Trilogija

 

Gledajući televizijske serije snimljene u Banja Luci pitao sam se koliko ima istine u njihovom prikazu života u gradu i okolini jer u njima ima toliko ružnoga da gledatelj stiče utisak da su scenarista i redatelj možda malo pretjerali. Istina je da su vijesti o korupciji, kriminalu i drogi  česte ali teško mi je da povjerujem da se društvo toliko srozalo od vremena u kojem sam živio u gradu. Posebno me to iznenađuje za grad Banja Luku i manji blentitet jer su planeri iz Beograda ostvarili svoje planove, potpuno ga etnički očistili, pa nema nas koji nismo valjali i ne možemo biti okrivljeni za ono što se tamo sada dešava.

Uz to, grad i blentitet su prepuni crkava što bi trebalo značiti da su većina njegovih građana vjernici a oni se, kao što znamo, pridržavaju božijih zapovijedi a svi znamo koje su.

I u naše vrijeme je bilo krađa i drugog kriminala, ponekad se nešto saznalo i o drogi ali sve je to bilo zanemarivo u odnosu šta se danas tamo događa.

U serijama Koža, Meso i Kosti (baš nešto ružna imena), posebno mjesto zauzimaju događaji vezani za ubistva i drogu u koju su uključeni svi, od običnog svijeta, do novokomponiranih tajkuna, uključujući političare. Serije sam gledao sa zanimanjem a pretjerivanja kojima su autori pribjegli sam objašnjavao njihovom želju da privuku što više gledalaca jer to je ono što današnje generacije traže.

I sve bi ostalo na tome da prije neki dan ne ugledah video klip u kojem „glavnu ulogu igra“ doktor Vlado Đajić, direktor Univerzitetskog kliničkog centra, profesor na Medicinskom fakultetu i predsjednik gradskog odbora SNSD-a Banja Luke. Ta osoba vrijedna poštovanja i povjerenja, jer ne može baš svako zaslužiti sve te funkcije, snimljen je u „zanimljivom“ razgovoru s presuđenim kriminalcem koji mu je na radno mjesto donio povelik paket droge u vrijednosti od, kako doktorov „poslovni partner“ reče, 40 hiljada Eura. Doktor, koji se nije bunio što mu je droga donesena već što se radi o većoj cifri od dogovorene (a dogovoreno je „samo“ 30 hiljada Eura), je pokušao ubijediti „poslovniog partnera“ da mu toliko droge ne treba, da je vrati ali mu „poslovni partner“ objasni da to nije pametno činiti jer s onima s kojima se droga dila nema puno priče. Uz to doda da će on višak lako prodati, ako doktoru ne treba toliko, a ako hoće da je vrati da to uradi sam. Pa još doda da je on već sve dogovorio s „interventnom“, spominje i neku „malu“.

Da na snimku nije dr Đajić pomislio bih da gledam jednu od gore navedenih serija ali ne bi tako. Svojim očima vidim i čujem kako dr Đajić, profesor i visoko pozicionirani član vladajuće stranke dila drogu! Nisam mogao povjerovati onom što vidim, niti mi je to bilo logično. S funkcijama koje dr Đajić obnaša siguran sam da dobro zarađuje a na snimku mi baš nije ni izgledao kao neko ko se snalazi u tim poslovima. Njegove reakcije nisu bile reakcije osobe koja je ušla u zatvoreni krug biznisa s drogom iz kojeg se teško neko može izvući bez ozbiljnijih posljedica.

Malo više svjetla na događaj je „bacio“ sadašnji gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković koji je u kasnijem obraćanju javnosti objasnio da je droga o kojoj se govori na video snimku trebala biti podmetnuta njemu ili njegovom bliskom saradniku kako bi ga se diskreditiralo jer je odavno trn u oku glavnog baje i njegovih. A to bajini poslušnici rade često, tražeći razne načine da onemoguće Draška da obavlja svoj posao kako bi izazvali nezadovoljstvo birača najvećeg grada manjeg blentiteta i otkazali mu povjerenje na slijedećim izborima.

Nije da mi se Draško i njegova politika sviđa ali prateći šta se u gradu zadnjih godina događa svakome je jasno da glavni baja nikako ne može preboljeti gubitak kontrole nad gradom i koristi sve moguće načine da ga vrati pod svoje okrilje. A Vlado Đajić je njegov glavni bojovnik koji se više puta blamirao svojim istupima po gradu a sve u cilju da ocrni Draška i njegove. Uz to je bio veoma uspješan u nastojanjima da grad još više poseljači, da ga pretvori u palanku u kojoj se održavaju skupovi na kojima pjevaljke pjevaju pod šatorima, trešte trube, krčkaju kotlići, događanja tipična za neku srbijansku palanku a ne za grad kakav je Banja Luka nekad bila i u kojem sam živio sve dok nisam morao otići.

Draškovo obraćanje odjednom posloži stvari na svoje mjesto. Dr Đajić nije ugovorio drogu kako bi je rasturao po gradu već mu je to bio radni zadatak. Droga je bila potrebna da se podmetne Drašku kako bi na osnovu toga bio optužen za njegovu umiješanost u poslove trgovinom drogom što bi mu bio kraj političke karijere. I naravno, završio bi u zatvoru kao što se to u svakoj normalnoj državi dešava. Dr Đajić je za taj posao od onih koji odlučuju o svemu dobio 30 Eura a njegov „poslovni partner“ ga je iznenadio kada mu je za isporučenu robu tražio više. Ne vjerujem da dr Đajić ima pojma koliko isporučena količina košta na tržištu droge već pretpostavljam da se „poslovni partner“ „ugradio“ u cijenu jer je znao da ima posla s amaterom. Poznati su to maniri u poslovima takve vrste. Svako u lancu se „ugrađuje“ a krajnji kupac sve to plaća.

Nakon objave klipa, glavni baja odmah reagira jer ga je objava video klipa našla nespremnog pa u kratkom vremenu nije mogao naći opravdanje za ono što je sav svijet vidio. Dr Đajić se ekspresno smjenjuje s mjesta direktora UKC-a i predsjednika gradskog odbora SNSD-a. Na to dr  Đajić izjavljuje da mu je sve podmetnuto, da mu je drago da više nema obaveza koje su mu ionako nametnute i koje su mu oduzimale puno vremena, da će se sada posvetiti svom poslu doktora i profesora!

Kasnije se oglasio MUP s kratkom izjavom da je dr Đajić priveden u MUP i da je saslušan. Začudo, u njihovom oglašavanju nema ni riječi o doktorovom "poslovnom partneru".

I to je sve. Nigdje ozbiljnijih osuda iz vladajuće stranke, nigdje istražnog zatvora. Čak nisam čuo ni izjavu mog bivšeg komšije Mazalice koji je glavni glasnogovornik stranke na vlasti i koji za sve ima objašnjenje. A bilo je i onih koji su stali u obranu dr Đajića. Među prvima je predsjednik skupštine manjeg blentiteta koji još uvijek nije odgovarao za svoju ulogu u etničkom čišćenju grada.

Da bi stvari postale još bizarnije, pojavila se vijest da se cijeli događaj desio još prije 10 mjeseci, da je dr Đajić tada saslušan ali da ništa nakon toga nije poduzeto. I dalje je obavljao svoje funkcije i predavao studentima na fakultetu.

Ali stvari se tu ne završavaju.

Slijedećeg dana dr Đajić se pojavljuje na predizbornom skupu SNSD-a na Laušu. Tu ga oduševljeni narod dočekuje aplauzima a on im uzvraća s podignuta tri prsta i krsti se, kao da ulazi u crkvu a ne u salu gdje se održava politički skup. Valjda je danas takav običaj. I još se nakon toga slika sa sadašnjim ministrom pravde i bivšim ministrom unutrašnjih poslova a sadašnjim kandidatom za predsjednika manjeg blentiteta. A taj kandidat za predsjednika je bio ministar unutrašnjih poslova upravo u periodu kada se susret između Đajića i dilera dogodio, ako je informacija koja se naknadno pojavila tačna.

Poslije svega što se u kancelariji dr Đajića i nakon toga dešavalo narod manjeg blentiteta bira Sinišu Karana za svog predsjednika.

Da sam nešto ovako gledao u nekoj od gore navedenih serija definitivno bih zaključio da su autori zaista pretjerali i da imaju prebujnu maštu. Ali to je stvarnost grada i dijela države u kojoj sam se rodio i proživio najduži period svoga života.

Noć u Lisabonu

U ona prijeratna vremena bio sam veliki ljubitelj knjige, kupovao ih za novac koji sam zarađivao od svirke, bio član Kluba 42 kojeg je izdavačka kuća Naprijed osmislila i uspješno vodila na radost onih koje je pisana riječ privlačila. Čak sam kao jedan od prvih 42 člana kluba išao na nagradno putovanje autobusom kroz Sloveniju i Italiju koje je organizirao Naprijed. Bio sam najmlađi član kluba a na putovanju smo stigli i do Venecije koju sam ponovo posjetio tek prošle godine iako mi je sada na dohvat ruke.

Kupovao sam tih godina mnogo knjiga, cijele tomove, enciklopedije… I čitao ih. I ko zna koliko bi ta biblioteka rasla da ne dođe rat, da ne morasmo napustiti rodni grad, da ne završismo kao izbjeglice u najrazvijenijom zemlji svijeta. Sve ostavismo iza nas, pa tako i knjige, a u novom okruženju je želja za njihovom kupovinom nestala i više se nikada nije pojavila, čak ni sada kada je jasno da sam stigao u sredinu gdje ću dočekati sudbinu koja nas sviju čeka. Nasilni odlazak iz grada, gubitak svega što se godinama sticalo i rasturanje familije je zauvijek promijenilo odnos prema životu pa tako i prema kupovini i sakupljanju knjiga.  

Sve knjige koje sam kupovao sam pročitao, mnoge su me oduševile, a posebno su mi ostali u pamćenju romani Dostojevskog i pomišljam da u ove stare dane ponovo pročitam neke od njih.

O jednom romanu, koji u vrijeme kada sam ga čitao na mene nije ostavio poseban utisak, počeo sam razmišljati tek nedavno. Bila je to Noć u Lisabonu, Remarkovo djelo u kojem opisuje sudbinu dvojice izbjeglica koji se sreću u luci u Lisabonu, posljednjoj stanici pred bijeg u Ameriku. Remark opisuje očajnički pokušaj bijega iz Evrope pod nacističkom prijetnjom, gubitak svega osim nade.

U doba mladosti, studiranja, druženja s prijateljima, sviranja na igrankama, životi ljudi koji su morali ostaviti sve pred prijetnjama koje su ih stigle na mene nisu ostavljale poseban dojam. Bilo je to nešto što se dešavalo daleko od nas, od grada i države u kojoj sam rođen i u kojoj sam proveo sav svoj život. Nije se rađala ni najmanja pomisao da bi se tako nešto moglo dogoditi kod nas, da bih jednog dana i sam mogao postati izbjeglica i da ću se naći u situaciji da tražim mjesto pod suncem pod kojim ću se skratiti.

A desilo se upravo to.

Napustili smo rodni grad pod naletom srpskog nacionalizma, dovedeni u situaciju da nemamo od čega da živimo, zabrinuti za svoje sudbine a posebno za sudbine djece. Stigli smo u Zagreb kao izbjeglice u kuću starije sestre koja je isti put prešla prije nas. Nekada udoban život u rodnom gradu, okruženi mnogobrojnom familijom i prijateljima, u vlastitom stanu, s dovoljno primanja zamijenili smo životom u nedovršenoj kući u predgrađu Zagreba koju je sestra uspjela zamjenom dobiti po njenom odlasku iz grada, bez ikakvih primanja, hraneći se od pomoći drugih. Dvosoban stan smo zamijenili jednom sobom koju smo dijelili sa sestrom, njenom unukom i rođakom iz Mostara. Tokom dana je bila lakše jer je vrijeme bilo lijepo pa smo mogli biti na vani ali su noći bile teške, što zbog ljetnih vrućina, što zbog komaraca od kojih se nismo mogli obraniti. A bilo nas je sedmoro u maloj sobi gdje je jedina ventilacija bio otvoren prozor. Hrane je bilo dovoljno jer smo kao izbjeglice dobivali pomoć po koju je Nera odlazila gradskim prevozom, izbjegavajući poglede ostalih putnika jer je bilo očigledno o kome se radi. A grad, u koji smo ponekad odlazili, bio je pun izbjeglica iz Bosne i na svakom koraku smo sretali neko poznato lice.

Spas od spavanja u prepunoj sobi smo našli u nedovršenom potkrovlju kuće prepunom namještaja, bez ikakve izolacije, pokrivenom salonitom, s prozorima na kojima je umjesto stakla bila zategnuta plastična folija. Vrućinu i komarce nismo mogli izbjeći ali se lakše disalo jer smo bili sami.

Kada je postalo jasno da u Hrvatskoj nećemo moći ostati, počela je potraga za zemljom u koju bi se mogli odseliti. U ambasadama Danske i Nizozemske su nam odmah rekli da nemamo šanse, bolje nismo prošli ni u ambasadi Australije. Postojala je šansa da nas primi Kanada jer nam je jedan pripadnik kanadske vojske, koji je bio član međunarodnih snaga i kojeg smo upoznali jer je sestra, zajedno s rođakinjom iz Mostara, čistila prostorije UNPROFOR-a, obećao da će nam poslati garanciju da će se o nama brinuti godinu dana ali šanse nisu bile baš velike. Čak smo išli na prezentaciju neke organizacije koja je prezentirala proceduru za useljenje u Novi Zeland. Malo je nedostajalo da završimo u zemlji na drugoj strani zemaljske lopte i samo nam je sticaj okolnosti odredio sudbinu.

Jednog dana, dok smo lutali ulicama Zagreba sreli smo prijatelje iz Banja Luke. I oni su morali napustiti grad jer više u njemu nisu bili dobrodošli. Bili su u mješanom braku a takvi su bili posebno omrznuti od novih vlasti, a posebno njihova djeca. U državi koja je stvarana tražila se čista rasa, kao nekada u nacističkoj Njemačkoj. Rekoše nam da idu u Ameriku, da Amerika prima izbjeglice iz Bosne, da imamo veliku šansu jer smo iz Banja Luke i uz to u mješanom braku.

I tako završismo u Americi, u zemlji koja me nikada nije privlačila niti sam imao ikakvih želja da je posjetim. Ali bila je to možda posljedna šansa da počnemo novi život jer niko drugi nas nije želio.

Pittsburgh 1994. 
"Sretne" izbjeglice u dvorištu Consolata Missionaries

Naše izbjegličke dane nastavimo u Pittsburghu, gradu koji su za nas odabrali drugi. Poče nova borba za povratak u normalan život. Od prve tri sedmice u objektu katoličkih misionara koji nas lijepo primiše, preko godinu i pol dana života u zgradi u kojoj su živjeli oni s margina američkog života, do konačnog smještaja u vlastitu kuću u lijepom dijelu malog gradića u predgrađu Pittsburgha.

U početku nije bilo lako. Prvi posao dobih u maloj mesnici za pripremu sušenog mesa. Nera se zaposli u velikoj trgovini svega i svačega za minimalnu satnicu i tamo osta punu godinu dana. Ni auto nismo imali skoro godinu dana a bez njega je u Americi život gotovo nemoguć. Ali, bili smo izbjeglice koje nisu imale puno izbora i nismo se imali kome žaliti.

Bilo je dana kada nisam puno razmišljao o našoj sudbini ali je bilo i onih kada sam se osjećao bijedno.

Dva događaja su mi posebno ostala u sjećanju. Prvi, kada sam na sebe prevrnuo bačvu sa sukrvicom u kojoj su se odležavali komadi mesa za kraški vrat i tako mokar morao nazad autobusom, osjećajući na sebi poglede ostalih putnika koji su morali trpjeti neugodan miris koji se širio oko mene.

A najgore mi je bilo kada mi je jednog dana gazda dao metlu u ruke i poslao da pometem trotoar ispred mesnice i trgovine koja je s mesnicom činila cjelinu.

Izašao sam u hladni oktobarski dan da uradim ono što mi je naređeno. U Penn aveniji koja prolazi Strip Distriktom, u kojem se nalazila mesnica, je bilo dosta svijeta. Nije me bila sramota prolaznika, niti sam se sramio posla koji sam obavljao ali sam pomislio kako bi reagirali oni koji su me otjerali iz rodnog grada kada bi me vidjeli kako u Americi metem trotoar. Vjerojatno bi im bilo drago da me vide poniženog. A cijelog života sam živio pošteno i ničim nisam zaslužio takvu sudbinu. Od dobrom djeteta s kojim roditelji nikada nisu imali problema, osnovne škole u kojoj sam bio đak generacije, preko solidnog đaka u Tehnici, do diplome na Tehničkom fakultetu, posla u Naučno istraživačkom centru Profesionale, magisterija iz informatike, šefa specijaliziranog odjeljenja koje je osnovano na moju inicijativu i prema mojim zamislima, rada na računarima i instrumentima vrijednim desetine hiljada dolara, do privatnog biznisa kojeg sam započeo na nagovor zastupnika Hewlett-Packarda. Godine truda, školovanja i iskustva odjednom nisu imala nikakvu vrijednost. Svi moji pokušaji da u novoj sredini dobijem posao u struci su bili bezuspješni. Morao sam nešto raditi, ponuđen mi je posao u mesnici i nisam ga mogao odbiti. Da li ću ikada uspjeti naći nešto bolje nisam mogao znati. A sva moja greška je bila što mi roditelji nisu pripadali naciji koja je godinama planirala da zagospodari najvećim dijelom onoga što se nekada zvalo Jugoslavijom i mi smo joj za ostvarenje tog cilja bili na putu.

Srećom, par dana kasnije zatekla me poruka na telefonskoj sekretarici. Poziv na intervju za posao u računarskom centru Duquesne University. I sve je nakon toga bila ružna prošlost.

O mojoj sudbini kao izbjeglice tih dana nisam puno razmišljao. Nije mi padalo napamet da je izbjeglica uvijek bilo, da će ih biti, i da će mnogi godinama živjeti u nekom vakuumu između života kojim su ranije živjeli i onog kojem su se nadali. Nisam se sjetio Remarka i njegovih romana o sudbinama izbjeglicama sve do nedavno, gledajući i čitajući šta se ovih zadnjih desetak mjeseci događa u državi iz koje sam, na sreću izgleda na vrijeme otišao. Racije, maltretiranje, deportacije, bez poštivanja postojećih zakona jer je na vlast došao šljam kao što je to bilo kod nas početkom devedesetih. Isti kalup, pod drugim nazivom. Kod nas nacionalizam, u Americi rasizam.

Ako je suditi po onome šta se zadnjih godina događa i u kom pravcu svijet ide, malo kome se piše dobro. Lopovi će se bogatiti, običan svijet će nekako preživljavati a izbjeglice će tražiti svoje mjesto pod suncem u nadi da će ga jednog dana naći.

Travnik

Kroz Travnik sam prolazio više puta na putu za Mostar (čak sam jedno veče imao koncert s grupom Eight Band u gradskom Domu kulture) ali nikada nisam popio kavu na Plavim vodama ili pojeo Harijeve čevape. Kada smo poslije odlaska iz Banja Luke 93. dolazili u stari kraj (sada kao Amerikanci), uglavnom smo obilazio mjesta gdje nam živi rodbina pa Travnik opet nije bio na listi za posjetu. Tek prošle godine, kada smo u maju sa sinovom familijom putovao Bosnom, svratismo u ovaj stari vezirski grad. Prema našim planovima putevi su nam se razilazili upravo u Travniku: Davor je sa svojom familijom planirao da posjeti Srebrenicu i još neka mjesta u istočnoj Bosni a naš plan je bio da odemo do Mostara i Stoca i da se odatle vratimo nazad u Istru.

Kako prava turistička sezona još nije bila počela, relativno lako smo našli parking na malom privatnom parkingu u blizini travničke kule. Odatle smo se spustili do Plavih voda gdje smo potražili mjesto gdje ćemo popiti kavu. Dok sam pokušavao da kamerom uhvatim koji snimak  stiglo je nekoliko autobusa s turistima s Istoka. Velikom brzinom su zauzimali slobodne stolove i na kraju za nas nije ostao niti jedan. Uz to su stvarali buku i od uživanja u kavi, žuboru nemirne rječice i lijepom ambijentu nije ostalo ništa. Pošto nismo planirali da se u Travniku zadržavamo duže, odlučili smo da kavu popijemo negdje drugdje.

Nakon obilaska Plavih voda na redu su došli ćevapi. Prije polaska sam slučajno gledao video zapis momka koji je obilazio par gradova u Bosni i ocjenjivao ćevape u nekoliko ćevabdžinica. U Banja Luci je probao ćevape u Banjalučanki, u Travnik Harijeve a u Sarajevo je posjetio dvije. Po njegovom mišljenju Harijevi ćevapi su bili najbolji pa kako smo se našli u Travniku morali smo ih probati. A i unuke su nam veliki ljubitelji ćevapa i nije bilo šanse da prođemo pored ćevabdžinice a da ih one ne probaju.

I kod Harija je bila gužva, svi stolovi uz rječicu su bili zauzeti pa smo se morali zadovoljiti jednim u blizini ulice. Bilo je očigledno da Hariju posao odlično ide jer su konobari spadali s nogu kako bi poslužili sve koji su čekali da okušaju te poznate ćevape.

Kako naše unuke vole ćevape, a na svojim putovanjima po Hrvatskoj i Bosni probale su ih na više mjesta, zanimalo nas je kako će ih one ocijeniti. Posebno nas je zanimalo mišljenje mlađe, Suade, jer smo primijetili da ona vrlo često komentira ono što jede. Prošle godine, kada joj je nana pripremila šniclu s pire krompirom, rekla je da je odlična. A kada ju je tata pitao šta nije dobro kada on napravi šniclu, rekla je da je i njegova dobra ali da on ne zna napraviti umak kao nana. Jer, kod nane je, malo, malo tražila još umaka koji bi rasporedila po šnicli i krompiru, baš kao pravi gurman.

Kada sam je zapitao „Koji su ti ćevapi bolji, ovi ovdje ili oni u Banja Luci?“, kao iz topa je odgovorila: „Oni u Banja Luci“. Tu više nije bilo mjesta za raspravu. A u Banja Luci je ćevape jela u ćevabdžinici Pod lipom preko puta MUP-a.

Poslije ćevapa smo prošetali do šarene džamije, vratili se nazad kroz staru čaršiju pa onda nazad uzbrdo prema tvrđavi i mjestu gdje smo parkirali auta. Kave smo popili na terasi hotela u blizini tvrđave. Podne je odavno prošlo pa nismo imali vremena da je obiđemo. Nas je čekao put do Mostara a njih prema Istočnoj Bosni.

Novi Komentari i linkovi

Anonimni posjetilac - OOUR Mašinska obrada

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Meso

 

Ono što je ostalo od nekadašnje kavane Granada

Televiziju ljeti uopće ne gledam a kada prestane sezona kupanja pratim englesku premijer ligu, UEFA ligu šampiona te različite video klipove na YouTube gdje moram izdvojiti isječke iz emisija Zorana Kesića i prenose iz skupštine manjeg blentiteta. Dok za ono što radi Zoran Kesić zaslužuje sve pohvale za hrabrost (iako mu se emisija svrstava u žanr komedije), prenosi iz skupštine mi definitivno zamjenjuju nekadašnje popularne engleske humorističke serije jer ne vjerujem da se na redovnim TV kanalima može naći veća zabava od onoga što se tamo dešava. Vjerujem da su i najbolji autori humorističkih serija zavidni akterima izabranim da predstavlja narod s prostora u kojima sam nekada obitavao. Tu se baš lijepo ismijem iako bih trebao plakati zbog onoga što se dogodilo s društvom u cjelini a posebno s gradom u kojem sam rođen, proveo djetinjstvo i mladost, završio škole, zaposlio se, oženio i proveo više od pola života. Da je moguć toliki pad jednog društva u svim segmentima života normalnom čovjeku je teško povjerovati.

Nedavno mi YouTube kao prijedlog šta bi me moglo zanimati predloži nekoliko serija snimljenih u Banja Luci (Koža, Meso...) pa sada ponekad u kasne večeri pogledam o čemu nam novi filmski autori iz rodnog grada pričaju. Koliko je istine u tim novim filmskim uradcima ne znam ali vjerujem da sve nije izmišljeno znajući šta se u ovih zadnjih 30 godina od rata u gradu dešava.

Serija pod nazivom Meso, čiju sam prvu epizodu upravo odgledao, mi se u početku učinila zanimljivom ali nisam siguran da ću je odgledati do kraja zbog loše glume većine glumaca. I možda je ne bih ni spominjao da mi se mjesto gdje se većina radnje prve epizode odigrava ne učini poznatom. Kavana ili birtija, već kako ko više voli, čiji je vlasnik glavni lik u seriji, se nalazi uz željezničku prugu, a ja sam u gradu i okolini poznavao samo jednu takvu, i to u mom nekadašnjem komšiluku.

U Majstorića putu, u kući preko puta kuće u kojoj je živjela moja sestra, naš čovjek, Rasim, koji se vratio iz Španije, otvorio je kavanu pod nazivom Granada. Ime kavani je dao u čast supruge Španjolke i u početku je sam naziv kavane izazivao podozrenje lokalnih momaka ali je ona ubrzo postala mjesto gdje su se okupljali da uz piće rješavaju svjetske probleme, raspravljaju o svemiru, mijenjaju trenere jer ne znaju svoj posao… U Granadu sam ušao samo jednom davno prije „obrambeno-oslobodilačkog rata“ i u sjećanju mi je ostala lijepa bašta u kojoj je, za lijepog vremena, bilo prijatno sjesti. U Majstorića put sam zadnji put navratio krajem devedesetdruge kada sam pomagao da se sestrin namještaj natovari na kamion jer je, po izlasku iz grada, uspjela zamijeniti kuću s nekim Srbinom iz okoline Zagreba pa je dobila odobrenje da može prevesti svoju pokretnu imovinu. Put me više nije odveo u taj dio Budžaka i nisam imao pojma šta se poslije dešavalo s Granadom.

Zaintrigriran onim što sam vidio na TV sjetih se da mi Google Maps možda može pomoći da provjerim da li sam u pravu. I potvrdi se ono što sam pretpostavljao. Birtija iz serije je bivša Granada. Koristeći street view sam prepoznao objekat, detalje na fasadi, ogradu na prostranoj terasi, kuće preko puta kavane (čak i ograde ispred kuća su iste kao u seriji) i bilo mi je drago da me sjećanje nije iznevjerilo. U taj dio bivšeg komšiluka nisam kročio više od 30 godina a ipak sam ga prepoznao iako se grad za proteklih godina jako promijenio. Nikle su mnogobrojne nove ulice, čitava naselja i ponekad se nekadašnjim žiteljima grada, kada se nađu u gradu, učini da se nalaze negdje drugdje a ne Banja Luci u kojoj su živjeli sve do trenutka kada su bili prisiljeni da ga napuste.

Kada sam već, uz pomoć Google Maps, „svratio“ do Granade, odlučih da „obiđem“ i ostatak bivšeg komšiluka. „Prošetao“ sam malo Budžakom, onim poznatim ali i nepoznatim ulicama, i primijetio ogromne promjene.

Velika zgrada na imanju Josipovića

Na mjestu gdje se nalazila kuća mog kolege iz osnovne škole Peje Josipovića sada je izgrađena velika poluokrugla građevina. Kuće, koja je u doba moga djetinjstva bila jedna od novijih, više je nema. Srušena je kako bi neki građevinski tajkun izgradio veliki objekat jer mu se lokacija učinila pogodnom. Moj školski kolega je odmah po početku rata  „dobrovoljno“ otišao u Zagreb a brat mu je Drago završio u Kanadi.

Pravoslavna crkva izgrađena odmah uz moju
nekadašnju osnovnu školu

Nad osnovnom školom Ivan Goran Kovačić u kojoj sam proveo lijepih osam godina sada bdije dragi Bog, i to pravoslavni. Crkva je izgrađena uz samu školu da oni koji su se iznenada duhovno osvijestili ne bi morali pješačiti kao mi u naše doba kada nam je najbliža bogomolja bila ona na Patričevcu. Istina je da su samo katolici u to doba išli u crkvu a koji je razlog da i oni drugi nisu već je svima dobro poznato.

Na velikom imanju tetke i tetka, na lijevoj strani nekadašnje ulice Ivice Davida kada se od grada ide ka Zalužanima, je izgrađeno potpuno novo naselje, uz nekoliko trgovačkih objekata uz samu ulicu. A nekada su tu bile oranice na kojima su Škrobe uzgajale mnoge poljoprivredne proizvode od čijeg uzgoja su se izdržavali. Nikoga od Škroba, naravno, više nema tamo a da li su za ogromno imanje dobili kakvu oštetu ili im je ono jednostavno oduzeto nije mi poznato.

Veliko naselje izgrađeno na nekadašnjim njivama familije Škrobo

Svoju šetnju Budžakom sam završio u ulici Braće Podgornika, ispred kuće u kojoj sam živio skoro 30 godina, sve dok se nisam oženio. 

Kada sam zadnji put posjetio svoj nekadašnji komšiluk, cijelo imanje je bilo ograđeno visokim zidom pa se malo šta moglo vidjeti s ulice. U međuvremenu je zid srušen a kako se može vidjeti s ulice, u sredini nekada lijepog dvorišta se gradi novi stambeni objekat. Kako će taj veliki stambeni objekat, čiji je poster zalijepljen na dio zida koji nije srušen, stati u relativno usko a dugačko dvorište nije mi jasno. Primjećujem da su njegovi  temelji postavljeni uz samu ogradu koja naše bivše dvorište dijeli od dvorišta Stijakovića. U kući Stijakovića, ako je suditi po onome što se može vidjeti sa slike, još 

Dvorište u kojem sam odrastao.
Curice na slici od rata žive u Njemačkoj

uvijek neko živi ali će sadašnji domaćini, umjesto pogleda na nekada lijepo dvorište, ispred nosa imati ogroman stambeni objekat koji će im zakloniti i ono malo sunca što im je ostalo jer je s druge strane još prije rata izgrađeno veliko skladište nekog dobavljača voća i povrća. I komšije s druge strane, a nekada su to bile Šolaje koje su se sredinom šezdesetih doselili iz Vojvodine, nisu bolje sreće. Poznata je to taktika poslijeratnih građevinskih tajkuna koji na ovaj način prisiljavaju na prodaju one koji i dalje žele da žive na svom komadu zemlje na kojem su možda njihovi preci živjeli godinama. Izgleda da u ovo moderno, poslijeratno, demokratsko doba nema veze ko se kojem Bogu moli pa su svi bar po ovom pitanju sada  ravnopravni.

Temelji novog objekta su postavljeni
na samu među

Interesantno je kuda me je jedna TV serija koju mi je predložio YouTube odvede. Vratih se u stari komšiluk u doba mog djetinjstva i čak se prisjetih imena kavane i njenog vlasnika koji u to vrijeme za mene nisu bili od bilo kakvog značaja. Tako je valjda kada čovjek ostari pa se prisjeti nečega samo zato što ga veže za neka vremena koja su mu ostala u lijepom sjećanju.

Nisam siguran čega će se sjećati sadašnja mladost rodnog grada jer ono što sam vidio u seriji Meso, a još više Koži istog autora je za mene tužno da tužnije ne može biti.

Trubaduri

U gornjem redu: Željko Kosanović,
Milan Komljenović, Zoran Šučur,
Hari Milanović i Đeđo Kozaragić.
U donjem redu: Zoran Bićanić
i Ahmet Kozaragić

Prelistavajući albume, koji su mi jedina „opipljiva“ uspomena na predratnu Banja Luku, „naletih“ na fotografiju VIS-a Amori početkom sedamdesetih prošlog stoljeća. Uslikana je u dvorani Čajavečkog hotela u pauzi svirke koju su organizirali ferijalci, omladinska organizacija koja je, u objektima i odmaralištima širom Jugoslavije, pružala mogućnost mladima da za male pare obilaze domovinu, ljetuju, druže se. I u Banja Luci, tačnije na brdu iznad Gornjeg Šehera, je postojao ferijalni dom, u kojem sam 24. aprila 1964. godine prvi puta u ruke uzeo mikrofon. Pretpostavljam da tako nešto u ova naša vremena ne postoji jer je sada sve podređeno novcu i profitu a to u ona predratna vremena nije bio slučaj. Nekoliko puta sam i sam ljetovao u ferijalnim odmaralištima na Jadranu za male pare a njih je u to doba bio popriličan broj.

U to vrijeme sam se pridružio Amorima zajedno s Željom Kosanovićem pa sam se sticajem okolnosti našao na ovoj fotografiji na kojoj su članovi grupe obučeni u kostime slične onima po kojima su bili poznati Dubrovački trubaduri, popularna grupa iz Dubrovnika čiji je osnivač i šef bio Đelo Jusić, također poznati muzičar iz tog vremena. Nisu Amori na svojim nastupima oblačili posebnu odjeću a ne bi ni to veče da desetak dana ranije nisu svirali na prvom maskenbalu organiziranom u Narodnom pozorištu Bosanske krajine. Kako su se svi učesnici maskenbala morali „maskirati“, jer bez toga maskenbala ne bi ni bilo, i mi smo morali pronaći odgovarajuću odjeću. Na raspolaganju su nam bili kostimi korišteni u pozorištu a neko iz grupe je došao na ideju da se obučemo u trubadure iako muzika koju smo svirali nije imala pune veze s njima. Kako kostime nismo odmah vratili, obukli smo ih to veče kada smo svirali za ferijalce pa tako nasta ova fotografija.

Prošlo je od tog vremena više od pedeset godina, svijet se promijenio, ferijalaca već odavno nema, ferijalni dom Brijuni u Šeheru je još prije rata izgorio a ni većina članova grupe više ne živi u Banja Luci. Ahmet Kozaragić se nakon godina izbjeglištva u Švedskoj skrasio u Rijeci i uživa u penzionerskim danima. Ostao je u muzičkim vodama i aktivan je u bosanskom kulturno-umjetničkom društvu Sevdah. Njegov brat Đeđo, čini mi, još uvijek živi u Švedskoj. Zoran Bićanić je još od prije rata postao Zagrepčanin. Već odavno je penzioner, nakon uspješne poslovne karijere. Željo Kosanović svoje penzionerske dane provodi u Banja Luci a ja sam, nakon 27 godina života u USA završio u Istri. O sudbinama Zorana Šućura i Harija Milanovića (kojemu su to bili prvi koraci u menađerskom poslu – kasnije se ozbiljno bavio tim poslom) nažalost ne znam ništa.

Kako me je ova fotografija podsjetila na neka nezaboravna vremena iz mladosti i života u rodnom gradu, odlučio sam da je uvećam, uokvirim i zakačim na zid iznad „radnog“ stola pa mi je sada stalno pred očima, zajedno s fotografijama VIS-a Usamljeni za koje me vežu posebne uspomene. I ostat će tu dok ne odem tamo gdje svi odlazimo. 

Druženje s Tufekčićima

 

Prije povratka u USA posjetili su nas Tufekčići, Jasna i Izet. Odvojili su par dana da skoknu do Istre iako su ovogodišnji boravak u starom kraju proveli obilazeći više gradova i mjesta, uz obavezni odmor na Jadranu. Lijepo je to od njih da nađu vremena za bivše komšije jer svaki dan za nas u ovim godinama je neka vrsta lutrije. Svjedoci smo toga svakodnevno i ko zna šta se može desiti u narednih godinu dana.

Iako je vrijeme ovog oktobra malo lošije nego inače (u drugoj polovici je bilo nekoliko kišnih dana), ipak smo imali sreće da obiđemo naš bliži i dalji komšiluk.

Prvi dan smo, prije ručka koji je Nera pripremila (dan ranije je kupila odličnu teletinu u mesnici gdje se prodaje svježe lokalno meso), prošetali Verudelom i popili naše kave u restoranu Bonaca s čije terase se pruža lijep pogled na otvoreno more i okolne otoke. Iako je vrijeme bilo sunčano, na nekim mjestima je duvao malo jači jugo dok je opet u nekim uvalama bilo mirno, bez daška vjetra.

Drugi dan smo većinu vremena proveli u Balama, malom mjestu ne tako daleko od Pule, šetajući uskim ulicama starog dijela grada na kojima turista gotovo da i nema. Vrijeme je bilo poluoblačno ali lijepo za laganju šetnju i razgledavanje starina kojih je gradić prepun. Primijetili smo da se na nekoliko objekata vrši restauracija što ovakva mjesta svake godine čini sve privlačnijima. Nedavno sam čitao u lokalnim novinama kako Bale postaju interesantne i za osobe srednjih godina koje odlučuju da život u velikim gradovima zamijene mirnim životom u malim istarskim mjestima iako je do prije nekoliko godina trend bio suprotan.

Zanimljiv je bio razgovor s Luiđijem, penzionerom iz mjesta koji sa svojih 88 godina nije pokazivao znakove mentalnih problema tipičnih za one koji uđu u devetu deceniju života. Pričao nam je Luiđi o svom životu, o radnom vijeku koji je proveo u Uljaniku, o svojoj djeci koja žive u okolini Bala, o bratu kojeg je život odveo u Australiji. Kaže da s penzijom od 1,000 eura može živjeti, da i djeca nemaju većih problema s primanjima koja su mala u odnosu na ona na koja smo mi koji smo dio života proveli u USA navikli. Čini se da ima i onih koji su zadovoljni s malim u ovo naše doba kada je trka za bogatsvom sve prisutnija.

Nakon obilaska Bala svratili smo na kavicu u Fažanu. Vrijeme se počelo kvariti pa smo odlučili da jedemo kod nas u Pješčanoj uvali, u restoranu Cave Romane iz kojeg se pruža lijep pogled na naš zaliv. Restoran je poznat po dobrim pizzama pa smo se i mi odlučili da ne biramo previše. I nismo pogriješili. Uz čašu piva i prijatan razgovor, vrijeme je brzo prošlo.

Zadnji dan smo, nakon doručka i šetnje Pješčanom uvalom, na kavicu otišli u novootvoreni restoran El Brutale, kod Igora, koji, prema našoj ocjeni, pravi najbolja makijata u Puli i okolici. Tu će nam ove zime vjerojatno biti baza jer gotovo svaki dan tokom cijele godine ispijamo naša makijata u baštama lokalnih kafića, čak i u danima kada nema sunca ili kada pada kiša. Tako je bilo ovih četiri godine od kada smo Pittsburgh zamijenili Istrom a nadamo se da će biti tako i u buduće sve dok nas zdravlje koliko toliko služi.

Nakon kavice i novih evociranja uspomena iz prošlosti (najčešće iz godina prije rata), Tufekčići su sjeli u svoju novu Toyotu, koju su kupili prošle godine kako ne bi morali rentirati auto kada dođu iz Amerike, i zaputili se prema Zagrebu koji je polazna tačka njihovih obilazaka starog kraja. Vrijeme se proljepšalo tako da je Nera odlučila da „baci“ bar jedno kupanje prije ručka a ja sam otišao u stan da pokušam riješiti problem s televizijskim prijemom jer se poslije podne igra El clasico, susret Real Madrida i Barcelone. Tako nam je prošlo još jedno lijepo druženje s našom starom rajom iz kojeg će nam ostati lijepi uspomene i fotografije koje ćemo pregledavati u godinama koje su pred nama.

A Hard Day's Night

 

Treći dan posjete Pragu smo proveli u vožnji turističkim brodom Vltavom, prošetali malim ostrvom i obalom rijeke, obišli Prašni toranj i još neke dijelova starog grada… Vrijeme je i dalje bilo oblačno ali to nam nije smetalo. U gradu je vladala uobičajena živahnost, turista je bilo na svakom koraku. Nismo nikuda žurili niti smo imali program koji smo morali ispoštovati što se pokazalo dobrim.

Kada smo ujutro krenuli iz hotela, na malom trgu ispred hotela je bilo živo. Djeca su s pažnjom pratila program malog improviziranog lutkarsko pozorišta, stariji su ispijali pivo, a bila je tu i mala bina. Kada smo se nakon vožnje brodom na kratko vratili u hotel, s bine je okupljene zabavljala djevojka s gitarom izvodeći nama poznate muzičke numere. Pri odlasku iz hotela su nas ispratili zvuci drugog izvođača a pjesme su nam također bile poznate. Valjda je to iz razloga što kod nas u kući muzika svira od jutra do mraka pa su nam mozgovi zapamtili mnogo toga da se i sami ponekad iznenadimo koliko nam je pjesama poznato.

Ponovo smo prošetali do glavnog trga a onda nastavili prema Prašnom tornju, još jednoj atrakciji grada.  Šetali smo ulicama nasumice a onda odlučili popiti naša makijata. Tražili smo kafić s lijepom baštom podalje od glavnog trga jer nismo željeli baciti 7 Eura po kavici koliko smo platili u kafiću na trgu za makijata koja nisu bila po našem ukusu. I baš kada smo pronašli lijepu baštu s Lawazza kavom stiže tekst poruka. Javlja nam se snahin brat, Nizozemac, koji je također u posjeti Pragu i predlaže nam da se nađemo u jednom irskom pubu u Karlovoj ulici. Nije nam trebalo dugo da ga nađemo. Sjedio je s prijateljem uz Guinness, njihovo omiljeno pivo. I mi, nakon naših makijata, popismo po jedan Guinness nakon što smo, na njihovo insistiranje, probali baby Guinness, piće koje uopće ne sadrži pivo. Bilo je to za nas nešto novo što smo naučili pod stare dane. Susret s Marcelom je bio veoma prijatan, prijateljski i bilo nam je drago da smo ga mogli ponovo vidjeti nakon susreta prošle godine kada je na kratko posjetio Pješčanu uvalu.

Već je bilo kasno popodne i trebalo je ići na večeru. Opet smo pošli prema našem hotelu da malo predahnemo. U trenutku kada smo iza ugla zakoračili prema trgu ispred hotela, trgom odjeknuše zvuci poznatog hita Beatlesa. A Hard Day's Night, pjesma po kojoj je dobio ime njihov treći album. Početni akord (i ostatak), koji je na 12-žičanoj gitari odsvirao George Harrison, je najviše analizirani akord u historiji muzike, u momentu me vrati šezdeset godina unazad u dane kada sam kao srednjoškolac ušao u svijet muzike. A Beatlesi su bili neodvojiv dio toga, grupa čije sam pjesme znao napamet a mnoge izvodio na binama rodnog grada i drugih mjesta gdje smo gostovali.

Požurili smo na trg da se pridružimo onima koji su se okupili oko male bine na kojoj je grupa momaka veoma dobro svirala pjesmu za koju sam posebno vezan.

Kroz glavu su mi prošla sjećanja kada sam jednog popodneva u proljeće 1965. u izlogu robne kuća Nama preko puta hotela Palas ugledao longplejku A Hard Day's Night, prvu stranu longplejku koje se mogla kupiti u gradu, kako me je uhvatila panika da je neću moći kupiti jer pri sebi nisam imao novaca a uz to sam morao na nastavu. U tom trenutku nisam ni razmišljao o tome da mi mati možda neće dati novac da je kupim jer nismo imali novaca za bacanje. Dvoje starije braće i dvije sestre su u to vrijeme studirali u Zagrebu i za to je trebalo dosta novca. U familiji je radio samo otac, i to na željeznici, pa nam je svaki dinar bio dragocjen.

Sav uzbuđen požurio sam u školu s nadom da će mi neko moći posuditi novac za longplejku. Planirao sam da, ako uspijem posuditi novac, odmah po završetku nastave odjurim do Name i kupim ploču. Ali, postojao je još jedan problem. Zadnja dva časa smo imali kontrolni iz Elektrotehnike koju nam je predavao profesor Tasić. Morao sam ga pisati jer sam iz predmeta imao dobre ocjene i nisam ga mogao propustiti.

Na sreću, Vinka Ševo, moja drugarica iz razreda je kod sebe imala novaca i bez ikakvih pitanja mi posudila koliko mi je trebalo. Kako sam taj problem riješio, ostala je bojazan da će se Nama zatvoriti prije nego što se završi nastava, uz dodatnu mogućnost da neko prije mene kupi ploču dok sam ja na nastavi. Časove prije kontrolnog nisam pratio a onda sam na brzinu pisao odgovore na pitanja kako bih što prije mogao otići do Name jer nam je profesor rekao da razred možemo napustiti ako smo završili s kontrolnim.

Razred sam napustio poslije prvog časa, ne pokušavajući da odgovorim na sva pitanja. Požurio sam do Name i ploča je bila u mojim rukama. Bio je to poseban osjećaj jer malo ko je u to vrijeme posjedovao ploče proizvedene u inostranstvu, a posebno ne od Beatlesa koji su tih godina vladali svjetskom muzičkom scenom.

Mati mi nije pravila probleme oko novca. Domaćica, koja je sama naučila čitati i pisati jer ju je Prvi svjetski rat zatekao kada je pošla u prvi razred osnovne škole a onda od malena morala pomagati u i oko kuće jer je ostala bez roditelja i nije imala vremena za školu, voljela je muziku, slušala Po vašem izboru na Zagrebu 2, pa čak simpatisala „drekavce“ iz Liverpula. Tako sam došao u posjed svoje prve longplejke nekog stranog pjevača ili sastava a kasnije su se redale druge.

I evo me sada, šezdeset godina kasnije, u glavnom gradu Češke i slušam dječke koji me podsjetiše na ta lijepa vremena, na VIS Sjenke i Usamljene i naše nastupe na ferijalnom domu Brijuni, u sali Kasina, pobjede na prvoj gitarijadi u Banja Luci u Domu kulture 1967., nastupe sa VIS-om Amori, igranke u Domu kulture i sali „Čajaveca“ i sastave Pro at Contra i Eight Band s kojima sam pjevao neku drugu vrstu muzike. Bila su to vremena koja će mi zauvijek ostati u divnom sjećanju, dani kada nisam mogao ni pomisliti da će mi se desiti ono što mi se desilo. A samo malo ranije popio sam pivo s bratom naše snahe, koju je sin upoznao u Irskoj nakon što je odlučio da Ameriku zamijeni Evropom (sada žive u Nizozemskoj, njenoj domovini), a nešto kasnije sam starijoj unuci, koja se nije rodila u Banja Luci nego u Nizozemskoj, čestitao rođendan preko „žica“, umjesto da ga proslavimo zajedno, a nakon nazvao kćerku koja svoj kruh zarađuje preko velike bare.

Za sve su krivi idioti koji su iz svojih skrovišta ispuzali krajem osamdesetih prošlog stoljeća i još uvijek se drže na vlasti, trujući narod da se i dalje mrzi iako je od rata prošlo trideset godina. Sada su im se pridružili još gori, koji odlučuju o sudbini cijelog svijeta i više niko nigdje nije siguran šta ga čeka sutra.

To veče u Pragu smo završili s ukusnom večerom u obližnjem restoranu Kada smo se poslije večere vraćali u hotel, na bini su bili drugi izvođači, zanimljivi, koje smo poslušali, ali meni se u glavi i dalje vrtio onaj prvi prepoznatljivi akord Beatlesa. Uvijek kada bih ga čuo budio je u meni neke posebne osjećaje, pa tako i to veče u gradu daleko od rodnog grada i čak šezdeset godina nakon što sam ga prvi put čuo.