Banja Luko i ta tvoja djeca...

Niti sa pravom rođene Banajalučanke, niti sa pravom raseljenog lica, niti sa pravom zaustavljenog kroničara, već sa željom i emotivnim pravom , koje ne postoji ni u jednoj jurisdikciji, htjela bih da od zaborava otrgnem jednu "family story" i poklonim je svim Banjalučanima - starijim da se prisjete, mlađim da se zamisle i nešto zapamte!

Da je život u Banja Luci izgledao drukčije, humanije, zdravije, da je Banja Luka bila "Krajiška ljepotica" u koju su svi rado svraćali, da je i mladost i starost uživala u svom gradu, da je kultura i društveni život  cvjetao, da je pozorište bilo uvijek puno, plesnjaci također, izletišta okupirana porodicama, momcima i djevojkama, da su se na Kastelu izmijenjivali uzdasi i obećanja zaljubljenih, da su škole i fakultet bili  otvoreni za svakoga, da su pijace i dućani bili puni, da se slavio Prvi maj, 8. mart, svi državni praznici, svi blagdani i sve slave, da su pobožni odlazili u svoje bogomolje kad im "duša zaište", da je i Vrbas možda bio-zeleniji, sve će to sigurno potvditi prezimena preko 2000 banjaluckih familija koje su prisilno napustile svoje sigurne domove i svoja možda iskonska ognjišta, kojima danas nema ni traga, ili za kojima se samo žali ili pokazuju već muzejske fotografije!

Svakako da su sve te familije imale i djecu i svoje "starce ", koje su sa sobom vodile u nepoznato, spasavajući samo goli život i bježeci ispred strašnih nakana krvnika i agresora. Od tih zbjegova, bijegova , logora i deportacija, nakon četvrt stoljeća, ostale su traumatična i nikad izliječena sjećanja, a u domovini,  pa i u narodu opjevanoj Banja Luci - ostali su narasli i otrovni nacionalizam, opskurnost življenja, i laži, kojom se hrane i dalje obmanjuju preostali stanovnici tog lijepog i nikad prežaljenog grada.

Da je Banja Luka ostala i u mom srcu, najviše je zaslužan moj tata Midhat Bahtijarević i njegova sestra, moja draga tetka, jer su nas "vodili u rod" u Banja Luku i pričali o Banja Luci čitavog svog života! Tetkin stan u Zagrebu je u pravom smislu bio i najveća banjalučka ispostava!

Multikulturalnost Bosne i Hercegovine, pa time i Banja Luke je uništena, pa poneki svijetli primjeri ne mogu potvrditi taj skoro pa aksiom, ali su uveliko doprinijeli da danas raseljeni Banjalučani lijepo i skladno žive u novim kozmopolitskim sredinama, što je prvenstveno plod ranijeg našina života, ali i instiktivni nagon da se život nastavi i nova sredina i ljudi prihvate, koju i oni sami danas obogaćuju.

No, sjetne lamentacije jedne vremešne "lady", kako me je nazvala jedna rođena Banjalučanka, mogle bi ispisati više stranica, pa želim da se vratim obećanoj "porodičnoj priči " o familiji moga oca, familiji Bahtijarević, koja je po mnogo čemu obilježila Banja Luku I koja je decenijama zatomljena u mom srcu.

Porodično stablo Bahtijareviča.
Autor: Sead Bahtijarević

Jedan od vrijednih Bahtijarevića uspio je napraviti i "geneaološko stablo" Bahtijarevića, koje seže od sredine 18.stoljeca, a moji izvori potvrđuju da Bahtijarevići potiču od perzijskog nomadskog plemena  Bahtijari, koji su svjetski poznati po izradi "bahtijari" perzijskih ćilima, o čemu sam prevela i čitavu knigu i na što sam vrlo ponosna. Kretanje nomada po ranijim carstvima su razlog da su sigurno putevima Otomanskog carstva, Bahtijari dospjeli i do Bosne, pa i Banja Luke, a stapanjem sa balkanskim stanovništvom dobili i slavensko"ić" u prezimenu !

Naime, moj pradjed, hadži Hivzaga Bahtijarević bio je ugledni gradonačelnik Banja Luke s kraja 19. i početkom 20. stoljeca, znači za Austro-Ugarske, a ono "hadži" znači i da je obavio "hadž", hodočašće u Meku, i to od vlastitog hada (imetka ), što je i vjerski postulat, a ne kao današnji novokomponovani vjernici, okorjeli nacionalisti i premijeri iz naše Bosne, koji to čine iz pomodarskih i hipokrizijskih pobuda i to visokokomercijalnim letovima do Džede i na račun države, jedne od najsiromašnijihu današnjoj Evropi.

No, za mene kao potomka u trećem koljenu, najznačajnija i najljepša ljudska osobina pradjeda je bila da je visoko cijenio obrazovanje i nauku, te da su sva trojica sinova - Edhem ( moj djed ), stare amidže Omer i Smail - završili studije u Beču, vratili se u Bosnu i nastavili u njoj živjeti do kraja svojih života!

Pradjed je imao i lijepo uređenu kuću na sprat, sa više odaja.

Moj djed Edhem-aga (Edhem) Bahtijarević je bio vrlo druželjubiv, pa se često sastajao sa svojim vršnjacima. Neki su svirali i pjevali, pa su u kući Bahtijarevića priređivali lijepa druženja. U kući preko puta sastajale su se djevojke, i slušale svirku i pjesme, davale oduška svojoj mašti i spjevale ovu poznatu banjalučku sevdalinku, koja je poslije Drugog svjetskog rata, kada begovi i age nisu više bili omiljeni i popularni, doživjela i novokomponovanu verziju, kakvu pamti i pjeva većina Banjalučana, ali ja sa ponosom navodim njen original!

Vrbas voda nosila jablana...

Vrbas voda nosila jablana...

Na jablanu kujundžija Mujo,

Kujundžija tako Ti Tvog nama, 

Skuj Ti meni ašik momka mlada,

Uzmi urnek iz našeg džemata!

Sa ljepote Smail-efendije,

Sa visine age Edhem-age.

Sa dva bega dva Džinica mlada!

Sa ponosa bega Mustajbega

Sa jordama bega Hasan-bega,

Skuj Ti meni takvog momka mlada!

Djedov brat, amidža Omer, završio je medicinu u Beču, te specijalizaciju iz kirurgije i osnivač je Kirurgije u sarajevskoj bolnici "Koševo."

U Sarajevu je bio oženjen sa Kadrijom Sofić, te divnim stanom na Obali br.12. kasnije premješten u Travnik, gdje smo ga i ja i moj brat posjećivali još kao djeca.

U vremešnijoj dobi se zaljubio u svoju medicinsku sestru, ponovo se oženio, i kao stariji dobio Dženeta i Dženetu, koji se kao Bahtijarevicć potomci nalaze i na našem geneaološkom stablu!

Amidža Smail je bio student Trgovačke akademije u Beču, kasnije dugogodišnji direktor Tvornice duhana u Banja Luci. Imao je divnu i prelijepu kćer Majdu, koja je bila banjalučka Alida Vali. Majda se poslije studija u Zagrebu udala i preselila u Split.

U ratu 1992. naša rodica Majda je pokazala svoju humanost, prihvatajući mene i moga sina našim dolaskom u Split iz bombardovanog Sarajeva, odakle smo nastavili za Zagreb, a poslije 13 mjeseci za Švedsku!

Moj djed Edhem Bahtijarević i moja nena Mubera Džinić, iz poznate i bogate banjalučke familije Džinića, imali su četvoro djece: prvog sina - mog tatu Midhata, sinove Mirzu i Murisa, te kćer Rašidu. U tom familijarnom okruženju, među tom "banjalučkom djecom", počinje i naš "Bahtijarevića život ", u kome smo i ja i moj brat Edhem ( Edo ) uživali i provodili nezaboravnu mladost posječujući ih i družeći se sa njima.

Slika mojih roditelja

Moj otac je bio vrlo pragmatičan čovjek, izuzetno zainteresiran za tehniku i motore, te je uvijek morao posjedovati nesto "na točkovima", tako da je još u Banja Luci bio poznat po svom motoru, kožnoj jakni i kapi, kada je odlazio na porodič na imanja u Piskavice i Gredu. Kasnije su to bili automobili, pa Zagreb, Evropa i sl. (Vodio je 70.-tih godina predstavništvo njemačke firme "Buschjost" za elektromagnetne ventile, što je pokrivalo cijelu Jugoistočnu Evropu, pa sam ja kao student, zajedno sa mojim tatom, još u to vrijeme proputovala cijelu Njemačku, kasnije Rumuniju, Bugarsku, Makedoniju itd.)

Moj tata Midhat je umro od infarkta tri mjeseca prije moje diplome na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i sahranjen je na zagrebačkom groblju "Mirogoj " u naš    oj familijarnoj grobnici!

Moj amidža Mirza je bio kapetan prekookeanske plovidbe, obišao cijeli svijet sa Titovom Trgovačkom mornaricom, a kada je dospio u mirovinu, kupio kuću u Opatiji, gdje je 1994.god. i umro. Inače, ljepotan i zavodnik, izuzetan esteta i ugodan sugovornik, a svjetske luke i metropole su ga učinile i zanimljivim pripovjedačem, u čemu smo i mi uživali!

Najmlađi sin moga djeda Edhem-age, naš dragi amidža Muris, bio je komercijalista i dugo živio u Italiji, kasnije se preselio u Zagreb, oženio se Marijom Jurakić, Zagrepčankom, našom dragom strinom Cicom, koja je porodici moga brata i meni široko otvorila vrata svoga doma nakon evakuacije iz opkoljenog Sarajeva.

Izuzetno je voljela našeg Murisa, tog šarmantnog i zgodnog Banjalučanina, koji je znao zabavljati čitava društva u zagrebačkoj "Esplanadi", "Palasu" ili "Gradskoj kavani",i sa njom se i danas sastajemo bar jedanput godišnje!

Na kraju, moj brat Edhem (Edo) i ja sa svojim familijama, bježeći iz Sarajeva I strašnog rata, dospjeli na dva kraja svijeta: ja u Skandinaviju, on u Australiju, dvije prelijepe zemlje visoke socijalne sigurnosti, zemlje u kojima je lijepo ostariti, ali i kozmopolitske, kao što je bila i naša familija BAHTIJAREVIĆ!!!

Ovu "family story " stavljam na oltar sjete i nezaborava - pa valjda je trebalo da dovoljno ostarim da bih je mogla i napisati!

"Jer, od mnogih tereta kojima svakom od nas starost pokloni , nađe se i dar, neuništiv pred godinama kojima smo vezani - starost je trezor lijepih uspomena i kako nam tijelo više klone, naš duh i dalje hrane sjećanja. Starom se duhu, ako hoće da duže traje, a svačija je to želja, treba da usadi ta ljepota i radost, iz daljine, iz dubine i ono nekad, ono davno..."

Saida Bahtijarević-Bekić