Novi Komentari i linkovi

Anonimni posjetilac - Nenad Stevandić

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Mošćenička Draga

 

Pripreme za turističku sezonu u našem malo mistu su u punom zamahu, domaćini sređuju svoje vile i okućnice, restorani i kafići koji zimi ne rade se jedan po jedan otvaraju, primjećuju se prvi turisti koji šetaju obalom i šetnicom zastajući da naprave pokoji fotos za uspomene. Dani su topliji i duži, uskoro će se moći „prebaciti“ na proljetnu i ljetnu garderobu.

Kume s eodlučile za sladoled

Iako smo u Istri već skoro četiri godine još je ostalo mjesta koje nismo obišli. Nekako nam žao da ostavimo ljepotu koja nas okružuje pa nerado sjedamo u auto kako bi se zaputili u obilazak Istre koja nas je lijepo primila i za sada nemamo razloga da se žalimo. A i nekako je mirno, nema napetosti i konflikata kao u starom kraju gdje političari konstantno podgrijavaju atmosferu svjesni da im je to sigurna karta na koju mogu zaigrati kako bi se održali na vlasti.

Prije desetak dana smo se ipak odlučili na jednodnevni izlet u Opatiju, poznato turističko odredište udaljeno od nas nekih sat i pol lagane vožnje kroz prekrasne predjele kako unutrašnjosti, tako i priobalne Istre. Društvo su nam činili kumovi Aida i Ferid koji su ove godine u svoju „ljetnu rezidenciju“ stigli ranije nego inače.

Dan je bio prekrasan, a vožnja istarskom obalom posebno ugodna. Nismo se nikuda žurili već smo odlučili da tokom puta svratimo u Mošćeničku Dragu, malo turističko mjesto na istočnoj obali Istre. Glavni put prolazi uz samo mjesto pa smo svratili da predahnemo, popijemo svoja makijata i prošetamo obalom, prije nego se zaputimo k našoj krajnjoj destinaciji.

Mošćenička draga, smještena oko lijepe šljunčane plaže nas je više nego prijatno iznenadila. U neka davna vremena to je bilo malo ribarsko naselje a sada je to popularna turistička destinacija u kojoj ljeti ljetuju mnogi. Plaža je lijepa, povelika, uz nju su smješteni mnogobrojni kafići i restorani, s lijepom šetnicom uz more koja vodi do još jedne, istina manje plaže. Iznad šetnice, pogled pada na luksuzne vile smještene na strmini, s velikim terasama s kojih se pruža prekrasan pogled na more i otoke u daljini. Očigledno je da su ovo malo mjesto neki s dubljim džepovima otkrili još davno i izgradili vile u kojima su uživali ljeti.

Nakon kavica i šetnje, krenuli smo ka svojoj krajnjoj destinaciji. Cesta nas je cijelim putem vodila uz samo more i ponovo smo zaključili kako smo u svemu onome što nas je snašlo imali sreću da nas sudbina na kraju dovede u ove prekrasne dijelove bivše nam domovine o kojima smo veoma malo znali i koji nisu bili na rutama kojima smo se kretali. Pitanje je da li bi ih ikada posjetili da nas ne prognaše iz našeg rodnog grada!

Nenad Stevandić

 

Banja Luka, grad u kojem je izvršeno najveće etničko čišćenje u Evropi zadnjih decenija, iz kojeg je istjerano pola „nepodobnog“ stanovništva, nikako da uživa u svojoj „čistoći“. Nepodobnih na ulicama grada gotovo da i nema ali izgleda da od toga oni koji u njemu sada žive nemaju neke velike koristi. Grad su preplavili i njime vladaju grmalji, običan svijet baš ne uživa u blagodetima „radova“ pojedinaca koji su dali svoj doprinos da se grad „očisti“. Samo vladajuća „elita“ liže prste jer se enormno obogatila i nikada joj nije dosta. Znaju oni dobro da je dovoljno da spomenu naciju i njenu ugroženost i obični smrtnici zaboravljaju sve drugo osim pripadnosti nebeskom narodu. Nije im bitno što je nezaposlenost velika pa mnogi traže kruha po mrskoj Evropi, a oni koji su ostali i imali „sreću“ da se zaposle, rade za mizerne plate bez ikakvih benefita i ne mogu si priuštiti mnogo toga što je na mrskom zapadu najnormalnija stvar.

Blentitet se stalno zadužuje kako bi podmirio osnovne financijske obaveze jer ono što prikupe od kojekakvih nameta nije dovoljno. Virus bolesnog nacionalizma je i dalje prisutan i održava se uz pomoć raznoraznih tribina, proslava, skupova, državne televizije, režimu naklonjenih medija. Malo, malo, ulice se zatvaraju zbog litija, policijskih parada, pliva se za nekakav krst, održavaju se kojekakve svečanosti (bilo državne, bilo vjerske) na kojima se veliča pobjeda u „obrambeno-otadžbinskom“ ratu, dijeli se ordenje i šakom i kapom, s govornica se stalno brani od nekakvog neprijatelja. Na facebooku veliki broj botova, lažnih profila, koji u nebesa dižu diplomiranog mesara iz Bakinaca i SNSD. Po njima, u blentitetu teče med i mlijeko. A kada se razboliš i moraš na pregled kod doktora, ili ne daj Bože u bolnicu, e onda para nema. Čekaj na preglede (ili idi privatno, ako imaš para), plati za lijekove, stavi nešto u kovertu zlu ne trebalo. Ali sve to nije problem, važno je da smo „svoji na svome“, da smo se riješili onih koji su nam smetali da dišemo čisti (srpski) zrak, makar često prekomjerno zagađen pa se preporučuje da se ne izlazi napolje ako se baš ne mora.

Sjećam se prvog skupa SDS-a održanog na Kastelovom ćošku prije više od 30 godina i govora Karadžića i Raškovića. Sjećam se dječačića kojeg je oduševljeni otac podigao na ramena da vidi one koji su im obećavali bolju budućnost (Rašković je već tada s tribine pio Unu kako bi ujedinio Srbe s obe njene obale), sjećam se tatinih riječi kada je sinčić lomio grančice drveta na samom ulasku u gradski park. Kada sam se okrenu i pogledao u njihovom smjeru otac je, valjda pretpostavljajući da nisam jedan od njegovih, glasno govorio sinu: „Samo ti to lomi sine, ionako će to sve jednog dana biti naše“.

Prošlo je od tog dana više od 30 godina, Rašković je već odavno otišao Bogu na ispovijest (ne znam kako je tamo prošao i da li je još uvijek žedan), Karadžić (osuđeni ratni zločinac), trune u haškim zatvorima, gradski park je pretvoren u pojilište za stoku, nepodobnih nema a gdje je dječačić s tatinih leđa nemam pojma. Ako je suditi po dobroti koja vlada na tim prostorima, vjerojatno je negdje u Evropi, radeći za mrske neprijatelje srpskog naroda jer mu tvorci čiste teritorije nisu donijeli blagostanje kojem su se njegov otac, i svi oni koji su zdušno podržavali bolesne nacionaliste (koji još uvijek vladaju gradom i blentitetom kojeg im je međunarodna zajednica poklonila), obećali.

Jedan od onih koji je direktno učestvovao u etničkom čišćenju grada i okoline i dalje slobodno šeta gradom, iako ovih dana malo opreznije. Ne slika se sa kalašnjikovim na gotovs kao na video klipovima koje je snimao po Kotor Varoši, kada je maltretirao nevine ljude i tjerao ih s njihovih vjekovnih ognjišta. Čak ne smije slobodno putovati po cijeloj Bosni i Hercegovini, već se mora skrivati ako želi da skokne do Beograda, jedine od rjetkih destinacije na kojoj je koliko-toliko siguran. Čak ni u Banja Luci nije najsigurniji već ima policijsku zaštitu koja ga štiti kako ga ne bi uhapsili pripadnici SIPE i sproveli u istražni zatvor u mrsko Sarajevu. Osuđen je za podrivanja ustavnog poretka države u kojoj je rođen i u kojoj živi, slijedeći sulude ideje diplomiranog mesara iz Bakinaca, koji je u sličnoj situaciji.

Nenad, ovih dana

Nenad Stevandić, predsjednik skupštine manjeg blentiteta, da je ikakve pravde, odavno je trebao biti u zatvoru zbog aktivnog učešća u etničkom čišćenju, protjerivanju muslimanskog i hrvatskog življa Banja Luke i okoline. Kako je do sada izbjegavao suđenje za etničko čišćenje je van svake pameti. Nije Stevandić bio običan vojnik koji je ratovao protiv svojih dojučerašnjih komšija i poznanika (neki su samo čekali pravi trenutak, a mnogi su bili natjerani), već je od prvih dana rata u Bosni obukao uniformu paravojne formacije tkz Srpskih obrambenih snaga (SOS) koje su maltretirale nepodobne, oduzimali im imovinu, bacali bombe ispred njihovih kuća i poslovnih prostora, poneke i ubijali. Nije imao hrabrosti da ide na front već je paradirao po gradu i okolnim  mjestima, glumeći heroja s automatom, znajući da su oni koje je proganjao nenaoružani.

Nenad, na radnom mjestu 1992.

Nadam se da će, kada ga uskoro liše slobode za ono zašto su njegov šef i on osuđeni, i njegovo učestvovanje u etničkom čišćenju doći na red. Jer, radi se o ratnom zločinu u kojem je bio jedan od važnih aktera. Za to postoji više nego dovoljno dokaza. Sam ih je pripremio snimajući se u sramnim akcijama SOS-a u Kotor Varoši, ne razmišljajući da bi ga to jednog dana moglo koštati.

Pravda je spora ali nadam se dostižna i vjerujem da će joj biti priveden i glavonja (da ne pretjerujem, odnosno da je to istina, dovoljno je pogledati neku od njegovih fotografija), koji još uvijek nekažnjeno šeta gradom. Bilo bi to pošteno prema desetinama hiljada onih koji su protjerani iz svoga grada a da to ničim nisu zaslužili.

Tata, pobijedila sam!

 

Upravo se vratih iz društvenog doma Pješčane uvale gdje se održava turnir u stolnom tenisu. Aldo, vlasnik restorana Lanterna je organizator ovog lijepog druženja koje je ove godine okupilo veći broj stolnotenisača iz Pule i okoline a i ja sam se prijavio na njegov nagovor iako mi tamo nije mjesto. Znam da je mala vjerojatnoća da dobijem koji set jer su grupe formirane na osnovu jakosnih grupa pa ja, kao onaj koji pripada onoj najnižoj nemam šanse da naletim na nekog s kim bih se mogao boriti za pokoji poen. Ali, nekoliko dana prije početka turnira, jedan od učesnika iz moje grupe otkaza učešće a onda se prije par dana javi i drugi, da ima temperaturu i da najvjerojatnije neće moći učestvovati. Tako se ja nađoh u situaciji da idem u drugi krug sa samo jednim odigranim mečom, gdje me je moj protivnik pomeo. Prema pravilima turnira sakupio sam osam poena iz dva predana meča pa ako se odustajanje učesnika nastavi možda stignem do finala!

Naravno, šalim se, jer me u drugom krugu čekaju oni najbolji a tu teško mogu osvojiti poen. Baš kao nekada, kada sam igrao s Kušmić Eskom, kojem nisam mogao vratiti niti jednu servu. Esko bi servirao i odmah bi postavio ruku s one strane stola na koju će moja loptica pasti jer je znao da je ja ne mogu vratiti zbog spinova koje je koristio pri serviranju. Iako sam bio totalni amater, Esko me je ubacio u ekipu stolnotenisača Elektrotehničkog fakulteta kako bih učestvovao na jednoj od Elektrijada, i to baš u Poreču, jedinom mjestu u Istri koje sam posjetio prije ovog zadnjeg rata.

Ovaj moj prolazak u drugi krug takmičenja me podsjeti na jedan događaj od prije nešto manje od trideset godina, u doba kada smo se uklapali u novi život u Americi gdje smo se obreli nakon izlaska iz Banjaluke. Djeca su išla u školu, bili među najboljim đacima, uključivala se u školske aktivnosti koje su uključivale i učestvovanje u raznim sportovima.

Tako je naša Sanja, koja i nije bila neki sportski tip, odlučila da učestvuje u takmičenju u košarci koje se sastojalo od ubacivanja lopte s linije slobodnih bacanja iako košarku nikada nije igrala. Bio je to, valjda, način, da se lakše uklopi u sredinu jer većina djece nisu bila previše sklona onima koji su došli sa strane. Sport je bio način da se lakše steknu prijatelji a Sanja je to, izgleda, shvatila.

Jedno kasno popodne sam je odvezao do škole koja se nalazi u blizini naše kuće, odmah ispod parka u koji smo prvih dana po dolasku u Ameriku odlazili da ubijemo dosadu jer u početku nismo imali nikakvog posla. Neru i mene, osoba zadužena za pronalaženje posla u humanitarnoj organizaciji koja nam je bila sponzor, nije zaposlila u trgovine da punimo vreće kupcima, ili u hotele, da pospremamo krevete i radimo u vešeraju, što su bila glavna zanimanja izbjeglica kao što samo i sami bili, već nam je rekla da budemo strpljivi, da ćemo zbog svoje struke, znanja i iskustva sigurno naći posao u struci. Zbog toga smo imali puno slobodnog vremena a u lokalnom parku je bilo nekoliko igrališta gdje smo ubiti vrijeme.

Sanju sam ostavio pred ulazom u školsku dvoranu uz dogovor da nas nazove kada se takmičenje završi. U to doba nije bilo mobilnih telefona ali je bio telefon u školi s kojeg nas je mogla pozvati kada bude spremna da ide kući.

Prošlo je više od dva sata, nad Carnegiem se već spustio mrak kada zazvoni telefon.

„Tata, dođi, pobijedila sam!“ s druge strane je dolazio uzbuđeni Sanjin glas. „Moraš potpisati dozvolu da mogu ići na takmičenje škola! Dolazi brzo, čekaju te da potpišeš!“

Ja se čudim, otkud da je ona pobijedila kada znam da nije vježbala ubacivanje lopte u koš, a i onda kada smo ubijali vrijeme na košarkaškom igralištu jedva da je mogla dobaciti do koša. Možda je vježbala u školi, pomislih, ali mi je opet sve bilo čudno. Nemoguće je da je toliko napredovala da bi sada išla na takmičenje škola. Pa valjda u njenoj školi ima drugih djevojčica koje su bolje od nje, a možda je to bila samo puka sreća.

Sjedoh u kola i odvezoh se do školske dvorane. Tamo me dočeka neki čovjek s nekim obrascem u ruci, reče mi da je Sanja druga u ubacivanju lopte u koš i da moraju imati moju suglasnost da može ići dalje na takmičenje ako djevojčica koja je pobijedila bude spriječena. Nisam se raspitivao o detaljima, potpisah papir ne gledajući šta na njemu piše i nas dvoje odosmo do auta. Večer je bila prohladna pa na brzinu uđosmo u auto, okrenuh ključ u bravi i krenusmo nazad kući. Kada sam se izvukao s parkinga i popeo na cestu koja vodi uzbrdo pored parka, upitah je.

„Sanja, čestitam! Reci mi kako si to uspjela? Nisam te vidio da vježbaš košarku a ti druga!“

„Eto, uspjela sam. Ako ona djevojčica ne bude mogla ići, idem ja!“ nastavi Sanja, još uvijek sretna zbog svog uspjela.

„Čestitam, baš mi je drago. Pa koliko vas je učestvovalo?“, upitah.

„Samo nas dvije“ reče Sanja mrtva hladna, kao da to uopće nije važno. Ona je druga i ima šansu da ide dalje. A ja mislio da je to bilo pravo takmičenje u kojem je ona, da li zbog sreće ili je možda posjedovala neki skriveni talent za koji nismo znali, uspjela da se izbori za drugo mjesto iako to od nje nitko nije očekivao.

To njeno oduševljenje i razmišljanje mi je palo na pamet dok sam se vraćao iz male dvorane društvenog doma Pješčane uvale nakon „prolaska“ u drugo kolo takmičenja. Evo i mene, u ovim poznim godinama da osvojim koji trofej samo da ostali odustanu od takmičenja ili se porazboljevaju. Čovjek treba biti optimista, što ja uglavnom nisam. Valjda je trebalo proći sedamdeset i kusur godina da to shvatim.

Pješčana uvala

Pogled na naše malo misto

Pješčana uvala je malo turističko mjesto nadomak Pule u kojem su prve kuće izgrađene krajem dvadesetog stoljeća. Mjesto smješteno oko lijepe šljunčane plaže svakog ljeta privlači mnogobrojne turiste iz cijele Evrope. Pored lijepih vila u mjestu se nalazi i nekoliko manjih hotela od kojih je jedan, Valsabbion, dostupan samo onima s dubljim đepovima.

Kako u Istru nisam dolazio, osim nekoliko posjeta Poreču gdje sam kao student odlazio na Elektrijade, druženja studenata elektrotehničkih fakulteta države koje više nema, nisam imao priliku da je bolje upoznam pa su mi mnoga mjesta na tom najvećem hrvatskom poluotoku bila nepoznanica. Dalmaciju sam poznavao dobro jer se tamo godinama išlo na ljetovanja, a Istra mi nikada nije padala na pamet kao mjesto gdje bih proveo godišnji odmor. Čak nikada nisam posjetio Pulu, iako sam na fotografijama viđao arenu iz rimskog doba koja je privlačila mnoge da je posjete, a u ono vrijeme je bila poznata i po festivalu jugoslavenskog filma koji se svakog ljeta održavao baš u noj.

Arena, iz rimskog doba, sačuvana jer u gradu žive ljudi

Da ne bi rata i da se država u kojoj sam se rodio i proživio više od pola života nije raspala, vjerojatno ni u ova vremena ne bih obilazio Istru, a kamo li odlučio da u njoj proživim ovo što mi je od života ostalo. Kada smo, po odlasku u penziju, počeli razmišljati šta nam je činiti, razmišljalo se i o promjeni mjesta življenja. Nije da nam u Americi nije bilo lijepo, imali smo lijepu kuću s lijepim dvorištem koje smo uredili prema našim željama, imali smo dovoljno novca da se nismo morali brinuti kako preživjeti, a ipak smo počeli razmišljati da se preselimo negdje gdje ćemo se osjećati lagodnije kada stigne starost. Djeca nisu živjela u blizini i gotovo nas ništa nije vezivalo za mjesto koje nam je silom prilika postalo novi dom. Kćerka se skrasila na zapadnoj obali kontinenta do koje nam je trebalo pet do šest sati avionom a sin je izabrao Evropu. Razmišljalo se o Srednjoj Americi, gdje mnogi američki penzioneri sele kada stignu do penzije, Portugalu, Španiji, pa čak i o Nizozemskoj. A onda se počelo razmišljati i o starom kraju.

Banjaluka nije dolazila u obzir. Grad koji nas se odrekao i natjerao u progonstvo, u kojem su živjeli oni kojima smo preko noći postali oni „njihovi“, ni u jednom trenutku nam nije padao na pamet. Nakon nekoliko posjeta gradu po završetka rata bilo nam je jasno da u njemu nemamo šta tražiti. Većina naših prijeratnih prijatelja nije živjela tu, razbacani su na sve strane svijeta, i nitko od njih nije razmišljao o povratku. Grad je bio pun nama nepoznatih ljudi koje govore nekim čudnim naglaskom i svaki put smo se osjećali kao stranci koje je put doveo na njegove ulice, a ne kao osobe koje su se tu rodile i proživjele sretne dane sve dok nacionalisti nisu izmigoljili iz svojih ljuštura i srušili sve što su dobri ljudi godinama stvarali.

Splet slučajnih okolnosti nam odredi sudbinu. U Istri, u okolini Pule je nekoliko naših prijatelja kupilo apartmane u kojima su provodili ljetne praznike, a po odlasku u penzije, i veći dio godine. I odjednom nam je kliknulo u glavi. Ako bi se preselili blizu njih, opet bi smo bili zajedno, makar ne za stalno kao nekada, ali dovoljno dugo tokom godine, da penzionerske dane provedemo s onima s kojima smo proživjeli dobar dio života i s kojima dijelimo iste životne vrijednosti jer ljude nismo dijelili na svoje i njihove već na one koji to jesu ili nisu. A osim toga, i unuke su nam bile mnogo bliže i mogli bi ih viđati češće nego da smo u Americi.

I tako Pješčana uvala, malo mjesto za koje nikada ranije nismo čuli, postade naš novi dom, od sada pa dok ne odemo tamo gdje svi jednog dana odlaze.

Odluku da se preselimo smo donijeli brzo i nikada nismo zažalili. U Pješčanu uvalu smo se zaljubili na prvi pogled. Čuli smo da se neki iz starog kraja raspituju kako nam je, da li smo se prilagodili na novi život. A mi se ne žalimo, jer se na dobro čovjek ne može požaliti.

Živimo u lijepom primorskom mjestašcu u koje ljeti hrle turisti i dobro plaćaju kako bi proveli sedmicu ili dvije uživajući u lijepom vremenu i čistom moru a mi smo tu stalno i ne brine nas ako dan ili dva pada kiša pa ne možemo na plažu. Grad Pula nam je na dohvat ruke i ako želimo možemo se svaki dan diviti Areni i drugim turističkim atrakcijama grada zbog kojih turisti u njega hrle. Tokom ljeta se u gradu održavaju mnogobrojni koncerti popularnih muzičkih zvijezda pa je na nama da izaberemo one na koje ćemo otići i ne moramo putovati satima da vidimo i čujemo neko poznato muzičko ime. Nekoliko kafića nam je na par minuta hoda a u Americi smo morali sjsti u auto i voziti se kroz gužvu da bi popili kavu, i to obično iz papirne čaše jer za većinu to normalno. Tržnica nam je blizu, kao i mesnica i ribarnica gdje se svakodnevno snabdijevamo svježim voćem, povrćem, mesom i ribama. A u Americi smo za bilo kakvu nabavku morali sjedati u auto i odlaziti u trgovine u kojima je malo toga bilo iz lokalnih farmi. Da ne spominjem da je do svježe ulovljene ribe bilo gotovo nemoguće doći a što se tiče mesa, svi znamo kakva je mesna industrija u najrazvijenijoj državi svijeta.

U mjestu smo upoznali i dosta žitelja i već se osjećamo starosjediocima. Svaki dan popričamo s nekim a pri odlascima u Banjaluku nam se znalo desiti, ako bi ostajali duže, da danima ne sretnemo poznatu osobu, a kamo li nekoga s kim smo se nekada družili i s kim bi poželjeli popričati. Jer ni oni do kojih nam je stalo nemaju običaj da idu do grada pa ih je gotovo nemoguće sresti u Gospodskoj ili pred Palasom.

U Pješčanoj uvali preko cijele godine živi nešto preko šesto duša. Tokom ljeta se broj višestruko poveća da bi se dolaskom jeseni taj broj naglo smanjio. Ljeti je živo, restorani su puni, često u kafićima svira živa muzika a zimi je opet mirno pa imamo vremena za šetnje uz more i uživanje u čistom zraku i tišini koja nas okružuje.

Tokom turističke sezone je kod nas živo. Pored unuka koje sada svako ljeto dolaze kod nane i dide na „selo“,  kćerke koja umjesto da nas dođe posjetiti u Pittsburgh oko Božića i Nove godine kada je hladno,  sada posjetu iskoristi da se iskupa i uživa u ljepotama Jadrana, druženja s prijateljima koji svoja ljeta provode u obližnjem mjestu, u posjetu navraćaju i drugi s kojima smo se nekada družili a kojima je Istra draga i u koju vole navratiti. Tada se većina vremena provodi na plaži i kafićima, a kave se ispijaju i više puta dnevno.

U kasnu jesen, kada turisti odu

Kada odu turisti i vrijeme se počne mijenjati, ni tada nam nije dosadno. Kupamo se do kasno u jesen, ove godine i do sredine novembra. Tada se uhvati prilika da se ode do grada koji nam je na pet minuta vožnje autom a ponekad posjetimo i poneka od lijepih istarskih mjesta smještenih na brežuljcima ili u blizini mora gdje uvijek primijetimo nešto novo, nešto što nam je promaklo ranije. Van sezona je i vrijeme kada igram stolni tenis s društvom koje sam upoznao dolaskom u ovo malo mjesto a Nera ide na jogu.

Mjesto nije veliko i može se obići za manje od sat vremena.

Glavni trg mjesta, lijevo društveni dom, preko puta restoran Ricardo

Na kavicu idemo svaki dan. Kada izađemo iz stana, s parkinga se zaputimo lijevo našom ulicom koja se ovdje zove ogranak, kao i sve ostale. Zbog čega je neko odlučio da ulice naziva ograncima nije nam poznato iako nam je to malo neobično, pa čak i smiješno jer bi čovjek po tome pomislio da se radi o seoskom naslju s malim kućama a kud god se okrenemo oko nas su vile, neke vrijedne preko milion Eura. Nakon nekih 100'-njak metara stižemo do glavnog trga. Tu se sastaju dvije ulice kojima se stiže u mjesto. Jedna, na suprotnoj strani od naše, dolazi iz smjera Pule udaljene oko jedan kilometar, a druga, koja dolazi s desna, od Vinkurana, još jednog malog turističkom mjesta na putu koji vodi ka Medulinu. Na uglu naše ulice i ceste za Vinkuran se nalazi popularni restoran Lanterna čiji je vlasnik Aldo, domaćin koji mi je bez promišljanja objasnio gdje se nalazi ključ od mjesnog ureda gdje mogu ući kad god poželim i gdje nas nekoliko starijih redovito prebacujemo lopticu preko mrežice barem tri puta sedmično. A mjesni ured gdje to činimo je u našoj ulici preko puta Aldinog restorana. U istom prostoru Nera dva puta sedmično ide na časove joge koju upražnjava već godinama. Došlo joj je to k'o kec na desetku. U Pittsburghu se do joge morala voziti pola sata a sada joj treba dva minuta da se nađe s grupom djevojaka koje upražnjavaju ovu drevnu indijsku praksu.

Pogled prema zalivu

Preko puta mjesnog ureda, u ulici koja se spušta prema moru, je restoran Ricardo koji se nalazi u objektu u kojem je smješten jedini hostel u mjestu. Ulica koja vodi prema mjestašcu Vinkuran prolazi pored kamenoloma Cave Romane, u kojem se, još u doba Rimljana klesao kamen. U njemu je klesano kamenje za pulsku Arenu i mnoge druge objekte građene u rimsko doba a i kasnije. U kamenolomu, koji je udaljen desetak minuta hoda od našeg stana, se tokom ljeta organiziraju različiti koncerti, od nastupa popularnih mizičkih zvijezda, dalmatinskih klapa, do elektronske muzike koju vole mladi. Mi biramo one koji su nama zanimljivi. Tu smo uživali u nastupima Parnog valjka, Bijelog dugmeta, Prljavog kazališta. Svjetlosni efekti i strme litice kamenoloma stvaraju posebnu atmosferu koja se ne može osjetiti u velikim dvoranama.

Igralište odmah iznad glavne plaže

Kratka, strma ulica između mjesnog ureda i restorana Ricardo spušta se prema moru. Svaki put kada stignemo do trga i krenemo lijevo prema moru pomislim kako smo imali sreću da nas agentica iz agencije za prodaju nekretnina dovede do zgrade u kojoj smo kupili stan jer da se to nije desilo tko zna gdje bi se skrasili. Ovako, sam pogled na zaljev prema kojem se spuštamo nam govori da smo uradili pravu stvar i da smo ipak, nakon razočarenja koje smo doživjeli u rodnom gradu, našli mir koji smo priželjkivali. Gotovo po pravilu ubrzamo, ne zbog toga što idemo niz brdo, već kako bi što prije stigli u kafić u kojem svaki dan pijemo naša makijata.

Pogled na "promenadu"

Strma ulica se nakon 50-tak metara završava kod lijepo uređenog igrališta za mali nogomet i košarku i grana se desno i polulijevo. Ulica desno, paralelna s igralištem, prolazi ispred kafića Yes i par restorana a lijeva se spušta prema plaži i „promenadi“, pješačkoj zoni koja vodi uz samu obalu. Mi nastavljamo prema promenadi i nakon pedesetak koraka stižemo do mjesta s kojeg se pruža pogled na lijepu šljunčanu plažu koju su naše unuke nazvale „dido strand“ jer tu se kupa dido, dok nana ima svoju, na kraju promenade.

U kafiću Dolce u lijepo jesenje popodne

Kafić Dolce se nalazi s lijeve strane „promenade“ s nekoliko stolova uz samu obalu. Tu gotovo po pravilu pijemo svoja makijata uživajući u prekrasnom pogledu na plažu, zaliv i poluotok Verudela na kojem se nalazi nekoliko hotela. S vlasnikom kafića Igorom smo se odavno sprijatelji a poznaju nas i sve konobarice pa makijata ne moramo ni naručivati. Čim primijete da se spuštamo prema moru kave se „pristavljaju“  i stižu za naš stol. Na kavu tokom septembra i oktobra idemo predveče kada su zalasci sunca prekrasni. Ni sam ne znam koliko puta sam do sada izvadio telefon da ovjekovječim ljepotu koju samo priroda može stvoriti a da ni sam ne znam šta će mi te slike. Ali, nešto je jače od mene i to radim redovito iako znam da to nikome sutra neće biti interesantno.

Kafić Batana uveče

Nakon kave ide se u šetnju, gotovo po pravilu do kraja promenade pa onda uskom šetnicom napravljenom uz samo more. Na promenadi, odmah do kafića Dolce se smjestio restoran Škuža, s lijepom terasom uz samo more. Na njegovoj terasi smo donijeli odluku o kupovini apartmana iako je njegova cijena bila znatno viša od onoga što smo namjeravali potrošiti. Zalazak sunca sredinom septembra je bio fenomenalan i to je bilo presudno. Sama pomisao da bi mogli provesti starost u mjesto na obali Jadrana s ovakvim pogledom je bila dovoljna da damo ponudu za apartman. Slijedeći dan je sve dogovoreno i naša budućnost je bila određena. Pješčana uvala će biti mjesto koje će zamijeniti rodni grad i tu više nije bilo dileme.

Promenada se završava kod beach bara Batana, smještenog odmah uz „naninu“ plaže. Tu se uglavnom kupaju domaći ali je ljeti poprilična gužva pa dido više voli glavnu plažu na kojoj se uvijek može naći slobodnog mjesta. Nana na plaži ima svoju raju od koje saznaje šta se u mjestu događa, u čemu joj Internet i socijalni mediji ne bi bili od pomoći. Kavu u Batani rijetko pijemo jer je ona u kafiću Dolce mnogo bolja a i gužva je manja.

Kafić Splash

Šetnica uz more

Ako je vrijeme lošije, ako puše vjetar, onda naše dnevne šetnje nastavljamo uskom šetnicom uz more na kojoj se, na uzbrdici u šumi nalazi interesantan kafić Splash. Primijetili smo da njega posjećuju mještani, oni mlađi, uživajući u intimnoj atmosferi uz samo more. Na kraju šetnice se penjemo do makadamskog puta koji vodi do staze kroz park šumu Soline. Staza ide uz more s malim stazicama koje vode do divljih plaža. Mi obično odemo do malog mola do kojeg nam treba 15 minuta, provlačeći se između raslinja i pazeći da se ne spotaknemo na kamenitoj stazi koja nije za one koji vole samo asfalt. Ponekad ponesem škare za rezanje grana pa usput siječem one koje nam se ispriječe na putu. Ko zna, možda dobijem posao u preduzeću koje je zaduženo za održavanje parkova i šuma jer radim njihov posao.

Naselje koje se gradi iznad Marine

Ako ne idemo u park šumu Soline, onda se uz didinu plažu zaputimo prema marini Veruda. Velika je to marina, smještena u dubokom zaljevu zaštićenom od vjetrova, u kojoj svoj dom nalazi veliki broj jahti. Marina je uredna i čista, jako lijepo uređena, sa svim elementima koji čine jednu marinu: vezovima, sanitarnim čvorovima, servisima za održavanje i popravak, trgovinom, restoranima. Na samom ulasku u marinu se nalazi kafić Pablo, napravljen na visokim stubovima, iz kojeg se pruža prekrasan pogled, s jedne strane na zaliv, a s druge, na privezane jahte, od kojih neke vrijede pravo bogatstvo. Negdje na sredini puta je smješten povelik bazen, do kojeg se nalazi restoran Volaria, s velikom terasom. Restoran je ljeti prepun gostiju, većinom vlasnika jahti, a i mi smo par puta znali tu večerati. 

Na brdašcu iznad marine je započela izgradnja nekoliko objekata s luksuznim apartmanima. Cijene po kvadratnom metru su astronomske i običan čovjek o njima može samo sanjati. Jedan od apartmana je, kako su objavili mnogi mediji, kupio Zdravko Čolić pa mi sada s „nestrpljenjem“ očekujemo da ga vidimo na našoj plaži. Šalim se, naravno, jer meni bi bilo draže da je mjesto manje popularno i da se ne grade novi objekti koji će dovesti do još većeg broja gostiju.

Gym na otvorenom s pogledom na more

Na putu od „didine“ plaže do ulaza u marinu je smješteno igralište za odbojku na pijesku i gym na otvorenom. Igralište je često zauzeto tokom ljeta kada grupe mlađih uživaju u lijepim večerima igrajući odbojku pod reflektorima. Malo dalje, na platou iznad mora, između maslina je montirano više sprava za vježbanje koje koriste oni koji žele da ostanu u dobroj kondiciji. Ponekad ih koristimo, ali ne često, jer tokom ljeta plivamo a zimi imamo stolni tenis i jogu. Iako, moram priznati, čovjek se osjeća lijepo vježbajući na spravama s prekasnim pogledom na zaliv.

Kada se vraćamo u stan, nakon šetnje marinom, obično izaberemo ulicu koja prolazi ispred par restorana i kafića Yes. Restoran Cave Romane ima terasu iznad plaže i tu ponekad znamo otići na pizzu. Kafić Yes je posebno popularan zimi, kada ga, posebno subotom i nedjeljom, ispuni mlada raja iz Pule i sredinom dana je gotovo nemoguće naći prazan stol. Dolazi se tu da se pokažu nova kola, garderoba, kućni ljubimci. Posjećuju ga i mladi roditelji koji dovedu djecu da se igraju na igralištu preko puta kafića dok oni ispijaju svoje kavice, piva, koktele. Davor i Chantel, kada ljeti dođu u posjetu, vrlo često izabiru Yes upravo zbog djece, jer su im pod kontrolom, igrajući se na igralištu s druge strane ulice. I mi smo bili redoviti posjetioci Yes-a zimi zbog terase koje je cijele godine zaštićena od vjetrova i gdje se znamo „gušterati“ na zimskom suncu ali smo se ove godine prebacili u Dolce jer je vlasnik odlučio da ga drži otvorenog preko cijele godine. Kava mu je odlična a i pogled iz kafića je prekrasan, čak i kada pada kiša. A, uz to, svakog mjeseca mu ostavimo najmanje 150 Eura što mu pomaže da preživi prvu zimu jer baš i nema puno gostiju. Igor nam je za to zahvalan, i to pokazuje svaki put kada je on taj koji poslužuje goste. A i nama je drago da nekome možemo pomoći, makar na ovaj način.

Pogled na poluotok Verudel i hotel Park Plaza

Naš obilazak mjesta završavamo penjući se uz strmu ulicu prema glavnom trgu, pa desno pored mjesnog ureda ka našoj zgradi. Za šetnju nam obično treba nešto manje od sata i to ja za nas u ovim godinama dovoljno. Ostalim dijelovima mjesta rijetko prošetamo jer je šetnja uz more i pogled na zaliv ipak nešto drugo.

Kada uđem u stan, skinem cipele, raskomotim se i izvalim na ugaonu garnituru u lođi, pogledam prema malom vrtu ispred stana i često se sjetim onih "mračnih“ vremena bivše nam domovine i jedne izreke koja počinje ovako: „Ovo nam je naša borba dala…“. Jer, neki su mislili da će nas uništiti tjerajući nas iz naših kuća i stanova u uverenju da će oni uživati kada nas se riješe. Ako je suditi po onome što se tamo događa, čini mi se da su se prevarili. Sretni smo što nas je sudbina odvela u jedno malo mjesto za koje nikada nismo čuli i našli svoj mir daleko od onih kojima smo smetali. Pa dok traje, traje… 

Plivska jezera

Jedna od „stanica“ našeg obilaska Bosne su bila i Plivska jezera, smještena nedaleko od Jajca. Tu smo prije zadnjeg rata ponekad znali otići na izlet ali nas od tada put nije vodio kroz ove krajeve. Obilazak Bosne s unukama je bila prilika da ih ponovo obiđemo i uživamo u njihovoj ljepoti.

Još iz predratnog doba se sjećam jezera na kojem su se, zbog specifične težine vode, održavala takmičenja u veslanju na mirnim vodama. Pretpostavljam da je i sada tako ali kako baš i ne pratim šta se u starom kraju događa ne znam da li je to istina.

Vikendica u kojoj smo odsjeli se nalazi gotovo na samoj obali Velikog jezera od kojeg nas je dijelio samo uski seoski put. Odmah do objekta gdje smo se smjestili gradi se nekoliko vikendica s visokim strmim krovovima, onakvim kakve se mogu vidjeti na Vlašiću i drugim planinarskim turističkim naseljima. Poznato je da je broj turista koji traže gotovo netaknutu prirodu sve više pa oni koji imaju novca ulažu u izgradnju vikendica koje nude komfor kakav turisti s dubljim džepovima očekuju.

Nakon što smo se smjestili, išlo se u šetnju oko jezera. Dan je bio prekrasan, prijatan, pa smo mogli uživati u krajoliku čijoj ljepoti je posebno doprinosila smaragdna boja vode jezera u kasno proljetno poslijepodne. Iako sam na jezerima prije rata bio nekoliko puta ne sjećam se da sam vidio lijepo urađeni polukružni drveni most koji spaja dvije obale, napravljen na mjestu gdje se Veliko jezero preliva u Malo. Upravo na tom  mjestu sam napravio nekoliko prelijepih fotografija koje pokazuju ljepotu prirode koje je Bosna prepuna.

Nakon prelaska na drugu stranu, prošetali smo uz obalu Velikog jezera do mjesta gdje su prije oko 400 godina izgrađene vodenice koje lokalni svijet naziva mlinčići. Predanja kažu da su se mlinčići nekada koristili za mljevenje žita a danas su samo turistička atrakcija. Prostor oko njih je uređen, napravljene su i drvene staze po kojima ih je lakše obići. Koliko me pamćenje služi nekada je oko mlinčića bilo puno više rastinja a sada je prostor oko njih očišćen i lakše dostupan.

Nakon obilaska mlinčića svratili smo do hotela Jezero na čijoj terasi, s koje se pruža lijep pogled na jezero, smo večerali. Nad krajem se već spustila noć kada smo se zaputili nazad u našu vikendicu. Bio je to još jedan lijep dan s unukama koje su cijelo vrijeme pažljivo razgledale mjesta kuda smo hodali.

Sutradan, poslije doručka, prošetali smo seoskim putem uz Veliko jezero, koji se kasnije odvaja od jezera, penjući se uz brdo. Jutro je bilo lijepo i prijatno za šetnju, zrak čist. Šetajući se uz jezero, za oko mi je zapelo brdo u obliku piramide ispred kojeg se nalazilo još jedno, malo niže, sličnog oblika. Odmah mi je na pamet pao Semir Osmanagić i njegove piramide u Visokom. Da je, kojim slučajem, Semir prvo obišao Plivska jezera, možda bi danas svijet hrlio u ove krajeve a ne u okolinu Visokog. Ko zna, možda se i to jednog dana dogodi jer, kako nam Semir priča, na kugli zemaljskoj postoji mnoštvo piramida koje su neke napredne civilizacije jako davno gradile a sve u cilju da pomognu običnom svijetu generirajući pozitivnu energiju koja utiče na naše zdravlje. Živimo u vremenima kada nas ubjeđuju da smo u škole išli badava jer sve ono što smo nekada učili nije istina. Sve je rađeno smišljeno kako bi se narod držao u zabludi, pa je tako skrivana i  istina o piramidama i njihovoj pravoj svrsi!

Po povratku u vikendicu spakovali smo svoje stvari i zaputili se dalje prema središnjoj Bosni. Iza nas su ostala lijepa jezera i još neotkrivena „piramida“. Slijedeća stanica našeg puta je bio stari vezirski grad Travnik. 

Sezona i još ponešto, nekad i sad

 

U onoj bivšoj državi, koju smo tako lako raskomadali, mnogi su tokom ljeta išli na more. Oni stariji, koji su bili zaposleni, da se odmore od posla, a mlađi, da se zabave.

Iako se nije imalo puno, za odlazak na more se uvijek našlo para. Mnoga preduzeća su imala svoja odmarališta u kojima su zaposleni, za malo para, mogli provesti 15-tak dana na Jadranu a mladi su većinom odsjedali u ferijalnim odmaralištima koje je organizacija za mlade pod imenom Ferijalni savez imala u mnogim mjestima bivše nam domovine

Sjećam se da sam već kao srednjoškolac s rajom ljetovao u mnogim mjestima na Jadranu zahvaljujući upravo Ferijalcima. Tako je bilo i kada sam studirao, a na more se išlo i kasnije, svake godine, kada sam se zaposlio i zasnovao familiju.

Sezona je, koliko me sjećanje služi, bila mnogo kraća nego sada. Već pri kraju avgusta mjeseca vrijeme bi se promijenilo, zahladnilo bi i nakon toga više nije bilo prijatno za kupanje. Bio je to kraj sezone i skoro nitko nije išao na Jadran u septembru.

Kada smo, prije nego što smo se preselili u Istru, razgovarali s prijateljem koji se na isti korak odlučio ranije, iznenadili smo se kada nam je rekao da se on kupa i u oktobru. Mislili smo da pretjeruje ili da je  jedan od onih kojima hladnoća ne smeta pa ide na plivanje sve dok temperature zaista ne padnu nisko. Međutim, već prve godine po preseljenju, kupali smo se do polovine oktobra a slijedeće, čak i početkom novembra. Ako tome dodam da s kupanjem počinjemo sredinom ili krajem maja, ispade da se sezona protegne na pet ili više mjeseci.

17. novembar 2024.

Ovo godine sam sezonu završio zadnjeg dana oktobra a Nera se nastavila kupati sve do 17. novembra tako je ove godine sezona kupanja za nju trajala punih šest mjeseci. Da mi je neko prije par godina rekao da je tako nešto moguće, ne bih mu vjerovao.

Dok čitam na Internetu da u Banja Luci pada snijeg i da je grad vrlo često jedan od najzagađenijih na svijetu (pitam se zbog čega, jer tvornica koje bi ga mogle zagađivati odavno nema), drago mi je da sam tu gdje sam. I uz to, uz lijepo vrijeme, čist zrak i svakodnevne šetnje uz more, ne moram slušati političare koji, svaki „svoje“, drže pod kontrolom, huškajući ih jedne na druge. Sve je to posljedica demokratije koja je u naše krajeve stigla krajem osamdesetih prošlog vijeka i svake godine se „razvija“ pa običnom svijetu nije dosadno jer se stalno nešto događa. Tako oni stariji nemaju vremena da se sjete kako je nekada bilo u državi u kojoj su nekada živjeli, a oni mlađi za drugačije ni ne znaju. I neće nikada ni saznati.