Povelja

Danas sam dobio kratki email s par slika i informaciju koja će, vjerujem, biti interesanta za nas koji smo nekada radili u Profesionali, tom ponosu banjalučke privrede koji više ne postoji. Ono što je vrijedilo je uglavnom rastjerano po svijetu pa njena sudbina nije nikakvo iznenađenje.

Jedan od onih koji je ostavio duboke tragove u toj firmi koja nas je godinama hranile je i Đubo Enver koji je ovih dana od zagrebačkog univerziteta dobio Zlatnu povelju povodom pedesetogodišnjice diplomiranja. Siguran sam da će nekolicina onih koji posjećuju ovaj blog prepoznati Đubu jer se nije mnogo promijenio od devedesetih.

Đubo Enver je bio direktor OOUR-a TU kada sam nakon završetka fakulteta uplovio u radne vode. Ovaj OOUR je bio osnova iz kojeg se kasnije razvila fabrika sa oko tri i pol hiljade radnika. U sjećanju mi je ostao jedan događaj s početka moje radne karijere. Bio sam stipendista Rudi Čajaveca i po tom osnovu sam primljen u OOUR TU u razvojno odjeljenje gdje za mene nisu imali nekog posebnog posla. Zbog toga su mi predložili da se specijaliziram za upotrebu računara za poslove razvoja iako sam na fakultetu završio elektroniku i telekomunikacije. Pristao sam i nisam se pokajao (to mi je jako pomoglo ovdje u USA) , iako sam godinama bezuspješno pokušavao da ubijedim kolege inžinjere da prihvate novu tehnologiju. Prve dvije godine u OOUR-u niko na mene nije obraćao pažnju a rezultat je bio zaostajanje s platom u odnosu na ostale inžinjere u razvoju. Zbog toga sam bio nezadovoljan i jedno vrijeme sam razmišljao da napustim fabriku. Predpostavljam da je ta moja namjera nekako stigla do direktora jer me jednog dana pozva u svoju kancelariju. Prije toga nikada nisam s njim nasamo razgovarao. Kada sam ušao u kancelariju, primio me je sa osmjehom na licu i odmah prešao na stvar.

„Vidim, lafe (tako se često obraćao raji), da ti imaš veoma malu platu“ reče.

Bila je to istina. Prije par mjeseci i Nera me je prestigla s primanjima (radila je u drugom OOUR-u) a meni to baš nije bilo drago.

„Da, istina je. Evo i moja supruga ima veću platu od mene.“ rekoh, nadajući da će to biti jak argument u moju korist.

„Oh, to svakako moramo ispraviti.“ nastavi Đubo.

Popričali smo još malo i ja se vratih u svoju kancelariju.

Par dana kasnije dobih novo rješenje za platu. Bila je skoro duplo veća od stare. Koliko je u tome pomogao moj argument, ne znam, ali znam da sam se osjećao bolje i da mi je to dalo novu volju da nastavim da radim ono što sam započeo. U Profesionali sam ostao sve do devedesetprve kada sam, s dolaskom Ante Markovića, otvorio svoju vlastitu firmu, nadajući se da ću na taj način lakše ostvariti svoje ideje.

Đubu sam zadnji put sreo 2001. kada sam svratio na proslavu 22. decembra, dana fabrike, na koju me pozvao moj prijatelj Srđo. U grad sam bio stigao par dana ranije da preuzmem stan koji mi je vraćen. Fabrika je bila na samrti i većina radnika je već odavno bila otpuštena, penzionirana ili na čekanju. Popričali smo na kratko u laboratoriji koju sam osnovao a koja već duže vremena nije bila u upotrebi. Spomenuo sam mu taj naš prvi razgovor u njegovoj kancelariji i obojica smo se slatko nasmijali.

Drago mi je kada saznam nešto lijepo o bivšim radnim kolegama i poznanicima koji su uspjeli preživjeti zlo koje nas je zadesilo pa me je zbog toga ova vijest posebno obradovala. Ne znam da li ću imati priliku da Đubu ponovo sretnem jer ne znam kada će me put navesti u rodni grad ali mu ovim putem čestitam na povelji i želim sve najbolje u penzionerskim danima koji u onim našim krajevima nisu laki.

Čajevčani

Mile Zrnić, Vuk Popović, Djubo Enver, Rajko Popović, Slavko Šajić