SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, November 30, 2010

Moj komso

Citajuci blogove i druge web stranice raje iz starog kraja koja sada zivi sirom svijeta stekao sam utisak da mnogi koji porede stari i novi komsiluk zale za onim starim, a kritikuju novi. U vecini slucajeva se kao razlog kritike navodi otudjenosti ljudi u novim domovinama, nedostatak blizeg kontakta, pa cak i neljubaznosti, i mnogo jos toga sto cini razliku izmedju naseg bosanskog komsiluka i ovog 'zapadnog'.

Za razliku od vecine ja, koliko god se trudio da budem nezadovoljan prijemom u novom kraju, u novom komsiluku, za sada nisam uspio naci razlog za to, sto me je nekako u ocima nekih cinilo krivcem jer, eto, meni nije sve tako lose kako bi trebalo biti. Neki se pitaju kako mi u novom komsiluku moze biti dobro kada tu nema one stare raje, ispijanja kavica i mezetluka, teferica, kao sto je to bilo u starom kraju? Valjda je to zbog toga sto ja nikada zivot nisam smatrao idealnim i uvijek sam stvari pokusavao gledati realnim ocima te sam za vecinu reakcija i ponasanja uglavnom mogao naci logicna objasnjenje. To uostalom radim i na ovom blogu iako takav pristup nekima ne odgovara. Istina je, ne pricam uvijek o komsijama. Nadje se tu dosta radnih kolega a i onih ostalih koje sam imao priliku sretati u ovih 60 i kusur godina pa se u mojim pricama moze svasta saznati.

Pisao sam vec jednom o mom novom komsiluku i o mom komsi Geriju i njegovoj familiji a bila je tu i pokoja slika. Iako sa komsom Gerijem nisam toliko prisan kako smo to mi bosanci izmedju sebe znali biti, moram priznati da se sa njim sasvim lijepo slazem i da se, sto je najvaznije, u svakoj situaciji mogu osloniti na njega. Bio sam vise puta u prilici da mi zatreba pomoc i Geri je svaki put bio tu, na dohvat ruke. Kako vecinu vremena provodi kod kuce (Geri je, kako se to ovde kaze, selfemployed), dovoljno je da mu pokucam na vrata ili zvrcnem telefonom i pomoc je vec tu. Tako je to vec ovih 15-tak godina a kako ce biti u buducnosti, vidjet cemo.

Ove dvije fotografije su vezane za mog komsu i tipicnu situaciju kada se radi o nasim odnosima, iako se to na prvi pogled ne bi moglo reci.

Jednog lijepog dana na pocetku proljeca prosle godine odlucih da 'prikratim' brezu koju sam posadio preblizo kuci pa mi vec par godina pravi probleme. Kako sam i nakon 15-tak godina zivota u USA prihvatio malo toga americkog, mnoge poslove radim na svoj, kako ga ja nazivam, bosanski nacin pa je tako bilo i ovaj put. Geri je na to vec navikao a mnogi nasi razgovori se svode na zadirkivanja vezana za nacin kako ja nesto radim. Medjutim, ni ja mu ne ostajem duzan tako da je rezultat za sada nerijesen.

Breza je bilo prilicno izrasla, sa granama iznad elektricnih vodova, pa sam danima razmisljao kako da pristupim poslu koji nije bio nimalo lak: nisam mogao jednostavno odsjeci glavno deblo jer bi grane zapele za elektricne vodove a svakom je jasno sta to znaci. Na kraju sam se odlucio da prvo odsjecam nize grane, one koje mi je lakse dohvatiti sa lotri, jednu po jednu, i da se tako polako penjem prema vrhu krosnje. Kada tako posjecem sve grane, plan je bio da odsjecem deblo, uz nadu da ga mogu rukama gurnuti na stranu suprotnu elektricnim vodovima kada bude odsjeceno. Od alata sam imao samo obicnu testeru za drvo iako su ovdje prodavnice pune svakojakog alata, samo ga treba znati koristiti. Mogao sam neki prigodan alat posuditi i od mog komse Gerija, jer on nema sta nema, ali ga tog dana kada sam se odlucio da se s brezom konacno obracunam nije bilo kod kuce.

Tako se eto desilo da sam se u avanturu podkracivanja breze upustio samo sa testerom i lotrama koje su stizale negdje do sredine stabla. U pocetku je sve islo relativno dobro, sve dok nisam dosao u poziciju da odsjecem glavnu stablo, koje je bilo nageto prema elektricnim zicama. Bio sam sam, bez pomoci, bez strika kojim bih eventualno vezao stablo kako ne bi palo na stranu na koju nije smjelo. A bio sam vec i umoran jer nije bilo lako testerisati granu po granu koristeci se samo jednom rukom, dok sam se drugom morao pridrzavao da ne padnem.

Dok sam tako razmisljao sta da radim ne silazeci s breze, odnekud stize Geri sa svojim trakom. Znao sam sta slijedi. Geri parkira trak i eto ga direktno meni s osmjehom i pitanjem: "sta je, opet nesto radis na bosanski nacin"? Ja nastavih u istom stilu, onako s drveta, sve dok mi Geri ne rece da on ima motornu pilu i strik i da ih ide donijeti.

Donese Geri strik, sveza deblo, pope se uz lotre, uze motorku i poce sa rezanjem a ja se dohvatih drugog kraja strika da deblo povucem kada bude odsjeceno. Nakon par trenutaka deblo biva odsjeceno i zavrsi na travnjaku. Sva moja mudrovanja kako da sprijecim da deblo na padne na elektricne vodove padose u vodu. Geri i ja izmijenismo jos par zackoljica u poznatom stilu, pokupi svoj alat i ode svojim poslom a ja ostadoh da zavrsim posao na zemlji.

Eto, takav je moj komso Geri. Ne druzimo se cesto, nema tu ispijanja kavica, ali kada treba komsiji pomoci, uvijek je tu. Kako bi se ponio ako bi se ovdje pojavio kakav Milosevic, ne znam. Ali zato znam kako je bilo kod nas.

5 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Jutros sam brzopotezna. Svaki put me iznervira ta spranca o BIH kao mjesavini nerada, primitivizma, mahalanja, teferica i mezetluka ( cak i ovom zadnjem se daje blagi negativan prizvuk ). S takvom BIH nikako ne pronalazim jes' jednako.
Rodjena tamo, zivot predratni sam provela na relaciji Ljubija- Prijedor- BL. Premda je razlika izmedju krajnjih tocaka ova tri gradica bila svega sezdesetak kilomatara, bile su to vrlo, vrlo razlicite zivotne sredine. Ipak, ja sam svugdje zivjela na isti nacin, i isto onako kako i sada zivim u Zagrebu. Moji roditelji su u ta tri grada promijenili sest stanova, ali se ne sjecam da im je itko upadao u stan, ili oni isli u posjet nekome bez pozivnice ili bar najave. Nisu bili nedrustveni, naprotiv, imali su sirok krug poznanika i nekoliko prijatelja. Drusrveni zivot se odvijao uglavnom na javnim prostorima.
U lijepu malu zgradu u kojoj sam ja stanovala unijela sam iste navike. Nisam smatrala da mi netko, samo zato sto mi je susjed, mora postati dio svakodnevnog zivota. To naravno nije iskljucivalo pristojnost i pomoc u nevolji.
Netko je na nekom blogu napisao da se u Cajavecu radilo, a na Radiju zivjelo ( tako nekako ). Isto bi moj suprug mogao reci za GIK i bendove. Ja sam imala srecu da mi firma u kojoj sam najdulje radila bila i pasao i ljubav. Iz tog okruzenja je bilo moje drustvo, a stekao se i po neki prijatelj. U ostalom rade to i Ameri. A sta su njihova druzenja uz rostilj nego teferici.
Co, ne cudim se Tebi kao Bosancu, ali kao tehnickom licu...
Srecom prodje ta Tvoja avantura bez teskih posljedica. Drugi put odmah zovi Gerija.
Nada Š. D.

Wednesday, 01 December, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Dragi Co

Ovde i u Hrvatskoj se daje jedna turska serija koja se zove "1001 noc".Serija prikazuje tri generacije jedne ugledne turske trgovacke porodice.Djed i baka predstavljaju otprilike nase roditelje i njihovu generaciju.Postenje,(krenuli od male kozne radionice, i svojih 10 prsta) dostojanstvo, toplina, razumijevanje i tolerancija prema svakom i svemu.Gledaoci svih generacija, obrazovanja i porijekla sa nestrpljenjem ocekuju nove epizode.Ja licno sam zakljucila da smo mi svi dobar narod jer svi uzivaju gledajuci ljudsku, toplinu, patnju, ljubav, njeznost i lijepe porodicne odnose.Do sada su sve serije bile za negledati (po meni) kriminal, laz, pokvarenost i sta ja znam sta jos.Ljudi su zeljni ljepote i plemenitosti.Ali politicari to na ovim prostorima nikad nece donjeti.Jer su vecinom mediokriteti na vlasti kojima je samo u mozgu i ocima novac.
Meni je sinoc jedan dialog iz ove serije dao inspiraciju da ti se javim sa komentarom na tvoj prilog.
Djevojka jednog od likova je osjetila da njen voljeni voli njenu najbolju prijateljicu(ujedno glavni lik serije imenom Seherzada).Napusta ga, i nakon silnih molbi da se nadju ona pristane.On tad upita "je si li jos ljuta?" ona mu odgovori :"Nisam ljuta, razocarana sam.Ljutnja prodje a razocarenje ......." Shvatis iz toga ili dugo traje ili nikad ne prestaje.Kad si na kraju spomenuo Milosevica, ja sam shvatila da tvoje razocarenje u ljude kojima si vjerovao nema kraja.A posto smo stara raja ja te molim da probas to prebroditi.U skoli, u slobodnim aktivnostima, na fakultetu. u poslu i sad u Americi si sve postizao svojim radom i pamecu.I tako formirao zajedno sa Nerom i svoju porodicu.I u danasnje vrijeme stekao mnogo neprijatelja.U onom sistemu svak je bio uspjesan koliko je zelio.Danas se sva mjerila svode na samo vlastio kovanje svoje srece.Zbog toga zloba i zavist uspijesnim dobrim ljudima na svakom koraku podmece klipove.

Nastavice se......

Thursday, 02 December, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Nastavak...

Ovde vec cetiri godine Haris Silajdzic bez prestanka ne dozvoljava da se igdje ista odrzi i predlozi da on ne okrene na genocid, Srbe, rat, a Mile uziva i skuplja poene kod svojih obozavatelja.Ja sam jako ponosna na nas u Federaciji nakon ovih izbora.Najveci fijasko je upravo dozivjela stranka za BIH.
Nedavno je izisla iz stampe knjiga Munira Alibabica "Deda, dedo i babo Bosnu KOSili.!
Od nekih stranica kosa se dize na glavi.Koliko smo svi komplet bili zrtve dobre propagande i lazi.Ali mozgovi se dobro isprase.
Pise mi prijateljica iz Norveske kojoj sva familija cita tvoj blog ali nisu vjesti pisanju, da im neki vecinom novokomponovani muslimani govore da je tvoj blog opasan za one kojim imaju imovinu u BL i koji cesce dolaze tamo i jos neki gluposti.Mislim da nesto u tome ima jer mi se cini da se odjednom razbjezase blogeri,ostade ti, Nada,Niskana, pseudonimi i ja. Mene niko ne moze prisiliti da mislim tudjim mozgom niti ce ikada, a cini mi se da i sada ima deda, dedi i baba koji i dalje Bosnu KOSe.
Nemoj bukvalno shvatiti poredjenje tebe i Silajdjica, nego probaj da svom razocarenju odsjeces glavu, a nisi imao nikakve koristi od toga kao naprijed navedeni.
Neki dan na TV pitaju djecaka od 10 god sta zna o Isusu a on kaze "On je bio dobar covjek zato su ga razapeli."Dobri se i danas razapinju.
I pored svega sto si postigao ti patis za domovinom i nasim gradom.Jer Domovina je jedna i jedina.Ja te razumijem. jer svakim danom kako sam starija sve vise mi je u glavi B.Luka i zato se opet spremam na par dana tamo.Susret sa Radmilom me posebno raduje. Necu ostati dugo jer ovde imam grijanje i moram ga platiti, a tamo trosim struju.Malo previse za moj standard.
Meni ovaj blog puno znaci, jer mogu samo svoja licna misljenja i osjecanja izbaciti iz sebe, uz saznanje da niko ko ga ne voli ne mora kliknuti na "slikeinovosti" i ostace zadovoljan i miran.
Puno pozdrava svim blogerima koji su bili dio ovog, u nadi da nam se nikad vise istorija nece ponoviti.
Saima

Thursday, 02 December, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Draga Saima
Jutros sam od Emire dobila dvije fotke koje su me jako razveselile i skoro rasplakale. Sve je to zahvaljujuci blogu. Obnovljene su neke stare veze i uspostavljene neke nove. Kako to biva u zivotu, one sto vrijede ostace makar u sjecanju, a one manje vrijedne odlaze u zaborav. Evo kod mene pada snijeg, a ja se prisjecam kako sam Ranku prosle godine slala fotke snijegom zasutih jela da mu malo rashladim vruce australsko ljeto. Nisam sigurna da je to ono sto je Co zelio, ali meni se cini da ni na jednom blogu koji pratim nema tako dobre komunikacije medju ljudima kao sto je svojevremeno bila ovdje.
Jednom davno, u trecem razredu srednje skole, zaleti se omiljeni mi profesor prema mojoj klupi, crven u licu od bijesa. Radili smo kontrolni rad, a to je podrazumjevalo da su sve stvari iz klupa morale biti iznesene pred plocu. Dohvatio se moje mape i s vidljivim olaksanjem primjetio da mu ljubimica, koja je, usput receno, iz njegovog predmeta imala vise jedinica nego pozitivnih ocjena,ne prepisuje, nego pise pjesme i ljubomorno ih cuva za sebe. Na glas je procitao naziv jedne, Noli me tangere i seretski se nasmijao. Sjecam se, pocinjala je: " Ne diraj me svojim pogledom, svojim osmjehom. I dah svoj makni..." itd. Ucenici naravno nisu znali znacenje naslova, ali znao je on. Isti dan je sve otislo u vatru. I od tada nikad vise olovka na papir. Sve do bloga. Muz me bezuspjesno nagovarao da nesto napisem, sve do onog bicikla. Od tada ne znam stati. Bio je doduse jedan trenutak kad sam mogla stati, onda kad se zakuhalo oko Halime, ali Vjeko me vrati argumentom zvanim Andrej. Za...o se on, a bogme i ja. Ali sve sto sam napisala nisam pozalila, izuzev onih ruznih i nepristojnih rijeci upucenih jednom pjesniku. Nije mi zao ni sto sam nesto precutala da ne povrijedim nekoga, premda sam se u sebi smijala toj silnoj tastini. Zao mi je samo sto u jednoj situaciji nisam zesce reagirala i ako je bilo puno pozvanijih od mene da to ucine.
Nada Š. D.
Ima dalje.

Friday, 03 December, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Draga Saima
Kako sada stvari stoje, a kako i sama primjecujes, tri dame, doduse malo ocvale, opsluzuju Coa, kao bega. Znas Ti Co onu pjesmu " Da si sretan, k'o sto si nesretan..." ?
Znas Saima, ja mislim da je uredniku tako dobro ( drugom je uvijek lakse ), pa si je morao u cipelu staviti kamencic ( blog ) da ga zulja. Meni pune cipele kamenja.
Uglavnom, ja cu pisati dok mi se hoce, i dok su mi vrata otvorena, a ovo moje skrabanje Ti Co ne uzimaj preozbiljno.
Nego Saima da Ti ispricam nesto o mom susjedu. Jucer se iseljavao iz stana. Nismo za ove dvije godine od kad se znamo izgovorili vise od pet recenica, i to na stubistu. Miro je vise s njim komunicirao. Uglavnom, jucer dosao da se pozdravi, rekao nesto o mojim veselim ocima i Miro ga ispratio. Vratio se sa trapericama, levisicama, na kojima su jos etikete i bar kod. Broj 32, taman. Porucio mi je da je to od njega za pod bor.
Sto se Seherzade tice, vi ste u povelikom zaostatku. Sav Zagreb je u osam navecer pred televizorima. I ja sam u pocetku pratila. Lijepi Istanbul, lijepi mladi ljudi, neobican jezik, spoj tradicije i novog doba. Ipak prilicno losa gluma i nedoradjeni dijalozi. Vrlo lijepa glazba. Zato ja sada za vrijeme serije vise sjedim za kompjutorom, a pojacam ton na televizoru i slusam jezik i glazbu. Posebno su mi zanimljiva imena; Burdzu, Buket, Gulsun, Mert, Ahu... Nastojim ih sve upamtiti, ali ne ide mi bas.
Pozdrav.
Nada Š. D.

Friday, 03 December, 2010  

Post a Comment

<< Home