Bacih pogled na
sat. Skoro je pola dva. Vrijeme je za kavicu u Batani. Nera je na plaži
i čeka da dođem. Uzimam kapu, sunčane naočale, zaključavam stan i spuštam se u
podrum zgrade gdje je smještena garaža u koju se ulazi iz ulice 7. ogranak.
Kroz garažu mi je bliže do Batane. Otvaram mala garažna vrata, zapljusnu
me sunce i pogled na zaljev i „moju“ plažu.
Nisam se odmakao
ni pedesetak metara kad sretoh Mladena, našeg susjeda s prvog kata zgrade.
Vraća se s manje plaže na koju idu gotovo svi mještani osim mene. Živi u
Njemačkoj a ljeti redovito navraća u apartman koji ostalo vrijeme iznajmljuje
prijateljima i poznanicima. Vrlo je prijatna osoba, uvijek se lijepo ispričamo
kada se sretnemo. Predsjednik je udruge stanara iako živi u Njemačkoj. Kada smo
se prije par godina okupili da se organiziramo, niko nije htio da se prihvati
posla pa je na kraju izbor pao na njega. Vrlo je poduzetan i zajedno smo, uz
Nerinu upornost, uradili dosta toga da se
život u zgradi dovede u red. Pozdravismo se s obećanje da ćemo se vidjeti na
kavi da napravimo planove za naredni period.
Nastavih dalje 7.
ogrankom i nakon novih pedesetak metara, upravo na mjestu gdje trebam skrenuti
desno ka moru ugledah još jednu poznanicu kako se niz puteljak s lijeve strane
zaputila ka plaži. Rodom je iz Zenice, još od prije rata živi u Njemačkoj a u
Pješčanoj je kupila apartman i sprema se da se, za par godina kada ode u
penziju, potpuno preseli. Nismo izmijenili ni par riječi kad zazvoni mobitel.
Nera. Pita gdje sam. Rekoh joj da sam na putu ka kafiću, misleći da joj je
dosadilo da čeka da dođem. Reče da se vratila u stan i da se iznenadila kada je
vidjela da me nema. Otišla je do našeg drugog stana stotinjak metara od naše
zgrade i zadržala se duže nego je planirala. Rekla mi je to prije polaska a ja
na to nisam obratio pažnju već sam mislio da je već odavno na plaži. Reče da
idem do kafića i da ona stiže.
 |
Pogled na lučicu - dan poslije |
Spustih se
dvadesetak metara do šetnice i male lučice, sjedam na zidić s namjerom da je tu
sačekam. Nisam htio da zanovijetam konobaricu objašnjavajući joj da čekam da
Nera stigne prije nego naručim makijata. Oboje volimo da je napitak topao a
nisam siguran kada će se ona pojaviti. Nisam sjedio ni par minuta promatrajući
brodice kako se njišu na blagom povjetarcu (sjetih se poznate pjesme
Otisa
Redinga, samo što on pjeva o nekome ko sjedi na doku u luci
San
Franciska a ja na malom zidiću naše šetnice), kada začuh kako me neko iza
leđa pozdravlja. Okrenuh se, kad ono Aleksandra, još jedna susjeda iz zgrade.
Ona i muž joj
Jose, Belgijanac, imaju najljepši apartman u zgradi s
prekrasnim pogledom na zaljev. Aleksandra, rođena u Splitu,
je s familijom za vrijeme ovog zadnjeg rata
završila u Novom Sadu jer joj je otac bio vojno lice koje se s nekadašnjom JNA
premjestio u Vojvodinu. Družimo se od prvog dana,
Jose i ja smo redovito
igrali stolni tenis dok se nisu pojavili problemi s ramenom (pošto sam ga
redovito pobjeđivao uzeo je trenera pa je izgleda pretjerao ponavljajući isti
potez desetinama puta), Aleksandra i Nera već treću godinu zajedno prave šarenu
salatu. I njoj sam morao objasniti da čekam Neru da „odradimo“ svoju dnevnu
kavu.
Aleksandra se
zaputi prema plaži i samo što se odmakla desetak metara prema Batani,
vidim da se s nekim pozdravlja. Kad tamo, Koso Enver i njegova supruga Jasna se
vraćaju s plaže sa svojim gostima iz Slovenije. Pridružih se da se i ja s njima
pozdravim. Gosti odlučili da krenu kući prije mraka pa zbog toga odoše ranije s
plaže. U to stiže i Nera, pozdravismo se s Kosinim gostima i nakon toga zauzesmo
svoja mjesta u Batani, ovaj put na onoj strani bližoj lučici.
Samo što smo
naručili svoja makijata prilazi nam Nedžad, još jedan Banjalučanin koji je zbog
rata napustio Banja Luku. Nedžad se s familijom skrasio u Češkoj, tamo dobro snašao, u Puli je kupio veliki stan a u Pješčanoj napravio poveliku vilu koju
sada izdaje svojim prijateljima i poznanicima. Kaže, čeka sina i još dvojicu. Nakon
minut-dva stiže mu sin s Pavelom, Čehom, koji od nas već dva ljeta rentira
apartman na duži period. Pozdravismo se, upitasmo za zdravlje, a onda se oni smjestiše
na barske stolice Batane koje su veoma popularne kod posjetioca kafića.
Nije prošao ni
minut a Nedžadovoj ekipi se pridruži Katja o kojoj sam već par puta pisao. I ona
se upravo vratila iz Praga pa i s njom izmijenismo par riječi. U međuvremenu stigoše
i naša makijata.
Dok smo ih polako
ispijali sjetih se moje posjete Banja Luci prije nekih desetak godina. Pisao
sam o njoj jednom davno i ne bih je se sjetio sada da ona i ovi susreti u
zadnjih desetak minuta ne oslikaše u najboljem svjetlu zlo koje se desilo u
našem gradu.
Te godine sam
sredinom septembra stigao u rodni grad da obavim neke poslove. „Odsjeo“ sam kod
snahe i brata u Rosuljama a u slobodno vrijeme, kojeg sam imao na pretek, sam odlazio
do Palasa, šetao Gospodskom, prošetao do Gornjeg Šehera, obišao Mejdan, svratio
do zgrade na Starčevici gdje smo imali stan kojeg smo morali ostaviti (kasnije
smo ga dobili nazad), popio kavu u Alibabi, sve u nadi ne bih li sreo nekog
poznatog do koga mi je stalo i s kim bih mogao izmijeniti par riječi. Šetao sam
šest dana a da nisam sreo nikog poznatog, čak nisam zamijetio niti jednu
poznatu facu koja bi potvrdila da se nalazim u gradu u kojem sam se rodio i
živio četrdeset i kusur godina. Većina zgrada je bila ista, bilo je tu i
novoizgrađenih objekata izgrađenih novcem ratnih profitera, po gradu se vrzmao
meni nepoznat svijet ali poznatog lica ne vidjeh. Kao da su sva u zemlju propala.
Tek šesti dan sam
sreo nekoga koga zapravo nisam prije toga nikada vidio ali me je on, prijatelj
mog sina, koji je u rodni grad stigao iz Hjustona gdje su on i njegovi završilu,
prepoznao jer je pratio blog. A ja sam ga prepoznao na osnovu fotografija koje
nam je sin slao iz Hjustona gdje je tada živio.
Ta uzaludna lutanja
gradom koji se u međuvremenu raširio i prostorno i po broju žitelja, u nadi da
sretnem nekoga poznatog, bolje od bilo čega pokazuje pravu prirodu „odbrambeno-otadžbinskog“
rata kako etničko čišćenje nazivaju oni koji su od početka devedesetih prošlog stoljeća
u njemu na vlasti. Grad su „očistili“ od većine njegovih „nepodobnih“ stanovnika
koji se, pri eventualnim posjetama, u njemu osjećaju kao stranci, izgubljeni
među mnoštvom nepoznatog svijeta stiglog na njegove ulice ko zna otkud.
Srećom, tamo gdje
smo završili stekli smo nove prijatelje i srećemo ih svakodnevno kao što je to
nekada davno bilo u našem gradu. Potvrđuje to i ovih mojih 250 metara šetnje od
stana do kafića kada sam sreo više meni poznatih lica nego za šest dana
lutanja po rodnom gradu. To je jedina prava istina a ne laži kako su se tobože branili i odbranili jer su drugi htjeli da im nanesu zlo. Tu laž političari, a i običan svijet, ponavlja sve češće i češće, stalno izmišljajući nove, nadajući se da će lažima oprati ljagu koja je nanesena mnogima koji su morali bježati iz grada u kojem su se rodili.