Poznati miris mora

Majda se javlja ponovo iako je zauzeta oko diplomskog, pa ova njena nastojanja da nam isprica svoja sjecanja zasluzuju posebnu paznju. Za razliku od nje, vecina se jos uvijek drzi 'hladovine', nadajuci se prilozima drugih.

Evo Majdinih sjecanja na dogadjanja od prije nekih 15-tak i vise godina, koja su joj se usjekla u sjecanja, kao sto je to slucaj sa nama svima. Samo sto ih vecina cuvamo samo za sebe :

Tata je morao raditi tako da ce on nas samo „odbaciti“ do Jadrana, okupati se pa nazad kuci. Ne znam zasto i kojim povodom, al necemo mi u nasu viksu nego cemo do prijatelja Kufnerovih u Drage (sigurno nije bilo veze sa ratom, to garantiram). I tako idemo mi sa Stojadinom po Jadranskoj magistrali, a ono svakih 10-15 metara viri neka cijev. Dodjemo u Drage kad ono samo mi i neki ljudi iz Benkovca pusto selo, pusta plaza, nema nikoga. Cak nam ni to nije davalo nikakve znakove, mi smo se kupali i uzivali u morskim dubinama.

Zadnjih par dana nam se pridruzio i tata. Mjestani kojih nikada nije bilo na ulici su vidjeli banjalucke registracije na nasem zutom stojadinu, pa tako pomislise kako su im „cetnici“ dosli da se okupaju. Ja sam spavala i nisam cula pucnjavu, nisam ni znala za sve to sto se dogodil te noci do prije par godina. Kako je nas komsija i prijatelj Hubert minirao stijenu i tako sagradio svoju vikendicu, cijela kuca je okrenuta prema moru, prema „provaliji“. Sve sobe su okrenute na toj strani tako da se nema kuda u takvim iznimnim situacijama. Te noci oni malo stariji koji su sve to culi „nauzivali“ su se straha. Noc je prosla, svanulo je bistro, mirno, jedva docekano jutro.

Auto nije bio ostecen kao ni mi, pa smo se sljedeceg dana zaputili prema kuci.

Brze - bolje u Bosnu!

Stanemo na benziskoj da ulijemo goriva, vice tamo neki covijek: “Ajde ti u Srbiju, pa tamo toci!“. Tata mu je samo rekao da Banjaluka nije u Srbiji niti ce ikada biti. Jel se prevario kada je davao komentar nije ni dan danas posve jasno.

Natocismo mi i krenusmo dalje.

Vozeci se tako na putu kuci, zaustavi nas policija na Sibenskom mostu, specijalci kojih se i danas dan jako dobro mogu sjetiti. Policijska odijela i sve sto uz to ide, suncane naocale, puna sprema. Bili su iznimno ljubazni, jedan se naluknu u auto, pa ljubazno rece da bi ja mogla i ostati, kako ima sincica mojih godina, taman za mene. Sve je to bilo jako simpaticno, nista provokatorski.

Prodjosmo i taj „ poligon“ na nasem povratku.

Dodjosmo mi u nasu nam Bosnu, u nasu nam Banjaluku puni ko sipak silnih „dogodovstina“. Roditelji onako ozbiljnji rekose kako se „zakuhava“ u Hrvatskoj ni sluteci sto ce nas zateci za godinu dana.

Ni sluteci da ce nam more vec sljedece godine jako nedostajati i one nakon nje, …Tako dolazi prica sa Vrbasom i njegovim brzacima i ritualnim pustanjem brane u popodnevnim satima o kojem sam vec pisala ako se ne varam, a to tako i tako vecina nas zna.

Poslijeratni prvi susret sa slanom vodom imala sam 96. Za nekoga ko ne preferira ljetne vrucine i hladjenje u morskim dubinama i naravno sve sto ide uz to ovo zapravo nije nista (mada mislim da je postotak takvih ljudi vrlo nizak). Za mene i moju familiju taj odnos prema ljetnom godisnjem odmoru, ljetovanjima i moru je uvijek bio iznimno interesantan i zanimljiv. Iznimno sam voljela sami pocetak tog putovanja. Mama bi uvijek spremila zadnji sic zutog stojadina tako sto bi rasprostrla frotirnu deku, kofere nagurala izmedju zadnjih i prvih siceva i popunila doslovno svaku prazninu, a brat i ja birali bi strane na kojima bi vecinu puta proveli sanjajuci. Kazu da miris najdulje ostaje u pamcenju, vise nego i okus i bilo sta drugo. Ovu tezu nisam provjeravala ali istina je da je miris mora ostao i sada ga se sjetim sa nekom sjetom, a pogotovo kad kroz prozor gledam pahulje snijega koje ne prestaju padati ovih dana.

Imali smo vikendicu u Bilicama blizu Sibenika, u tom mjestu je jako puno banjalucana ljetovalo, neki od njih su se javljali i ovdje na blogu. Mjesto je specificno bilo, zapravo jos uvijek je zato sto spada pod Nacionalni park Krka. Slatka voda se ulijeva u more i prevladava na povrsini, a na dnu je „teska“ slana. Meni kao djetetu to nije bilo ni jasno ni vazno. Mene su facinirale kuce i bake u crnom, s maramama na glavi po onoj vrucini, konoba, (jedini restoran-cini mi se) terasa okruzena kamenim zidom, vinova loza nad glavom. Pecanja na molu, skoljke, valovi na gornjoj plazi, vecernja zmira prije spavanja. To je bio moj dio price vezano za more. U „banjaluckoj karanteni“ taj dio mi je jako falio kao i svima nama, pa smo svi na sve moguce nacine pokusavali popuniti tu prazninu. Sjecam se par prijatelja koji su imali tu mogucnost u onim danima. Eh kako sam im tad zavidila. Kad bi se vratili sjecam se kako bi pozorno slusala kako su proveli svojih desetak dana sa onim mirisom. Eh kako mi je bilo krivo da samo znate. Al poslije nekoliko godina udisala sam onaj isti tako prizeljkivani miris. Mada nije bilo vise ritualnog pripremanja, zutog stojadina i frotirna deka nije sluzila u istu svrhu opet je bilo lijepo. Poslijeratna ljetovanja sam provodila na raznim mjestima i vise nego nekoliko puta sam prolazila kraj Sibenika i Bilica, al nisam ni jednom navratila, da vidim kako to danas izgleda. Vikendicu smo naime prodali, mama, tata i brat bili su u par navrata, a ja…ne znam kada cu.

Svake godine kad podju pripreme za more sjetim se svega ovoga i s nestrpljenjem ocekujem vec uvelike poznati miris mora.

Nadam se da sam Vas s ovom pricom malo trgla iz zimskog sna i zagrijala u ove hladne dane.

Pozdrav od Majde!