Tradicija

Pravljenje šarene salate je već odavno tradicija koja se ponavlja svake godine u jesen. Aleksnadra, naša komšinica iz zgrade je već standardni član ekipe a ovaj put je kao ispomoć dovela Veroniku, sestru svog supruga. Ekipu je pojačala i druga komšinica, Svitlana iz Ukrajine a na kratko se pridružila još jedna komšinica, Jasna iz Švice, koje, nažalost nema na fotografiji. Ekipa, kako se iz napisanog može zaključiti,  međunarodna.

Kako je ove godine radne snage bilo više nego dovoljno, posao je završen brzo. A onda, na plažu. Vrijeme je još uvijek lijepo a more toplo i šteta je ostati u stanu.

Mojih 250 metara

 

Bacih pogled na sat. Skoro je pola dva. Vrijeme je za kavicu u Batani. Nera je na plaži i čeka da dođem. Uzimam kapu, sunčane naočale, zaključavam stan i spuštam se u podrum zgrade gdje je smještena garaža u koju se ulazi iz ulice 7. ogranak. Kroz garažu mi je bliže do Batane. Otvaram mala garažna vrata, zapljusnu me sunce i pogled na zaljev i „moju“ plažu.

Nisam se odmakao ni pedesetak metara kad sretoh Mladena, našeg susjeda s prvog kata zgrade. Vraća se s manje plaže na koju idu gotovo svi mještani osim mene. Živi u Njemačkoj a ljeti redovito navraća u apartman koji ostalo vrijeme iznajmljuje prijateljima i poznanicima. Vrlo je prijatna osoba, uvijek se lijepo ispričamo kada se sretnemo. Predsjednik je udruge stanara iako živi u Njemačkoj. Kada smo se prije par godina okupili da se organiziramo, niko nije htio da se prihvati posla pa je na kraju izbor pao na njega. Vrlo je poduzetan i zajedno smo, uz Nerinu upornost,  uradili dosta toga da se život u zgradi dovede u red. Pozdravismo se s obećanje da ćemo se vidjeti na kavi da napravimo planove za naredni period.

Nastavih dalje 7. ogrankom i nakon novih pedesetak metara, upravo na mjestu gdje trebam skrenuti desno ka moru ugledah još jednu poznanicu kako se niz puteljak s lijeve strane zaputila ka plaži. Rodom je iz Zenice, još od prije rata živi u Njemačkoj a u Pješčanoj je kupila apartman i sprema se da se, za par godina kada ode u penziju, potpuno preseli. Nismo izmijenili ni par riječi kad zazvoni mobitel. Nera. Pita gdje sam. Rekoh joj da sam na putu ka kafiću, misleći da joj je dosadilo da čeka da dođem. Reče da se vratila u stan i da se iznenadila kada je vidjela da me nema. Otišla je do našeg drugog stana stotinjak metara od naše zgrade i zadržala se duže nego je planirala. Rekla mi je to prije polaska a ja na to nisam obratio pažnju već sam mislio da je već odavno na plaži. Reče da idem do kafića i da ona stiže.

Pogled na lučicu - dan poslije

Spustih se dvadesetak metara do šetnice i male lučice, sjedam na zidić s namjerom da je tu sačekam. Nisam htio da zanovijetam konobaricu objašnjavajući joj da čekam da Nera stigne prije nego naručim makijata. Oboje volimo da je napitak topao a nisam siguran kada će se ona pojaviti. Nisam sjedio ni par minuta promatrajući brodice kako se njišu na blagom povjetarcu (sjetih se poznate pjesme Otisa Redinga, samo što on pjeva o nekome ko sjedi na doku u luci San Franciska a ja na malom zidiću naše šetnice), kada začuh kako me neko iza leđa pozdravlja. Okrenuh se, kad ono Aleksandra, još jedna susjeda iz zgrade. Ona i muž joj Jose, Belgijanac, imaju najljepši apartman u zgradi s prekrasnim pogledom na zaljev. Aleksandra, rođena u Splitu,  je s familijom za vrijeme ovog zadnjeg rata završila u Novom Sadu jer joj je otac bio vojno lice koje se s nekadašnjom JNA premjestio u Vojvodinu. Družimo se od prvog dana, Jose i ja smo redovito igrali stolni tenis dok se nisu pojavili problemi s ramenom (pošto sam ga redovito pobjeđivao uzeo je trenera pa je izgleda pretjerao ponavljajući isti potez desetinama puta), Aleksandra i Nera već treću godinu zajedno prave šarenu salatu. I njoj sam morao objasniti da čekam Neru da „odradimo“ svoju dnevnu kavu.

Aleksandra se zaputi prema plaži i samo što se odmakla desetak metara prema Batani, vidim da se s nekim pozdravlja. Kad tamo, Koso Enver i njegova supruga Jasna se vraćaju s plaže sa svojim gostima iz Slovenije. Pridružih se da se i ja s njima pozdravim. Gosti odlučili da krenu kući prije mraka pa zbog toga odoše ranije s plaže. U to stiže i Nera, pozdravismo se s Kosinim gostima i nakon toga zauzesmo svoja mjesta u Batani, ovaj put na onoj strani bližoj lučici.

Samo što smo naručili svoja makijata prilazi nam Nedžad, još jedan Banjalučanin koji je zbog rata napustio Banja Luku. Nedžad se s familijom skrasio u Češkoj, tamo  dobro snašao, u Puli je kupio veliki stan a u Pješčanoj napravio poveliku vilu koju sada izdaje svojim prijateljima i poznanicima. Kaže, čeka sina i još dvojicu. Nakon minut-dva stiže mu sin s Pavelom, Čehom, koji od nas već dva ljeta rentira apartman na duži period. Pozdravismo se, upitasmo za zdravlje, a onda se oni smjestiše na barske stolice Batane koje su veoma popularne kod posjetioca kafića.

Nije prošao ni minut a Nedžadovoj ekipi se pridruži Katja o kojoj sam već par puta pisao. I ona se upravo vratila iz Praga pa i s njom izmijenismo par riječi. U međuvremenu stigoše i naša makijata.

Dok smo ih polako ispijali sjetih se moje posjete Banja Luci prije nekih desetak godina. Pisao sam o njoj jednom davno i ne bih je se sjetio sada da ona i ovi susreti u zadnjih desetak minuta ne oslikaše u najboljem svjetlu zlo koje se desilo u našem gradu.

Te godine sam sredinom septembra stigao u rodni grad da obavim neke poslove. „Odsjeo“ sam kod snahe i brata u Rosuljama a u slobodno vrijeme, kojeg sam imao na pretek, sam odlazio do Palasa, šetao Gospodskom, prošetao do Gornjeg Šehera, obišao Mejdan, svratio do zgrade na Starčevici gdje smo imali stan kojeg smo morali ostaviti (kasnije smo ga dobili nazad), popio kavu u Alibabi, sve u nadi ne bih li sreo nekog poznatog do koga mi je stalo i s kim bih mogao izmijeniti par riječi. Šetao sam šest dana a da nisam sreo nikog poznatog, čak nisam zamijetio niti jednu poznatu facu koja bi potvrdila da se nalazim u gradu u kojem sam se rodio i živio četrdeset i kusur godina. Većina zgrada je bila ista, bilo je tu i novoizgrađenih objekata izgrađenih novcem ratnih profitera, po gradu se vrzmao meni nepoznat svijet ali poznatog lica ne vidjeh. Kao da su sva u zemlju propala.

Tek šesti dan sam sreo nekoga koga zapravo nisam prije toga nikada vidio ali me je on, prijatelj mog sina, koji je u rodni grad stigao iz Hjustona gdje su on i njegovi završilu, prepoznao jer je pratio blog. A ja sam ga prepoznao na osnovu fotografija koje nam je sin slao iz Hjustona gdje je tada živio.

Ta uzaludna lutanja gradom koji se u međuvremenu raširio i prostorno i po broju žitelja, u nadi da sretnem nekoga poznatog, bolje od bilo čega pokazuje pravu prirodu „odbrambeno-otadžbinskog“ rata kako etničko čišćenje nazivaju oni koji su od početka devedesetih prošlog stoljeća u njemu na vlasti. Grad su „očistili“ od većine njegovih „nepodobnih“ stanovnika koji se, pri eventualnim posjetama, u njemu osjećaju kao stranci, izgubljeni među mnoštvom nepoznatog svijeta stiglog na njegove ulice ko zna otkud.

Srećom, tamo gdje smo završili stekli smo nove prijatelje i srećemo ih svakodnevno kao što je to nekada davno bilo u našem gradu. Potvrđuje to i ovih mojih 250 metara šetnje od stana do kafića kada sam sreo više meni poznatih lica nego za šest dana lutanja po rodnom gradu. To je jedina prava istina a ne laži kako su se tobože branili i odbranili jer su drugi htjeli da im nanesu zlo. Tu laž političari, a i običan svijet, ponavlja sve češće i češće, stalno izmišljajući nove, nadajući se da će lažima oprati ljagu koja je nanesena mnogima koji su morali bježati iz grada u kojem su se rodili.

Srijeda jednog prognanika

 

Pogled is Batane

Ustajem negdje oko osam. Sinoć smo proslavili našu 47. godišnjicu braka večerom u Skuži i kolačima i kavicom u El Brutale s našom rajom iz Banja Luke, Žiškama i Kušmićima. Klopa nije bila loša a kod Igora su kolači odlični, pravi domaći. Kućama smo otišli nešto ranije nego što smo planirali jer su se pojavili neki oblaci i prohladan vjetar koji je najavljivao kišu. Kiša je pala tek pred jutro a kada sam po ustajanju pogledao kroz prozor spavaće sobe sunce se već pomaljalo iznad vila Pješčane uvale, nagovještavajući još jedan lijep dan.

Nera, po običaju, već ispija svoju kavicu u lođi i „prelistavala“ iPod a i ja provjeravam šta je novo, prvo u Puli a onda i u starim krajevima, Banja Luci i Americi. A tamo, na oba mjesta, sranje. Dok me ono što se u Banja Luci dešava zabavlja, događaji u Americi mi se ni malo ne sviđaju. Daj Bože da stvari ne izmaknu kontroli, a ako se to desi, svi ćemo osjećati posljedice. Svratih i na facebook da vidim ima li šta novo u životima meni poznatih ali čini mi se da je tamo sve manje informacija koje privlače moju pažnju.

Nakon kavice Nera priprema doručak. Doručkujemo u lođi jer nam je ljepše gledati u mali vrt ispred iako bi manje posla bilo da to obavimo u dnevnom boravku. Danas smo s doručkom morali završiti prije 10 jer me srijedom u 10 čeka okršaj s Josipom, mojim stalnim protivnikom u stolnom tenisu. Igramo ga u maloj sali mjesnog ureda stotinjak metara od našeg stana. Josip je četiri godine stariji od mene ali se odlično drži za svoje godine. Još uvijek je aktivan, ljeti obavezno pliva, hoda po stijenama kako bi održavao balans, ponekad se uveče zaigra s djecom na igralištu iznad glavne plaže. Veliki tenis je zamijenio stolnim pa nas dvojica redovito ukrštamo koplja (bolje reći rekete), ponedjeljkom, srijedom i petkom. Kako ja uvijek igram na pobjedu a Josip voli da riskira, redovito ga pobjeđujem ali to Josipu ne smeta. Šutljiv po prirodi, primjećujem da je postao mnogo govorljiviji od kada smo počeli igrati. Izgleda da mu naše druženje godi a isto je i sa mnom. Često zbijamo šale kako nam je reket premalen kada promašimo zicer ili nam je pak stol prekratak ako ga loptica za malo promaši, a posebno je veselo kada pogodimo sijalicu u stropu sale koji je poprilično visok. Srećom, loptica je lagana pa još nismo napravili nikakvu štetu.

Danas nam se pridružio i Rolf, Švicarac koji je Švicarsku zamijenio Pješčanom uvalom. Desetak godina mlađi od mene, ima specifičan način serviranja i vraćanja loptice bekendom ali ga bez obzira na to uglavnom pobjeđujem. Rolf je vesele naravi, pričljiv, tako da je uvijek zabavno kada se nas trojica nađemo zajedno.

Nakon stolnog tenisa se vraćam kući, tuširam, provjeravam da ne trebam uraditi nešto za kćerkin biznis, ponovo kratko prelistam Internet a onda je vrijeme za odlazak na kavicu u beach bar Batana gdje me Nera već čeka. Ona nakon doručka obično ode na „svoju“ plažu (odmah ispred Batane je manja plaža na kojoj je još uvijek dosta svijet), da se okupa pa je tako bilo i danas. Pogled iz kafića na more i hotel na Verudeli preko puta je prelijep i još mi ni nakon ovih par godina kako sam stanovnik Pješčane, nije dosadio. A bude tu i zgodnog mladog svijeta pa je možda i to jedan od razloga.

U Batani često sretnemo nekog od poznatih. Danas je to bila Davorka, Sarajka, koja je u Pješčanu uvalu stigla tokom zadnjeg rata. Bude tu interesantnih priča a većina ih je vezana za događaje u ratu i život nakon toga. Danas nam je pričala kako su nakon izlaska iz Sarajevo završili u Pješčanoj gdje imaju veliki lijepi stan nedaleko od plaže. Ponekad nam se pridruži Katja, Čehinja, koja je iz Čehoslovačke izbjegla u Njemačku za vrijeme SSSR-a a sada u Pješčanoj rentira apartman preko cijele godine pa dolazi i odlazi kako joj se ćefne. Od nje smo saznali mnogo o životu pod Rusima i sudbinama običnog svijeta koji je spas tražio bježeći iz vlastite države jer im je pod Rusima bilo tako dobro da je svaka neizvjesnost bila bolja. Svaka sličnost s nama je slučajna.

Nakon kavice vraćam se u stan da se presvučem, pa na „moju“ plažu. Turisti su uglavnom otišli i sada je pravi raj za nas domaće. Danas je bio posebno lijep dan. Temperatura oko 24 stepena, nigdje oblačka, more bistro, još uvijek prijatno za kupanje, u vodi gotovo nikoga. Dok se izležavam na blagom septembarskom suncu često se sjetim Olivera i njegovog Galeba. Lipo mi je, lipo mi je, na lažini suvoj ležat, na osami blizu mora, nad pučinom tebe gledat… Nije da je sve baš ovako kako stihovi kažu, ležim na prostirci za plažu raširenoj na sitnom šljunku, oko mene ima par turista ali su podaleko a danas nisam vidio ni jednog galeba, ali nije ni tako daleko od istine. Da nije ručka, koji je Nera nakon plaže otišla pripremiti, ostao bih tako do večeri, ali jesti se mora.

S plaže sam se vraćam oko pola pet. Ručak je spreman, ručali smo a onda sam ja morao odraditi svoj dio posla. Čišćenje posuđa i slaganje u mašinu za pranje. Nakon toga upalim TV, odem na youtube da pogledam golove, neki kratki dokumentarac, prijenos cirkusa u Srbiji… Nađe se tu svega i svačega i nikad nije dosadno. I laptop je pri ruci da prelistam novosti.

Pogled sa šetnice u predvečerje

Nera u sedam ode na jogu u istu salu gdje igram stolni tenis a nakon joge pade šetnja šetnicom i marinom. U stan se vratismo oko devet. Večeras se igraju utakmice UEFA Championship Leage pa je daljinski u mojim rukama. Inače bi Nera našla neki dobar film na Netflixu ili Amazon Primetime-u a ja bih se zabavio laptopom.

Na spavanje odoh negdje pred ponoć.

Naporan dan, nema šta. Nije nam lako, al' mora se. Često se pred san sjetim riječi jedne od članica komisija iz Prostorne* koja je sredinom devedesettreće došla da provjeri stan prije našeg odlaska iz rodnog grada: „Blago vama, vi odoste a mi moramo ostati.“

----

*OOUR Prostorna tehnika, RO Profesionalna elektronika, SOUR Rudi Čajavec

Novi Komentari i linkovi

Elvir Smailagić - Cirkus

Elvir Smailagić - Pješčana uvala

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Cirkus

Preuzeto iz Nezavisnih novina

U neka davna vremena dok sam bio dječarac u grad bi znao navratiti cirkus. Nije to bilo baš često pa je dolazak cirkusa u grad privlačio običan svijet, posebno ako je bilo nešto zanimljivo za vidjeti.

Sjećam se jednog, neke davne godine, koji je svoje šatre razapeo na igralištu kod zgrade Partizana koji se sada zove Sokolski dom. Cirkus je bio talijanski, ne baš prevelik ali se tu moglo naći za svakog po nešto. Sjećam se da sam nešto malo novca potrošio na nabacivanje krugova na boce raznog pića (ko nabije, taj dobije), a najviše na vozanju električnim autićem, uživajući pri svakom sudaru s nekim od drugih „vozača“, posebno ako bi ga sudar izbacio iz sjedala.

Slično je bilo i jedne druge godine kada se cirkus smjestio ispod tvrđave Kastel. Tog dana mi je društvo pravio dječačić iz komšiluka jer su me njegovi roditelji zamolili da ga povedem kako bi se sa mnom provozao u električnom autiću jer on nogama nije mogao doseći do pedale za gas. A netko je uz to morao i da pazi da ne bi kojim slučajem ispao iz auta jer je glavna fora vožnje bili da se napravi sudar, i to tako da se drugi vozač iznenadi i po mogućnosti izbaci iz sjedala. Roditelji dječačića su bili imućniji pa sam se s novcem koji su mi dali za vožnju dobro navozao i izsudarao a sve na veliku radost mog malog komšije.

Na Kastelu sam se jednom vozio i na ringišpilu, onom sa sjedalima zakačenim na lance, koja bi se, kada bi ringišpil postigao punu brzinu, vrtili visoko iznad zemlje. Mnogi su uživali u ovim vožnjama a meni je ova jedna bila dovoljna za sva vremena. Nakon završetka vožnje sam jedno vrijeme glavinjao, pokušavajući da povratim ravnotežu jer mi se zbog vožnje sve vrtjelo u glavi. Bilo je to moje jedino iskustvo vožnje ringišpilom i nikada više nisam ni pomislio da to ponovo učinim.

U Banja Luku su cirkusi dolazili i kasnije a tako je i u ovo poratno doba kada se cirkusija gotovo svakodnevno, na radost ondašnjeg pučanstva. I sam sam jednom bio u prilici da osjetim tu atmosferu, ni kriv ni dužan.

Sjećam se kada sam se jedne godine, pri posjeti rodnom gradu, našao u blizini zgrade nekadašnje SDK (Službe društvenog knjigovodstva, koja je uz dosta novca renovirana i pretvorena u palatu predsjednika manjeg blentiteta), ugledao par uniformiranih osoba kako niz stepenice prostiru crveni tepih. Bila je to cirkuska predstava za ondašnji narod a sve u režiji onih na vlasti kako bi pokazali običnom puku koliko su važni. Istina je da nisam primijetio da je bilo puno publike ali eto program se odvijao svojim tokom bez obzira na tu činjenicu.

Cirkus je u gradu za vrijeme svakog zasjedanja narodne skupštine manjeg blentiteta. Njima ni vrhunske engleske komedije koje smo nekada gutali nisu ravne. A posebno je zabavno kada se za govornicom nađe diplomirani mesar iz Bakinaca (na jednoj od sjednica čak saznah da je pao u prvom razredu Poljoprivredne škole a kasnije, valjda na osnovu dobro utvrđenog gradiva čak završio fakultet političkih nauka). Iz njegovih nastupa se na prvi pogled primjećuje da na fakultetu nije traćio vrijeme i da je gradivo odlično savladao.

Ima tu i drugih cirkusanata pa je zabava za narod potpuna. Moram priznati da sam čak postao ovisan od ove vrste cirkusa pa jedva čekam da se najavi neka nova sjednica. A njih, hvala Bogu, ne fali jer cirkusanti, na čelu s onim glavnim, stalno pronalaze neke nove razloge da narod razvesele.

Preuzeto iz Nezavisnih ovina

Vidim da je u grad cirkus stigao i danas. U banjalučkom naselju Česmi se održava „Krajiška Guča i kotlićijada“. Glavni organizator još jedan od poznatih cirkusanata, Vlado Đajić, predsjednik gradskog odbora SNSD-a. Na osnovu video klipova s prošlogodišnje kotlićijade koje sam imao prilike vidjeti, cirkuska atmosfera je potpuna, naročito kada se tu nađe pokoja „umjetnica“ dovedena iz bratske Srbije.

A ni sutra neće proći bez cirkuske predstave. Glavni organizator isti. Valjda mu je to glavni  posao jer više ga je na raznoraznim cirkuskim predstavama nego na Paprikovcu gdje mu je radno mjesto. Glavni organizator poziva narod da se sutra u 15 sati okupi ispred one iste palate koju sam spomenuo ranije, povodom dana srpskog jedinstva, i još koječega, a glavni događaj će biti isticanje zastave dužine čitavih 120 metara.

Bit će to zaista vrhunac (cirkuske) predstave koje vlasti organiziraju za svoj narod. A narod se na takve predstave pali, ili možda glavinja, kao što sam ja glavinjao poslije vožnje ringišpilom neke davne godine prošlog stoljeća, 

P.S. - evo malo atmosfere sa današnjeg druženja za one koji nisu imali priliku da lično prisustvuju.

Bosanski lonac

 

Dok sam prelistavao albume sa slikama da pronađem fotografije s Krka kao podlogu za prilog o Česima, „naletio“ sam na puno fotografija iz onog „mračnog“ doba kada smo svakog ljeta išli na more uprkos što smo živjeli u „tamnici naroda“. Tako mi za oko zapadoše fotografije iz Orebića jednog davnog ljeta početkom osamdesetih prošlog stoljeća kada smo nas četiri familije odlučile da ljetujemo zajedno. Ne sjećam se ko je i zašto predložio Orebić ali to je manje važno za ovu priču.

Ekipa na plaži

Na odmor smo išli sa Kušmićima, Žiškama i familijom Lončarski. Do Orebića smo se vozili prilično dugo jer nismo svi imali neka dobra auta. Cvijo i ja smo vozili fiću, Ferid malo starijeg Opela a za Eku se baš i ne sjećam ali smo svi stigli do odredišta bez problema. Nisam siguran ni kako smo našli smještaj. Nije tada bilo Booking.com-a i drugih Internet portala koji se sada koriste za rezerviranje smještaja ali smo se lijepo smjestili. Tri familije su bile smještene u jednoj kući, samo su Goga, Cvijo i sin im Marko smještaj našli u komšiluku.

Svaki dan se išlo na plažu koja baš i nije bila tako blizu smještaja ali nam to nije smetalo. Večeri bi provodili zajedno, u priči i laganom pijuckanju, obično kod nas u dvorištu, dok su se djeca bezbrižno igrala. Često se ručalo zajedno. Obično bi jedna ili dvije domaćice odlazile ranije s plaže da pripreme ručak a kasnije bi se i mi vraćali pa bi zajedno ručavali u vrtu kuće u kojoj smo našli smještaj.

Priprema ručka je bila ustaljena praksa sve dok jednog dana neko ne predloži da se ponese Pretis express lonac i sve što je potrebno za bosanski lonac pa da se na plaži naloži vatra i ručak pristavi kako neke od žena ne bi morale svaki dan prekidati sunčanje i kupanje da nas nahrane. Ideja i nije bila loša a i niko od nas nije pomislio da bi zbog toga mogli imati problema. Nismo razmišljali na mogućnost da vatra nepažnjom može izmaći kontroli i zahvatiti obližnje žbunje i izazvati požar koji se ovih godina dešavaju svakog ljeta.

Sjećam se da se nisam baš petljao oko pripreme ručka jer me je bilo sramota ali bilo je među nama i onih koji u tome nisu vidjeli ništa neobično. I vatra se naloži, bosanski lonac „posloži“ kako se to kod nas radi i ručak se poče krčkati.

I sve bi bilo manje upadljivo, jer se lonac nalazio podalje od plaže, do trenutku kada lonac poče pištati, kako je to i normalno za Pretisov lonac. Tek tada su ostali kupači primijetili o čemu se radi ali niko nam nije prišao da nas opomene da to ne smijemo raditi. Bila su to neka druga vremena kada smo živjeli u društvu u kojem su mnoge stvari bile dozvoljene koje su sada kažnjive.

Podmladak koji je sada u četrdesetim
Niko od njih ne živi u Banja Luci

Bilo kako bilo, jedva sam dočekao da se lonac skuha i da Pretis lonac prestane s pištanjem. Svi smo se okupili oko lonca i svako je čekao s tanjurom u ruci da dobije svoju porciju. Tanjure, pribor za jelo, salvete i kruh smo naravno ponijeli sa sobom tako da smo imali puni komfor. Istina je da na plaži nije bilo stolova ali nam to nije smetalo dok smo jeli pravi bosanski lonac skuhan na plaži u Orebiću jedne davne godine prije ovog zadnjeg rata. Dok smo  jeli s apetitom čuli smo komentare nekih od kupača. Uglavnom su nam zavidjeli a bilo je i onih koji su govorili da bi i oni voljeli da su se toga sjetili. A dok smo s tanjurima u ruci čekali da na nas dođe red, primijetili smo jednog dječkića kako se vrzma oko nas, valjda nadajući se da će i za njega nešto ostati.

Po završetku ručka smo nastavili s kupanjem a kućama smo se vratili predveče, mnogo kasnije nego što smo to radili ostalim danima.

Slike s Pretis loncem nema ali tu je mali roštilj koji je također stigao do Orebića

Bilo je to jedno lijepo ljetovanje kojega se rado sjećamo i u ovim danima kada nam je sve pri ruci. Bili su to dani kada smo mislili da će tako biti vječno ali nas kasniji događaji uvjeriše da sve nije onako kako čovjek misli i da uvijek ima onih koji imaju drugačije planove.

Bilo jednom

 

Na plaži u Njivicama
Co, Ferid i Srđo

Na naše dvije plaže ove godine gužva. Turista sa svih strana a ako je suditi po onome što čujemo na plaži i po registarskim tablicama, pored Slovenaca, Austrijanaca i Nijemaca, mnogo je svijeta iz zemalja nekadašnjeg Istočnog bloka, kako su se zvale države pod kontrolom Sovjetskog Saveza. Pored Čeha, Poljaka i Mađara, ima tu dosta i Ukrajinaca i Rusa koji se odmaraju na Jadranu dok na ratištu ginu mnogi uvučeni u njega voljom jednog od nekoliko idiota koji su sada na vlasti. Valjda im Istra svima odgovara, što zbog položaja, što zbog klime, što zbog okruženja koje se još uvijek odupire nasrtajima nacionalizma koji se ponovo budi. Ne smetaju im visoke cijene smještaja i hrane u restoranima o čemu se ovih dana često piše.

A nekada je to bilo sasvim drugačije.

Sjećam se jednog našeg ljetovanja u Njivicama na otoku Krku, tamo krajem sedamdesetih prošlog stoljeća. Marinkovići, Žiške i nas dvoje zakupili bungalove u neposrednoj blizini hotela Jadran. Kupali se na betoniranoj plaži hotela, gdje smo se i hranili. Bilo lijepo. Turista bilo dosta ali uglavnom iz naših krajeva. Odmah tu do nas na plaži je bila i jedna familija iz nekadašnje Čehoslovačke. Otac i mati i kćerka Jana koju je Srđo, a on je oduvijek bio taj koji je lako uspostavljao kontakt s ljepšim polom, uključio u naše igranje picigina. Preko Jane smo upoznali njene roditelje i tako kroz priču saznali kako su te godine dobili dozvolu da idu na odmor izvan države i kako su to iskoristili da dođu na Jadran da uživaju u toplom moru, lijepoj prirodi i mirnom životu.

Na balkonu našeg bungalova
Nera, Srđo i Jasna

Česi su, kada smo ih prvi put vidjeli na plaži, imali dosta opreme za ljetovanje, od ležaljki za plažu, lijepih zračnih dušeka, do stolica na sklapanje, za razliku od nas za koje je to bio luksuz, iako smo svi bili zaposleni. A u to vrijeme u našim trgovinama i nije bilo nekog velikog izbora opreme za plažu. Mi smo se zadovoljavali peškirima prostrtim na betoniranu plažu, dok su se Česi izležavali na udobnim ležaljkama.

Kako je vrijeme prolazilo, primijetili smo da Česi na plažu donose sve manje opreme. Prvo su nestale stolice na rasklapanje, pa onda dušeci. Pomislili smo da im je dosadilo donositi svu opremu koju su imali svaki dan na plažu a onda smo primijetili da neku opremu više uopće ne donose. Nismo puno razmišljali o tome a istinu o čemu se radi smo saznali uskoro, kada smo ih, opet na Srđinu inicijativu, pozvali na večeru u restoran hotela. Nije da smo imali novca za bacanje ali smo si to ipak mogli priuštiti za razliku od Čeha koji bi često nešto prezalogajili na plaži, na brzinu, a u restoran hotela uopće nisu svraćali.   

To veče smo se lijepo družili u restoranu uz samu obalu, dobro jeli i popili, a usput i saznali neke stvari koje nam baš i nisu bile poznate. Ranije smo čuli neke priče kako se živi u zemljama Ističnog bloka, onim pod čvrstom rukom Sovjetskog Saveza, ali nikada nismo bili u prilici da o tome nešto čujemo iz prve ruke. Te večeri su nam naši gosti ispričali kako je život u Čehoslovačkoj težak, kako malo zarađuju iako imaju dobre poslove (Janini roditelji su bili visoko obrazovane osobe), i kako putovati ne mogu kada požele već da za put u inostranstvo moraju tražiti odobrenje na koje se čeka par godina. Čak i onda kada dobiju dozvolu da putuju, kod kuće uvijek mora ostati barem jedan član familije kao neka vrsta taoca. Ta osoba je bila garancija da će se familija vratiti jer je vlast pretpostavljala da će onima koji su otputovali biti teško da ostave bliskog člana familije kod kuće bojeći se za njegovu sudbinu. Saznali smo i da im oprema za plažu omogućuje da na ljetovanju ostanu duže i da su je i donijeli da bi je prodali domaćinima koji takve opreme nisu imali.

Slijedećih dana Česi su ostali bez sve opreme koju su donijeli pa su se, kao i mi, sunčali na peškirima.

Prošlo je od tih dana mnogo godina. Čehoslovačka se mirnim putem raspala, Česi i Slovaci su se dogovorili da je tako za njih najbolje, a kod nas je buknuo rat koji je odnio mnoge živote i rastjerao nas po cijelom svijetu. U godinama poslije raspada, i Češka i Slovačka su postale članice Evropske unije a kod nas u Bosni tihi rat još uvijek traje, a nije nemoguće da će se ratne sjekire ponovo iskopati. Mi opet ljetujemo zajedno ali ne dolazimo iz rodnog grad, već nas ima sa svih strana. Naše malo mjesto je puno Čeha (nešto manje ima Slovaka), dolaze u dobrim autima, večeravaju u restoranima a opremu za plažu ne prodaju jer imaju dovoljno novca da uživaju u Jadranu koliko im je volja. Ponekad zakupljuju apartmane po mjesec-dva (jedna naša poznanica Čehinja ga rentira cijelu godinu iako u njemu boravi samo par mjeseci), a ima i sve više onih koji su apartmane kupili pa ih koriste kada ih je volja, a ostalo vrijeme ih rentiraju drugima. U isto vrijeme naš običan svijet teško sastavlja kraj s krajem i pita se zašto je to tako.

Šta je to u glavama našeg svijeta što je uticalo da se dese tako velike promjene u relativno kratkom roku je teško dokučiti. Ali, tako je kako je, i male su šanse da ćemo ikada doći pameti. Vremena kada smo sažaljevali turiste koji su nam dolazili iz istočne Evrope su davno prošla i ostaje nam samo da se sjećamo kako je to nekada bilo.