su vidjeli banjalucke registracije na nasem zutom stojadinu, pa tako pomislise kako su im „cetnici“ dosli da se okupaju. Ja sam spavala i nisam cula pucnjavu, nisam ni znala za sve to sto se dogodil te noci do prije par godina. Kako je nas komsija i prijatelj Hubert minirao stijenu i tako sagradio svoju vikendicu, cijela kuca je okrenuta prema moru, prema „provaliji“. Sve sobe su okrenute na toj strani tako da se nema kuda u takvim iznimnim situacijama. Te noci oni malo stariji koji su sve to culi „nauzivali“ su se straha. Noc je prosla, svanulo je bistro, mirno, jedva docekano jutro.

Auto nije bio ostecen kao ni mi, pa smo se sljedeceg dana zaputili prema kuci.

Brze - bolje u Bosnu!

Stanemo na benziskoj da ulijemo goriva, vice tamo neki covijek: “Ajde ti u Srbiju, pa tamo toci!“. Tata mu je samo rekao da Banjaluka nije u Srbiji niti ce ikada biti. Jel se prevario kada je davao komentar nije ni dan danas posve jasno.

Natocismo mi i krenusmo dalje.

Vozeci se tako na putu kuci, zaustavi nas policija na Sibenskom mostu, specijalci kojih se i danas dan jako dobro mogu sjetiti. Policijska odijela i sve sto uz to ide, suncane naocale, puna sprema. Bili su iznimno ljubazni, jedan se naluknu u auto, pa ljubazno rece da bi ja mogla i ostati, kako ima sincica mojih godina, taman za mene. Sve je to bilo jako simpaticno, nista provokatorski.

Prodjosmo i taj „ poligon“ na nasem povratku.

Dodjosmo mi u nasu nam Bosnu, u nasu nam Banjaluku puni ko sipak silnih „dogodovstina“. Roditelji onako ozbiljnji rekose kako se „zakuhava“ u Hrvatskoj ni sluteci sto ce nas zateci za godinu dana.

Ni sluteci da ce nam more vec sljedece godine jako nedostajati i one nakon nje, …Tako dolazi prica sa Vrbasom i njegovim brzacima i ritualnim pustanjem brane u popodnevnim satima o kojem sam vec pisala ako se ne varam, a to tako i tako vecina nas zna.

Poslijeratni prvi susret sa slanom vodom imala sam 96. Za nekoga ko ne preferira ljetne vrucine i hladjenje u morskim dubinama i naravno sve sto ide uz to ovo zapravo nije nista (mada mislim da je postotak takvih ljudi vrlo nizak). Za mene i moju familiju taj odnos prema ljetnom godisnjem odmoru, ljetovanjima i moru je uvijek bio iznimno interesantan i zanimljiv. Iznimno sam voljela sami pocetak tog putovanja. Mama bi uvijek spremila zadnji sic zutog stojadina tako sto bi rasprostrla frotirnu deku, kofere nagurala izmedju zadnjih i prvih siceva i popunila doslovno svaku prazninu, a brat i ja birali bi strane na kojima bi vecinu puta proveli sanjajuci. Kazu da miris najdulje ostaje u pamcenju, vise nego i okus i bilo sta drugo. Ovu tezu nisam provjeravala ali istina je da je miris mora ostao i sada ga se sjetim sa nekom sjetom, a pogotovo kad kroz prozor gledam pahulje snijega koje ne prestaju padati ovih dana.

Imali smo vikendicu u Bilicama blizu Sibenika, u tom mjestu je jako puno banjalucana ljetovalo, neki od njih su se javljali i ovdje na blogu. Mjesto je specificno bilo, zapravo jos uvijek je zato sto spada pod Nacionalni park Krka. Slatka voda se ulijeva u more i prevladava na povrsini, a na dnu je „teska“ slana. Meni kao djetetu to nije bilo ni jasno ni vazno. Mene su facinirale kuce i bake u crnom, s maramama na glavi po onoj vrucini, konoba, (jedini restoran-cini mi se) terasa okruzena kamenim zidom, vinova loza nad glavom. Pecanja na molu, skoljke, valovi na gornjoj plazi, vecernja zmira prije spavanja. To je bio moj dio price vezano za more. U „banjaluckoj karanteni“ taj dio mi je jako falio kao i svima nama, pa smo svi na sve moguce nacine pokusavali popuniti tu prazninu. Sjecam se par prijatelja koji su imali tu mogucnost u onim danima. Eh kako sam im tad zavidila. Kad bi se vratili sjecam se kako bi pozorno slusala kako su proveli svojih desetak dana sa onim mirisom. Eh kako mi je bilo krivo da samo znate. Al poslije nekoliko godina udisala sam onaj isti tako prizeljkivani miris. Mada nije bilo vise ritualnog pripremanja, zutog stojadina i frotirna deka nije sluzila u istu svrhu opet je bilo lijepo. Poslijeratna ljetovanja sam provodila na raznim mjestima i vise nego nekoliko puta sam prolazila kraj Sibenika i Bilica, al nisam ni jednom navratila, da vidim kako to danas izgleda. Vikendicu smo naime prodali, mama, tata i brat bili su u par navrata, a ja…ne znam kada cu.

Svake godine kad podju pripreme za more sjetim se svega ovoga i s nestrpljenjem ocekujem vec uvelike poznati miris mora.

Nadam se da sam Vas s ovom pricom malo trgla iz zimskog sna i zagrijala u ove hladne dane.

Pozdrav od Majde!

Labels:

1 Comments:

Anonymous Co said...

Majdin prilog me podsjeti na moje zadnje ljetovanje prije rata. Bilo je to 91. godine, kada se u dijelovima Hrvatske vec uveliko ratovalo, a mi u Banjaluci se nadali da se to kod nas nece dogoditi. Banjaluka je, istina, vec uveliko bila glavna baza za okupljanje i pripremu razno-raznih vojski koje su isle na ‘zadatke’ u pojedine dijelove Hrvatske, ali izgleda da to nama nije izgledalo zabrinjavajuce. “Biznis’je bio uobicajeni, uz nesto poteskoca, jer su putevi snabdijevanja robom iz Slovenije i Hrvatske bili poremeceni.

Iako se, kazem, u dijelovima Hrvatske vec uveliko ratovalo, na Jadranu je, zacudo, u juznim dijelovima, jos bilo mirno. Posto se na Pag, gdje smo ljetovali zadnjih godina, nije moglo (jos godinu dana ranije smo prosli kroz Knin i Kninsku krajinu u zadnjem momentu – vec tada smo na putevima susretali samo automobile sa registracijama iz srbijanskih gradova, sto nam je bilo cudno, ali nismo tome posvecivali posebnu paznju), odlucismo se za Zivogosce. Hotelski pansion nije bio skup a u isto vrijeme je situcija bila mirna. Istina, nije se moglo ici vlastitim autom (benzina je bilo sve manje), pa je autobus izgledao kao dobro rjesenje. Stizao je u Banjaluku oko ponoci (ne sjecam se iz kojeg grada, ali sam gotovo siguran da je dolazio iz Hrvatske), a na Jadran se stizalo u rano jutro. Presjedanje u Plocama nije predstavljalo poseban problem.

Od puta autobusom se jedino sjecam prolaska kroz Medjugorje. Bila je noc, slucajno sam se probudio, i u sjecanju mi je ostala osvjetljena crkva u Medjugorju, gradu koji je vec bio poznat u svijetu po prikazanju gospe. Ovo iznenadno budjenje sam kasnije iskoristio kada su me po dolasku ovdje u Ameriku pitali da li sam posjetio Medjugorje. Nije bilo sanse da kazem da nisam, jer su mnogi iz novog kraja bili tamo prije rata pa je za njih neodlazak na ovo ‘sveto’ mjesto bio nezamisliv za nekoga sa onih tamo prostora.

U Zivogoscu je bilo samo par gostiju. Sjecam se Kresa (Merime i Dzevada), i jos par familija. Vrijeme je bilo lijepo, mir i tisina, da se covjek pravo odmori. Bilo je nesto nestvarno u tome svemu, jer se na televiziji u isto vrijeme moglo pratiti sta se dogadja u drugim dijelovima Hrvatske: u Slavoniji se uveliko ratovalo, a ovdje tisina. Da rat jos uvijek nisam shvacao ozbiljno govori i cinjenica da sam, na balkonu hotela, pravio planove o prosirenju privatnog biznisa kojeg sam pred sam rat poceo. Dugo mi je trebalo da shvatim koliko sam bio naivan, ali izgleda da se covjek tesko mijenja pa mi i sada na um padaju stvari koje spadaju u istu kategoriju.

Na povratku s mora svratismo u Mostar, do sestre, gdje me jedna od njenih kcerki pokusa ubijediti da trebamo doci u Mostar, jer u Mostaru se, po njenim razmisljanjima, rat ne moze desiti. Kako sada stvari stoje, opet ista naivnost. Svi znamo sta se u Mostaru desilo, a mi u Banjaluci mozemo biti sretni sto smo ‘samo’ istjerani. Da je, kojim slucajem, situacija bila malo drugacija, ko zna ko bi pisao, a ko citao ovaj blog. Ovako, (naivna) raja nije imala oruzja, a ni stranu za koju bi se vrijedilo boriti, pa su oni jaci (I dobro organizirani) svoj naum vrlo lako ostvarili.

More nakon 91. nisam vidjao redovito kao godinama do tada. Daljina je velika, nema se vremena, a i kada se vremena nadje, rodbina i prijatelji su prvi na listi. Zbog toga se miris Jadrana polako ali sigurno gubi, a nekadasnja ljetovanja jos vise dobijaju na znacenju.

Ali zato mi jos uvijek ostaje opcija da o tim vremenima napisem nesto, barem za ‘sjecanja i dugo pamcenje’.

Thursday, 20 December, 2007  

Post a Comment

<< Home