Kapučinske stube...

Bakina kuća u Gornjem Šeheru

Vratila sam se prije tri dana iz Sibenika i poslije malo pause i odmora pisem ovaj tekst.

U prilogu saljem sliku kuce moje bake iz Gornjeg Sehera.

Cula sam se juce sa Esrefom iz Amerike, pa mi je rekla da je oduseljavaju Natasini prilozi o Zagrebu i da ih cita sa odusevljenjem. Fino prica i pise privatne mejlove, pa sam joj rekla da se javi i na blog. Njen odgovor je bio da nema talenta za to i da bi njeni prilozi bili “suhoparni”. Ne slazem se s njom ali uvazavam njenu skromnost.

Gledajuci sliku Kapucinskih stuba neprestano razmisljam sta je zgrada u gornjem planu. Kad se uporedi sa maminom rodnom kucom, nevjerovatno su slicne. Radoznalost me ne napusta, jer mislim da su  iz istog austrougarskog perioda. Ne znam koji su to bili “putevi gospodnji” u ono vrijeme slabih komunikacija da se isti arhitekti i izvodjaci nadju “ublizo”.

Ovih dana je u Sarajevu grad pun turista iz cjelog svijeta, sve je u “sjecanju na 100-tu godisnjicu od prvog svjetskog rata. U Sarajevu i Banjaluci se gradilo dosta u tom vremenu, jer su te vlasti mislile da ce ostati najmanje 100 godina. Cesto se pitam sta bi bilo da su ostale do danasnjih dana da li bismo bili kao Austrija , sa svim ovim nasim ljeptama i narodima, a onda se vratim u realnost, jer nikad nisam zivjela od istorije na ovim prostorima. U svakom period je bila puna lazi a kad se ne mogu uhvatiti za argumente onda, ne gubim vrijeme i ne trosim mozak uzalud.

Zahvaljujem se Niskani na prilogu, i savjetu da se procita stranica od Duje na Caffe Kajaku. Moj otac je citav radni vjek proveo u Sudu kod Osmogodisnje skole “Zmaj Jova” preko puta danasnjeg Elektrotehnickog fakulteta. To je bio jedini sud tada a stradao je u zemljotresu.

Znao se sa Felicitisinim roditeljima, i imali su zajednicke probleme oko nacionalizacije njihovih imovina.

Natasa je sigurno imala lijep zivot u banjaluckom periodu, ali je jedna od rijetkih sretnica koja je morala otici i to u svoj rodni grad, koji je svakim danom ljepsi a njeni opisi i istrazivanja dragocjeni.

Ja sam posljednji put izgubila volju da idem u svoj, jer su u gradu nestali i  posljednj mirisi naseg djetinjstva i mladosti. A bas sam bila tvrdoglavi optimista.  Jedan arhitekta  Beogradjanin, Vicin prijatelj  koji zivi u Sarajevu, a cesto ide poslom u Banjaluku, kaze: ”Tamo su najvise nadrljali gradjani, a ogroman broj je onih “ko je jamio, jamio, a bogami i ratnih zlocinaca.”

Moze mu se vjerovati.

Pojavio se jedan divan mladic, iz Beograda, rodjak od Franinog druga iz Rusije da nesto radi u Banjaluci. Bili smo na moru kad je zvao a nas “vanzemaljac”, Slovenac Tone je rekao  da je “bolje praznu kucu dati neprijatelju nego paucima i propadanju”. Poslusala sam ga i dala da bude bez naknade koliko bude trebalo. Moram otici jos jednom da mu pomognem da uvede internet, jer moram na svoje ime, obzirom kako rece da je on “strani drzavljanin”u Banjaluci. To mi bas bi simpaticno sto ocito znaci da ima Bosne vise nego RS-a.

Pozdrav Saima