Sena i Dema iz Mineapolisa

O Seni sam prve vijesti cuo od Emire, jos tamo negdje u prvim danima bloga. Tako saznadoh da zivi u Mineapolisu i da su njih dvije u kontaktu. Da je kojim slucajem blog rodjen ranije, mozda bismo se i vidjeli, jer sam prije nekoliko godina imao priliku da posjetim ovaj grad u drzavi Minesota, poznat po veoma hladnim zimama, ali i dosta toplim ljetima.

Sena i ja smo bili radne kolege iz Profesionale, radili kancelarija do kancelarije, i vidjali se svakodnevno. Sada smo oboje sa ovu stranu velike bare pa mi to opet nekako dodje da smo tu negdje u blizini.

A da ove americke daljine ne predstavljaju prepreku za druzenje, govori nam i ovaj Emirin 'izvjestaj':

Vec odavno najavljivani, konacno su nam bili u posjeti Sena i Muhamed (Dema) Demirovic, koji sad zive u Mineaoplisu, Minesota. Tamo su i njihova kcerka i sin sa svojom porodicom.

Nekolio puta smo se trebali sastati, ali je uvijek nesto bilo protiv. Lanjske godine smo se Sena i ja trebale vidjeti samo na par sati na aerodromu u Mineapolisu, sve dogovoreno, napravljen plan i onda, bas taj dan, nakon dugog perioda lijepog suhog vremena, naidje takva snjezna oluja da smo i taj kratki susret morale otkazati.

Sena i ja se nismo vidjele od rata. Nakon 15 godina, imalo je toliko toga da se kaze i isprica pa je posjet bio kao neprekidna prica i opet prica, sve garnirano s malo uspomena, malo slusanja stare dobre muzike, upoznavanjem sa nasom familijom, susjedima, prijateljima. Iako se ‘momci ‘ nisu ranije poznavali, ispostavilo se da su imali dosta zajednickih prijatelja i poznanika pa ni njima nije bilo dosadno.

Sve je jos dopunjeno sa upoznavajem Louisville-skim ‘prirodnim ljepotama’. Dema je imao zelju da ode u Muzej Mohameda Alija, sto mu je naravno ispunjeno a otisli smi i do rijeke i setalista uz nju, gdje se mogu vidjeti stari brodovi iz devetnaestog stoljeca, sto sad sluze samo turistima.

Imali smo srecu da je vrijeme bilo lijepo, a sezona trka jos trajala pa smo otisli i do Churchill Down, ovdasnjeg hipodroma na kojem se vec vise od 130 godina odrzavaju konjske trke po kojima se Louisville prepoznaje u svijetu. Biti na trkama, a ne kladiti se, skoro je nemoguce. To daje draz dolasku na trke, jer inace nema uzbudjenja, navijanja. Dema je imao srece, kladio se na pobjednika. Mi ostali – sipak. Ipak, svi zajedno smo imali divno poslije podne provedeno na cistom zraku i na suncu.

Zeljeli smo takodje nasim gostima pokazati nase ‘malo bosansko cose ‘ pa ih odvedosmo na cevape u jednu od radnji. Nazalost cevapi skoro ledeni i prijesni, gazda mamuran, mozda bi bilo bolje ne spominjati, nije za reklamu. Za prave cevape cemo ipak morati sacekati proljece da ih sami pravimo ili otici kuci pa ‘Kod Muje’, a mozda slijedi revans na ljeto u Mineapolisu, ko zna…, samo kad bi ovakih susreta bilo vise, bilo bi lakse podnositi nalete nostalgije koji nas sve uhvate cesto, cini mi se precesto.

Emira

Emira nam, po obicaju posla i nekoliko fotografija, pa pogledajte.