Šta bi bilo...

Na poslu (nekad bilo)

Proljeće je, vrijeme se proljepšalo, sve više vremena provodim na vani. Nema više ranog ustajanja i pripreme za posao, vožnje do fakulteta sporednim ulicama da se izbjegnu gužve, odrađivanje radnog vremena i vožnje nazad kući obično istim putem, praćenja novosti u oblasti informatike jer se morao držati korak s tehnologijama koje su se sve brže razvijale a ipak dani prolaze li prolaze. Evo već nešto duže od dvije godine uživam u penziji koja je stigla nešto ranije nego što sam planirao a dani prolaze brzo i nemam osjećaj da sam prestao raditi. Kada imaš kuću, obavezama nikad kraja. Iako više nema odlaska na posao  kako je to bilo ovih osamnaestak godina od kako sam silom prilika preletio Atlantik u potrazi za mjestom gdje ću moći živjeti mirno, ne strepeći da će mi neko naveče pokucati na vrata i odvesti u noć da se nikada ne vratim,  vrijeme naprosto leti.  Dobro je da je tako jer me ne muči dosada kao neke od penzionera koji ne znaju šta će sa sobom. Poznajem nekolicinu s bivšeg posla koji nemaju namjeru da odu u penziju jer se boje da će im biti dosadno a ja se čudim kako sam na sve stizao kada sam radio. Evo moj bivši direktor, Liu, Kinez, ima više od sedamdeset dvije a zamjenik direktora Rao, Indijac, s kojim se viđam često, ove godine puni sedamdeset ali ni jedan ni drugi ne misle o penziji. Rao mi kaže da ne zna šta će sa sobom kada prestane ići na posao i odluku stalno odlaže.

Amerika me lijepo prihvatila, mnogo bolje nego sam to mogao zamisliti. Osim prve četiri nedelje rada u Parma Sausage Company, kada sam se upoznao sa kapitalizmom onakvim kako smo to učili u školi, ostalo vrijeme mi je ostalo u lijepim sjećanjima. Da li sam imao sreću kada sam dobio posao na fakultetu ili u svemu ima nešto i do mene, ne znam, ali na osamnaest godina rada se ne mogu požaliti. Sredina u kojoj sam radio me lijepo primila, gotovo kao člana familije, trudeći se da ružne događaje u gradu u kojem sam rođen i u kojem sam proživio četrdesetak lijepih godina potisnem u zapećak, da ih gotovo zaboravim. Radeći i družeći se sa ljudima koji su u USA stigli sa raznih strana svijeta, uglavnom iz ekonomskih razloga, ružne slike s početka devedesetih su blijedile ali nikada se nisu potpuno izbrisale. I tako će biti sve dok se ne zaputim na onaj svijet u kojem me, kako kažu oni što vjeruju, čeka život vječni onakav kakav sam zaslužio.

Sunce je već odavno ugrijalo

Dok u jutro ležim na ležaljki i čitam Pittsburgh Post-Gazette, obasjan zrakama sunca koje se probijaju kroz krošnje komšijskih hrastova, ili se predveče odmaram u hladovini visterije u hladnjaku na brdašcu u backyard-u, ponekad pomislim šta bi bilo da nas jednog lijepog junskog jutra devedesettreće autobus pun onih kojih se njihov grad odrekao nije odvezao na put pun neizvjesnosti i nade u bolje sutra. Da li bih dočekao penziju radeći posao za koji sam se školovao i koji sam volio? Šta bi bilo sa Nerom i njenim poslom? Šta bi bilo s djecom? Kako bi se osjećali u sredini koja nas se željela riješiti? Kako bi preživjeli najezdu došljaka koja je u grad donijela svoje primitivne navike i način života? 

Pitanja mnogo. Odgovore mogu samo nagađati. Pa da pokušam.

U ljeto devedeset druge Nera je ostala bez posla iz istog razloga kao većina u to vrijeme: nisam se odazvao na poziv za mobilizaciju jer nisam htio da idem u rat koji su isplanirali i vodili oni koji su mrzili druge i drugačije, vrlo brzo zaboravljajući ono u šta su se godinama kleli. U jesen devedesetdruge sam morao zatvoriti firmu koja je odlično startovala i s kojom sam imao velike planove. Kompjuteri više nisu trebali nikome a samim tim ni oni koji su ih prodavali, razvijali programe, servisirali. Oružje je bila roba na cijeni. A nije više bilo ni sigurno raditi dok su bradate, naoružane spodobe šetale gradom pod zaštitom vlasti i nekada nam svima drage JNA. Život je za nas stao. Ono malo novca što se uštedjelo je nestajalo. Zadnje njemačke marke su pokupovali šverceri čija je centrala bila u Beogradu. Svaki novi dan je bio neizvjesniji od prošlog. Budućnost nam je izmicala iz ruku. Nismo više bili krojači naših sudbina. Sve naše znanje i sposobnosti nisu imali nikakvih vrijednosti. Bili smo prepušteni na milost i nemilost onima koji nam nisu željeli dobro. Morali smo otići, sretni što bar imamo izbor za razliku od mnogih čije se kosti još uvijek iskopavaju.

Rat je prošao. Svjetski močnici su odlučili kada je dosta ubijanja. Državu su podijelili tako da više nikada ne može normalno funkcionirati. Ratni zločini su nagrađeni. Nacionalisti su ostvarili ono što su planirali. Za normalan svijet nikoga nije bilo briga.

Šta bi bilo sa nama da smo kojim slučajem ostali u gradu uz predpostavku da nam se ništa loše nije dogodilo? Nagađam. Nera više nikada ne bi dobila posao u struci a mala je vjerojatnoća da bi našla bilo kakav. Profesionala je uglavnom propala a samo nekolicina bez obraza, koja je na vrijeme odabrala pravu stranu, se obogatila. Ostali, čak i mnogi „podobni“, su se našli na ulici. Za mene i moju firmu tamo ne bi bilo mjesta. Drugi igrači su ušli u igru. Znanje, stručnost i poštenje tamo nemaju nikakvu vrijednost. Sve je u rukama nekolicine koja drži sve u svojim rukama, predvođena diplomiranim mesarom iz okoline Laktaša. A niti ona niti ja ne bi mogli prihvatiti bilo kakav posao u vladinim institucijama, ako bi nam ga kojim slučajem, zbog ispunjavanja zakonskih odredbi nametnutih od međunarodne zajednice o nacionalnom sastav, neko ponudio. Ne bi nam to dopustio naš obraz. A živjeti bi se moralo. Kako? Samo onaj gore ima odgovor na to.

Kada posmislim da bih morao živjeti u istoj zgradi i šetati istim ulicama sa onima koji su prodali svoj obraz nadajući se svojoj koristi, sva ljepota oko mene za trenutak isčezne. Ne znam kako se osjećaju oni koji su sticajem okolnosti ostali u gradu ali za mene bi to bio strahovit psihički pritisak. Mora. Gledati face onih koji su me izdali i slušati njihova pravdanja „Ma ko nam ovo uradi?“ i slične bi me još više dotukle. Ovako, pri rijetkim posjetama Banjaluci trudim se da ih ne sretnem a ako se to slučajni i desi, pravim se da ih ne vidim. Lakše mi je. A možda bih se trebao poslužiti pristupom mog bivšeg radnog kolege Sinca. Kada mu neko od onih koji su „pomogli“ da završi u Švedskoj, raširenih ruku i s osmjehom na licu pođu u susret, on ih na vrijeme upozori sa „odbij, ne prilazi, nećemo se grliti i ljubiti!“ A na njihov upit „Šta sam ti učinio?“ on im odgovori „sve si mi učinio i molim te nemoj mi prilaziti.“

A djeca. Šta bi bilo s njima? Kako bi ona preživjela šovinističke ispade svojih drugara? Kojem bogu bi se morali moliti, koje slave slaviti? Da li bi završila fakultete? Kako bi dobila posao kada ne pripadaju niti jednom od „konstitutivnih naroda“? Kako bi reagirala na poklike „Nož, žica, Srebrenica“ na utakmicama Borca? Da li bi i za njih Ceca bila idol?

Srećom, daleko su od sredine gdje 40% obilazi zavode za zapošljavanje nadajući se da će se zaposliti kod novih „biznismena“ koji bi da im neko radi ali da za rad ne traži ništa, gdje pametna, ambiciozna, mladost nema budućnosti, gdje bi svoje diplome mogli objesiti mačku o rep, gdje je neka buduća penzija misaona imenica... Srećom, žive i rade u sredinama gdje se njihovo znanje, stručnost i predani rad cijeni, gdje imaju šansu da biraju posao koji im se sviđa, gdje ih niko ne pita ko su, čiji su i odakle su, gdje im niko ne prebrojava krva zrnca, i gdje o Ceci niko nikada čuo nije .

Još jedan park u blizini

Ma koliko se trudio, ne mogu zamisliti šta bi se zapravo sa nama desilo i kako bi preživjeli sve ove godine. Zbog toga sam srećam što me život odnio preko velike bare, daleko od zla koje i dalje raste i buja i ne vidi mu se kraj. Zbog toga uživam u jutarnjem suncu dok još mogu, sa zanimanjem pratim razvoj grada koji me prihvatio, radujem se i tugujem s Pingvinima i Stilersima, uživam u nastupima poznatih svjetskih pop zvijezda kad god mi se pruži prilika, šetam parkovima prepunih potoka i vodopada, odmaram dušu u povrtnjaku na brdašcu iza kuće... Ne znam kako se drugi koje je zadesila ista sudbina osjećaju ali znam da onima koji su nas otjerali iz grada ni malo ne zavidim. Jer sve ono što sada imaju mogu zahvaliti onoj poznatoj partizanskoj: „ovo nam je naša borba dala“. I neka je tako.