Moj novi hobi

26. je april, rano poslijepodne.

Sjedimo mama i ja za kuhinjskim stolom obasjane zalazećim suncem, i ja izgovorih neobičnu rečenicu - Portretirat ću te mama, sad, ovog trenutka.

Kopka me već nekoliko tjedana želja da probam crtati. Potaknuli su me svi slikari čije sam izložbe u zadnje vrijeme posjetila, ali najviše Nermina sa svojim slikama.

Zar ja, baš nikad da probam nešto nacrtati? Otkuda ta uvjerenost da nemam nikakav slikarski talent?  A nisam crtala od osmoljetke, iako sam uvijek govorila da mogu gotovo sve što vidim nacrtati, ali da nemam onu osobnu umjetničku crtu u sebi.

Uvijek sam dobivala petice iz likovnog odgoja, ali nikad posebnu pohvalu, nikakav poticaj.

I tako nisam crtala!

Otkuda takvo razmišljanje – pitam se? Ne postaje se slikar preko noći, talent je važan, ali bez učenja i velikog rada talent nije dovoljan.

Oni, koji me dobro poznaju, pogotovo kolege/ice s posla, znaju da sam uvijek za vrijeme  telefoniranja nešto crtala na svakom papiriću koji mi se našao pri ruci ili dok su se održavali sastanci, uglavnom kocke i kvadrate, slagala zidove i kuće, crtala strelice, violinske ključeve, more, otočić, palme i galebove, ali bi se tu uvijek našlo i ljudsko oko. Oči su me privlačile, do dana današnjeg.

Prvo zapazim oči, nije mi bitna boja, gustoća i dužina trepavica, već u očima u trenutku vidim bistrinu, dobrotu, zloću, tugu, radost, ljubav, toplinu, pakost, ljutnju, bol, bolest, ..... Sposobnost da vidim vrlo je bitna.

Bile bi moje crtarije zanimljive psiholozima. Tko zna što bi oni sve iz njih mogli zaključiti?  -J

I tako ja tog poslijepodneva odlučih portretirati mamu, ali pronaći papir, olovku i gumicu nije bilo jednostavno u maminom stanu. Srećom mi gumica nije puno trebala, manje korekcije sam ispravila gumicom za staklenke. Treba se znati snaći.

I na naše čuđenje za nekih 20-tak minuta prepoznajemo mamu, bez obzira što crtež nije bio potpuno završen niti dobar.

Nedjelju i ponedjeljak provedem u svom stanu i opskrbim se osnovnim crtaćim priborom.

I tako nakon dva dana nastavljam sa crtanjem, koristeći fotografije za predloške.

Nacrtam sebe iz gimnazijskih dana, nije mi smetalo što je nos i lice izduženo, sva moja pažnja je bila usmjerena na oči i osmijeh, pa crtam sebe od prije pet godina, pa redom ...

Nacrtano uslikam i šaljem e-mailom Miljenku na uvid, pa bratu i supruzi mu, koja je pohađala tečaj slikarstva i svi od reda iznenađeni. Gotovo da ne vjeruju da sam to ja nacrtala. Nikad nisam spominjala da znam crtati, već uvijek suprotno, jasno je onda zašto im je bilo teško povjerovati. Mora da sam si postavljala previsoke kriterije?

Čudim se i ja sama. Koliko sam se obradovala teško je opisati.

Mogu zamisliti koliko će se iznenaditi moja Karmen, a posjećuje ona blog, jer nikad nisam izrazila želju za crtanjem i sjela za njen štafelaj za boravka u Australiji.

Počela onda svakodnevno crtati, pa u prodavaonicu po prave papire i suhe pastele, jer je s njima najlakše započeti, iako moram priznati da mi to ne ide najbolje.

Kako odmiču dani, tako ja svaki dan nešto nacrtam i crtajući učim.

Zadovoljna sam, iako svjesna da još mnogo toga moram savladati, da su to tek počeci novog hobija. Slijedi mi prvo tečaj najesen.

Ipak, hrabra sam kad sam za predloške uzela Rembrantovu Djevojku s naušnicom, Kupačicu E. Dega i moju fotografiju njegove skulpture balerine.

Evo dragi blogeri čime sam se bavila prethodih 20-tak dana.

Pišem vam o tome da razmislite što se sve krije u nama čega nismo svjesni, da ne zaboravljamo istraživati naše unutarnje neotkrivene prostore, i da vjerujemo u sebe.

Posljednji crtež, urađen jučer nije u potpunosti vjeran originalu, iako je svaki dio lica njen, ali nisam uspjela uhvatiti karakterističan izraz moje prijateljice.  Pogled ove lijepe djevojke me osvojio i nisam ga htjela ispravljati. Moju prijateljicu ću ponoviti za izvjesno vrijeme i sigurna sam da ću uhvatiti njen izraz lica.

Uostalom tko kaže da je Da Vinčijeva Mona Liza upravo takva kakvu je naslikao? -J, -J

Moji crteži redoslijedom kako su nastajali:

Nataša