Zar i ti sine Brute?

Godinama mi se u glavi mota misao kako bi to bilo lijepo kada bi Banjaluka ponovo postala ono što je nekada bila: grad gostoljubivih ljudi koji su prihvatali svakoga, ne obazirući se ko je ko, odakle dolazi, i kojem se bogu moli (ili ne moli). Pratio sam događaje, slušao šta ko govori, nadao se da će jednog dana na površinu isplivati neko ko bi oko sebe polako počeo okupljati one kojima nacija i religija nije najvažnija stvar na svijetu. Pa svi se sjećamo koliko se prije ovog zadnjeg rata pitalo ko je koje nacije i u koju crkvu ide. Ako smo iskreni, znamo da je takvih bilo malo. Svako je od nas takve mogao izbrojati na prste jedne ruke. Ako je i bilo onih koji su živjeli u tom polusvijetu u kojem ti je onaj koji nije tvoje krvne grupe automatski neprijatelj, ignorirali smo ih, nismo na njih obraćali pažnju. Smatrali smo ih zatucanim, sirovinama, grmaljima, jednom riječju, ljudima koji žive u vremenima koja su davno prošla, Bar je takav slučaj bio sa mnom a ako je sudeći kako se većina ponašala, nisam bio usamljen.

Pratio sam šta se u gradu događa ovako iz daljine jer sam ga zbog onih koje smo ignorirali morao napustiti. Dugo je situacija bila nepromijenjena. Istina, bilo je nekih koji su pokušavali da nešto učine ali oni nisu bili prave krvne grupe. Pripadali su protjeranima i svaki njihov pokušaj se u gradu tumačio kao još jedan dokaz da ideja o Bosni kakvu smo nekada poznavali nije mrtva a to je nešto što se tamo, u mom gradu, smatra najbogoulnijom pomisli. U Banjaluci, gradu koji je je pred ovaj zadnji rat postao, i još uvijek je, centar srpskog nacionalizma, samo je Srbin, koji voli grad onakav kakav je nekad bio, mogao biti ta iskra razuma, taj plamičak koji bi se, nadao sam se, mogao pretvoriti u vatru koja bi mogla uništiti korov koji se već više od dvadeset godina širi njegovim ulicama i alejama. Mujo ili Josip nisu mogli zapaliti taj plamičak, predpostavljam da se tu slažemo. Morao je to biti Slobodan ili neko sličnog imena.

I onda, jednog dana, pojavi se taj Slobodan kojeg sam već dugo vremena očekivao. I to upravo Slobodan, a ne Simo ili Milorad. Moj kolega s faksa, Slobodan Popović, Pop. Čitao sam njegove izjave na Internetu, gledao istupe na televiziji, divio se njegovoj hrabrosti. Kritizirao je Pop sadašnju vlas,t a najviše mesara iz Laktaša. Koristio riječnik koji ni najveći protivnici Mileta iz većeg blentiteta nisu upotrebljavali. Pričao o korupciji, rasipništvu, bogaćenju na račun običnog svijeta. Borio se za grad koji je nova vlast polako ali sigurno kovala u beton za račun novokomponiranih tajkuna, Milinih pajdaša. Čitao sam Popove riječi i čudio se. Otkuda mu tolika hrabrost da udari na neprikosnovenog? Istina, Pop je kritizirao i ostale na vlasti, prvenstveno svog šefa Zlaju. Mislio sam da je to zbog ravnoteže, da mu ne mogu prebaciti da je jednostran: udariš malo na jednoga, pa onda malo na drugoga, iako se navedena dvojica teško mogu porediti. Rade to političari, jasno mi je to prateći situaciju u Americi.

Trajalo je to prilično dugo, naravno bez ikakvog efekta. Osim što je oko sebe privukao veliki broj protjeranih koji su u njemu, kao i ja, vidjeli tu osobu koja će okupiti sve one koji iskreno vole Banjaluku onakva kakave je bila i kakva bi u normalnom svijetu morali biti. Kada je Pop odlučio da napusti SDP, pomislio sam da je došao trenutak da se moja nadanja ostvare. Očekivao sam osnivanje nove stranke, STRANKE NORMALNIH LJUDI, na čelu s mojim kolegom s fakulteta. Prolazili su dani, mjeseci, ništa se nije dešavalo. Samo su se ponavljali Popovi napadi na vlasti u oba blentiteta i pomalo postajali dosadni. Uvijek isti riječi, ničega novog.

I onda, potpuno razočarenje. Moj kolega s fakulteta svečano objavljuje da je prešao u Partiju Demokratskih Promjena (PDP) na čijem se čelu nalazi Mladen Ivanić, bivši predsjednik manjeg blentiteta. Plamićak koji je gorio se ugasio. Od vatre ne bi ništa. I ono malo svjetla što je taj slabašni plamičak širio oko sebe je nestalo. Izgubilo se u mraku koji grad pokriva još od početka devedesetih. Moj kolega se udomio u partiji koja se bori za blentitet pod nazivom Republika Srpska što je u potpunoj suprotnosti od onoga što žele oni koji su se oko njega okupili i koji su bili spremni da ga slijede. Moj kolega je donio odluku da slijedi šefa koji izjavljuje da je pola Banjaluke dobrovoljno otišlo iz grada devedesetih, da nisu protjerani. Moj kolega je postao član stranke koja negira genocid u Srebrenici koji je osudio cijeli svijet. Moj kolega se definitivno opredijelio protiv Banjaluke i Bosne onakvih kakvih ih mi znamo i želimo, jer takve Banjaluke nema dok je god Bosna podijeljena na blentitete koji joj sišu krv i ne daju joj da diše.

Čitam Popovo objašnjenje. Neuvjerljivo. Dugo je razmišljao i zaključio da kao nezavisni poslanik ne može napraviti ništa, da želi da bude dio političkih promjena, da se mora negdje angažirati, odnosno naći utočište. I odabrao, kako on kaže, partiju centra. Koja se, navodno, bori za promjenu dosadašnje vlasti. I da će se on potruditi da njegova nova partija bar malo pocrveni.

Čitam njegovo objašnjenje i razmišljam. Od svega što je napisao jedino je tačno da je našao sebi utočište. Dobro plaćeno. Jer biti poslanik u bilo kojoj skupštini se isplati. I to dobro. Pa svi znamo da su poslanici u bosanskim organima vlasti plaćeni daleko više (ako se poredi s prosječnim ličnim dohotkom zaposlenih) nego njihove kolege u najrazvijenijim državama Evrope. Sve ostalo rečeno se može vezati mačku o rep. Bilo bi interesantno čuti Popovo objašnjenje kako će se truditi da njegova nova partija bar malo „pocrveni“, dok njegov novi šef istovremeno izjavljuje kako će se potruditi da svoga novog člana „poplavi“.  Pa zar nas životno iskustvo ne uči da je lakše držati volan pravo nego ga okretati u stranu. A on, kako kaže, nije mogao učiniti ništa da SDP ne skrene s puta. Pa nije valjda da vjeruje da će mu biti lakše da volan koji je okrenut u desno, okrene na drugu stranu. U to mogu povjerovati samo naivni.

Isto tako ne mogu da vjerujem da Pop vjeruje da Bosna može funkcionirati ovako podijeljena na blentitete koji pojedoše i ono malo para što zaposleni zarade. Zar nije nezamisliva glupost da je najveće „preduzeće“ u Banjaluci vlada koja živi na račun naroda (a i Pop je dio iste). Pa i ove poplave koje napraviše pravu pustoš pokazaše kolika je glupost podjela države na „feude“ a Popova nova stranka se bori da oni ostanu, uz eventualno stvaranje još jednog.

Vidim da je puno onih koji Popa i dalje slijede i podržavaju, ne shvaćajući da je to ćorav posao. Shvatam da mnogi vjeruju ili žele da vjeruju da je Pop ostao onaj isti kakvog su znali i u kojeg su polagali svoje nade. I ja to želim. Međutim, realnost je drugačija. Ne može se biti za Banjaluku i banjalučku raju a u isto vrijeme biti protiv Bosne onakve kakvu je znamo i želimo. Ne može se iz jednog rova pucati na drugi s ciljem da na drugoj strani ne bude mrtvih.

Želim da vjerujem da je Popova odluka prvenstveno vezana za želju da se ne izgube privilegije koje mu kao „narodnom“ poslaniku pripadaju a ne zbog njegovog iskrenog vjerovanja u ono za šta se njegova nova stranka i njen šef zalažu. Jer, na kraju će ispasti upravo ono što Pop često puta u svojim pisanjima zna reći: ĐABA SMO KREČILI.

Vrijeme će pokazati ko je u pravu.