I to je Amerika

Sjecam se da sam jos kao momak gledao film istog ili slicnog naziva koji je na pomalo saljiv ali istinit nacin pricao o Americi. Od cijelog filma se sjecam samo onog dijela koji je pokazao od cega se u Americi prave virsle (hrenovke) koje sam nakon toga pokusavao da izbjegavam jesti kad god je to bilo moguce.

Nije ovo, medjutim, prica o toj Americi vec o necem drugom. Naime, danas je Nera zvanicno pocela raditi u Westinghouse-u na mjestu Senior Component Engineer-a, posao koji radi evo vec vise od dvije i pol godine ali kao kontraktor. I sta je sad tu interesantno, reci  ce neki, jer nasa raja (ovdje mislim na one koji su radili u Profesionali i drugim OOUR-ima Cajaveca) radi u najvecim svjetskim firmama, predaje na fakultetima, zauzima visoke pozicije u svojim firmama u najrazvijenioj zemlji svijeta, Americi, u koju su stigli nakon progona iz Banjaluke. Ima tu dekana, profesora na fakultetima, vlasnika uspjesnih firmi, direktora, predsjednika i podpredsjednika kompanija, vodecih inzinjeri (Midhat H, Sedat ., Mirsad H, Ivo A, Branislav M, Miljko B, Mirzeta H., Izet T, Babesku J, Anusic A…). Dakle, posao k’o posao, ne bi trebalo oko toga trebalo dizati prasinu. Medjutim, ako u igru ubacim cinjenicu da je Nera u julu ‘svecano’ zakoracila u sezdesete (sad cu biti napadnut sto zeni navodim godine jer to one kriju ko zmije noge) ova cinjenica mijenja mnogo toga. Hej, ovdje u ovoj zemlji koja je u krizi, u kojoj se nezaposlenost vec par godina ne smanjuje, u kojoj su mnogi Amerikanci na ‘birou za zaposljavanje', izbjeglica iz Bosne u sezdesetoj dobija dobro placen posao na kojem bi mu mogli pozavidjeti mnogi. Narocito oni koji nisu mogli preturiti preko usta ni rijec utjehe devedesetdruge kada su zadnji put dijelili radni prostor u NIC-u, u aleji Brace Pavlica.

Ne znam sta su ljudi tada mislili kada su se mirili s politikom kojoj je jedino ona u Njemackoj cedrdesetih bila ravna. Valjda su se nadali da ce im tudja nesreca donijeti srecu. Ili su ocekivali da ce zivjeti bolje kada se rijese onih koji im kvare cistocu okruzenja u kojem su zeljeli biti samo svoji. Bice da je tako jer je prva reakcija jedne mlade inzinjerke iz Prostorne (Goga, prezimena se ne sjecam), rodjene u nekoj zabiti u okolici Banjaluke, koja je odmah prihvatila politiku nacionalista izjavivsi da je najbolje da se svako okrene svojima (ili tako nekako). Za nju je to bilo nesto najnornmalnije, tu dilema nije bilo.

Kada sam prvi put obisao Banjaluku nakon rata, zatekao sam Profesionalu na koljenima. Manji broj onih koji su jos ‘radili’ su jedva prezivljavali. Dosta ih je vec tada bilo bez posla a novog nije bilo na vidiku. Danas Cajavec gotovo da ne postoji. Vecina bivsih radnih kolega mog godista je penzinirana s penzijama nedostojnim ljudskog bica. Neki se snalaza kako znaju i umiju a samo nekolicina uziva plodove ‘rada’ devedesetih. Sto bi nas narod rekao “ko je ćapio, ćapio”. Vise nema. Nema se od koga ćapati. A mnogi su se nadali da ce i oni dijeliti kolac.

Koliko je Amerika drugacija govori jos jedan dogadjaj. Kada je Nera devedesettrece u Zagrebu kao izbjeglica trazila posao, bezuspjesno je obijala mnoga vrata. Nikome nije trebao inzinjer iz Bosne i uz to zensko, a jos u godinama (cetrdeset). Sjecam se njenog razocarenja kada bi se vracala s “intervjua” za posao, ne shvacajuci da u to doba u toj zemlji nikome nismo dobro dosli i da nas niko ne treba. Naravo da je i teska privredna situacija u to doba u zemlji koja je jos uvijek zvanicno bila u ratu (Krajine su jos uvijek bile pod kontrolom pobunjenih Srba) uticala na takav razvoj dogadjaja.

Jos jedan detalj cijeloj ovoj prici daje posebnu zanimljivost. Odjeljenje sastavljeno od nekoliko inzinjera u kojem Nera zadnjih par godina radi bavi se problematikom na kojoj sam u Profesionali radio prije cetrdeset godina. Westinghouse, kao i nasa Profesionala, ima velikih problema zbog neorganiziranog odnosa inzinjera prema komponentama, sto uzrokuje probleme u svim fazama rada firme. Jednom davno sam taj problem rijesio razvojem informaciono-mjernog sistema za komponente i formiranjem odjeljenja koje se sistematski bavilo ovom problematikom. To rjesenje bi se, s neznantim izmjenama, moglo direktno primijeniti danas u Westinghouse-u. Rjesenje koje je ovdje primjenjeno je rad jednog sposobnog mladjeg inzinjera na ciju je inicijativu formirano odjeljenje po svojoj funkciji veoma slicno onom koje je formirano u Profesionali na moj prijedlog, uz napomenu da je moje rjesenje bilo sire primjenjivo (od faze razvoja pa sve do rjesavanja problema u procesu proizvodnje), uz podrsku veoma kompleksne baze podataka i test sistema. Dakle, sistem koji sam u Profesionali razvio (naravno uz pomoc nekoliko suradnika) prije skoro cetrdeset godina po svojoj funkcionalnosti premasuje  rjesenje primjenjeno u Westinghouse-u i mogu na njega biti ponosan.  Mladi inzinjer koji je bio inicijator rjesenja u Westinghouse-u je vrlo brzo dobio unapredjenje a  meni je satisfakcija sto je Nerino iskustvo iz Profesionale igralo odlucujucu ulogu da dobije ovaj posao i covjek sa tim treba biti zadovoljan. Kada se u drustvu povede razgovor o sudbinama inzinjera Profesionale u Americi ja uvijek ponavljam cinjenicu da trebamo biti zahvalni sto smo radili u firmi u kojoj smo mnogo naucili i gdje smo stekli dragocjena iskustva, sto nam je pomoglo da se dobro snadjemo ma gdje nas je rastjeralo.

Sta je sa Gogom, kako se ona snasla u okruzenju svojih, da li je srecna, da li je u grupi onih koji su se obogatili ili je popusila kao vecina, ne znam, niti me zanima. Jedino sto znam je da ove nove banjalucke generacije sticu iskustvo ubijajuci vrijeme u kavanama ili, u najboljem slucaju, radeci za malu nadnicu u trgovinama,  za sto im nije bio potreban nikakav fakultet. Valjda im to odgovara jer se gotovo niko ne buni. Ja bih da sam radije u ovoj Americi koja, kako kazu, nema dusu, ali u kojoj mi jos niko nije rekao da je najbolje da se okrenem svojima. Jer zalostan i bijedan je onaj koji vjeruje da je rjesenje . Nase sudbine i sudbine onih koji su ostali u Banjaluci to najbolje pokazuju.