Nekad su nam grad zvali "Mali Zagreb"
Natašin prilog me je u
Banjaluci inspirisao da napravim neke fotografije koje su me posjetile na naš
grad iz vremena austrougarskog perioda.
Preko puta pozorišta je
arhiv grada koji je prije zemljotresa bio Komanda okruga Banjaluke. Adaptiram
je a nadzor nad adaptacije je vodio moj Vice i danas se drži i lijepo izgleda.
Tu je odmah i
"Aleja uzdisaja " kako smo je mi Banjalučani zvali. Posađena je iste
godine kad i Aleja na Ilidži.
Onda sam odlučila da
snimim unutrašnjost moje kuće koja je u Gruntovnici uknjižena 1882 god.
U kući su visoki plafoni, a otvori iznad vrata su ovalnog oblika. Podstanar kojeg smo imali prije 10 godina je pričao da su dolazili studenti sa Arhitektonskog fakulteta i to snimali.
U prozorima su klupice širine 60 cm kolika je i debljine zidova. Mi smo djeca u kišnim vremenima sjedili u "prozoru" i odatle imali pogled na svijet.
U kući su visoki plafoni, a otvori iznad vrata su ovalnog oblika. Podstanar kojeg smo imali prije 10 godina je pričao da su dolazili studenti sa Arhitektonskog fakulteta i to snimali.
U prozorima su klupice širine 60 cm kolika je i debljine zidova. Mi smo djeca u kišnim vremenima sjedili u "prozoru" i odatle imali pogled na svijet.
Blizina Zagreba je
uticala na kulturu i stil života Banjaluke. Austrija je svugdje ostavila
duboke tragove lijepe kulture življenja. Debeli zidovi (ljeti hladno, zimi
toplo), nedostatak bilo kakve elektronike u stanu daje tako zdravo spavanje da
svako ko je to iskusio prosto ne može vjerovati.
Ta
kuća je najveći motiv za naš dolazak, jer nas vraća u djetinjstvo, uspomene na
roditelje i mladost. Ko u Banjaluci nema ni stana ni kuće nema zaista nikakvog
razloga da ga "drma" nostalgija. Sada te kulture nema ni u tragu a
nekultura i primitivizam se osjeti na svakom koraku.
Prvi put sam šetajuci
gradom došla u vrijeme maturskih panoao srednjih škola.
Rastužila sam se kad sam vidjela totalni etničku čistoću.
Shvatila sam konačno da takav grad nema više svoje mirise i da sam sretna što u njemu ne živim.
Rastužila sam se kad sam vidjela totalni etničku čistoću.
Shvatila sam konačno da takav grad nema više svoje mirise i da sam sretna što u njemu ne živim.
Pozdrav Saima
Labels: saima
1 Comments:
Reci cu nesto sto se mnogim citateljima nece svidjeti, ali dok se god Banja Luka okretala zapadu ( Zagreb je bio samo prva stanica ), dotle se u njoj moglo zivjeti. Prekid gradnje auto-puta BL- Okucani sedamdesetih godina bio je politicka odluka s ciljem da se uspori otvaranje prema Evropi.
Nada
Post a Comment
<< Home