Bosanski lonac

 

Dok sam prelistavao albume sa slikama da pronađem fotografije s Krka kao podlogu za prilog o Česima, „naletio“ sam na puno fotografija iz onog „mračnog“ doba kada smo svakog ljeta išli na more uprkos što smo živjeli u „tamnici naroda“. Tako mi za oko zapadoše fotografije iz Orebića jednog davnog ljeta početkom osamdesetih prošlog stoljeća kada smo nas četiri familije odlučile da ljetujemo zajedno. Ne sjećam se ko je i zašto predložio Orebić ali to je manje važno za ovu priču.

Ekipa na plaži

Na odmor smo išli sa Kušmićima, Žiškama i familijom Lončarski. Do Orebića smo se vozili prilično dugo jer nismo svi imali neka dobra auta. Cvijo i ja smo vozili fiću, Ferid malo starijeg Opela a za Eku se baš i ne sjećam ali smo svi stigli do odredišta bez problema. Nisam siguran ni kako smo našli smještaj. Nije tada bilo Booking.com-a i drugih Internet portala koji se sada koriste za rezerviranje smještaja ali smo se lijepo smjestili. Tri familije su bile smještene u jednoj kući, samo su Goga, Cvijo i sin im Marko smještaj našli u komšiluku.

Svaki dan se išlo na plažu koja baš i nije bila tako blizu smještaja ali nam to nije smetalo. Večeri bi provodili zajedno, u priči i laganom pijuckanju, obično kod nas u dvorištu, dok su se djeca bezbrižno igrala. Često se ručalo zajedno. Obično bi jedna ili dvije domaćice odlazile ranije s plaže da pripreme ručak a kasnije bi se i mi vraćali pa bi zajedno ručavali u vrtu kuće u kojoj smo našli smještaj.

Priprema ručka je bila ustaljena praksa sve dok jednog dana neko ne predloži da se ponese Pretis express lonac i sve što je potrebno za bosanski lonac pa da se na plaži naloži vatra i ručak pristavi kako neke od žena ne bi morale svaki dan prekidati sunčanje i kupanje da nas nahrane. Ideja i nije bila loša a i niko od nas nije pomislio da bi zbog toga mogli imati problema. Nismo razmišljali na mogućnost da vatra nepažnjom može izmaći kontroli i zahvatiti obližnje žbunje i izazvati požar koji se ovih godina dešavaju svakog ljeta.

Sjećam se da se nisam baš petljao oko pripreme ručka jer me je bilo sramota ali bilo je među nama i onih koji u tome nisu vidjeli ništa neobično. I vatra se naloži, bosanski lonac „posloži“ kako se to kod nas radi i ručak se poče krčkati.

I sve bi bilo manje upadljivo, jer se lonac nalazio podalje od plaže, do trenutku kada lonac poče pištati, kako je to i normalno za Pretisov lonac. Tek tada su ostali kupači primijetili o čemu se radi ali niko nam nije prišao da nas opomene da to ne smijemo raditi. Bila su to neka druga vremena kada smo živjeli u društvu u kojem su mnoge stvari bile dozvoljene koje su sada kažnjive.

Podmladak koji je sada u četrdesetim
Niko od njih ne živi u Banja Luci

Bilo kako bilo, jedva sam dočekao da se lonac skuha i da Pretis lonac prestane s pištanjem. Svi smo se okupili oko lonca i svako je čekao s tanjurom u ruci da dobije svoju porciju. Tanjure, pribor za jelo, salvete i kruh smo naravno ponijeli sa sobom tako da smo imali puni komfor. Istina je da na plaži nije bilo stolova ali nam to nije smetalo dok smo jeli pravi bosanski lonac skuhan na plaži u Orebiću jedne davne godine prije ovog zadnjeg rata. Dok smo  jeli s apetitom čuli smo komentare nekih od kupača. Uglavnom su nam zavidjeli a bilo je i onih koji su govorili da bi i oni voljeli da su se toga sjetili. A dok smo s tanjurima u ruci čekali da na nas dođe red, primijetili smo jednog dječkića kako se vrzma oko nas, valjda nadajući se da će i za njega nešto ostati.

Po završetku ručka smo nastavili s kupanjem a kućama smo se vratili predveče, mnogo kasnije nego što smo to radili ostalim danima.

Slike s Pretis loncem nema ali tu je mali roštilj koji je također stigao do Orebića

Bilo je to jedno lijepo ljetovanje kojega se rado sjećamo i u ovim danima kada nam je sve pri ruci. Bili su to dani kada smo mislili da će tako biti vječno ali nas kasniji događaji uvjeriše da sve nije onako kako čovjek misli i da uvijek ima onih koji imaju drugačije planove.

Bilo jednom

 

Na plaži u Njivicama
Co, Ferid i Srđo

Na naše dvije plaže ove godine gužva. Turista sa svih strana a ako je suditi po onome što čujemo na plaži i po registarskim tablicama, pored Slovenaca, Austrijanaca i Nijemaca, mnogo je svijeta iz zemalja nekadašnjeg Istočnog bloka, kako su se zvale države pod kontrolom Sovjetskog Saveza. Pored Čeha, Poljaka i Mađara, ima tu dosta i Ukrajinaca i Rusa koji se odmaraju na Jadranu dok na ratištu ginu mnogi uvučeni u njega voljom jednog od nekoliko idiota koji su sada na vlasti. Valjda im Istra svima odgovara, što zbog položaja, što zbog klime, što zbog okruženja koje se još uvijek odupire nasrtajima nacionalizma koji se ponovo budi. Ne smetaju im visoke cijene smještaja i hrane u restoranima o čemu se ovih dana često piše.

A nekada je to bilo sasvim drugačije.

Sjećam se jednog našeg ljetovanja u Njivicama na otoku Krku, tamo krajem sedamdesetih prošlog stoljeća. Marinkovići, Žiške i nas dvoje zakupili bungalove u neposrednoj blizini hotela Jadran. Kupali se na betoniranoj plaži hotela, gdje smo se i hranili. Bilo lijepo. Turista bilo dosta ali uglavnom iz naših krajeva. Odmah tu do nas na plaži je bila i jedna familija iz nekadašnje Čehoslovačke. Otac i mati i kćerka Jana koju je Srđo, a on je oduvijek bio taj koji je lako uspostavljao kontakt s ljepšim polom, uključio u naše igranje picigina. Preko Jane smo upoznali njene roditelje i tako kroz priču saznali kako su te godine dobili dozvolu da idu na odmor izvan države i kako su to iskoristili da dođu na Jadran da uživaju u toplom moru, lijepoj prirodi i mirnom životu.

Na balkonu našeg bungalova
Nera, Srđo i Jasna

Česi su, kada smo ih prvi put vidjeli na plaži, imali dosta opreme za ljetovanje, od ležaljki za plažu, lijepih zračnih dušeka, do stolica na sklapanje, za razliku od nas za koje je to bio luksuz, iako smo svi bili zaposleni. A u to vrijeme u našim trgovinama i nije bilo nekog velikog izbora opreme za plažu. Mi smo se zadovoljavali peškirima prostrtim na betoniranu plažu, dok su se Česi izležavali na udobnim ležaljkama.

Kako je vrijeme prolazilo, primijetili smo da Česi na plažu donose sve manje opreme. Prvo su nestale stolice na rasklapanje, pa onda dušeci. Pomislili smo da im je dosadilo donositi svu opremu koju su imali svaki dan na plažu a onda smo primijetili da neku opremu više uopće ne donose. Nismo puno razmišljali o tome a istinu o čemu se radi smo saznali uskoro, kada smo ih, opet na Srđinu inicijativu, pozvali na večeru u restoran hotela. Nije da smo imali novca za bacanje ali smo si to ipak mogli priuštiti za razliku od Čeha koji bi često nešto prezalogajili na plaži, na brzinu, a u restoran hotela uopće nisu svraćali.   

To veče smo se lijepo družili u restoranu uz samu obalu, dobro jeli i popili, a usput i saznali neke stvari koje nam baš i nisu bile poznate. Ranije smo čuli neke priče kako se živi u zemljama Ističnog bloka, onim pod čvrstom rukom Sovjetskog Saveza, ali nikada nismo bili u prilici da o tome nešto čujemo iz prve ruke. Te večeri su nam naši gosti ispričali kako je život u Čehoslovačkoj težak, kako malo zarađuju iako imaju dobre poslove (Janini roditelji su bili visoko obrazovane osobe), i kako putovati ne mogu kada požele već da za put u inostranstvo moraju tražiti odobrenje na koje se čeka par godina. Čak i onda kada dobiju dozvolu da putuju, kod kuće uvijek mora ostati barem jedan član familije kao neka vrsta taoca. Ta osoba je bila garancija da će se familija vratiti jer je vlast pretpostavljala da će onima koji su otputovali biti teško da ostave bliskog člana familije kod kuće bojeći se za njegovu sudbinu. Saznali smo i da im oprema za plažu omogućuje da na ljetovanju ostanu duže i da su je i donijeli da bi je prodali domaćinima koji takve opreme nisu imali.

Slijedećih dana Česi su ostali bez sve opreme koju su donijeli pa su se, kao i mi, sunčali na peškirima.

Prošlo je od tih dana mnogo godina. Čehoslovačka se mirnim putem raspala, Česi i Slovaci su se dogovorili da je tako za njih najbolje, a kod nas je buknuo rat koji je odnio mnoge živote i rastjerao nas po cijelom svijetu. U godinama poslije raspada, i Češka i Slovačka su postale članice Evropske unije a kod nas u Bosni tihi rat još uvijek traje, a nije nemoguće da će se ratne sjekire ponovo iskopati. Mi opet ljetujemo zajedno ali ne dolazimo iz rodnog grad, već nas ima sa svih strana. Naše malo mjesto je puno Čeha (nešto manje ima Slovaka), dolaze u dobrim autima, večeravaju u restoranima a opremu za plažu ne prodaju jer imaju dovoljno novca da uživaju u Jadranu koliko im je volja. Ponekad zakupljuju apartmane po mjesec-dva (jedna naša poznanica Čehinja ga rentira cijelu godinu iako u njemu boravi samo par mjeseci), a ima i sve više onih koji su apartmane kupili pa ih koriste kada ih je volja, a ostalo vrijeme ih rentiraju drugima. U isto vrijeme naš običan svijet teško sastavlja kraj s krajem i pita se zašto je to tako.

Šta je to u glavama našeg svijeta što je uticalo da se dese tako velike promjene u relativno kratkom roku je teško dokučiti. Ali, tako je kako je, i male su šanse da ćemo ikada doći pameti. Vremena kada smo sažaljevali turiste koji su nam dolazili iz istočne Evrope su davno prošla i ostaje nam samo da se sjećamo kako je to nekada bilo. 

Mural

Novosti iz Banja Luke obično tražim na stranicama Nezavisnih novina, byke i Oslobođenja. Nije da me to nešto posebno zanima ali ipak nastojim da steknem nekakvu sliku šta se u mom rodnom gradu dešava.

Par dana ranije za oko mi zape vijest o muralu Ratku Mladiću, i to gdje: na zidu objekta u koji svakodnevno navraćaju oni koji jedva preživljavaju pa im je javna kuhinja mjesto gdje redovito dolaze da se prehrane jer nemaju od čega živjeti. A tamo im se sa zida smješka voljeni general, kako bi ih podsjetio zašto su tu. Vijest, istina, nisam našao na portalu Nezavisnih jer za njih ona vjerojatno nije vrijedna objavljivanja.

Na osnovu onoga što sam pročitao na Internetu mural je nacrtan preko noći a ako je suditi po onome što sam vidio, „umjetnik“ je morao potrošiti nekoliko sati da završi svoje „umjetničko djelo“. Policija, naravno, nije primijetila ništa neobično, kao ni one noći kada su 1993. srušene Ferhadija i Arnaudija.

Kako su po nekim izvještajima iz 93. džamije srušili muslimani kako bi za to okrivili Srbe, bit će da je to slučaj i sada. Jer, muslimani iz Sarajeva, a i cijela Evropa koriste sva sredstva da ukinu manji blentitet, posao koji su započeli presudom „voljenom vođi“ iz Bakinaca koji je sam protiv sebe podnio prijavu sudu, priznao osudu otkupljujući zatvorsku kaznu pa sada optužuje sve redom i traži da se manji entitet izjasni da li je za to da mu odluke donosi neki stranac ili on, njihov „voljeni i jednini“ vođa. „Jasno je“ da su rezultati referenduma neizvjesni i da ćemo svi s nestrpljenjem očekivati šta je narod u manjem blentitetu iz kojeg je protjerana većina nesrba (kao i oni koji nisu „pravi“ Srbi) odlučio.

Ako narod kojim slučajem odbije da im stranac donosi zakone, slijedi novi referendum o nezavisnosti, dosada najavljivan bar jedno dvadeset puta. Ovaj put će ga biti jer je to jedini način da „voljeni vođa“, odnosno diplomirani mesar iz Bakinaca, ostane na vlasti.

U sveukupnu sliku stanja u gradu se odlično uklapa i mlađahni gradonačelnik koji je, na upit novinarke da li će mural biti uklonjen, ljutito odgovorio da neće, kao da se na nešto opržio. Jer, ne uklanja se mural nekome ko ima tolike zasluge za etničko čišćenje manjeg blentiteta tek tako. A ako bi kojim slučajem bar za trenutak pomislio da bi to trebalo učiniti, jasno mu je da bi time izgubio najveći broj svojih glasača, a njegove ambicije nisu baš male. Jer, ako “voljeni vođa” ipak moradne odstupiti, a čini se da hoće, Draško je tu da ga zamijeni.

Zalosno mi je, s distance, gledati na šta je moj rodni grad spao. Ali, šta je, tu je. Bolest ga je zahvatila još krajem devedesetih a lijek ili vakcina protiv nje još nisu pronađeni. A siguran sam da ozdravljenje neću dočekati. 

Novi Komentari i linkovi

Co - Djeca pjevaju Banjaluci - nova fotografija s festivala

Anonimni posjetilac - Djeca pjevaju Banjaluci

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Sreća da nisam tamo

 

Kavica predveče u kafiću Splash

Prošlo je više od četiri godine kako smo se smjestili u malom turističkog mjestu u neposrednoj blizini Pule (Pješčana uvala je zapravo pripadala gradu Puli sve do 2001. godine kada su njeni žitelji odlučili da se pripoje općini Medulin), više slučajno nego što smo to planirali. Bila je to hrabra odluka. Nakon 27 godina provedenih u USA vratili smo se u stari kraj, istina ne tamo gdje smo rođeni ali ipak u okruženje slično onome u kojem smo odrasli.

Kada danas razmišljam o promjenama koje smo preživjeli, drago mi je da smo odabrali sredinu gdje se osjećamo prijatno, gdje nam je lijepo, i gdje penzionerske dane provodimo bez stresa, uživajući u lijepoj klimi i blizini mora, luksuzu za koje mnogi dobro plaćaju a nama su na raspolaganju svakodnevno.

Čini mi se da smo USA napustili na vrijeme jer ono što se tamo sada događa bi nas dovelo do ludila. Nakon iskustva koje smo osjetili na našoj koži početkom devedesetih, kada je korištena ista filozofija umotana u foliju nacionalizma (u USA je rasizam osnova svega), ne znam kako bi psihički podnijeli poteze sadašnje vlasti u Vašingtonu koja je okupila ono najgore što se kod nje godinama krilo kao što je to bio slučaj kod nas prije dvadeset i kusur godina. Prve četiri godine pod Trumpom smo jedva pretrpjeli ali ovo što se sada tamo događa bi nas totalno izludilo i nisam siguran da bi to mogli podnijeti.

Sretni što smo se na vrijeme izvukli iz ludnice, iako smo svjesni da se njen uticaj osjeća u cijelom svijetu, nastojimo da na ono što se u Americi događa ne obraćamo previše pažnje iako je to gotovo nemoguće. Jer, ako otvoriš bilo koju stranicu na Internetu ili prebaciš na bilo koji TV kanal s vijestima, dočeka te vijest o nekoj novoj gluposti ili gadosti koju je onaj koji sada odlučuje o životima mnogih u cijelom svijetu, smislio. I ne možeš da vjeruješ da se to stvarno događa i da ga pola Amerike podržava, nesvjesna da im to, kada se svedu svi računi, na kraju neće donijeti ništa dobro.

Dokaza kako će sve ovo završiti ima mnogo, a nama, koji smo doživjeli da nas, koristeći slične razloge i objašnjenje, rastjeraju po svijetu, je dovoljno da vidimo kakva je danas situacija u našem starom kraju. Većina onih koja je svim srcem prihvatila politiku koja je kao rezultat imala progon (i ubistva) njihovih dojučerašnjih prijatelja, poznanika, radnih kolega i sugrađana, nisu dočekali ono što su očekivali pa sada za to krive druge, stideći se da priznaju da su i oni bili dio tog sramnog mehanizma. I, često, napadaju one koje im to spomenu.

Kavica u Batani uz malu plažu

Da nismo na vrijeme ostavili Ameriku, danas bih vjerojatno cijeli dan prelistavao Internet a uveče gledao vijesti i gubio živce što ne mogu učiniti ništa da situaciju promijenim. Život u američkom predgrađu ti ne pruža mogućnost da tokom dana prošetaš do kafića, da ubijaš vrijeme uz makijato ili pivo, da porazgovaraš s poznanicima, ako već prijatelja nemaš u blizini. Moraš sjesti u auto, voziti se do najbližeg mola ili plaze, da bi popio kavu ili pivo iz plastične čaše, obično s pogledom na parking. Ovdje gdje sam, Internet prelistavam povremeno a praćenje vijesti svodim na kratke video klipove na youtube-u. A kafići i more su mi na par minuta hoda pa ne prođe dan da se kava ne popije, ponekad i više puta dnevno, s pogledom za koji neki plaćaju dobre pare. Dobro je da je tako jer sam siguran da bi mi ostanak u Americi skratio život za par godina, ne uzimajući u obzir da dani ne bi bili tako lijepi kao što su ovdje.

25. godišnjica kazališta Ulys'ses

 

Kazalište Ulys'ses je prije nekoliko dana proslavilo 25. godišnjicu. Vjerujem da većina iz ostalih država koje su nastale raspadom Jugoslavije ne znaju o čemu govorim, posebno u ovim postratnim vremenima kada je šund zavladao na svim stranama. Da sam spomenuo Cecu, Prijovićku, Brenu ili neke druge iz branše turbo folka većina bi znala o čemu se radi. Vijest o godišnjici jednog kazališta malo koga zanima pa čak i kada se spomene ime Rade Šerbeđije, jednog od njegovih osnivača. Jer ni Rade nije interesantan za većinu bez obzira na činjenicu da su mnogi uživali u njegovimm glumačkim ostvarenjima u neka druga vremena o kojem sada svako ima svoje, često različito, mišljenje.

Malo rimsko kazalište prije rekonstrukcije

Malo rimsko kazalište danas

Bilo kako bilo, proslava godišnjice se održala u Malom rimskom kazalištu, još jednoj pulskoj pozornici na otvorenom koja je svoja vrata posjetiocima otvorila prije nešto više od godinu dana. Smješteno u centru Pule, na padinama ispod tvrđave Kaštel, na mjestu rimskog kazališta iz prvog stoljeća nove ere, bilo je ispunjeno do posljednjeg mjesta. Programu je prisustvovao i predsjednik Hrvatske Milanović koji je pri ulasku dobio blagi aplauz, upravo kakav priliči političarima iz ovih naših prostora koji u većini slučajeva ne zaslužuju ni da se ustane kada se negdje pojave.

Proslavi su prisustvovali svi bivši i sadašnji uposlenici kazališta a program je bio prilično zanimljiv, s mnogim gostima, od kojih su mi neki bili poznati od ranije, za neke sam čuo zadnjih godina kada sam ponovo počeo pratiti događaje iz starog kraja, a bilo je i onih za koje nikada nisam čuo ali koji svakako zaslužuju pažnju. Bilo je tu za svakog po nešto. Voditelji programa su nas proveli kroz historiju kazališta kroz razgovore s njegovim članovima, te kroz video klipove na velikom displeju koji pokriva pročelje zgrade pulskog arheološkog muzeja.

Atmosfera prije početka programa

Rade je, kao i obično, bio odličan. Otpjevao je nekoliko pjesama sam i u duetu s nekim od gostiju. Kroz program je provejavao duh iz onih našim vremena, dalo se osjetiti da je Istra drugačija, da cijeni sve ono što je ostvarila zahvaljujući nekima koje sada gotovo svi napadaju.

Rade je otvorio program

Bilo je tu još interesasntnih gostiju od kojih bi posebno spomenu Vlatka Stefanovskog kojeg se neki od nas sjećaju iz vremena popularne makedonske grupe Leb i Sol

Vlatko Stefanovski

Program je, na moje iznenađenje završio jedan rođeni banjalučanin, Saša Lošić, frontmen nekada popularne sarajevske grupe Plavi orkestar. Iako je i sam priznao da on i nije neko ko bi trebao biti pozvan na program ove vrste jer njegova muzika nema puno veze s kazalištem, uspio je zapaliti prisutne nekim od svojih hitova, a posebno pjesmom „Bolje biti pijan nego star“, kada je cijelo gledalište digao na noge. Moram priznati da sam pravo značenje riječi njegovog hita u potpunosti shvatio te večeri. Na jedvite jade sam izdržao sjediti na metalnim tribinama Malog rimskog kazališta skoro puna četiri sata. Godine čine svoje a i nedostatak „jastučića“ na određenim „mjestima“ tijela. Tu teško da mogu išta promijeniti: godine se slažu jedna za drugom a u životu nikada nisam mogao puno pojesti pa vjerojatno neće biti drugačije ni u vremenima koja su predamnom.

Loša u svom elementu

Sve u svemu, bilo je to jedno prijatno veče u gradu koji je ljeti prepun raznih kulturnih događanja pa čovjek uvijek može naći nešto po svojoj želji. Dobro je da je tako a i da me je sudbina dovela u ove krajeve jer kada pročitam vijest kako su maturanti u mom rodnom gradu zaigrali kolo uz zvuke trubača zahvalim se Bogu što sam tu gdje sam, iako on i ja nismo baš u najboljim odnosima.

 

In memoriam - Josip Pejaković

 

Prije par dana nas napusti i Josip Pejaković, poznati i popularni bosansko-hercegovački glumac, osoba poznata mojoj generaciji u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, pa i šire. „Novine“ su pune tekstova o Josipu, njegovom životu i borbi protiv nepravde na ovim našim prostorima nakon raspada Jugoslavije pa nemam namjeru da to  ponavljam.

Poznata je njegova ljubav prema Bosni za koju se borio do zadnjeg dana, nadajući se da će mu se i drugi pridružiti i da će se Bosna izvući iz kandži nacionalista koji na sve načine nastoje da je unište. Nažalost, onih koji ga podržavali u ova naša vremena nema previše i sva njegova nastojanja da to promijeni nisu urodila plodom. Svima nam je jasno šta se u Bosni događa već više od trideset godina. Napretka na bolje nema, na vlasti se drže oni koji zagovaraju podjele a rijetki su oni drugi koji bi je vratili vremena u kojima smo odrasli. Mladi, rođeni zadnjih tridesetak godina odlaze a onih koji pamte neka bolja vremena je sve manje i manje. I Josip se pridružio onima koji bolje dane nisu dočekali.

Ostao je Josip vjeran i Jugoslaviji iako takvi već odavno nisu dobro došli ni na kojoj strani. Bio je, i ostao, jedan od vjernih sljedbenika ideje Ante Markovića, kojeg se ni do zadnjeg dana nije odrekao za razliku od „trojanskih konja“ koji su se uvukli u stranku Reformista i uništili je u vremenima kada su neki od nas mislili da će Ante Marković i njegova stranka Bosnu spasiti.

Nažalost nisam imao priliku da Josipa gledam na pozorišnim daskama ali smo sticajem okolnosti na kratko dijelili istu pozornicu, i to u vremenima kada se Josip, na početku svoje umjetničke karijere, bavio muzikom. Bilo je to na prvoj bosansko-hercegovačkoj gitarijadi održanoj u sarajevskom FIS-u, gdje su, uz nekoliko sarajevskih grupa, nastupali i pobjednici gitarijada iz većih bosanskih gradova. Josip je tada bio član travničkih Vezira a moji Usamljeni su predstavljali Banja Luku. Bila je to, i za njih i za nas, velika čast i meni je taj događaj ostao u sjećanjima do današnjih dana.

Veziri iz vremena kada je Josip (momak u crnog sakou) bio njihov član

Po završetku gitarijade smo se vozom vraćali kući i slučajno se desilo da smo se našli u istom vagonu. Bila je to prilika da se družimo i zezamo prije nego su Veziri otišli svojim putem. Tada nisam znao ko se kako zove a tek kasnije sam shvatio da je jedan od njih bio Josip jer je upravo on bio njihov pjevač. Da li je Josip već tada znao da će mu gluma i pozorište biti glavna životna preokupacija nisam znao pa su me njegovi kasniji uspjesi prijatno iznenadili. Očigledno je da je bio umjetnička duša i da je bio predodređen za ono što će kasnije na „daskama koje život znače“ ostvariti.

Borio se Josip s opakom bolešću dugo ali je na kraju svoju bitku izgubio. Sudbine su to mnogih i više nas to ne iznenađuje. Na neke stvari u životu ne možemo uticati i s tim se moramo pomiriti. Na put bez povratka su otišli mnogi a i sve nas čeka ista sudbina. Za razliku od nekih koji su nas razočarali i prevarili, Josip je ostao vjeran svojim životnim principima kojih se držao da zadnjeg dana. Na tome mu svi mi koji smo na svojoj koži osjetili zlo koje nam se desilo moramo biti zahvalni. Otišao je čistog obraza u vremenima kada je takvih sve manje. Iza njega će ostati njegova djela koja će, nadam se jednog dana, neke nove generacije znati cijeniti i prihvatiti.