Sezona i još ponešto, nekad i sad

 

U onoj bivšoj državi, koju smo tako lako raskomadali, mnogi su tokom ljeta išli na more. Oni stariji, koji su bili zaposleni, da se odmore od posla, a mlađi, da se zabave.

Iako se nije imalo puno, za odlazak na more se uvijek našlo para. Mnoga preduzeća su imala svoja odmarališta u kojima su zaposleni, za malo para, mogli provesti 15-tak dana na Jadranu a mladi su većinom odsjedali u ferijalnim odmaralištima koje je organizacija za mlade pod imenom Ferijalni savez imala u mnogim mjestima bivše nam domovine

Sjećam se da sam već kao srednjoškolac s rajom ljetovao u mnogim mjestima na Jadranu zahvaljujući upravo Ferijalcima. Tako je bilo i kada sam studirao, a na more se išlo i kasnije, svake godine, kada sam se zaposlio i zasnovao familiju.

Sezona je, koliko me sjećanje služi, bila mnogo kraća nego sada. Već pri kraju avgusta mjeseca vrijeme bi se promijenilo, zahladnilo bi i nakon toga više nije bilo prijatno za kupanje. Bio je to kraj sezone i skoro nitko nije išao na Jadran u septembru.

Kada smo, prije nego što smo se preselili u Istru, razgovarali s prijateljem koji se na isti korak odlučio ranije, iznenadili smo se kada nam je rekao da se on kupa i u oktobru. Mislili smo da pretjeruje ili da je  jedan od onih kojima hladnoća ne smeta pa ide na plivanje sve dok temperature zaista ne padnu nisko. Međutim, već prve godine po preseljenju, kupali smo se do polovine oktobra a slijedeće, čak i početkom novembra. Ako tome dodam da s kupanjem počinjemo sredinom ili krajem maja, ispade da se sezona protegne na pet ili više mjeseci.

17. novembar 2024.

Ovo godine sam sezonu završio zadnjeg dana oktobra a Nera se nastavila kupati sve do 17. novembra tako je ove godine sezona kupanja za nju trajala punih šest mjeseci. Da mi je neko prije par godina rekao da je tako nešto moguće, ne bih mu vjerovao.

Dok čitam na Internetu da u Banja Luci pada snijeg i da je grad vrlo često jedan od najzagađenijih na svijetu (pitam se zbog čega, jer tvornica koje bi ga mogle zagađivati odavno nema), drago mi je da sam tu gdje sam. I uz to, uz lijepo vrijeme, čist zrak i svakodnevne šetnje uz more, ne moram slušati političare koji, svaki „svoje“, drže pod kontrolom, huškajući ih jedne na druge. Sve je to posljedica demokratije koja je u naše krajeve stigla krajem osamdesetih prošlog vijeka i svake godine se „razvija“ pa običnom svijetu nije dosadno jer se stalno nešto događa. Tako oni stariji nemaju vremena da se sjete kako je nekada bilo u državi u kojoj su nekada živjeli, a oni mlađi za drugačije ni ne znaju. I neće nikada ni saznati.

Novi Komentari i linkovi

Nera - Vrbas

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Kratka posjeta Jajcu

 

Put po Bosni s unukama nastavljen je kratkim zadržavanjem u Jajcu, gradu poznatom po vodopadu u kojem se Pliva uliva u Vrbas, uhvaćenom kamerama mnogobrojnih turista.

U grad smo stigli oko podneva. Mjesta za parkiranje gotovo da nema. Srećom, uspjesmo da uhvatimo dva mjesta u blizini zgrade gdje je održano drugo zasjedanja AVNOJ-a na kojem su donesene značajne odluke vezane za „izlivanje“ temelja države koje više nema. Zgrada je tu ali su državu razvalili uglavnom oni koji su se okoristili benefitima koje im je ona dala. Sada na sav glas pričaju kako je to bila tamnica naroda, kako su bili prevareni jer su vjerovali u bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti bez kojeg nove države ne bi ni bilo, kako i nije baš istina da su se jedino partizani borili protiv njemačkog okupatora. Bilo kako bilo, zgrada u kojem je održano zasjedanje je još tu a o onima koji su stvarali novu državu uglavnom se priča pogrdno. Valjda je narodu sada bolje jer ne čujem da se neko buni da i nije baš onako kako su im ovi koji su sada na vlasti obećavali.

Prije planiranog obilaska jajačke tvrđave popismo kavicu na lijepo uređenom trgu unutar zidina donjeg grada a unuke pojedoše po sladoled. Moram priznati da sam na tvrđavi bio samo jednom, prije otprilike 50 godina tako da mi u sjećanju nije ostalo puno toga. Čak se ne sjećam crkve i katakombi pokraj kojih smo prošli penjući se stepenicama prema tvrđavi.

Tvrđava je veća nego sam to očekivao. Unuke su trčkarale po zidinama, zagledale svaki kutak, kao što to rade sva djeca svijeta. Njih dvije su za svoje doba obišle mnogo toga i, koliko sam mogao primijetiti, zanimaju ih mnoge stvari. Meni je drago da je tako i da nisu peke. Još nikada nisu rekle da su umorne ili da nekuda ne žele ići. Obilazeći različita mjesta, upoznajući se sa kulturom i historijom naroda koji tu žive, pomoći će im da prošire svoje poglede na život i sredinu u kojoj one žive. U tome im svakako pomaže činjenica da žive u gradu u kojem je preko 50% onih koji u njemu nisu rođeni i gdje nacionalna i vjerska zatucanost još uvijek nije uzela maha.

Po obilasku trvđave, u donji grad  se spustismo dugim stepenicama koje završavaju u neposrednoj blizini gradskih vrata sa suprotne strane od one s koje smo došli. Na glavnom trgu se nismo zadržavali već smo, po izlasku iz donjeg grada, prošetali do vodopada, ali s njegove gornje strane. Nije nam se spuštalo do mjesta gdje se turisti slikaju a i žurili smo se do vikendice uz Plivskom jezero koju je sin „bukirao“, gdje smo planirali prespavati prije nastavka našeg putovanja Bosnom i Hercegovinom. Izvukosmo se nekako s mjesta gdje smo parkirali i nastavismo naše putovanje s unukama kojega će se one jednog dana, bar se tako nadam, sjećati. Iako će svoj život najvjerojatnije proživjeti u Nizozemskoj, dobro je da upoznaju i zemlju u kojoj im se rodio otac i da bar malo osjete različitosti koje su Bosnu i Hercegovinu činile posebnom u državi koja se raspala kada je demokratija zakucala na njena vrata.

Izbori u USA

Još je samo jedan dan do američkih izbora i osjećam potrebu da o tome napišem par riječi, tek toliko da ostane zabilježeno, bez obzira šta će se sutra dogoditi.

Neki koji još uvijek navraćaju na ovu stranicu će se možda zapitati zašto pišem o američkim izborima kada oni nemaju nikakve veze s Banja Lukom. Za mene imaju jer sam u USA živio 27 godina, a tamo sam stigao 1994. kao izbjeglica iz grada koji je srpski nacionalizam gotovo potpuno „očistio“ od „nepodobnih“ u obrambeno-oslobodilačkom“ ratu, kako se to sada u onim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su oni na vlasti, kaže. Već sam ranije napisao da bi taj rat trebali nazivati „oslobodilačkim“ jer su se tokom njega, uz pomoć silnog naoružanja bivše Jugoslavenske Narodne Armije, oslobodili, između ostalog, od polovice stanovnika grada u kojem sam rođen i živio sve dok se aveti nacionalizma nisu izvukle iz svojih ljuštura u kojima su se godinama pažljivo skrivale.

Dolazeći u zemlju koju su stvorile izbjeglice i u kojoj u mnogim gradovima žive ljudi različitih boja kože, nacija i religija, bio sam oduševljen tolerancijom koja je, tako mi se tada činilo, vlada. Mi, izbjeglice iz Bosne, smo bili posebno lijepo prihvaćeni, možda zbog toga što smo se lako uklapali u novu sredinu u kojoj smo vrlo brzo našli svoje mjesto koristeći znanja i iskustva stečena u državi iz koje smo bili protjerani.

I bilo je tako sve dok se na političkoj sceni najrazvijenije zemlje svijeta nije pojavio idiot koji je, od prvog dana, svoj program bazirao na lažima, vrijeđanjima drugih, i rasizmu, kao osnovica svega.

Tada su na površinu počeli isplivavati oni slični njemu, koji su, kao što je to bio slučaj kod nas prije ovog zadnjeg rata, godinama skrivali svoja prava lica. U početku je to bilo stidljivo, nalazile su se razne isprike zašto ga podržavaju ali su tokom vremena postajali sve agresivniji i sada već otvoreno podržavaju idiota koji u svojim nastupima postaje sve radikalniji i bezobrazniji, shvaćajući da iza sebe ima masu onih kojima godi ono što im priča. A on priča gluposti, i laže, znajući da kod takvih sve što kaže, prolazi. Jer, u pozadini je mržnja prema drugima samo zato što im je boja kože drugačija.

Da rasizam u Americi nikada nije nestao shvatio sam jedne večeri, u vremenu kada je predsjednik države bio Obama. To večer smo ugostili naše američke prijatelje s kojima smo se upoznali preko prijateljstva našeg sina iz škole. Fini ljudi, koji su nas lijepo prihvatili, nisu pokazivali znake netrpeljivosti prema drugima i drugačijima, iako su godinama, to smo saznali iz naših razgovora, sve informacije crpili s televizijske mreže Fox News. Bili su Republikanci, dok smo mi, valjda zbog činjenice da smo se rodili i odrasli u socijalizmu, podržavali Demokrate. Imali smo korektan odnos, iako smo imali različita mišljena po mnogim pitanjima.

Te večeri, nakon dobrog roštilja (naši američki prijatelji su obožavali ćevape), i nekoliko piva, razgovor se dotače politike.

„Na Obamu treba izvršiti atentat“, kao grom iz vedra neba izletješe riječi našeg prijatelja.

Bio sam šokiran. Nisam mogao shvatiti šta je razlog da je naš američki prijatelj mogao izreći tako užasnu stvar. Da treba ubiti tadašnjeg predsjednika jer se ne slaže s njegovom politikom! A mi nismo primijetili ništa strašno u tadašnjoj politici da bi bili njome nezadovoljni, a kamo li da bi smatrali da nekoga zbog nje treba ubiti.

Da su naši prijatelji bili Republikanci, to smo već znali, a znali smo da im i djeca razmišljaju slično. U toku kampanje za predsjedničke izbore kada je izabran George W Bush, njihov sin ga je podržavao, ignorirajući činjenicu da se radi o osobi ograničenih mentalnih sposobnosti. Nikakva objašnjenja da takav čovjek ne bi trebao biti predsjednik nisu mogla promijeniti njegovo uvjerenje. Mnogobrojne komične situacije u godinama koje su slijedile su potvrdile o kakvoj osobi se radi. Ali Bush, za razliku od Trumpa, iako je bio glup, nije bio rasista.

2016. na izborima pobijedi Trump. Ponovo šok i nevjerica. Živjeti u zemlji u kojoj ti idioti (a Trump je oko sebe okupio mnoge), određuje kako ćeš živjeti nije bilo lako, pa ni kasnije kada je otišao s vlasti. Američko društvo se podijelilo. Na jednoj strani su osobe koje se drže nekakvih demokratskih principa, s kojima možeš, iako se politički ne slažeš, razgovarati, a na drugoj Trump i njegove pristalice, koje ne priznaju ništa drugo do onoga što im njihov idol kaže. A on laže ama baš o svemu, i uz to pojačava strah kod takvih kojima su glavni izvori informacija alternativni mediji koje šire lažne informacije i kojekakve teorije zavjera. Tome su jako doprinijele nove tehnologije jer sada svako može napisati šta god hoće bez ikakvih posljedica za napisano. A to napisano nalazi plodno tlo, naročito kod onih manje obrazovanih koji vjeruju u takve nebuloze da se normalan čovjek ne može načuditi da je nešto tako moguće.

Jedan od razloga našeg odlaska iz USA je bilo i razočarenje u ono što se u toj državi, s dolaskom Trumpa na vlast, dogodilo. Bila je to kopija onoga što nam se desilo devedesetih u rodnom gradu. Ovoga puta nas nitko nije natjerao da idemo ali ostati živjeti u sredini u kojoj su se preko noći pojavili oni koji te mrze zbog boje kože, ili zbog toga što živiš normalno a oni to ne mogu jer nisu sposobni, nije imalo smisla.

Sada, nekoliko godina po našem odlasku, vidimo da smo bili u pravu. Trumpova propaganda svih ovih zadnjih godina je zauvijek podijelila Ameriku i ona nikada više neće biti ista kao što je nekada bila, kao što to nije ni država iz koje smo morali otići. Bez obzira ko pobijedi u srijedu 5. novembra 2024., netrpeljivost između dvije suprotstavljene strane neće nestati. 

Ako pobijedi Trump, USA će se vratiti godinama unazad po pitanju ljudskih sloboda i vrijednosti i proći će godine i godine prije nego stvari postanu bolje. Ni utjecaj njegove politike na svijet neće biti bolji. 

Ako pobijedi Kamala Harris, u Americi se mogu očekivati  ozbiljni neredi, moguće i oružani, jer su Trumpove pristalice spremne na sve. A oružja, hvala Bogu imaju više nego dovoljno. 

Posjeta Banja Luci

 

Put po Bosni s unukama nas je, poslije obilaska Ostožca, odveo u Banja Luku. Sin je s familijom odsjeo u hotelu San u Laktašima a nas su ugostili Goga i Dubravka u njihovom stanu u Mejdanu. Grad narastao, proširio se, pa Nera neke njegove dijelove nije mogla da prepozna. Ja se još uvijek dobro snalazim a dokle će tako biti ovisi i o gradu i o meni.

Nakon odličnog ručka koji je pripremila domaćica, predvečer prošetasmo do grada. Na ulici nikog poznatog. U bašti Palasa niti jedne poznate face, a nadao sam se da ću bar tamo naletjeti na nekog od stare raje. Ni na povratku u stan, kroz Gospodsku, ulicom prema Boriku, preko Kupusišta, pa preko mosta Venecija nismo sreli poznato lice. Nije ni čudo, u gradu ih je ostalo malo, a i onih što u grad navraćaju tokom ljeta je sve manje.

U gradu se i dalje gradi. Šetajući, u sjećanju mi osta gradilište velikog objekta na mjestu gdje je nekada bila Auto Krajina, te veliki broj kockarnica u blizini mosta, kao da se, ne daj Bože, nalazim u Las Vegasu.

Razgovor s komšijama iz nekadašnjeg komšiluka

Sutradan ujutro Nera i ja prošetasmo do komšiluka njenog djetinjstva. Uspjela ga je prepoznati iako se izgradnjom istočne zaobilaznice mnogo toga promijenilo. Prepozna sokak i mjesto gdje se nalazila kuća gdje se rodila.  Popriča malo s dvoje starijih koje ugleda u dvorištu. Sazna za sudbine nekolicine nekadašnjih komšija. Nakon toga otiđosmo do komšiluka u ulici Gavrila Principa gdje su njeni roditelji napravili novu kuću u koju su se preselili. Na mjestu nekadašnje kuće izgrađena je moderna spratnica čije dvorište graniči s novom obilaznicom koja se tu završava. Dvorište je lijepo uređeno ali velike žalosne vrbe, ispod koje je ručavalo, mezilo, odmaralo, više nema.

Ispred kuće u kojoj je nekada živjela

Svratismo i u dvorište preko puta u kojoj i danas živi komšinica Grozda. Jako se obradova kada nas ugleda. Iako je u poznim godinama, sjećanje je odlično služi. S njom živi i njen sin pa tako lakše podnosi starost. Tu moradosmo popiti kavu, a i odličnu šljivu, jer tako je to oduvijek bilo kod našeg svijeta.

S nekadašnjom komšinicom 
Grozdom

Nakon rastanka s Grozdom, vratismo se do stana naših domaćima a onda odvezosmo do groblja Sveti Marko u Rosuljama. Tu se nađosmo sa sinom i njegovom familijom. Unuke, koje ranije nisu imale priliku da obilaze groblja, svoju obavezu da nam pomognu u nošenju cvijeća su ozbiljno shvatile. Obišli smo grobove mojih roditelja, najstarijeg brata i snahe, ukrasili ih cvijećem i zapalili svijeće, već kako je to običaj. Isto smo učinili i na grobu Bore, mog najboljeg prijatelja iz mladosti, koji nas je napustio mlad, u svojoj 27. godini. Sjećanja na njega i njegovu dobrotu ne blijede iako je od njegove smrti prošlo pola stoljeća. Nakon toga se odvezosmo do groblja u Sitarima gdje je sahranjena Nerina mama. Unuke su opet bile glavni pomagači, s pažnjom su nosile cvijeće na grobove rodbine koje nisu imale prilike upoznati.

Emina i slap

Kavica i kolači

Da se i ja malo provozam

Al' je ovo nešto dobro!

Iz Gornjeg Šehera se odvezosmo do restorana Slap u Novoseliji. Dan je bio lijep, malo vjetrovit, ali prijatan. Tu smo popili svoje kavice, djeca sokove, a bilo je tu i bosanskih poslastica za one najmlađe. Ni na Slapu nismo vidjeli niti jedno poznato lice iako tu navraćaju mnogi koji su tokom „odbrambeno-oslobodilačkog“ rata, kako ga uporno naziva nova vlast, bili prisiljeni da ga napuste. Ako je suditi po njegovim rezultatima, pošteno bi bilo da ga nazivaju „oslobodilački“, jer se Banja Luka „oslobodila“ od mnogih koji su tu rođeni pa ih je gotovo nemoguće sresti na njenim ulicama.

Dame se smješkaju do čekaju "klopu"

Dva Davora

Dido nazdravlja unukama

Popodne je bilo rezervirano za ručak s našim domaćinima. Tu nam se pridružio i njihov sin Davor. Odvezli smo se do restorana Stara Ada gdje smo uživali u lijepom ambijentu i odličnoj hrani. Bio je to naš drugi posjet restoranu i hrana je oba puta bila zaista odlična.

Dido s unukama kod Pavlovića

Uvečer smo ponovo prošetali do grada a za slijedeći dan je bila planirana posjeta Jajcu. Poslije doručka, sačekasmo sina i njegove da nam se pridruže, pozdravismo se s našim domaćinima i zaputismo u dalji obilazak Bosne. Jednim dijelom ćemo ići zajedno a onda ćemo se razdvojiti.

Banja Luka osta za nama. Izgrađena, narasla na sve strane, s novim stanovnicima koji u nju donesoše novi duh i nove običaje. Onih s kojima smo rasli i živjeli godinama uglavnom nema. Njih je na njenim ulicama teško sresti. A s novim zgradama i ulicama se „srećemo“ svuda kuda idemo i one ne mogu zamijeniti one kojih više nema.

Vrbas

Rijeka,
Zašto ON, a ne ona
Modrozelen,
Brz,
Snažan,
Čas se propne i uspjeni,
Pa umiri,
I nastavi teči,
Nezaustavljiv u svojoj ljepoti,
Neukrotiv u svojoj snazi,
Vječita čežnja,
I putokaz.

13.6.2024.

Nataša

Rođendan

Ove godine sam se nešto uljenio s pisanjem a ni sam ne znam zašto. Već sam više od 12 godina u penziji, trebalo bi se imati vremena a meni ono nekako prolazi prebrzo pa dok se okrenem prođe mjesec. A i godine prosto lete.

Prije mjesec dana proslavih rođendan. Htio sam o tome nešto napisati , zakačiti par slika, ali kako to ne uradih odmah evo se sada uhvatih “pera” da ga zabilježim jer niko od nas ne zna koji će biti posljednji. Na facebooku saznajem kako nas napušta naša raja, one koje smo znali ili se družili, neki iznenada a neki nakon borbe s “bolešćinama” od kojih nema lijeka. A ja uđoh u 77., što i nije tako malo. U godinama djetinjstva u komšiluku nije bilo puno onih koji su bili zašli u te godine a sada kada se okupimo da nešto proslavimo, svi smo duboko zakoračili u osmu deceniju a da toga nismo ni svjesni.

Ferid, Aida i Nera, ćaskanje uz makijata...

...s pogledom na more

Rođendan smo proslavili s Žiškama. Kumovi su nas pozvali da s njima provedemo dan, da obiđemo arheološki park na poluotoku Vižula u Medulinu a da nako toga odemo kod njih na ručak. Po obilasku parka popismo odličnu kavu u novom kafiću uz samo more. Tu sam napravio par snimaka za uspomenu.

Kuma i kum

Ručak kod kume Aide odličan, kao i svaki put. A nakon ručka torta napravljena specijalno za kuma, koju smo zalili odličnim vinom, poklonom našeg prvog komšije Envera Kose. Kose nas, pri svakom njihovom dolasku u Pješčanu uvalu, obraduju poklonima, obično flašom dobrog vina i švicarskim čokoladama, pa je tako bilo i ove godine.

Još jedna kavica, torta i vino

Posjedili smo kod Aide i Ferida uz vino i tortu, i lijepi razgovor, a onda se uveče vratili kući.

A evo i nas dvoje

Bilo je to još jedno lijepo druženje sa starom rajom s kojom svake godine provedemo pet-šest mjeseci, nadajući se da će ih biti još.