Novi Komentari i linkovi

Co - OOUR Masinska obrada

Anonimni posjetilac - OOUR Masinska obrada

Co - Pješčana uvala open 2026

Co - In memoriam - Milena Gataric-Lovric

Davor - In memoriam - Milena Gataric-Lovric

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

VIS Usamljeni - drugi put

 

Miro Štefanac, Srećo Šain, Zlaja Skočić, Milan Komljenović i Željo Kosanović

Prije par dana me prijatno iznenadi objava na facebook-u. Vidim neko objavio fotografiju VIS-a Usamljeni iz 1967. godine uslikanu na ravnom krovu zgrade iza nekadašnjeg SUP-a a današnjeg MUP-a. U toj zgradi je stanovao Zlaja Skočić, naš ritam gitarista u čijem stanu smo često vježbali. Bile su to godine kada su po cijeloj Jugi „nicali“ vokalno instrumentalni sastavi, kako su se u to vrijeme zvale grupe mladih koji su se upuštale u muzičke vode. Bila je to posljedica talasa koje su uzbrukali Beatlesi, osvajajući svijet svojom muzikom čiji je glavni instrument bila električna gitara. Svaki grad, mjesto, pa čak i naselje je imalo svoju grupu koja se borila za svoje mjesto pod muzičkim suncem, nastojeći da privuku što većeg broja obožavatelja. Većina grupa u to vrijeme je izvodila pjesme Beatlesa, Rolling Stonesa, Beach Boyda, Animalsa, Trogsa… Tek poneka, i to uglavnom iz većih gradova, je izvodila i svoje pjesme što je za posljedicu imala stvaranje novog žanra na našem muzičkom nebu na kojem su do tada vladali pjevači šlagera, takmičeći se na mnogobrojnim muzičkim festivalima koje smo redovito gledali.

VIS Usamljeni su nastali odlukom nekolicine članova VIS-ova Sjenke i Karavan da se udruže a ime sastavu sam kumovao ja. Zašto sam predložio baš to ime, ne sjećam se, ali su ga ostali usvojili i tako smo Zlatko Skočić i Srećko Šain iz Karavana, te Željko Kosanović, Miroslav Štefanac i ja iz Sjenki postali VIS Usamljeni. I tako je bilo sve do trenutka kada smo se raspali u ljeto 1968. godine.

Bilo je to doba kada se nije imalo para za opremu pa smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Srećo i Zlaja su imali kupljene električne gitare a Željo je svoju napravio od klasične, ugrađujući na nju elektro-magnete. Tek kasnije je kupio električnu gitaru Jolanda od novca koji mu je dao otac. Miro je od bubnjeva imao samo timpan, bas bubanj i jednu činjelu a tek kasnije je u svom komšiluku na ulici našao doboš bubanj koji je neko bacio u smeće. Kako odbačeni bubanj nije imao nogare, Miro ih je napravio od komada drveta i na taj način obogatio svoj bubnjarski set. Imalo smo samo jedno pojačalo, pravljeno, ugrađeno u neuglednu plavu kutiju. Na njega smo kopčali solo i bas gitaru, te „ozvučenje“ koje je u stvari bio mikrofon ugrađen u plastiku maslinaste boje s dugmetom za isključivanje. Ne sjećam se ko je i kako nabavio mikrofon ali je bilo očigledno da se radi o mikrofonu koji se koristio u tenkovima. Zlaja je , kao pojačalo za ritam gitaru koristio kućni radio aparat.

I pored tako jadne opreme naša svirka se sviđala mnogima koji su dolazili na igranke u Kasino, salu koja se nalazila u objektu smještenom u ulici koja je od Ferhadije vodila do Arnaudije. Bila je to zapravo birtija udruženja penzionera u kojoj su se po danu ispijale kave, igrao šah, kartalo, a subotom i nedeljom uveče održavale igranke. Nismo imali nikakav podijum već smo našu opremu smještali u blizini šanka, odmah do ulaza u salu. Imali smo svoju publiku koja je redovito dolazila kod nas na igranke, u malu salu s drvenim podom premazanim smjesom kojom su se premazivali željeznički pragovi. Te svirke su mi ostale u posebnom sjećanju, u godinama kada su igranke bile glavne zabave mladeži Banja Luke.

Te 1967. godine, kada je nastala ova fotografija, KAB, Klub akademičara Banja Luke, je organizirao prvu gitarijadu u sali Doma kulture. U to vrijeme su u Domu kulture svirali Meteori, najpopularnija grupa u gradu, predvođeni Draganom Georgijevićem, mojim školskim kolegom iz razreda. Tako smo na gitarijadi nastupali nas trojica iz razreda, takmičeći se ko će Banja Luku predstavljati na republičkoj gitarijadi koja će se nešto kasnije održati u Sarajevu.

Na gitarijadi smo, na veliko iznenađenje, pobijedili mi, Usamljeni, iako su Meteori bili glavni favoriti. Ni sami nismo mogli vjerovati da se to dogodilo jer se tome zaista nismo nadali. Kasnije smo čuli da je naš nastup bio odličan, da je publika bila posebno oduševljena našom izvedbom pjesme Beach Boysa „Help me Ronda“ (pjevali smo višeglasno, svi članovi osim bubnjara su imali priliku da pjevaju jer smo prvi put imali na raspolaganje pravi razglas s više mikrofona), a uz to smo izveli i jednu našu pjesmu. Bila je to pjesma Znam da bit ćeš tužna za koju je muziku komponirao Srećo. Prvu strofu je napisao Srećo a drugu smo uradili zajedno, u potkrovlju zgrade u Prijedoru u kojem je živjela njegova mama. Solo je komponirao Željo. Uz to smo nastupili u plavim hlačama i bijelim košuljama, s plavim kravatama na kojima je bilo izvezeno ime naše grupe. Kravate su bile poklon nekoliko školskih kolegica koje su došle na ideju o kravatama. Možda je i to doprinijelo našoj pobjedi koja je bila zaista veliko iznenađenje za sve.

Nedugo nakon naše pobjede na Gitarijadi nastupili smo u Amaterskom pozorištu u Prijedoru. Dolazili smo kao pobjednici banjalučke gitarijade i to je izazvalo veliki interes prijedorske omladine. Dvorana je bila dupke puna a atmosfera fenomenalna. Od prvih taktova raja je skakala, pljeskala, vrištala, kao da se radi o koncertu neke popularne engleske grupe. Mi na pozornici nismo mogli vjerovati u ono što vidimo i čujemo. Čak je i neke od nas ta atmosfera ponijela. U jednom trenutku sam ugledao Sreću i Zlaju kako padaju na koljena i tako sviraju, dok je Miro bjesomučno udarao u bubnjeve, a ovaj put je imao kompletan set, jer su bili dio opreme koju smo zatekli na pozornici.

Na karaju nastupa se raja okupila oko pozornice, tražeći naše autograme i slike. Čuli smo da je dio stolica u zadnjim redovima sale polomljen. Uz to je, u žaru svirke, Miro probio bas bubanj. Bio je to događaj koji se više nikada nije ponovio a ja još uvijek nemam objašnjenja zašto nas je raja u Prijedoru tako dočekala. Kada smo kasnije ponovo nastupali u Prijedoru, ovaj put na vanjskoj pozornici, atmosfera nije bila ni približna onoj iz Amaterskog pozorišta. A pozorište, nakon našeg nastupa, više nikada nije ugostilo neku drugu grupu zbog štete koja je učinjena tokom našeg nastupa.

Kasnije te godine smo nastupili na republičkoj gitarijadi u Sarajevu na kojoj nismo ostvarili neki poseban uspjeh. Na Gitarijadi su učestvovale grupe iz nekoliko bosanskohercegovačkih gradova, te nekoliko grupa iz Sarajeva. Meni je u sjećanju ostala organizacija našeg putovanja. Putovali smo vozom a na stanici u Sarajevu su nas dočekala dva taksi vozila. Bili smo smješteni u hotelu čijeg se imena ne sjećam a do sale i nazad su nas također vozali taksisti. Organizator je snosio sve troškove a mi smo tih par dana mogli prvi i zadnji put osjetiti kako to izgleda kada postaneš popularan.

Usamljeni su se raspali sredinom 68. Nakon završetka srednje škole Srećo se vratio u Prijedor, Miro je postao član grupe Pro at Contra koja je svirala na igrankama u Domu kulture a tamo sam, nedugo nakon njega završio i ja. Tako su Usamljeni postali samo dio prošlosti koje se vrlo rado sjećam.

Od pet članova grupe, četiri su devedesetih morala napustiti stari kraj. Miro je završio u Zagrebu gdje je nažalost umro prije desetak godina razočaran onim što je u Banja Luci doživio. Zlaja je izbjeglica iz Banja Luke umro u Americi ali nikada nismo uspostavili kontakt. Srećo se srećom na vrijeme izvukao iz Prijedora gdje su se desili strašni zločini. I ja sam završio u Americi koju sam, na sreću, napustio prije pet godina. Ono što se zadnjih godina tamo dešava podsjeća me na naše devedesete, samo što je rasizam zamijenio nacionalizam, s još nejasnim posljedicama. Prateći šta se u Americi sada dešava ne mogu a da ne osjećam sreću što sam bar jedan veliki dio života proživio u sredini koja je mnogima omogućila život u miru, makar nismo imali mnogo. A dokaz tome su i fotografije mnogih grupa iz šezdesetih koje je na svojoj stranici prikupio Lajso Rimac za neke buduće generacije koje bi to jednog dana moglo zanimati.

Pješčana uvala open 2026

 

Dok u USA Trump uvodi diktaturu i fašizam a ulicama njegovih gradova patroliraju maskirane bande (kako ih drugačije nazvati) skrivene pod nazivom ICE, sreća je da sam tu gdje sam, da se družim s normalnim ljudima, da me more svaki dan iznenadi svojom ljepotom i da staračke dane mogu provoditi radeći stvari koje mi pričinjavaju zadovoljstvo. A jedna od tih stvari je i stolni tenis koji tri puta nedeljno igram u maloj sali udaljenoj stotinjak metara od stana, koji mi pomaže da se još uvijek ujutro dižem iz kreveta iako je to svaki dan sve teže i teže.

Interesantno je kako su ljudi u mom okruženju aktivni, čak i oni koji su ušli u devetu deceniju. A jedan od najaktivniji je moj poznanik Aldo, vlasnik restorana Lanterna, koji se trudi da raju zainteresira i okupi oko stolnog tenisa i male dvorane preko puta njegovog restorana pa tako organizira takmičenja koja privlače sve više ljudi.

Tako je početkom ove godine organizirao turnir pod nazivom Pješčana uvala open 2026 (nešto mi je ovaj naziv poznat) na koji se javilo čak 40 učesnika. I ja sam se prijavio na Aldino insistiranje iako mi baš i nije do takmičenja. Nekako mi više odgovara igranje s mojom ekipom, Ukrajincem Sourenom, Švicarcem Rolfom i Josipom, osamdesetdvogodišnjakom, koji se za svoje godine odlično drži. Istina je da u mečevima s njima uglavnom pobjeđujem (Souren je od mene mlađi skoro 20 godina, Rolf petnaestak a Josip je stariji četiri) pa igrajući s njima ne moram previše da se trudim. Ono što sam sam naučio prije više od 60 godina mi je dovoljno da ih pobjeđujem i mečevi s njima mi ne pomažu da naučim nešto novo, neku novu servu, drajf, spin. Zbog toga ne mogu očekivati da nešto mogu napraviti na turnirima na koje se prijave i pojedinci koji se takmiče u kojekakvim ligama i poznaju razne stolnoteniske cake. Kada sam prošle godine igrao s nekima od njih, sjetio sam se Eska Kušmića i njegovih servi. Ja, amater, nisam mogao vratiti ni jednu njegovu servu. Kako god reket postavio, loptica bi završila pored stola. A Kušmo je znao na koju će stranu ići i hvatao bi je prije nego bi pala na parket.

Prije dva dana sam odigrao prve mečeve u grupi od pet takmičara. Članovi grupe su izvlačeni na isti način kako se to radi na svim velikim takmičenjima. Učesnici su podijeljeni u jakosne grupe kako oni najbolji ne bi ždrijebom upali u istu grupu pa bi neki od njih možda ispali u prvom krugu. Mene su stavili u četvrtu jakosnu grupu što je značilo da ću teško ući u dalje takmičenje jer prva trojica stiču to pravo. Ako dodam da već duže vremena imam problema s lijevim okom (na njega slabije vidim pa često imam problema da vidim lopticu kada mi ide na tu stranu), pomirio sam se sa sudbinom. Odigrat ću susrete u grupi (svako igra sa svakim i to dva puta) i to će biti to. Sve ostalo bi bio veliki uspjeh.

U maloj sali mjesnog ureda sam zatekao dva poznata i dva nepoznata lica. Dvojica koje sam prepoznao su nastupili na turniru prošle godine a također igraju i u ligi 2 na 2 koju je također organizirao Aldo i znao sam da s njima nemam nikakvih šansi. Onaj stariji, povisok, malo pogrbljen, je bio u prvoj jakosnoj skupini a drugi u drugoj. Ostalu dvojicu nisam poznavao. Nadao sam se da će biti mojih godina i da možda postoji mala šansa da ih mogu pobijediti. Na moju žalost nije bilo tako. Onaj mlađi bi mogao imati oko 25 godina a drugi, onaj koji je u grupi bio rangiran poslije mene, mogao je biti u svojim ranim pedesetim. Kada sam ušao u salu, mlađi se zagrijavao s jednim od ovih boljih i nije igrao loše. Moja nada da bih se možda mogao progurati u drugo kolo je splasnula.

Nakon upoznavanja i kraćeg zagrijavanja, krenuše mečevi. Prvo su igrala dvojica najboljih a nakon njih je bio red na momka i mene. Znao sam da je to za mene najvažniji meč, jer ako ga pobijedim, velika je šansa da bih se mogao provući u drugi krug.

I krenu bitka. Prve dvije serve izgubih a onda on dobi svoje dvije. Kola krenuše nizbrdo. Momak nije bio neka klasa ali ja sam pravio grešku za greškom i set se završi 11:3 za njega. U drugom setu je bilo bolje. Držao sam se prilično dobro u početku ali on ipak dobi par poena za redom i već je bilo 9:6 za njega. Već sam se pomirio s porazom ali se ipak skoncentrirah i nakon što sam dobio dva poena za redom, dobih i naredna tri i set sa 11:9. Bilo je to veliko iznenađenje za sve, primijetio sam to licima prisutnih.

Treći set je bio ravnopravan u početku a onda ja dobih nekoliko zadnjih poena i pobijedih sa 11:8.

U četvrtom je odmah na početku bilo 5:0 za mene. Osjetio sam da imam kontrolu i malo sam se opustio ali sam set ponovo dobio sa 11:8, iako je rezultat mogao biti i povoljniji za mene da sam bio malo ozbiljniji. Momak mi čestita na pobjedi a meni bi drago jer mi se ukazala šansa da prođem u slijedeću rudnu. Od dvojice najboljih izgubih sva tri seta ali se nisam posebno trudio jer sam ostvario ono što sam planirao, iako sam par setova izgubio sa samo dva razlike. Znao sam da ću pobijediti onog najslabijeg i tako nakon prvog kruga biti na trećem mjestu.

Tako i bi. Slijedeće subote igramo drugu rundu a ja se nadam da ću opet dobiti ovu dvojicu koju sam pobijedio. Možda i ne bude tako a možda pobijedim i jednog od dvojice najboljih ali to i nije toliko važno. Važno je da se u ova luda vremena lijepo družimo i da bar za trenutak zaboravimo šta idioti, koje su izabrali mnogi idioti slični njima, rade po svijetu.

Banja Luka slavi

 

Preuzeto s portala Nezavisnih novina

Danas i sutra Banja Luka slavi. Grad je okićen zastavama, održavaju se svečane proslave, služe mise, polažu se vijenci na grobove poginulih, održavaju svečane parade policijskih snaga. S bina odjekuju patetične izjave političara namijenjene njenim sadašnjim stanovnicima. Trude se ko će od njih pronaći bolju i zvučniju frazu kako bi kod običnog svijeta probudili rodoljubive osjećaje, trudeći se da ih ubijede da je ono što je urađeno početkom devedesetih bilo za njihovu dobrobit i kako bi opravdali gubitak života onih koji su učestvovali u  „obrambeno-otadžbinskom ratu“, kako uporno nazivaju prljavi i nepotrebni rat koji je Bosni odnio oko 100 hiljada ljudskih života i otjerao s njihovih ognjišta oko 2 miliona ljudi. Danas se u centru grada otkriva centralno spomen-obilježje poginulim da bi onima koji su imali sreću da rat prežive zamazali oči jer su nakon rata ostali na marginama života preživljavajući na crkavicama koje im oni na vlasti već godinama daju.

Preuzeto s portala Nezavisnih novina

Danas i sutra se u mom rodnom gradu slavi stvaranje paradržave čiji su svi osnivači završili u Hagu, osuđeni za ratne zločine. Nije mi poznato da postoji još neko slično mjesto na kugli zemaljskoj gdje narod slavi ratne zločince i gdje su im oni uzori kojima se treba diviti i kojima treba odavati počast. Ako je suditi po onome što čitam na Internet portalima izgleda da je tako jer se njihova imena danas spominju s poštovanjem, usprkos sramnoj stvarnosti koja ih svrstava na tamne stranice ljudske historije i kojih bi se svaka normalna osoba morala stidjeti.

Danas i sutra moj rodni grad slavi progon polovine svog nenaoružanog stanovništva koje je spas pred silno naoružanim „obrambeno-otadžbinskim“ snagama moralo tražiti po cijelom svijetu. Srećom, većina prognanih se u progonu dobro snašla i živi životima dostojnim čovjeka, neokaljanih obraza, za razliku od onih koji su uzeli oružje u ruke kako bi ih se riješili i stvorili etnički čistu teritoriju. Teritoriju su dobili ali ne i bolji život. A da o obrazu ne govorim. Njega su  izgubili ali zato sada mogu slaviti do mile volje i kada god im se ćefne.

Bosanski lonac

 

Ne sjećam se da je moja mati pravila bosanski lonac, a ako ga je i pravila ja ga nisam jeo. Kako sam bio najmlađi u familiji i njezin mezimac, mati mi je gotovo svaki dan pravila poseban ručak jer mnoga jela koja su ostali jeli ja nisam htio ni probati. Bio sam tolika peka da čak nikada nisam probao pileću ili goveđu juhu napravljenu od mesa već mi je mama morala praviti onu od Knorr kockica koje su se kupovale u dućanu. Sjećam se da sam jedino jeo onu na kojoj je bio nacrtan oroz. Tek mnogo godina kasnije kada sam se oženio počeo sam jesti i neka druga jela, pa tako i bosanski lonac koji je sada sastavni dio naše kuhinje.

Prije ...

Ne bi mi bosanski lonac pao na pamet da me prije dva dana do suza ne nasmijaše dvije fotografije koje nam je sin poslao. On je, još otkad je dobio prvi posao nakon završenog fakulteta u Johnson Space centru u Hustonu i otišao od kuće, počeo kuhati pa je to nastavio i kasnije, kada se oženio, pa sve do današnjih dana. Unuke, Emina i Suada (Famke i Rixt) od malih nogu jedu našu hranu, filovane paprike, grah, puru, pa tako i bosanski lonac kada ga tata napravi.

Sin je prije nekoliko dana, na nagovor prvog komšija, kupio veliki Kamado Joe roštilj (umjesto manjeg kojeg je nabavio ranije), na kojem priprema razna jela, od čevapa pa sve do bosanskog lonca. Za bosanski lonac je prije par dana kupio posebnu posudu (ranije ga je pravio u drugom posuđu), nakon toga je od mame pokupio detalje šta kupiti, pronašao sve potrebne sastojke, poslagao sve u novu posudu, stavio na roštilj da se krčka i nakon nekoliko sati bosanski lonac je bio spreman za degustaciju.

... i poslije

Rezultat se vidi na priloženim fotografijama. U tanjurima nije ostalo ništa. Snaha, Nizozemka, i unuke su očistile tanjure a nama je to bilo jako simpatično. I drago, da nam unuke osjete kako se to kod nas jelo, u vremenima koja dolaze kada će nam umjetna inteligencija uskoro određivati sve, pa tako i šta ćemo jesti.

Ostajte ovdje...

Ove godine po prvi put od preseljenja u Istru nećemo putovati u LA tokom božićnih praznika. Odluku smo donijeli teška srca jer nam je putovanje prilika da provedemo dvadesetak dana s kćerkom koja je svoju sudbinu vezala za Ameriku, te da zimu presiječemo na pola. Iako vrijeme u Istri tokom zime nije loše (svaki dan, osim kada je kiša, pijemo naša makijata na terasi s pogledom na more), lijepo nam je i kod kćerke gdje su temperature u ovo doba godine više, dani uglavnom sunčani a i Pacifik nam je udaljen svega desetak minuta laganog hoda. I tamo bi svaki dan prošetali plažom do kafića Playa Provisions gdje bi uporno naručivali makijata iako smo znali da neće biti ni blizu onoga na što smo mi Evropljani navikli. Društvo u šetnjama bi nam pravila Ella, mješanac čiuvave i nepoznate pasmine, koju bi vodili s nama iako joj to nikako nije bilo drago. Ella jednostavno ne voli da je oko nje zbrka a posebno ne voli pse pa je moramo držati na uzici cijelo vrijeme. A kućnih ljubimaca u Playa Provisions obično ima jer je to kafić gdje je njihov ulazak dozvoljen.

Na putu ka plaži - Elli se baš i ne ide

Odluku da ne putujemo smo donijeli odavno. Zgroženi onim što se u USA događa izgubili smo želju da putujemo u zemlju u kojoj je, to je sada očigledno, rasizam u punom zamahu. Skrivan u uskim krugovima a oslobođen dolaskom Trampa na vlast, vidljiv je na svakom koraku, iako su Kalifornija i još nekoliko saveznih država drugačije od onih u središnjem dijelu USA gdje su sve karte sada otkrivene. Živeći u Pittsburghu, gradu u kojem je dosta univerziteta i bolnica, gdje je obrazovanje na višem nivou nego u ruralnim dijelovima Amerike, a posebno radeći na univerzitetu s visoko obrazovanim svijetom, rasizam, dok sam bio zaposlen, nisam primjećivao. Tek sada, kada sam saznao više o Americi i njenom stanovništvu, jasno mi je da rasizam nije nastao s pojavom Trampa već je uvijek bio tu, skriven, čekajući pravi trenutak da se oslobodi stega države koja se trudila da ga iskorijeni ili barem svede na najmanju moguću mjeru.

Gledajući šta se u USA događa ne mogu a da ne povučem paralelu s onim šta se kod nas događalo početkom devedesetih. S pojavom Miloševića i njegovog korištenja nacije za svoje ciljeve (a oni su bili stvaranje velike Srbije u kojem bi Srbi bili dominantni), taj bolesni nacionalizam je isplivao na površinu, oslobodio se stega prethodnog sistema koji ga je nastojao iskorijeniti. Rezultat toga je preko 100 hiljada mrtvih, milioni protjeranih, mnoge rasturene familije. I kod nas su, preko noći, pojedinci pokazali šta u sebi misle, šta su im prave namjere kao što to sada u Americi pokazuju milioni onih koji podržavaju Trampa u nastojanjima da učini Ameriku „ponovo bijelom“, očišćenu od onih kojima je boja kože drugačija, misleći da su im oni krivi za njihove uglavnom bijedne živote. A životi su im bijedni zbog nedostatka obrazovanja, i zatucanost. Tramp je to iskoristio pa sada radi šta god mu je volja a masa njegovih obožavao sve to podržava, nesvjesna da im ono što se sada događa u USA neće donijeti ništa dobro, kao što se to nije desilo ni kod nas.

Kao neko ko je na svojim leđima osjetio bolesni nacionalizam u rodnom gradu i bivšoj mi državi, bilo mi je lako shvatiti šta se u USA događa, čak i onih dana kada je cijeli svijet mislio kako se Amerika konačno riješila rasizma birajući Obamu, prvu osobu crne boje kože za predsjednika. Većina onih s kojima sam se družio je bila oduševljena tom činjenicom ali su mi za oko zapale neke reakcije nekolicine koja je mislila drugačije. Iz nekih razgovora u kancelarijama sekretarica sam primijetio da se za poteze nove vlade nalaze primjedbe iako za to nisam vidio razloga, niti je takvih primjedbi bilo za vrijeme prethodnih predsjednika, bilo Demokrata ili Republikanaca. Nisu to bile otvorene kritike Obame ali sam mogao naslutiti o čemu se radi.

Povratak kući, Ella provjerava da li idem i ja

Pravi šok sam doživio kada mi je jena prijatelj Amerikanac, za kojeg sam znao da podržava Republikansku stranku, izjavio. S njim sam ponekad vodio raspravu o društvenim sistemima, pokušavajući mu objasniti da pored američkog kapitalizma postoje i drugačija društvena uređenja, posebno u Evropi, koja više vode računa o običnom čovjeku, a manje o profitu kao osnovi svega. Nakon nekoliko popijenih piva, Jim (to mu je ime), iz čista mira reče da Obama treba biti uklonjen, zapravo, da na njega treba biti izvršen atentat. Bio sam šokiran, ne znajući šta mu reći. Život u USA u to vrijeme nije bio loš, ekonomija je bila dobra, usvojen je zakon o zdravstvenom osiguranju koji je bio povoljan za većinu, uklanjajući mnoga ograničenja koja su vrijedila do tada (na primjer, u USA su osiguravajuće kompanije uključene u sistem zdravstvenog osiguranja mogle odbiti da osiguraju nekoga ko je već bio bolestan jer im je ta osoba bila „preskupa“), nije bilo nekih posebnih problema ni razloga pa da neko bude toliko nezadovoljan da otvoreno zagovara atentat na bilo koga, pa tako ni na predsjednika. Problem je, bilo je to očigledno, bila boja kože predsjednika.

Nekako sam to veče prešao preko njegove izjave (iako sam mu rekao svoje mišljenje), ali sam od tog trenutka potpuno promijenio mišljenje o Jimu i nakon toga više nisam imao želje da se družimo.

Kada je Tramp nakon Obame izabran za predsjednika (a bila je to direktna posljedica probuđenog rasizma koji nije mogao podnijeti osoba crne boje kože bude predsjednik), neki koje sam poznavao i s kojima sam radio, su počeli pokazivati svoja lica. Ja sam već odavno bio u penziji ali sam na facebooku počeo čitati komentare nekih od bivših radnih kolega i kolegica koje su sada otvoreno podržavale politiku koju je provodio Tramp. Rasizam je došao na svoje i više nije bilo srama da se pokaže pravo lice jer su iza sebe imali novu vlast i predsjednika koji to nije krio.

Sličnost s onim što se kod nas dogodilo početkom devedesetih je tolika da je ne treba dokazivati. Mi koji smo morali napustiti Banja Luku znamo šta se u našem gradu dešavalo, kako su se neki od naših poznanika, radnih kolega i komšija, ponašali, ko im je bio idol i šta im je bio cilj. Mi smo, za razliku od Amerikanaca, imali priliku da tu sredinu zagađenu bolesnim nacionalizmom napustimo (učinili su sve da nam onemoguće normalan život u gradu i čak organizirali neš odlase), ali većina Amerikanaca koja ne podrža ono što se sada tamo dešava tu priliku nema. Previše ih je, a (još) nema ni rata, pa će morati da se izbore da se zlo koje ih je snašlo pobijedi. Ali neće biti lako, ako je suditi o čemu se u starom kraju često lome koplja. 

Kada ćemo ponovo otići u posjetu zemlji koja nas je prihvatila kao izbjeglice i gdje smo zaradili penzije koje nam omogućavaju da sada mirno živimo penzionerske dane, teško je reći. Kao što me malo toga vuče u posjetu rodnom gradu u kojem nikog od mojih, osim grobova, više nemam, tako me ni u Ameriku, osim kćerke koja je tamo, ništa ne privlači. Ako je suditi kako se stvari tamo odvijaju, za tri naredne godine se neće ništa pozitivno desiti. A ako se nakon toga i desi, ostat će gorak okus saznanja da je pola Amerike zadojeno rasizmom i da ga se nikada neće osloboditi kao što se većina u našem gradu nije oslobodila bolesnog nacionalizma ni 30 godina od završetka rata.

Buje

 

Siguran sam da se većina iz moje generacije sjeća preduzeća Digitron iz Buja. Preduzeće, osnovano 1970., je bilo prvi proizvođač kalkulatora u Jugoslaviji što je u ono doba bio veliki tehnološki iskorak kako za regiju tako i za bivšu nam domovinu. Koliki značaj je proizvod iz Buja imao za sve nas govori činjenica da smo sve kalkulatore zvali digitronima ma ko ih proizvodio a vjerujem da ima još onih koji ih tako zovu.

Preduzeća Digitron sam se sjetio prilikom nedavne posjete Bujama, tom malom mjestu na brdašcu u sjevernom dijelu Istre. Do Buja smo skoknuli prije par dana slijedeći onu poznatu parolu iz naše mladosti „Upoznaj domovinu da bi je više volio“. Mladost je davno prošla ali neke stvari ne treba zaboraviti ni u godinama kada nam baš i nije putovati. Obilazak Buja smo isplanirali unaprijed jer smo znali da će dan biti lijep a od Pule to Buja nam treba manje od sat vremena.

Stari dio Buja je smješten na brežuljku kao što je to slučaj s većinom istarskih gradića dok je novi dio grada, koji uključuje i industrijske građevine, smješten u njegovom podnožju. Obišli smo, naravno, samo stari dio grada jer onaj novi je isti kao i u svakom drugom gradu a to nam nije posebno privlačno.

Grad je nastao na temeljima naseobine još iz rimskog doba i imao je burnu historiju. Jedno vrijeme je bio dio Republike Venecije, nakon toga je pripadao Austriji, pa Francuskoj, pa ponovo Austriji, pa onda Italiji, da bi nakon drugog svjetskog rata pripao Jugoslaviji, odnosno danas Hrvatskoj. Prepun je uskih kamenih ulica s kamenim kućama od kojih je većina u lošem stanju. Kada bi država imala više novaca ili kada bi bilo više interesa za njihovu obnovu (novaca možda i ima ali ga u državama nastalim raspadom Jugoslavije kradu oni koji su se dokopali vlasti), bio bi to još jedan interesantan istarski gradić koji bi privlačio turiste u svoje staro gradsko jezgro. Ovako je, nažalost, tek poneka stara kuća adaptirana dok su mnoge napuštene i u ruševnom stanju.

Šetajući uskim kamenim ulicama pronašli smo i kuću naših prijatelja iz Pittsburgha koji su staru kuću koja je njihovo vlasništvo adaptirali s planovima da se u nju presele nakon što završe radni vijek u zemlji koja više nije ono što je nekada bila. Bilo bi nam drago da im se želja ostvari iako je do tog trenutka ostalo još dosta vremena a došla su neka gadna vremena kada čovjek ne zna šta svaki novi dan nosi.

Za razliku od uskih kamenih ulica i trgova starog dijel grada, najveći dio glavne ulice je obnovljen i izgleda jako lijepo, posebno na prekrasnom sunčanom danu kakav je bio na dan naše posjete. Prošetali smo glavnom ulicom sve do njenog početka u podnožju brežuljka gdje smo na trgu zapazili spomenik palim borcima narodno oslobodilačkog rata i žrtvama fašizma što je u ovo doba kada fašizam ponovo diže glavu lijepo vidjeti jer budi nada da još ima onih koji razumiju o kakvom se zlu radi. Na istom trgu smo na maloj terasi restorana ugledali ljubitelje vina kako uživaju na kasno jesenskom suncu koje je u ovo doba dragocjeno.

Vratili smo se glavnom ulicom do parkinga na drugoj strani brežuljka odakle smo se zaputili prema moru udaljenom nekih desetak kilometara. Bilo nam je drago da smo se upoznali sa još jednim istarskim gradom o kojem smo nekada slušali i čitali ali ga nismo imali priliku ranije posjetiti.

Prvi kalkulator iz Digitrona