Štikleci iz starog Zagreba (kratke priče)
Iz knjige Branimira Špoljarića, Stari Zagreb od vugla do vugla i iz drugih izvora.
 |
| Naselja, slobodni kraljevski grad Gradec (1242. Zlatna bula Bele IV) i Kaptol (1094.) |
U prošlosti je između njih tekao potok Medveščak, povezivao ih je most, koji je zbog učestalih sukoba stanovnika ta dva naselja nazvan Krvavi most. Danas je iznad potoka čuvena Tkalčićeva ulica, a na lokaciji mosta nastala je uličica istog imena.
Gornji grad i Kaptol po svojim znamenitostima, specifičnostima i očuvanosti neprocjenjivo su kulturno blago, plijene pažnju brojnih turista, a domaći, kao ja, vrlo često navratimo, nahraniti oči i dušu.
 |
| Skica Gornjeg grada (Gradeca) |
Skica Gornjeg grada je tu da vas podsjeti ili potakne da ga posjetite.
Svaka palača, svaka kuća ima svoju bogatu povijest.
Od sjevernih vrata grada i najstarije očuvane kule – Popov toranj, danas zvjezdarnica do južne kule - Lotrščak ima 500m, a od istočnih zidina do zapadnih 350m. Malen je to bio grad, ali ako se želi upoznati sve njegove kutke, ući u njegove priče, onda je prebogat.
Bit će o Gradecu i Kaptolu još štikleca, naravno ako vas budu zanimali.
1.
ANDAUTONIJA
Prije Gradeca i Kaptola, bilo je na širem prostoru Zagreba rimsko naselje Andautonija i naselja domaćeg stanovništva sve do Laške Vesi, otuda naziv za Vlašku ulicu. Kod gradnje neorenesansne palače podbana Živkovića, 1876. na Trgu bana Jelačića, (danas je u njoj prodavaonica Kraš) pronađeni su rimski novčići cara Dioklecijana i mramorna glava cara Hadrijana, a ostaci rimskih vila pronađeni su na Zrinjevcu.
2.
Prvi popis stanovnika
1368.g. proveden je prvi poznati popis kuća i stanovnika na Gornjem gradu. Popisano je 300 kuća i 2810 žitelja, a spominju se, 41 postolar, 11 kovača, 3 pekara, 3 zlatara, 4 slikara, 7 trgovaca, 8 ribara, 1 tkalac, 8 tesara i klesara, 2 ciglara, te po jedan urar i gumbar. Svaki stanovnik nije bio i građanin. Građanin je mogao biti samo onaj koji je bio obrtnik, uključen u ceh i posjednik kuće.
Popisi stanovnika Zagreba, za one koji iz ovakvih podataka mogu izvuči zanimljive zaključke:
1742. 5 600 stanovnika, 560 kuća
1807. 7 706 stanovnika
1817. 9 055 stanovnika
1842. 15 952 stanovnika
1857. 16 657 stanovnika
1869. 19 857 stanovnika
1880. 30 830 stanovnika
1914. 83 000 stanovnika
1921. 108 674 stanovnika
1931. 185 581 stanovnika
1941. 260 000 stanovnika
1961. 430 802 stanovnika
1971. 566 244 stanovnika
1981. 649 586 stanovnika
1991. 706 770 stanovnika – uže područje Zagreba
2011. 790 017 stanovnika – uže područje grada
2.
PRVI DIMNJAČAR NA GRADECU
1624.g. udar groma zapalio je drveni krov stolne crkve, a požar se brzo proširio na susjedni biskupski dvor i veći broj kuća. Katastrofalni požari uništavali su naselje 1645. i 1674. kada je izgorio gotovo cijeli Gornji grad. Naslage zapaljene čađe u dimnjaku kamina u kući gradskog suca Mije Pucaka izazvale su požar. Isusovci su tada odlučili namjestiti posebnog čovjeka koji bi čistio dimnjake. Ugovor je sklopljen 12. svibnja 1683. s Bartolom Maniharom, koji je tako postao prvi službeni dimnjačar u Gradecu – Gornjem gradu. Donji grad tada još nije ni postojao. Nažalost, niti ta mjera opreza nije bila dovoljna, 1706. i 1731. požari su opustošili grad.
Tek će postupna gradnja kuća od opeke (samostani, plemićke i građanske palače, kanoničke kurije) s vremenom ograničiti razornu moć čestih velikih požara.
Katedrala je mnogo puta stradavala i mnogo puta je obnavljana, ova s renesansnim zvonikom, stradala je u katastrofalnom zemljetresu 1880, a za današnji izgled katedrale, u neogotičkom stilu, zaslužan je Herman Bolle. Građena je od 1880. - 1902. godine.
 |
| Gradnja katedrale 1895. |
Nataša
Enisa - Umjesto komentara
Enisa i Nataša su se u četvrtak 4. juna prošetale Gornjim gradom i maksus prošle Basarićekovom da naprave par snimaka da me podsjete na moja lijepa sjećanja iz djetinjstva.
 |
| Nataša u ulici P. Radića |
Labels: natasa
posted by co | 8:23 PM
4 Comments:
Ovaj Natašin prilog me podsjeti na posjete Zagrebu kao dijete u doba kada su moja braća i sestre studirali u glavnom gradu Hrvatske. Na put bi se zaputio vozom, sam, a neko od njih bi me dočekao na Glavnom kolodvoru. Ostajao bih nekoliko dana i za to vrijeme bih švrljao obližnjim ulicama i naseljima dok bih čekao da se brat ili sestra vrate s predavanja.
Sjećam se Mrežničke, male slijepe ulice smještene u kutu gdje se sastaju Savska i ulica Proleterskih brigada. Odlazio bih u obližnju trgovinu prehrambene robe i kupovao čokoladice sa slikama fudbalera i vrlo često nalazio neke koje od moje raje niko nije imao. Upoznao sam i Knežiju, gdje je brat stanovao jedno vrijeme. Sa sestrom Mirom sam par dana ilegalno prenoćio u studentskom domu Moša Pijade koji se nalazio na trgu Socijalističke revolucije. Jedne godine je stanovala u maloj sobici u Jurišićevoj tako da sam tada dosta vremena proveo na Trgu republike i obližnjim ulicama. A u najljepšem sjećanju mi je ostala Basarićekova , što zbog Gornjeg grada a još više zbog jednog popodneva kada sam se gladan vratio poslije lutanja ulicama tog starog dijela Zagreba koje, istina, nisu bile tako lijepo uređene kao ovih dana ali su imale neku tajanstvenost koja me privlačila. Sestra je stanovala u maloj sobici na spratu dvorišnog objekta koji se pod pravim kutom naslanjao na glavni objekt u kojem se nalazila gostionica. Do dvorišta se dolazilo kroz prolaz s čije su se desne strane nalazila vrata u gostionicu koja su uvijek bila otvorena. Kada sam ušao u sestrinu sobicu, na stolu sam ugledao svježi kruh i paprike kupljene taj dan na tržnici na Dolcu. Pitao sam je da li ima putra a kad ga ona izvadi iz malog, starog frižidera, mojoj sreći nije bilo kraja. Razao sam svježi kruh, na njega mazao putar a paprike umakao u so i jeo kao najveću poslasticu. Taj dan sam se dobro prejeo i evo još se toga i danas sjećam kao da se sve desilo jučer.
Jedno vrijeme su roditelji razmišljali da se, zbog djece i velikih troškova koje su imali zbog njihovog studiranja, presele u Zagreb, ali su na kraju odustali. Imao sam priliku da se poslije zemljotresa u Banjaluci prebacim na fakultet u Zagrebu (zet mi je sve bio sredio) ali sam odustao zbog raje koju nisam mogao ostaviti.
Zadnje uspomene za Zagreb su vezane za izbjegličke dane kada smo godinu dana pokušavali da, nakon odlaska iz Banjaluke, uhvatimo korijenje ali nas je na kraju sudbina odvela preko velike bare i evo sada ova svoja sjećanja tipkam na laptopu dok ležim na ležaljki ispod nastrešnice u backyard-u dok slaba kiša paducka i ne dozvoljava mi da se „razbacim“ u povrtnjaku. Za godinu dana u Zagrebu se desilo mnogo toga što ću pamtiti dok sam živ ali to ostavljam za knjigu koja polagano dobija konačnu formu.
Lijep i zanimljiv ti je ovaj komentar Co. Hvala na pjesmi, izvanredno je dopunila tekst.
Evo jedan štiklec o Basaričekovoj ulici u kojoj si boravio, vjerujući da će te obradovati.
Kaže mi prijateljica da si ju podsjetio na njene posjete Zagrebu, a ja ju nagovaram da svoja zanimljiva i duhovita sjećanja napiše i pošalje na blog, koji redovito prati.
Basaričekova ulica nosi to ime od 1928. u spomen na Đuru Basaričeka, kojeg je lipnja 1928. u Skupštini u Beogradu u atentatu na vođu Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića, ubio Puniša Račić. Tom prigodom ubijen je i Pavao Radić, a teško ranjen Stjepan Radić, koji je preminuo nakon nekoliko mjeseci od posljedica ranjavanja.
Đuro Basariček je rođen u Zagrebu 1884. gdje je doktorirao pravo. Radio je kao sudac, a posebno se zalagao za zbrinjavanje djece tijekom prvog svjetskog rata.
Do njegovog ubojstva ulica se zvala Plebanuška, župnikova, jer je u njoj bio župni dvor crkve sv Marka.
U 18.st na kućnom broju 4, počela je s radom prva zagrebačka pivovara, pa je ulica promijenila ime u Pivarska.
U Basaričekovoj ulici nalaze se dvije prizemnice, rijedak primjer srednjovjekovnog građanskog graditeljstva, a na broju 22 nalazi se barokna palača, kojoj su vlasnici bili plemenitaške obitelji Sermage, Patačić i Jelačić.
Još 1830. spominje se jedna od najstarijih gornjogradskih gostionica Pod starim krovovima, a u dvorištu pokraj nje snimljen je najzagrebačkiji film Tko pjeva zlo ne misli.
Na uglu s Demetrovom ulicom nalazila se najpopularnija gostionica Matejna. Ovjekovječili su ju mnogi slikari, o njoj su pisali mnogi književnici; govorilo se da su u nju zalazi svi hrvatski pisci imenom August – Harambašić, Šenoa, Ujević, Krklec i Matoš, sve do 1938. kada je srušena.
Danas tamo stoji kuća Arko, koja se vrlo dobro uklopila u gornjogradsku jezgru, u kojoj je svoje posljednje dane proveo Ante Topić Mimara, koji je Hrvatskoj poklonio zbirku od 3650 umjetnina, a smještena je u Muzeju Mimara na Rooseveltovom trgu.
Danas smo Nataša i ja 2 sata proveli šetnjom po Gornjem gradu.Dan je bio sunčan,grad pun turista,duh starih vremena uvlaći se u nas.Prekrasne stare građevine u razlićitom stanju.Neke su restaurirane,ali još ih ima u lošem stanju i vape za obnovom. U većini tih zgrada su razni muzeji,ustanove od kulturnog znaćaja,Sabor Vlada RH itd. Tu su i stare crkve,koje plijene svojom ljepotom.Mi smo krenule u Basarićekovu ulicu i ja sam napravila nekoliko slika za Milana.Pozdrav Enisa
Kada sam predzadnji put bio u Zagrebu svratio sam i u Basarićekovu baš da vidim da li bih mogao prepoznati kuću gdje mi je sestra stanovala. Napravio sam i jedan snimak ali ga sada ne mogu naći. Broj kuće je, čini mi se, bio 10 ili 11 ali ne mogu biti siguran.
Kada je Nataša spomenula film „Ko pjeva zlo ne misli“, podsjetila me je na to dvorište u kojem su se neke scene filma snimale. I dvorište u kojem je bila studentska sobica moje sestre je bila u dvorištu, na katu. Do nje se dolazilo drvenim stepenicama koje su vodile na verandu. Kada bih imao priliku da uđem u ta dvorišta siguran sam da bih ga prepoznao.
Ah ta lijepa sjećanja na dane kada se živilo skromno ali bez mnogo briga.
Post a Comment
<< Home