Stigla "pemzija"

Od prije par dana slavim. Stigla prva pemzija iz starog kraja! Napokon! Nakon velike borbe za koju sam mislio da je izgubljena.  Sada kada je lova počela kapati moram napraviti plan kako je potrošiti. Jer radi se o „velikoj“ lovi. Znaju to svi koji su početkom devedesetih otišli na „privremeni rad“ u inostranstvo da se nikada ne vrate. Neki koji su malo mlađi neće ni tu crkavicu dobiti a ja sam eto imao sreće da zadovoljavam zakonske propise iako nemam ni dana boračkog staža kao što to po tamošnjim zakonima imaju  (prvo)borci iz takozvane Republike Srpske Krajine (to su oni koji su se „proslavili“ balvan revolucijom i kasnije bježanijom kada je krenula „Oluja“) ili pripanici Jugoslavenske vojske u otadžbini (čitaj, četnici).

A, pravo da kažem, u početku se nisam ni trudio da je dobijem. Vjerovao sam da iznos eventualne pemzije nije vrijedan živaca koji su potrebni da bi se izganjalo rješenje. Kasnije sam mišljenje promijenio i odlučio da pemziju izganjam po bilo koju cijenu, makar na kraju morao ići i na sud. A malo je falilo da tako i bude.

Zbog toga sam krajem 2014. stigao u Banjaluku da odradim taj posao: prikupim dokumentaciju i podnesem zahtjev za penziju. Ali, odmah na početku sam naletio na prepreke. Te nema ovih podataka, te ovo nećemo priznati, te moraš uraditi ovo, te moraš uraditi ono itd u beskraj. Dvadesetak dana sam pokušavao da dokažem da imam pravo na penziju hodajući kojekuda, tražeći potvrde do kojih nisam mogao ni teoretski doći, slijedeći zakone koje je nova vlast donijela, ignorirajući bezvlašće i rat devedesetih i njenu ulogu u tome. Radna knjižica je u svemu tome bio bezvrijedan komad papira koji je potreban ali nije dovoljan dokaz da sam nekada radio i zaradio crkavicu koja mi pripada.

Kada sam vidio da je vrag odnio šalu, odlučio sam se za posljednju varijantu, prikupio dodatne papire,  ovlastio snahu da nastavi aktivnosti i vratio se preko velike bare ubijeđen da je konačno sve u redu. Ali, ne lezi vraže. Kada je snaha u narednih nekoliko mjeseci odradila sve što je trebala i konačno u moje ime podnijela zahtjev za penziju, sve se vratilo na početak. Opet se ispriječila administracija, to moćno oružje vlasti koje običan svijet dovodi do ludila. Traže, između ostalog,  neke nove dokumente, čak odavde iz USA, koji nemaju ama baš nikakve veze s penzijom u starom kraju.

Bio sam bijesan. Htio sam odmah da odem u Banjaluku da riješim problem ili, ako to ne mognem učiniti, pokrenem žalbeni postupak koji bi vjerojatno završio tužbom. Znao sam da su mi šanse da na sudu ostvarim svoje pravo minimalne jer u blentitetu gdje je Mile sve i sva, za pravdu nema mjesta ali sam bio spreman da idem do Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava u Štrazburu pa šta košta da košta. Inat proradio i nisam imao namjeru da odustanem. Prije odlaska sam poslao dodatne istrukcije snahi kako bi pripremila teren kada ja dođem i pričekao par dana prije nego je nazovem da se dogovorimo šta uraditi. 

I dok sam se spremao da ju nazovem, ona zove mene. Čestita. Stiglo privremeno rješenje o penziji. Čekaju se neki dodatni podaci, ali oni ne odlaže njenu isplatu. Ne vjerujem. Nije mi jasno. Pa samo nekoliko dana ranije snahi je bilo rečeno da penziju ne mogu dobiti jer se moraju odraditi neke dodatne aktivnosti koje se ili ne mogu odraditi ili bi to moglo potrajati godinama. Kako je sada moguće da je rješenje tu a samo par dana ranije se činilo da ga nikada neću dobiti?

Preko prijatelja emailom dobijem kopiju rješenja. Čitam i pokušavam razumjeti. Nema šanse. Neki podaci se slažu, neki ne, objašnjenje meni nerazumljivo. Zaključujem da su zaposleni u PIO nesposobni ili ne znaju šta rade, kao što je nesposobna i vlast koja ih je zaposlila. Tako je, čini mi se i u drugim dijelovima Bosne gdje su na površinu isplivali podobni za koje znanje i sposobnost ne igraju nikakvu ulogu. Grozim se na samu pomisao da moram da živim u takvom okruženju. Mislim da bi me to dotuklo i da je sreća da na sve to mogu gledati s prilične udaljenosti. Jer, iskreno govoreći, ne bih mogao podnijeti da mi svakodnevni život ovisi o ćeifu nekakve nesposobne službenice ili nepismenog ćate.

Sada kada je prva pemzija konačno legla, istina dvije i pol godine kašnjenja, moram razmisliti kako je potrošiti. Pare su to koje sam već bio otpisao pa sada kada su počele stizati red je da ih i trošim. Bit će to malo teže jer nije lako u ovom potrošačkom društvu spiskati toliku lovu. Opet nove brige, pa to ti je. A ja mislio da ću odmarati kada sam se odlučio za prijevremenu penziju ovdje u novoj domovini.