Kosanovici

Od Emire sam ocekivao ‘izvjestaj’ iz posjete Banjaluci ali vrijeme prolazi i negdje je nesto zapelo. Zbog toga me je jos vise iznenadio email iz Banjaluke jer sam vec odavno izgubio nadu da ce mi se netko iz familije Kosanovic ikada javiti.

Javila se Slava, moja skolska drugarica, inace supruga moga skolskog druga Zelje. I ne samo skolskog druga. Mog dragog prijatelja, s kojim sam proveo mnoge nezaboravne dane. Javila se Slava, jer Zeljo, cini mi se, jos zivi u onim sezdesetim, kada racunari nisu postojali. Ne bih htio da ga sada previse kritiziram ali bi mi bilo izuzetno drago da je odvojio malo vremena, sjeo za racunar i licno napisao par rijeci.

Zeljo i ja smo proveli nekoliko divnih godina svirajuci u grupama Sjenke, Usamljeni i Amori. Zeljo je ‘krivac’ sto sam se ohrabrio i uzeo mikrofon u ruke, jer to bez njega nikada ne bih ucinio. Zeljo me je doveo u Novoseliju u kucu Haretovu, gdje sam prvi put zapjevao uz gitaru i tako ‘zvanicno’ postao clan VIS Sjenke. Zeljo je bio taj koji je u tim istim Sjenkama svirao bas gitaru a neko drugi je bio solista, jer taj momak (vise mu se ni imena ne sjecam) je imao pravu gitaru, a nije mu bio dorastao ni do pasa po muzikom umijecu.