Novi Komentari i linkovi

Co - Djeca pjevaju Banjaluci - nova fotografija s festivala

Anonimni posjetilac - Djeca pjevaju Banjaluci

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Sreća da nisam tamo

 

Kavica predveče u kafiću Splash

Prošlo je više od četiri godine kako smo se smjestili u malom turističkog mjestu u neposrednoj blizini Pule (Pješčana uvala je zapravo pripadala gradu Puli sve do 2001. godine kada su njeni žitelji odlučili da se pripoje općini Medulin), više slučajno nego što smo to planirali. Bila je to hrabra odluka. Nakon 27 godina provedenih u USA vratili smo se u stari kraj, istina ne tamo gdje smo rođeni ali ipak u okruženje slično onome u kojem smo odrasli.

Kada danas razmišljam o promjenama koje smo preživjeli, drago mi je da smo odabrali sredinu gdje se osjećamo prijatno, gdje nam je lijepo, i gdje penzionerske dane provodimo bez stresa, uživajući u lijepoj klimi i blizini mora, luksuzu za koje mnogi dobro plaćaju a nama su na raspolaganju svakodnevno.

Čini mi se da smo USA napustili na vrijeme jer ono što se tamo sada događa bi nas dovelo do ludila. Nakon iskustva koje smo osjetili na našoj koži početkom devedesetih, kada je korištena ista filozofija umotana u foliju nacionalizma (u USA je rasizam osnova svega), ne znam kako bi psihički podnijeli poteze sadašnje vlasti u Vašingtonu koja je okupila ono najgore što se kod nje godinama krilo kao što je to bio slučaj kod nas prije dvadeset i kusur godina. Prve četiri godine pod Trumpom smo jedva pretrpjeli ali ovo što se sada tamo događa bi nas totalno izludilo i nisam siguran da bi to mogli podnijeti.

Sretni što smo se na vrijeme izvukli iz ludnice, iako smo svjesni da se njen uticaj osjeća u cijelom svijetu, nastojimo da na ono što se u Americi događa ne obraćamo previše pažnje iako je to gotovo nemoguće. Jer, ako otvoriš bilo koju stranicu na Internetu ili prebaciš na bilo koji TV kanal s vijestima, dočeka te vijest o nekoj novoj gluposti ili gadosti koju je onaj koji sada odlučuje o životima mnogih u cijelom svijetu, smislio. I ne možeš da vjeruješ da se to stvarno događa i da ga pola Amerike podržava, nesvjesna da im to, kada se svedu svi računi, na kraju neće donijeti ništa dobro.

Dokaza kako će sve ovo završiti ima mnogo, a nama, koji smo doživjeli da nas, koristeći slične razloge i objašnjenje, rastjeraju po svijetu, je dovoljno da vidimo kakva je danas situacija u našem starom kraju. Većina onih koja je svim srcem prihvatila politiku koja je kao rezultat imala progon (i ubistva) njihovih dojučerašnjih prijatelja, poznanika, radnih kolega i sugrađana, nisu dočekali ono što su očekivali pa sada za to krive druge, stideći se da priznaju da su i oni bili dio tog sramnog mehanizma. I, često, napadaju one koje im to spomenu.

Kavica u Batani uz malu plažu

Da nismo na vrijeme ostavili Ameriku, danas bih vjerojatno cijeli dan prelistavao Internet a uveče gledao vijesti i gubio živce što ne mogu učiniti ništa da situaciju promijenim. Život u američkom predgrađu ti ne pruža mogućnost da tokom dana prošetaš do kafića, da ubijaš vrijeme uz makijato ili pivo, da porazgovaraš s poznanicima, ako već prijatelja nemaš u blizini. Moraš sjesti u auto, voziti se do najbližeg mola ili plaze, da bi popio kavu ili pivo iz plastične čaše, obično s pogledom na parking. Ovdje gdje sam, Internet prelistavam povremeno a praćenje vijesti svodim na kratke video klipove na youtube-u. A kafići i more su mi na par minuta hoda pa ne prođe dan da se kava ne popije, ponekad i više puta dnevno, s pogledom za koji neki plaćaju dobre pare. Dobro je da je tako jer sam siguran da bi mi ostanak u Americi skratio život za par godina, ne uzimajući u obzir da dani ne bi bili tako lijepi kao što su ovdje.

25. godišnjica kazališta Ulys'ses

 

Kazalište Ulys'ses je prije nekoliko dana proslavilo 25. godišnjicu. Vjerujem da većina iz ostalih država koje su nastale raspadom Jugoslavije ne znaju o čemu govorim, posebno u ovim postratnim vremenima kada je šund zavladao na svim stranama. Da sam spomenuo Cecu, Prijovićku, Brenu ili neke druge iz branše turbo folka većina bi znala o čemu se radi. Vijest o godišnjici jednog kazališta malo koga zanima pa čak i kada se spomene ime Rade Šerbeđije, jednog od njegovih osnivača. Jer ni Rade nije interesantan za većinu bez obzira na činjenicu da su mnogi uživali u njegovimm glumačkim ostvarenjima u neka druga vremena o kojem sada svako ima svoje, često različito, mišljenje.

Malo rimsko kazalište prije rekonstrukcije

Malo rimsko kazalište danas

Bilo kako bilo, proslava godišnjice se održala u Malom rimskom kazalištu, još jednoj pulskoj pozornici na otvorenom koja je svoja vrata posjetiocima otvorila prije nešto više od godinu dana. Smješteno u centru Pule, na padinama ispod tvrđave Kaštel, na mjestu rimskog kazališta iz prvog stoljeća nove ere, bilo je ispunjeno do posljednjeg mjesta. Programu je prisustvovao i predsjednik Hrvatske Milanović koji je pri ulasku dobio blagi aplauz, upravo kakav priliči političarima iz ovih naših prostora koji u većini slučajeva ne zaslužuju ni da se ustane kada se negdje pojave.

Proslavi su prisustvovali svi bivši i sadašnji uposlenici kazališta a program je bio prilično zanimljiv, s mnogim gostima, od kojih su mi neki bili poznati od ranije, za neke sam čuo zadnjih godina kada sam ponovo počeo pratiti događaje iz starog kraja, a bilo je i onih za koje nikada nisam čuo ali koji svakako zaslužuju pažnju. Bilo je tu za svakog po nešto. Voditelji programa su nas proveli kroz historiju kazališta kroz razgovore s njegovim članovima, te kroz video klipove na velikom displeju koji pokriva pročelje zgrade pulskog arheološkog muzeja.

Atmosfera prije početka programa

Rade je, kao i obično, bio odličan. Otpjevao je nekoliko pjesama sam i u duetu s nekim od gostiju. Kroz program je provejavao duh iz onih našim vremena, dalo se osjetiti da je Istra drugačija, da cijeni sve ono što je ostvarila zahvaljujući nekima koje sada gotovo svi napadaju.

Rade je otvorio program

Bilo je tu još interesasntnih gostiju od kojih bi posebno spomenu Vlatka Stefanovskog kojeg se neki od nas sjećaju iz vremena popularne makedonske grupe Leb i Sol

Vlatko Stefanovski

Program je, na moje iznenađenje završio jedan rođeni banjalučanin, Saša Lošić, frontmen nekada popularne sarajevske grupe Plavi orkestar. Iako je i sam priznao da on i nije neko ko bi trebao biti pozvan na program ove vrste jer njegova muzika nema puno veze s kazalištem, uspio je zapaliti prisutne nekim od svojih hitova, a posebno pjesmom „Bolje biti pijan nego star“, kada je cijelo gledalište digao na noge. Moram priznati da sam pravo značenje riječi njegovog hita u potpunosti shvatio te večeri. Na jedvite jade sam izdržao sjediti na metalnim tribinama Malog rimskog kazališta skoro puna četiri sata. Godine čine svoje a i nedostatak „jastučića“ na određenim „mjestima“ tijela. Tu teško da mogu išta promijeniti: godine se slažu jedna za drugom a u životu nikada nisam mogao puno pojesti pa vjerojatno neće biti drugačije ni u vremenima koja su predamnom.

Loša u svom elementu

Sve u svemu, bilo je to jedno prijatno veče u gradu koji je ljeti prepun raznih kulturnih događanja pa čovjek uvijek može naći nešto po svojoj želji. Dobro je da je tako a i da me je sudbina dovela u ove krajeve jer kada pročitam vijest kako su maturanti u mom rodnom gradu zaigrali kolo uz zvuke trubača zahvalim se Bogu što sam tu gdje sam, iako on i ja nismo baš u najboljim odnosima.

 

In memoriam - Josip Pejaković

 

Prije par dana nas napusti i Josip Pejaković, poznati i popularni bosansko-hercegovački glumac, osoba poznata mojoj generaciji u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, pa i šire. „Novine“ su pune tekstova o Josipu, njegovom životu i borbi protiv nepravde na ovim našim prostorima nakon raspada Jugoslavije pa nemam namjeru da to  ponavljam.

Poznata je njegova ljubav prema Bosni za koju se borio do zadnjeg dana, nadajući se da će mu se i drugi pridružiti i da će se Bosna izvući iz kandži nacionalista koji na sve načine nastoje da je unište. Nažalost, onih koji ga podržavali u ova naša vremena nema previše i sva njegova nastojanja da to promijeni nisu urodila plodom. Svima nam je jasno šta se u Bosni događa već više od trideset godina. Napretka na bolje nema, na vlasti se drže oni koji zagovaraju podjele a rijetki su oni drugi koji bi je vratili vremena u kojima smo odrasli. Mladi, rođeni zadnjih tridesetak godina odlaze a onih koji pamte neka bolja vremena je sve manje i manje. I Josip se pridružio onima koji bolje dane nisu dočekali.

Ostao je Josip vjeran i Jugoslaviji iako takvi već odavno nisu dobro došli ni na kojoj strani. Bio je, i ostao, jedan od vjernih sljedbenika ideje Ante Markovića, kojeg se ni do zadnjeg dana nije odrekao za razliku od „trojanskih konja“ koji su se uvukli u stranku Reformista i uništili je u vremenima kada su neki od nas mislili da će Ante Marković i njegova stranka Bosnu spasiti.

Nažalost nisam imao priliku da Josipa gledam na pozorišnim daskama ali smo sticajem okolnosti na kratko dijelili istu pozornicu, i to u vremenima kada se Josip, na početku svoje umjetničke karijere, bavio muzikom. Bilo je to na prvoj bosansko-hercegovačkoj gitarijadi održanoj u sarajevskom FIS-u, gdje su, uz nekoliko sarajevskih grupa, nastupali i pobjednici gitarijada iz većih bosanskih gradova. Josip je tada bio član travničkih Vezira a moji Usamljeni su predstavljali Banja Luku. Bila je to, i za njih i za nas, velika čast i meni je taj događaj ostao u sjećanjima do današnjih dana.

Veziri iz vremena kada je Josip (momak u crnog sakou) bio njihov član

Po završetku gitarijade smo se vozom vraćali kući i slučajno se desilo da smo se našli u istom vagonu. Bila je to prilika da se družimo i zezamo prije nego su Veziri otišli svojim putem. Tada nisam znao ko se kako zove a tek kasnije sam shvatio da je jedan od njih bio Josip jer je upravo on bio njihov pjevač. Da li je Josip već tada znao da će mu gluma i pozorište biti glavna životna preokupacija nisam znao pa su me njegovi kasniji uspjesi prijatno iznenadili. Očigledno je da je bio umjetnička duša i da je bio predodređen za ono što će kasnije na „daskama koje život znače“ ostvariti.

Borio se Josip s opakom bolešću dugo ali je na kraju svoju bitku izgubio. Sudbine su to mnogih i više nas to ne iznenađuje. Na neke stvari u životu ne možemo uticati i s tim se moramo pomiriti. Na put bez povratka su otišli mnogi a i sve nas čeka ista sudbina. Za razliku od nekih koji su nas razočarali i prevarili, Josip je ostao vjeran svojim životnim principima kojih se držao da zadnjeg dana. Na tome mu svi mi koji smo na svojoj koži osjetili zlo koje nam se desilo moramo biti zahvalni. Otišao je čistog obraza u vremenima kada je takvih sve manje. Iza njega će ostati njegova djela koja će, nadam se jednog dana, neke nove generacije znati cijeniti i prihvatiti.

Majstor od roštilja

 

Nedavno sam pisao o Domazetima, našim komšijama Banjalučanima koje smo upoznali nakon kupovine apartmana u blizini zgrade gdje živimo ali oni nisu jedini iz našeg grada s kojima nas je sudbina povezala. Prve komšije u stanu gdje živimo je još jedna familija iz Banja Luke. U stanu do našeg ljeta provode Kose, Jasna i Enver, pa se tako u našoj novoj sredini često družimo s našim sugrađanima iako smo daleko od Banja Luke.

Kose su stan do nas kupile prije par godina i sada svakog ljeta dolaze iz Švicarske u koju ih je odvela Enverova karijera jednog od najboljih rukometnih krila Jugoslavije. Tako lijepu ali poprilično hladnu Švicarsku Kose ljeti zamijene lijepom ali toplom Istrom. Kombinacija odlična, bolju nisu mogli izabrati.

Već smo se navikli da nas Kose po svakom dolasku obraduju poznatim švicarskim čokoladama a obavezno budemo pozvani i na roštilj uz koji nas počaste najboljim vinima.

Tako je bilo i prije par dana kada je Enver raspalio roštilj u malom vrtu njihovog apartmana a ja iskoristio priliku da ga uhvatim „okom“ moga iPhona. Roštilj je bio odličan, kako i priliči pravom majstoru. Ostali smo pričajući do kasno u noć ali je sreća da nam do kreveta nije daleko. Da smo mlađi, mogli bi samo preskočiti preko ograde ali smo se ipak odlučili da se „kući vratimo“ kako to dolikuje ozbiljnim osobama.

Susret nakon trideset godina

Sanja, Alma i Almina kćerka Uma

Živeći u jednom normalnom društvu nismo bili svjesni šta nam ono pruža. Rođeni i odrasli u bivšoj Jugoslaviji mislili smo da je tako svagdje i da će tako uvijek biti sve dok nas ne usrećiše devedesete i demokratija koja par godina ranije zakuca na naša vrata. I sve se promijeni, i sve što je nekada bilo normalno i uobičajeno posta neka posebna vrijednost koje nismo bili svjesni.

Alma i Sanja su se družile od samog rođenja, kao i mnoga druga djeca u našem gradu sve dok ga ne okupiraše neljudi i rastjeraše nas na sve strane. Slika veselih dječjih lica je na pretek, one svjedoče o jednom vremenu koje je zauvijek nestalo. Sada nas ubjeđuju da nije bilo tako, da smo živjeli u tamnom vilajetu, da su naša sjećanja laž. I tvrde to uporno iako im demokratija nije donijela sreću, ako je suditi po onome što se svih ovih godina poslije rata dešava.

Nakon izlaska iz rodnog grada Alma i Sanja su se ponovo srele na kratko, u Zagrebu, gdje su i jedna i druga živjele život izbjeglica prognanih iz grada koji je hinjski, ali sistematski, provodio etničko čišćenje.

Sjećam se kako nas je Sanja, kada smo prvi puta iz Prečkog, gdje smo nakratko živjeli, išli da posjetimo Žiške u podstanarskom stanu u Zaprešiću, pitala da li to idemo kući? Jer za nju je susret s našim prijateljima i kumovima budio osjećaj povratka u nekadašnji život, ne shvaćajući da povratka na staro neće biti.

Sanjin drugi rođendan

Mi plešemo...

... i plešemo.

Doček Nove, djeda Mraz je baš smiješan

Društvo s dočeka zadnje Nove godine u rodnom gradu

i opet plešemo

Par mjeseci nakon naše posjete kumovima, sudbina ih je odvela dalje, u Švedsku, pa onda u Norvešku, koja je postala njihov novi dom. Tamo su našli sigurnost, skrasili se i sada posjećuju svoj rodni grad samo „službeno“, kada nešto trebaju obaviti. Jer tamo više nema skoro nikoga koga bi poželjeli sresti, družiti se, proveseliti…

Sanja je završila u Americi, u Los Angelesu, a Banja Luku je, nakon izlaska iz nje, posjetila samo dva puta. Više je ni ne spominje a ni ne pokazuje želju da je posjeti. Godine života daleko od rodnog grada su učinile svoje. U gradu više nema ama baš nikoga koga bi željela posjetiti.

Prošle su godine a Alma i Sanja se nisu srele. I bilo bi tako da im se ove godine odmori ne poklopiše. I to za samo jedan dan. Sanja stiže iz Los Angelesa da nas posjeti, malo se odmori, osjeti miris mora i atmosferu Pješčane uvale gdje joj roditelji provode penzionerske dane a Alma je s familijom skoknula na more, u Istru, gdje već odavno ljeti odsjeda u svom apartmanu. Srele su se na kratko, samo na par sati, jer je Alma stigla taj dan, a Sanja se spremala na povratak slijedeći rano ujutro.

Nije bilo lako prisjetiti se prošlosti i nekih lijepih dana u samo par sati jer je od njihovog zadnjeg susreta prošlo više od 30 godina. Svaka je otišla svojim putem nakon što su im djetinjstvo prekinuli neljudi od kojih mnogi i dalje žive u uvjerenju da nisu učinili ništa loše. Ali, važno je da su se konačno srele i obećale jedna drugoj da će tih susreta biti još, posebno što je Sanji ovogodišnji boravak u Pješčanoj uvali i Istri otvorio oči pa sada govori kako će u nju navraćati ćešće.

Iz starih albuma sam izdvojio nekoliko fotografija kao svjedočanstvo nekadašnjeg života u „mračno doba socijalizma“, tek toliko da ne ispadne da lažem i pričam napamet. Dovoljno je pogledati lica djece i odmah je sve jasno.

U kafiću Vižula: Alma, mama Aida, unuka Uma, Sanja i Emira

A susretu u Medulinu, u kafiću Vižula uz samo more, su prisustvovale samo ljepše polovice pa nisam bio lično u prilici da susret nakon 30 i kusur godina ovjekovječim. Od  nekoliko fotografija koje je Nera uslikala za prilog sam izabrao samo dvije. Nadam se da će ih u godinama koje su pred nama biti još.

In memoriam - Amila Višić

 

Drugog jula je u Oslu sahranjena Amila Višić, supruga Seje i sestra Emine Kušmić. Otišla je prerano, izgubivši borbu s opakom bolešću s kojom se borila duže vrijeme. Sahranjena je daleko od rodnog grada kao i mnogi drugi koje je rat natjerao da traži spas pred pomahnitalim nacionalizmom koji ga je zahvatio. Sahrani je prisustvovao mali broj rodbine i prijatelja, kao što se to dešava redovito za sve nas koji smo razbacani na sve strane svijeta. A sjećamo se kako je to nekada bilo u rodnom gradu, kada su sahranama prisustvovale stotine, jer smo se svi družili ili barem poznavali a to je bilo dovoljno da se okupimo kada nas napusti neko i ode u neki drugi, kako neki kažu, bolji svijet.

Sjećam se proslave Nove godine davne 1990, u stanu Kušmića na Mejdanu. Skupili smo se nas nekoliko familija, Kušmići, Žiške, Višići i mi, da zajedno proslavimo doček Nove godine ne sanjajući šta će nam budućnost donijeti. Bilo je to doba velikih promjena u bivšoj nam domovini kada su mnogi mislili da će nas Ante Marković izvući iz ekonomske krize, da će mjere njegove vlade pomoći da pametni dođu do riječi, da će Jugoslavija ponovo biti cijenjena zemlja kao što je to nekada bila. Sjećam se našeg šoka kada su nebo iznad Banja Luke, tačno u ponoć, počeli parati pucnji iz mnogobrojnog oružja kojeg su već tada naše komšije „zadužile“, spremajući se da se „odbrane“ od nas naivnih koji nismo shvatali šta nam se sprema. Sjećam se kako smo se pobjegli s balkona na koji smo izašli da zapalimo prskalice na radost naše djece, povlačeći se u stan, bojeći se da nas koji zalutali metak ne pogodi. Bilo je to naše zadnje druženje u bivšoj državi jer su događaji koji su slijedili pokazali da nam je sudbina davno određena, samo to nismo znali.

Višići su, kao i Kušmići, nakon puno peripetija završili u Norveškoj a nas je sudbina odvela preko velike bare u zemlju u kojoj danas vladaju slični onima koji su krajem osamdesetih došli na vlast kod nas.

Sticajem okolnosti sa starom rajom smo se počeli ponovo družiti na „neutralnom“ terenu, u Istri, gdje su Amila i Sejo provodili ljeta u apartmanu koji su kupili. Uz Kušmiće, Žiške i još neke, ponovo se družimo, slavimo rođendane i godišnjice vjenčanja kao nekada u rodnom gradu. 

Znali smo da tako neće biti do vijeka jer smo svi zašli u pozne godine ali nismo očekivali da će taj trenutak doći tako brzo. Amila je otišla prva, prerano, na žalost svih nas. Znamo da nas ista sudbina čeka i toga smo potpuno svjesni ali nas vijesti kao ova uvijek iznenade.

Seji, kćerci Aidi, unučadi, Emini i ostaloj ožalošćenoj rodbini i prijateljima upućujemo svoje iskreno saučešće.