Gajba

Šetam ulicama Amsterdama. Vrijeme lijepo, grad pun šetača, atmosfera opuštena. Za razliku od Amerike gdje je auto glavno prevozno sredstvo, raja piči na biciklima ulicama uz kanale, preko mnogobrojnih mostova, čak i glavnim saobračajnicama na kojima sve vrvi od turista. Vozači svih godišta: od onih mladih, do gospođa u poodmaklim godinama. Biciklom se ide u školu ili na fakultet, svakodnevnu kupovinu, izvode se djeca u „šetnju“, ide se na posao. Garderoba raznolika. Od džinsa do odijela i lijepih haljina. A bicikli svih modela. Od onih starih koje smo nekada davno vozali ulicama našeg grada do specijalinih modela sa posebno ugrađenim korpama za djecu. I puno gajbi. Onih pivskih. Zakačenih na governalu umjesto korpi u koje se trpaju knjige, kišobrabi, stvari koje su se kupile u trgovini... Na jednom mostu uzimam kameru da uslikam jedan bicikl s gajbom i misli odletiše u prošlost, u dane kad su dva ponija kupljena za djecu bila najveće bogatstvo na svijetu.

Kasna je jesen devedeset druge. Raja u sve većem broju napušta grad. Većina otjerana s posla, novca polagano nestaje, psihički pritisak sve veći pod pogledima komšija koji se čude šta još čekamo dok psi rata organizirano rade svoj posao. Sjedimo u Seginom stanu na Starčevici na nekakvim gajbama koje je ko zna gdje pokupio. Došli da se pozdravimo. Stan gotovo prazan. Većina namještaja prodata za bagatelu, samo da se skupi dovoljno novca za put u nepoznato.

Pijemo pivo. Pričamo o svačemu. Ne znamo šta nas čeka i gdje ćemo završiti. Sega mi govori.

„Znaš, Co, kada se skrasim na novom mjestu, neću kupovati namještaj. Šta će mi. Nabavit ću par pivskih gajbi za stol i stolice. A umjesto ormara samo zakucam ekser. Vidiš da sve ovo što sam godinama stvarao ode bud zašto.“

Šetam Amsterdamom, divim se kanalima, lijepo ukrašenim kućama, restoranima i kafićima sa stolicama punim turista i pazim da ne smetam mnogobrojnim biciklistima koji jure svojim poslom. Slikam na sve strane da uhvatim tu ljepotu koja me okružuje. A svaki bicikl s gajbom me vrati iz stvarnosti u prošlost i podsjeti na one koji su kao Sega morali otići, prodajući sve ono što su godinama stvarali za par maraka, samo da odu što dalje od grada koji ih je izdao.

Segu od te večeri devedesetdruge nisam vidio. Čujemo se ponekad preko Interneta i to je sve. O novom namještaju nismo razgovarali. Ako je suditi po sudbinama onih koje poznajem koji su rodni grad zamijenili gradovima Evrope, Amerike, Australije, pivske gajbe su brzo zaboravljene. A oni koji su nas otjerali i koji su mislili da će se obogatiti na našoj nesreći, davno su shvatili da su se prevarili i da su zapravo oni najveći gubitnici ali samo rijetki to žele priznati.