Budžak
 |
| Izvor: stranjani.de |
Sve rjeđe
navraćam u rodni kraj. I kada se tamo nađem, jedva da ću na ulici sresti
poznato lice. I kada sretnem ponekoga, već znam što će me upitati, moram
otrpjeti neiskrenost i lažnu dobrodošlicu. Sam se poslije toga grizem što nisam
izbjegao takav susret. Što bi rekli naši stari, moj rodni kraj otkida mi se od
srca, komad po komad. Svaki ponovni dolazak na rodnu grudu me ranjava, dok me
posljednji ne ubije.
Zastanem i na
mjestima koja su se nekada drugačije zvala. Nekih i nema više. U ovih nekoliko redova
pokušat ću se prisjetiti tih mjesta, što
po sjećanju iz djetinjstva, što po pričama koje sam pokupio od naših starih.
Bojim se da je ovo posljednji trenutak da nešto od toga zapišem, i otkinem od
zaborava.
Naši stari se
nisu služili imenima ulica, a Budžak je poznat po posebnim obilježjima. Tako će
nas naši stari uputiti KOD TUTIĆA. To je
skretanje prema Trapistima, a bila je tu rodna kuća Zrinka Tutića, brijačnica Adama Horvata i obućara Begića.
KOD JOTIĆA. Bio
je tu društveni dom, pogrebno poduzeće, a
u dućanu je radio poznati trgovac Rafo.
Sretao sam mnoge
Zagrebčane koji su služili vojni rok u NAZARETU. Na tom mjestu je nekada bio
samostan časnih sestara, škola, crkva i groblje. Oduzeto im je poslije drugog
svjetskog rata, srušeno, i na tom mjestu
je sagradjena sadašnja kasarna. Za divno čudo, sve ove godine narod je koristio
ime NAZARET, i još uvijek koristi.
Mnogi pamte časnu
sestru Stelu, učiteljicu u toj školi, koja je odgojila generacije Budžačana i
opismenila ih.
A preko puta, KOD
MIŠKA, generacije vojnika su se krijepili pivom.
Na putu prema
Trapistima, na križanju sa ul Braće Podgornika, moralo se proći pored MIJE
BAJIĆA. Mijo je godinama držao birtiju u vlastitoj kući. Bio je veoma duhovit
čovjek. Dok još nisam krenuo u školu, otac me često vozio na biciklu na
fudbalske utakmice i na povratku obavezno je znao navratiti na pivo i predati
referat Miji o utakmici. Mijo me znao počastiti karamelama. Imao je neku
spravu, koju je nazvao „šejten“. Znao ju
je nekako zavrtiti, pa smo mi djeca sa čudom gledali. Imao je pijetla Zlatka
koji je na Mijinu komandu mogao u svako doba zapjevati. I pitomog goluba koga
je zvao Gvardijan. Gvardijan je na svaki Mijin poziv sletio na prozor. Za nas
djecu, bila je to mala cirkuska predstava. Te kuće nema više, ali sjećanje na
nju ne možemo izbrisati.
Raskrsnica KOD
ČANKA još uvijek je na svom mjestu. Ulica Braće Podgornika, križa se sa ulicom
koja vodi od poljoprivredne škole, do željezničke stanice. Na tom mjestu su
bili česti prometni udesi i mnogo poginulih pa se znalo reći „opet saobraćajka
KOD ČANKA“. Ostala je onakva kakva je bila.
Za JARČEV POTOK
malo ko zna. Šegin put se odvajao od ulice Vlade Vitjuka, kod groblja Perduvi,
a stotinjak metara dalje bio je odvojak
prema Lipovcima. Tu i sad protiče potočić koji izvire negdje ispod njiva Laze Delića. Prema
legendi, tu se ponekad u gluho doba noći prikazivao bezglavi jarac. U ljetnim
večerima, cure i momci su se znali okupiti i zapjevati.
Tri stotine
metara dalje, od Jarčevog Potoka, na
kraju Šeginog puta, nalazi se ŠEGINO VRELO. Da li je vrelo još u upotrebi, ne
znam, ali mjesto je poznato kao“ KOD ŠEGINOG VRELA.“
Pri samom kraju
ulice Ivice Davida, ispred Lesnine, nalazi se TURSKI GROB. Tako su nazivali
spomenik stanovnici okolnih sela, kojima
je bio mjesto sastanaka prije ulaska u grad. Spomenik je posvećen Turskom
vojniku Arifu Šarčeviću, i još uvijek se može pročitati tekst vezan uz njegovo
ime.
GURBETIJA. Bilo
je i nepopularnih mjesta, na kojima su se okupljali besposličari, kockari,
pijanice, skitnice, žicari i grebatori. Bila je to neugledna birtija, negdje
oko raskrižja kod Tutića, a funkcionirala je sve do početka drugog svjetskog
rata. Mogu se sjetiti samo nekih detalja, kada su naši stari za nekoga znali
reći, da je bio uzoran čovjek, dok nije
počeo dangubiti u Gurbetiji.
Ulica VLADE
VITJUKA, jedna od najdužih Budžačkih ulica. Vodila je od Tutića sve do
Trapiskog mosta. U toj ulici su moji roditelji imali kuću, a kod mosta je kažu
prestajao Budžak. Sada se zove ulica Ilije Garašanina. Da bude sve u skladu sa
njegovim „Načertanijama“, četrdeset godina prije ovog preimenovanja, tačnije
1959 god, u Trapiste, u osnovnu školu Vlado Vitjuk, ovom ulicom je umarširala
kompletna garnitura nastavnika iz Šumadije, na čelu sa direktorom Živković
Nikolom i njegovom suprugom Savkom. Poveli su i profesora Ruskog jezika. Ono
što nam se dogodilo u našem rodnom gradu devedesetih godina, samo je dio
projekta, koji je već odavno bio pripremljen, a mi nismo ni slutili što nam se
sprema. Ali o tome u jednom drugom poglavlju.
I kad smo
već u Trapistima, spomenimo
hidroelektranu. Samo ću se osvrnuti na jedan podatak iz Banjalučkih arhiva, a
to je da je Banja Luka dobila javnu rasvjetu godinu dana prije Zagreba. Sada je
to prkosna ruševina, koja za čudo još odolijeva svim poplavama i bujicama. I ne
samo ruševina, opljačkano je sve što se iz nje moglo iznijeti i prodati.
Prilažem nekoliko fotosa.
Josip
Josip
Labels: josip
posted by co | 8:19 PM
11 Comments:
Drago mi je Josipe što zahvaljujući Vašim prilozima upoznajem Banja Luku. To nije bila moja Banja Luka. U Budžaku i na Petričevcu sam za 20 godina boravka u Banja Luci bila najviše tri puta, i to u automobilu na proputovanju za druge dijelove grada ili dalje.
Banja Luku poznajem kroz priče i prijatelje roditelja mog supruga, prosvjetnih radnika. Tako znam za Dom za ratnu siročad koji su vodili, probleme prosvjetara i kulturnjaka. Banja Luku poznajem kroz zelene oaze grada koje je suprug projektirao i uređivao, te kroz druženja s njegovim školskim prijateljima, i naravno kroz moje Čajavečko okruženje.
Lijepo je upoznati još jednu stranu grada, pa i nakon 23 god od njegovog prisilnog napuštanja.
Međutim, želim ovim svojim komentarom naglasiti da su promjene u ovih 23 godine svuda vidljive i u predjelima koji nisu bili u ratu. Život je dinamična kategorija, stalno se mijenja, mijenjaju se okruženja, ruši se i gradi, razvijaju se nove tehnologije, mi se mijenjamo.
Ovdje u Zagrebu dio grada gdje sam odrastala i išla u školu, uvelike se izmijenio, nema onih ljudi, nema onih kuća, ali ima novih, sve su ulice asfaltirane, neka druga djeca igraju se na ono malo slobodnog prostora što im je ostavljeno za igru.
U rodnom mjestu mog oca, u starom «mistu», koje je pod zaštitom, naselili su se došljaci s kontinenta, mještani su izgradili kuće na poljima, sve manje susrećem poznate ljude. Misto više ne nalikuje mistu moje mladosti.
I mi smo se promijenili, starimo, prisjećamo se prošlih dana, prisjećamo se mladosti s nostalgijom, koja je sada zbog prikupljene gorčine znatno uvećana, pa nam podosta puta iskrivljuje sliku i čini nas nerealnima.
Nije sve bilo blistavo u ondašnjoj Banja Luci, bilo je mnogo nerazumijevanja. Unatoč određenom broju ljudi ili grupaciji koji su vukli naprijed, Banja Luka je bila provincija, priznali mi to sebi ili ne, gdje su se gotovo svi poznavali i gdje su najčešće teme razgovora bile zavirivanje u tuđe živote i lonac.
Taj mentalitet prenešen je na Facebook.
Bilo je i mnogo ravnodušnosti na događanja koja su slijedila i nikakvog organiziranog otpora, čak ni verbalnog, nacionalistima iz svih naroda.
Činjenica jeste da je prema nama učinjen zločin, jer etničko čišćenje jeste zločin, ali reći da je Banjaluka najviše stradala nije pravedno, jer je neusporedivo sa Sarajevom, Ovčarom, Vukovarom, ...
Kad je trebalo, nismo se organizirali, ništa nismo poduzeli, što sada očekujemo?
Ostavimo ih da «uživaju» u plodovima svog djelovanja i opisujmo argumentirano Banja Luku iz našeg vremena, da ne bude zaboravljeno. Možda nekog manje nezainteresiranog potakne da te tekstove pročita.
Pokušavam Co da te razumijem, ali moram priznati da mi uvijek ne uspjeva. Otkuda ta potreba da u sasvim običnim, ali lijepim tekstovima, kao na pr. ovome o rasadniku, a takvi su manje-više svi, ubaciš poveznicu s osudom režima u Banja Luci. Svima nam je poznato što se tamo događalo i događa, čemo konstantno ta potreba?
Iskreno moram reći, vrlo se neugodno osjećam kad se piše: krkan iz Slatine, blentitet, primitivci, tko bi se sve sjetio što sve, kad se vrijeđa njihova narodna glazba, kad ih se sve svrstava u stado istih,... Osjećam se tada prljavo, osjećam se ista onima, protiv kojih sam svom svojom dušom.
Osjećam se vrlo neugodno kad u komentarima vrišti mržnja, koliko god nam je zla učinjeno nema opravdanja za takve komentare, niti nam oni mogu išta dobroga donijeti.
Bit će mi drago kad Babo iz Amerike jednog dana bude komentirao moje slike, pa i ako ih potpuno negativno ocijeni.
Pozdrav svima, a od Vas Josipe očekujem još puno banjalučkih povjestica. Zadivljuje Vaša memorija.
Nataša
Prvo da pozdravim Josipa i njegovu odanost sportu (gimnastici) i svaka cast za sportski izgled u nasim godinama (dvije slike u drugom prilogu). Posto sam ja odrastao na Predgradju a Josip spomene neke ulice i predjele, prorade sjecanja. Ja cu spomenuti nasu "oazu" na Vrbasu iz starog vremena ...a to su Rajkovici. Mislim da se tako zvalo ali neznam zasto. Tamo sam kao mali naucio plivati, a ucenje je trajalo kratko : starija raja te baci sa obale u vodu i... proplivas. Koliko se sjecam u Rajkovice smo isli kroz Segin put.
Posto su zime prije bile prave "zime", sa mnogo snijega i leda, sankanje i klizanje se odvijalo na begovoj bari preko puta pijace.
To je bilo zemljiste od Habula koji su imali kuce u neposrednoj blizini sadasnjeg nadvoznjaka koji vodi prema Vitaminci.
Josipe ako ovo procitas, imam jedno pitanje za tebe a ono glasi:
dali znas gdje je i dali imas kontakt sa jednim gimnasicarem sa Predgradja iz tog vremena a zvao se Vlado Kemenc ? Bio je izuzetan momak, mislim da je imao i stariju sestru ali sam zaboravio kako se zvala.
Mnogo pozdrava za tebe i sve prisutne na blogu.
Sega - Mirsad Slijepcevic
Slazem se APSOLUTNO sa svim nazivima koje CO upotrebljava kd procjenjuje rezim barbara u manjem blentitetu.Cak smatram da bi trebalo da upotrebljava jos rigoroznije izraze kad ocjenjuje ideologiju i zlodjela navedenih barbara.Napr.izraz BLENTITET je potpuno adekvatan jer entitet nije formiran prema medjunarodnom pravu vec nametanjem makijavelistickom diplomatijom tzv.Dejtonskog ugovora,koji nikada nije ni odobrio Parlamenat RBiH-a,a suprotan je odluci refereduma i Odluci OUN-a na osnovu koje je RBiH primljena u OUN-a.A.Izetbegovic nije imao mandat od Parlamenta RBiH-a da potpise tzv.Dejtonski ugovor(prema jednom poznatom sveucilisnom prof.iz USA Izetbegovic je BIO PRIMORAN i NATJERAN DA POTPISE ovaj sramni Ugovor).I svi ostali izrazi koje koristi CO u kritici postupaka navedenih barbara su HISTORIJSKI OPRAVDANI,cak su -prema mom misljenju-i blagi...Historijski je opravdan i naziv BALKANSKI KASAPIN za S.Milosevica...Kako Vozda iz Banjaluke nazvati koji je mnoge politicare vridjao (A.Terzica,bivseg predsjednika Ministar.vijeca BiH-a,nazvao je BUDALOM(SIC!),itd.itd..
Babo iz Amerike
Potpisujem svaku rijec koju Natasa napisa u svom komentaru. Zaista gospodine Josipe imate nevjerovatan dar za opis Banja luke moje mladosti.
Mislim da smo do rata svi mi koji smo zivjeli tamo, imali jedan nerealan odnos prema nasem gradu, koji se tada nazivao lokal patriotizam. Mozda nam je tomu doprinosilo to sto se nas grad svidjao mnogim ljudima iz bivse domovine i cesto su mu davali lijepe epitete.
Vjerovatno zbog geografskog položaja, pitomine i dobroćudnosti stanovnika.
Čitajući Natasin prilog , shvatila sam da uvijek kako je moja nana govorila " Covjek bolje vidi onog drugog preko puta sebe, nego kad gleda niz sebe" .
Ja, Babu iz Amerike doživljavam kao nekog ko je obrazovan i načitan ali totalno subjektivan po pitanju svaga sto nam se desavalo. On BL proglašava gradom koji je najvise stradao, a Sarajevo ne pomenu. Razni svjetski lideri mogu izjavljivati sta god hoce ali mi od toga nikad nismo imali koristi. Gledamo Ukrajinu i istinski suosjećamo sa oba naroda koja se tamo bore. I stalno ponavljamo kad gledamo, "sve isto kao u Sarajevu".
Za koga, za čije interese to niko ne zna i niko ne reaguje, ne prekida, ali izjave raznoraznih svjetski lidera prste kao iz rukava.
Natasa je realno primjetila i Coov odnos prema BL , ali njegov posljednji boravak u nasem gradu ima topline, sreo je mnogo prijatelja koji su tamo ostali , mnogo vise nego ja kad odem, jer 45 god je predug period da mozes uopste prepoznavati ljude.
Sto se tice izraza"blentiteta" nije Coov izum. Prva ga je tako nazvala R. Karlas u "Melezima" ali vrlo prorocanski.Nazvala je nasu lijepu drzavu " većim i manjim blentitetom" . Sve ove godine iza rata to se kod "raje"sve vise koristi, jer sve vise pokazuje osobine blentova i politicara i naroda.
Ovdje " nicije maslo nije za Ramazana" jer se sve desava samo u korist onih koji vladaju. Nikad nece poželjeti da naprave drzavu , jer i danas upravljaju i ratni i ekonomski zločinci na svim stranama i niko im nista zakonski ne moze.
Kad sam prvi put otisla kod Vicine rodbine u Bilice, zatekla sam starog Dida Jeru. Bistar, razuman, dobrodušan omiljen i kod djece i kod starih.
Na pitanje kako su Bilicani svi bili u partizanima On je rekao" covjek ti je ko voda, gdje mu iskopaš kanal tu teče."
Onda je nabrajao okolna sela gdje su svi listom bili za cetnickog popa Djujica, pa onda ustaska gdje su svi bili za Pavelica. Drugim rijecima propaganda je uvijek činila svoje.
Zbog toga se nikad necu složiti da nam je prijeratno druženje bilo lažno i da se ovo dugo pripremalo. Usmjereni smo bili ipak ka ljudskosti iako se zvalo bratstvo i jedinstvo.
Pozdrav Saima
Moj tata je nekad radio u kantini u Nazaretu. Uvijek je govorio kad be odlazio na posao “Idem u Nazaret”. Ponekad be i mene poveo i to na biciklu. Jednom me je uveo u restoran da mi pokaze kako su vojnici slatko jeli grah jer ja nisam tada imala dobar apetit.
Nera
Evo da se i ja javim jer osjećam potrebu da neke stvari razjasnim da ne bi bilo zabune oko nekih mojih stavova. Ja sam uvijek bio za razumnu diskusija koja nikoga ne vrijeđa jer bez razmjene mišljenja teško se šta može riješiti.
Što se tiče stradanja Sarajeva i Banjaluke, naravno da se ta dva grada ne mogu porediti. Sarajevo je ubijano skoro četiri godine s okolnih brda i mnogo je nevinog svijet poginulo. U Banjaluci nije bilo nikakvih ratnih dejstava i broj ubijenih je neuporedivo manji. Ono što je karakteristično za Banjaluku je da je pola grada protjerano politikom i aktivnosti vlasti koja je sve to odlično isplanirala. Ja to objašnjavam na slijedeći način: po selima i nekim gradovima oko Banjaluke (Prijedor, Kozarac, Kotor Varoš, na primjer) učinjeni su strašni zločini. U isto vrijeme život nesrba u Banjaluci je planski sveden na preživljavanje (otpuštanje s posla što je rezultiralo nedostatkom sredstava za život, istjerivanje iz stanova, maltretiranje, zastrašivanje, podmetanje eksploziva, poneko ubojstvo). Masovni zločini nisu mogli biti činjeni jer je Banjaluka prevelik grad da bi 50-60 hiljada ubistava prošlo nezapaženo od zapada ali su navedene aktivnosti kao rezultat imali za posljedicu masovno iseljavanje nesrba jer je svakom bilo jasno šta ga čeka ako ne ode. Vjerujem da je Banjaluka grad gdje je načinjeno najveće etničko čišćenje u bivšoj Jugoslaviji u ovom ratu koje ne bih poredio sa iseljavanjem Srba iz Sarajeva na kraju rata, niti masovno bježanje Srba iz Hrvatske za vrijeme akcije Oluja. U ova dva zadnja slučaja se radi o aktivnostima organiziranim od strane srpskih vlasti u područjima koja su bila zahvaćena ratom u kojem je veliki broj onih koji su se iselili i učestvovali. U Banjaluci niko od nesrba nije ratovao niti je iko mogao biti organizator masovnog odlaska nesrpskog stanovništva. Zbog toga me strašno ljuti kada mi neko, kada ja spomenem Banjaluku, postavi pitanje Srba u tkz „Republici Srpskoj Krajini“, da o Srbima u Sarajevu ne govorim.
Što se tiče Saiminog objašnjenja o izboru strane, tu se mogu samo djelimično složiti. Očigledno je da uticaj na mase puno znači i da je, naročito neuk narod, lako ubijediti. Mene brinu obrazovani, oni koji ne bi trebali lako podpadati pod nečiji uticaj. Ja sam svjedok šta se oko mene u Banjaluci dešavalo. Ja lično nisam poznavao niti jednog muslimana (Bošnjaka) niti Hrvata koji je s toliko strasti podržavao Izetbegovića ili Tudžmana, kao što je to bio slučaj sa Srbima i Miloševićem. Ne kažem da nije bilo izuzetaka u sva tri slučaja ali krajnji rezultat je bio masovna podrška, u početku Miloševiću a kasnije Karadžiću, od strane mojih bivših radnih kolega, inžinjera i tehničara, koji su veoma lako zaboravili da su prije toga isto tako strasno podržavali jednog drugog koji je propagirao nešto sasvim suprotno (da ne ponavljam već dobro poznatu činjenicu o bivšim komunistima). Većina ni dan danas nije promijenila svoj stav. Ja sam davno u jednom prilogu (Srbuj) ispričao događaj iz mog djetinjstva koji mi je postao jasan tek nakon onoga što se kod nas dogodilo. Vjerojatno će neko reći da na osnovu tog jednog događaja ne mogu generalizirati međutim, mnogo toga se desilo nakon toga da je jednino logično objašnjenje da je za neke bratstvo i jedintsvo bilo samo paravan. Naravno da ne mislim da su svi ljudi isti jer poznajem neke koji su uvijek bili ono što je ponekad teško biti: ljudi.
Uz ovo bih htio dodati da je valjda iz mog dosadašnjeg pisanja jasno da stvari ne vidim crno-bijelo, da su samo jedni loši a svi ostali dobri. Užasne stvari čitam na pojedinim portalima pripadnika sve tri nacije da ne mogu shvatiti da ljudi mogu biti takvi. Na moja sreću, nikoga od njih ne poznajem za razliku o onima i onome o čemu ja pišem a vezano je za Banjaluku i moje lično iskustvo od rođenja pa do danas. O drugim gradovima, događajima i ljudima u njima bih mogao pisati samo na osnovu pročitanog ili onog što sam od nekog čuo a to, valjda će se svi složiti, nije isto.
Ja sam iznio cinjenicu koja je i de iure i de facto tacno da je Banjaluka od svih vecih gradova u BiH-u najgore prosla sto se tice PROGONA I PROTJERAVANJA NJENOG NAJSTARIJEG stanovnistva(najpoznatijih i najstarijih stanovnika -VIDI:Z.LUKIC,BANJALUKA-PROGNANI GRAD).Prognano je preko 90.ooo gradjana Banjaluke!Ovo se moze uporediti za Staljinovim zlocinom kada je prognao(preselio )Tatare(starosjedioce)sa Krima i tamo naselio oko 90% Rusa!
Babo iz Amerike
Ne znam Co kako tebi polazi za rukom napisati komentar s ovoliko karakera. Ja sam sinoc ocito pretjerala, a nisam obratila paznju na obavijest o prihvacanju komentara, zatvorila blog i sve je ocito otislo u helac. Jutros mi se nije dalo ponovo, ali tvoj komentar sadrzi bar 95 % onoga o cemu sam i ja pisala. Sada cu dodati samo ono sto je bila poanta moga pisanja.
Licemjerno je prigovarati da se ponasamo kao da smo jedini stradalnici. Po stoti put ponavljam, pisem samo o onome o cemu mogu biti vjerodostojna.
I jos jedna stvar je tu bitna : o Vukovaru, Dubrovniku, a o Sarajevu posebno, cijeli svijet zna, pise i pisace. O etnickom ciscenju u Banjoj Luci, mada se odvijalo javno ( poznate su Brdjine upute koje su stizale u poduzeca crno na bijelo i obznanjivane u medijima ) pred ocima predstavnika medjunarodne zajednice u gradu i stranih novinara, se uporno suti.
Pa tko ce o tome pisati ako ne mi, svjedoci i zrtve tih dogadjanja ?
Lijepi pozdrav, Nada Stefanac
Nado, znam da postoji ograničenje za broj karaktera komentara (ne znam koliko je) ali ovaj moj je prosao bez problema.
Da ne bi gubila ono što otkucaš, predlažem ti da tekst otkucaš u MS Wordu ili nekom drugom programu za obardu teksta (može to biti i WordPad ili Notes koji su dio operativnog sistema) i onda ga prekopiraš u prozor za komentar. U tom slučaju ćeš imati original ako se nešto nepredviđeno desi.
Na isti način možeš komentar koji je predugačak prekopirati u dva ili više dijelova (komentara).
I samo da još dodam. Nije mi jasno kako smo ovdje počeli komentirati o stvarima koje baš nisu vezane za Josipov tekst. Bilo bi mi logičnije da je diskusija zakačena za prilog s odgovarajućom tematikom ali, nema veze. Glavno je da se razumijemo!
Kako vrijeme prolazi sve vise se saznaje o pocetku problema koji su se u Bosni desavali.
Prije izbora smo se svadjali, oko Stipe i Slobe i to žestoko ovde u Sarajevu, u komsiluku, na radnom mjestu, kafanama.
Sad sve vise izlaze na vidjelo rezultati prvih demokratskih izbora. Pricaju ljudi koji su bili u komisijama. Po selima gdje nije bilo nikakve kontrole svi su znali za koga treba glasati. U gradovima po mjesnim zajednicama, prazni listići su bili ispunjavani po jednakim podjelama za sve tri nacionalne stranke.
Tadašnji vrh je dogovorno podijelio bosanske gradove. Sarajevo je trebalo pripasti muslimanima, Banja luka Srbima A Mostar Hrvatima a onda sve polako po dogovoru iz Karadzordjeva.
Avionu su bez prestanka prevozili sarajevske Srbe u Beograd. Banjalucki Hrvati i tadasnji muslimani, osmišljenim strahom , a imali dovoljno novca da mogu odlazili tajno, bez znanja susjeda, rodbine. A u Hrvatskoj sve bilo organizovano.I prihvat i pomoc i kasnije raseljavanje
po cjelom svijetu. I ulazak mudzahedina u Bosnu. Nisu pali sa Marsa a ni padobranima.
Sve organizovano. Hajd' sad da se tako moze ušetati u Evropsku uniju, Ameriku, Kanadu itd.... Kontrolisu nas kao da smo šugavi. Ružno se osjecam na svakoj pasoskoj kontroli u svakoj državi u koju sam do sada ulazila. Zbog imena.
Danas mi snaha od strica javila. Unuk joj dosao u Sarajevo da polaze neke ispite u Njemačkoj ambasadi. Za stipendiju.
Učenik generacije u Katoličkom skolskom centru. U osmogodišnjoj dobio Svetosavsku nagradu kao najbolji učenik. A od muslimana nista. Oni koji su ostali ne vole one koji su otisli. To je nas Amar.
Ali o tome se ne pise, ne saznaje.
Sreća pa je narod sve blizi, ne gleda se vise sa mrznjom. Stara i nova vlast, opet komplikuju, otežu, sto se vise ne dogovaraju to stari jos duze love u mutnom. Na sve strane. Zna se korupcija na najvišem nivou u Evropi. I bijeda . I nezaposlena mladost. A u medijima samo o proslosti. Prolaze nam životi u proslosti. Zavist na sve strane. Sto stari kazu. Kao crv. Napada najbolje voće. I nema plodova. Nema lijepe budućnosti.
Ovo sve pisem, onako kako se ovde sve vise prica. Medju postenim svijetom.
Pozdrav Saima
Slazem se sa onim sto Co rece. Sarajevo je tesko stradalo granatiranjem, Vukovar isto, ali Banja Luka je 'granatirana' psiholoskim zastrasivanjem i organiziranim terorom sto je dovelo do slicnih posljedica. Banja Luka je dozivjela najveci genocid u Jugoslaviji iako taj nije bio toliko 'televizican'
Post a Comment
<< Home