Saimino prvo javljanje

Kada sam nedavno u svom komentaru spomenuo da ce na blogu biti nekih novosti, tu sam prije svega mislio kako cu pokusati da oko njega okupim par stalnih suradnika, koji ce se javljati cesce sa prilozima koji ce tematski na odredjeni nacin biti povezani. Ako namjere uspiju, redovito cu imati javljanja nekoliko osoba iz razlicith sredina, s prilozima koji ce mi slati.

Danas predstavljam prvog suradnika: moju skolsku kolegicu iz Tehnicke skole Sajmu Rak, rodjenu Husedzinovic, koja vec 38 godina zivi u Sarajevu. Sajma je rodjena banjalucanka koja je imala 'srecu' da ovaj zadnji rat prezivi u gradu koji je dozivio strasnu sudbinu. Biti okruzen zlocincima, danima, mjesecima, godinama, biti ubijan iz svih vrsta oruzja, cekati trenutak kada ce te neljudi dokrajciti snajperom, nemati osnovnih zivotnih potrepstina, struje, vode, za mene je nezamislivo. Prozivio sam u Banjaluci dovoljno dugo da osjetim sta znaci biti na milost i nemilost silnicima, pa mi ono sto su prezivjeli stanovnici Sarajeva izgleda potpuno nestvarno.

Sada se stvari potiskuju u stranu, pokusavaju se zataskati, krivica se svaljuje na sve podjednako, pogledi se okrecu 'svijetloj' buducnosti. Rezultati rata se perfidno koriste za dugo planirane ciljeve, zlocini se pokusavaju zataskati.

U isto vrijeme je bilo svijetlih primjera, gdje su komsije pomagale komsijama, prijatelji, prijateljima, i same se izlazuci opasnosti, u doba kada je oruzje bilo jedini zakon. Primjera ima mnogo, vjerujem da bi svako od nas mogao navesti poneki.

Zamolio sam Sajmu da mi se redovito javlja svojim prilozima, da nam na ovim stranicama iz prve ruke opise sta se svih tih godina dogadjalo. Bilo je puno lazi i iskrivljavanja (kao ono o lavovima i Josipu Pejakovicu), svako ima svoju istinu, pa sam mislio da bi bilo intereantno cuti istinu od osobe kojoj se moze vjerovati.

Sajma je prihvatila moj prijedlog i evo prvog priloga. Prilog ne govori o Sarajevu, vec o Banjaluci, o sudbini jedne familije i pricama koje su kruzile gradom, slicne onima o Josipu i lavovima. A razlog za njeno javljanje je bilo (lazno) upozorenje o virusu, koja mi je Sajma poslala, i moja reakcija.

A dogadjaji o kojima Sajma prica su se odigravali u komsiluku, ciju sam 'sliku' 'skinuo' sa Interneta.

Dragi Milane

Evo mene opet ponukana danas da ti pišem, nakon tvog upozorenja u vezi onog virusa.Čitavo vrijeme razmišljam o rečenici Ive Andrića ali ne mogu trenutno da se sjetim iz kojeg njegovog djela. Rekao je nigdje na svijetu glasine nemaju toliku moc kao na Balkanu i da su u stanju da razbiju i najčvršće materijale. Nisam stavila u navodnike jer ne mogu da tačno citiram, davno je bilo kad sam to pročitala, a sad mi je stalno u glavi.

Ova današnja tema je proizišla iz tog dogadjaja.

Ja sam u Banjaluci imala prijatelje koji su 30 godina radili kao gastajbarteri u Berlinu i pravili kuću u onoj ulici koja sa tranzita vodi na novo groblje. On je bio vrhunski stolar, Ašić Fadil, a ona vrhunska šnajderica, Djula. Vratili su se za stalno u Banjaluku 5 godina prije rata. Obe kćerke su se udale u Sarajevo jer su tu studirale.

Ja sam u ratu čula da je Fadil otrovan a da su Djulu bacili sa balkona i da je preživjela i otišla kod kćerki u Švedsku.

Kad sam u maju bila u Banjaluci, otišla sam do njihove kuće da se raspitam u komšiluko za Djulu i zatekla je tamo živu i zdravu. Radosti nije bilo kraja a prica o njihovom preživljavanju za vrijeme rata nije imala ni 1% istine od onog što se pričalo.Fadil je radio u pozorištu kao stolar i obolio na jetri, jer je u mladosti dosta pio a nije mu to bilo mrsko ni do kraja života. Briga i pažnja komšija za njega a najviše snaha od komšinice, koja je bila ljekar u medecinskom centru. Rizikovala je toliko da je krišom uzimala injekcije iz bolnice koje su Fadilu jako koristile. Kad je umro ubzo nakon toga desila se 'Oluja' i kod nje je došao neki Vasić poznat kao siledjija i radikal. On joj je rekao da se iseli i da će njegovi roditelji tu useliti. Ona je deset dana bila sakrivena u kući kod komšija (naravno da zaključuješ da su Srbi), dok joj nisu stigla dokumenta za Švedsku. Tamo je isto bila iznenadjena pitanjima zar je živa i zar nije bacena sa balkona. Znaci glasine obilaze zemaljsaku kuglu i vrlo vjerovatno zahvaljujući internetu davno su prešle prostor Balkana.

Da ti završim priču. Roditelji od tog Vasića su protjerani iz Bihaća a isto su bili 30 god gastarbajteri I imali kuću u Bihaću koja je isto bila plod njihovog gastarbajterskog rada.

Djula je tražila povrat kuće ali nije se usudjivala da ode do njih. Oni su saznali za nju, pronašli joj telefon i nazvali je, "da kad idući put dodje navrati do njih".Tako je bilo, zamolili su je da ostanu u njenoj kući dok ne usele u svoju, koju su počeli praviti u Banjaluci. Kad su završili, ona je dobila kuću kako je ostavila, vrijednije stvari je prebacila kod komšija kod kojih je bila tih 10-tak dana. Njihov sin je odnio samo jedan šank koji je bio zaista remek djelo Fadilovih ruku. Ljudi su bili pošteni, znali šta je značio u ono vrijeme gastarbajterski rad. Oni su u Bihaću dobili povrat ruševine u kojoj nije bilo ništa. Mi smo ovdje siti medija u kojim se stalno ponavljaju priće o lopovima, kriminalcima, zločincima, pokvarenim političarima i zbog toga imam neopisivu želju da bar mi obični mali ljudi iskoristimo ove mogučnosti blogova poštenog svijeta i konačno počnemo pričati o svim dobrim ljudima, kojih, da nije bilo, ovaj rat bi bio sto puta gori. Mladi svijet se mora vaspitavati na drukčijim pričama koje razvijaju moralne vrijednosti i poštenje.

Toliko za danas.

Pozdrav Saima