Buje

 

Siguran sam da se većina iz moje generacije sjeća preduzeća Digitron iz Buja. Preduzeće, osnovano 1970., je bilo prvi proizvođač kalkulatora u Jugoslaviji što je u ono doba bio veliki tehnološki iskorak kako za regiju tako i za bivšu nam domovinu. Koliki značaj je proizvod iz Buja imao za sve nas govori činjenica da smo sve kalkulatore zvali digitronima ma ko ih proizvodio a vjerujem da ima još onih koji ih tako zovu.

Preduzeća Digitron sam se sjetio prilikom nedavne posjete Bujama, tom malom mjestu na brdašcu u sjevernom dijelu Istre. Do Buja smo skoknuli prije par dana slijedeći onu poznatu parolu iz naše mladosti „Upoznaj domovinu da bi je više volio“. Mladost je davno prošla ali neke stvari ne treba zaboraviti ni u godinama kada nam baš i nije putovati. Obilazak Buja smo isplanirali unaprijed jer smo znali da će dan biti lijep a od Pule to Buja nam treba manje od sat vremena.

Stari dio Buja je smješten na brežuljku kao što je to slučaj s većinom istarskih gradića dok je novi dio grada, koji uključuje i industrijske građevine, smješten u njegovom podnožju. Obišli smo, naravno, samo stari dio grada jer onaj novi je isti kao i u svakom drugom gradu a to nam nije posebno privlačno.

Grad je nastao na temeljima naseobine još iz rimskog doba i imao je burnu historiju. Jedno vrijeme je bio dio Republike Venecije, nakon toga je pripadao Austriji, pa Francuskoj, pa ponovo Austriji, pa onda Italiji, da bi nakon drugog svjetskog rata pripao Jugoslaviji, odnosno danas Hrvatskoj. Prepun je uskih kamenih ulica s kamenim kućama od kojih je većina u lošem stanju. Kada bi država imala više novaca ili kada bi bilo više interesa za njihovu obnovu (novaca možda i ima ali ga u državama nastalim raspadom Jugoslavije kradu oni koji su se dokopali vlasti), bio bi to još jedan interesantan istarski gradić koji bi privlačio turiste u svoje staro gradsko jezgro. Ovako je, nažalost, tek poneka stara kuća adaptirana dok su mnoge napuštene i u ruševnom stanju.

Šetajući uskim kamenim ulicama pronašli smo i kuću naših prijatelja iz Pittsburgha koji su staru kuću koja je njihovo vlasništvo adaptirali s planovima da se u nju presele nakon što završe radni vijek u zemlji koja više nije ono što je nekada bila. Bilo bi nam drago da im se želja ostvari iako je do tog trenutka ostalo još dosta vremena a došla su neka gadna vremena kada čovjek ne zna šta svaki novi dan nosi.

Za razliku od uskih kamenih ulica i trgova starog dijel grada, najveći dio glavne ulice je obnovljen i izgleda jako lijepo, posebno na prekrasnom sunčanom danu kakav je bio na dan naše posjete. Prošetali smo glavnom ulicom sve do njenog početka u podnožju brežuljka gdje smo na trgu zapazili spomenik palim borcima narodno oslobodilačkog rata i žrtvama fašizma što je u ovo doba kada fašizam ponovo diže glavu lijepo vidjeti jer budi nada da još ima onih koji razumiju o kakvom se zlu radi. Na istom trgu smo na maloj terasi restorana ugledali ljubitelje vina kako uživaju na kasno jesenskom suncu koje je u ovo doba dragocjeno.

Vratili smo se glavnom ulicom do parkinga na drugoj strani brežuljka odakle smo se zaputili prema moru udaljenom nekih desetak kilometara. Bilo nam je drago da smo se upoznali sa još jednim istarskim gradom o kojem smo nekada slušali i čitali ali ga nismo imali priliku ranije posjetiti.

Prvi kalkulator iz Digitrona

Godišnjica

 

Ovih dana u gradskoj kavani Pula

Slučajno sam pogledao datum prvog objavljenog priloga na blogu i primijetih da je prošlo punih 20 godina od dana kada sam pokušao da povežem prijatelje, poznanike i bivše sugrađane razasute po cijelom svijetu gdje su se našli kao rezultat etničkog čišćenja u našem gradu. Od tog dana je proteklo mnogo vode ispod gradskog mosta, desilo se mnogo toga, svijet se promijenio a ni blog nije ostao imun na to.

U početku su to bili kratki prilozi s jednom fotografijom iz mojih albuma, obično o nekom lijepom druženju, uz malo teksta a kasnije su prilozi postali duži, ponekad s više fotografija i s komentarima koji su mu davali posebnu draž. Još interesantnije je postalo kada su se na blog počeli javljati njegovi posjetioci s mnogim zanimljivim temama. Tako smo, prije pojave facebooka, saznavali o sudbinama nama nekad poznatih osoba koje je rat razdvojio i o kojima godinama nismo znali ništa. Bilo je i dosta priloga o gradu iz nekih lijepih starih vremena, a i onih iz novijeg doba kada nam je svaka fotografija dočaravala grad u kojem nas duže vremena nema, proslavljali smo rođendane, kako naše tako i naših potomaka, saznavali o sudbinama prognanika, putovali svijetom zajedno s autorima priloga, saznavali da nas je neko zauvijek napustio.

Bilo je i žestokih rasprava pa čak i razmišljanja o prestanku objavjivanja novih priloga ali je blog sve to preživio i još uvijek se ponešto novo objavi, istina ne tako često kao u njegovim prvim danima.

Tokom vremena se broj autora priloga smanjivao da bi se sve vratilo na njegov početak. Neki od redovitih autora su se umorili, neki naljutili, a nekoliko ih, nažalost, više nije među nama. Tu prvenstveno mislim na Nadu Štefanac i Enisu Bahtijarević koje su nas prerano napustile. Blog je, naravno, zbog svega toga izgubio na svojoj privlačnosti i zanimljivosti ali još uvijek određeni broj posjetilaca redovito svrati da provjeri da li ima nešto novo. Evo upravo ovih zadnjih par dana primjećujem veliki broj posjeta što objašnjavam vjerojatnoćom da je neko novi „naletio na blog“ pa čita prilog nakon priloga jer se u ovih 20 godina nakupilo dosta toga što može privući pažnju nekoga ko je nekada živio u Banja Luci.

Veliki utjecaj na broj posjeta i odustajanje nekadašnjih autora priloga ima pojava digitalnih platformi, kao što je facebook, koje su omogućile da svako može objaviti fotografiju ili nešto napisati dok je u slučaju bloga ipak bilo potrebno neko znanje o digitalnim medijima. I sam provodim dosta vremena na facebooku prvenstveo da saznam gdje su i šta rade prijatelji i poznanici jer mi je to najlakši način komuniciranja.

Iako sam na blogu manje aktivan još uvijek nemam namjeru odustati. Nadam se da će uvijek biti zanimljivih tema o kojima bih želio nešto na pisati za one koje bi to moglo zanimati.

Naravno da bi mi bilo drago da se ponovo jave neki od autora koji su ranije bili aktivni, a i neki novi, jer sam siguran da bi to željeli i oni koji redovito navraćaju na ove stranice. Bilo kako bilo, blog će nastaviti da živi i nadam se da će uskoro dostići brojku od dva miliona posjetilaca, što i nije tako malo za nešto što je nastalo slučajno u glavi nekoga ko ni u snu nije mogao sanjati da će ga zadesiti sudbina koja ga je zadesila.

Baza

 

Ljeto je prošlo, nema više kupanja (15. novembra je bilo zadnje), dani su sve kraći, bliži se Nova godina. Ovu ćemo, izgleda, dočekati i Istri jer nam se u USA ne ide zbog sranja koje je počelo novembra prošle godine. Prateći šta se tamo dešava, a isto tako u Srbiji, Bosni, pa i u Hrvatskoj, da ne spominjem Ukrajinu i Gazu, svako normalan se mora zapitati kuda ide ovaj svijet. Ako svemu dodamo AI (umjetnu inteligenciju) i njen utjecaj na svako živo čeljade na zemlji, budućnost mlađih generacija nije ružičasta. Sreća pa sam u godinama kada se ne planira dugoročno pa nam je ovih dana glavni problem da uhvatimo lijepo vrijeme kako bi mogli popiti naša makijata. A bez makijata ne može proći niti jedan dan, čak i kada pada kiša. Ritual je to koji smo započeli dolaskom u Istru i koji ponavaljamo svaki božji dan.

Prvi dvije godine kafić Yes je bio naša baza. Kafić ima veliku terasu s koje se pruža pogled na naš zaliv i kada se uz to dodaju zrake sunca koje je obasjavaju negdje od podne pa narednih dva-tri sata, čovjek ne treba tražiti ništa više.

Prošle godine Yes smo zamijenili kafićem Dolce zbog vlasnika Igora i odlične kave. Igor je pokušao prošle godine držati kafić, čija je mala terasa smještena uz more, otvorenim tokom zime a mi smo mu bili podrška iako ponekad, upravo zbog blizine mora, nije bilo baš prijatno. Gostiju nije bilo puno ali smo imali osjećaj da naše prisustvo privuče poneke od šetača kojih u Pješčanoj uvali ima uvijek, čak i kad vrijeme nije najljepše.

Ove godine smo odabrali novu bazu. Igor se iz kafića Dolce preselio u prostorije nekadašnjeg bistroa Viola koji je nazvao El Brutale, a s njim smo se preselili i mi. El Brutale se nalazi odmah do kafića Yes a pored male bašte u nivou ulice ima i terasu s koje se pruža lijep pogled na zaliv. Prva makijata u novoj bazi su „pala“ a nadam se da će ih biti još dosta jer u našem malom mistu tokom zime ima dosta sunčanih dana pa se kavica može piti na vani i kada se temperatura spusti na 7-8 stepeni.

Trilogija

 

Gledajući televizijske serije snimljene u Banja Luci pitao sam se koliko ima istine u njihovom prikazu života u gradu i okolini jer u njima ima toliko ružnoga da gledatelj stiče utisak da su scenarista i redatelj možda malo pretjerali. Istina je da su vijesti o korupciji, kriminalu i drogi  česte ali teško mi je da povjerujem da se društvo toliko srozalo od vremena u kojem sam živio u gradu. Posebno me to iznenađuje za grad Banja Luku i manji blentitet jer su planeri iz Beograda ostvarili svoje planove, potpuno ga etnički očistili, pa nema nas koji nismo valjali i ne možemo biti okrivljeni za ono što se tamo sada dešava.

Uz to, grad i blentitet su prepuni crkava što bi trebalo značiti da su većina njegovih građana vjernici a oni se, kao što znamo, pridržavaju božijih zapovijedi a svi znamo koje su.

I u naše vrijeme je bilo krađa i drugog kriminala, ponekad se nešto saznalo i o drogi ali sve je to bilo zanemarivo u odnosu šta se danas tamo događa.

U serijama Koža, Meso i Kosti (baš nešto ružna imena), posebno mjesto zauzimaju događaji vezani za ubistva i drogu u koju su uključeni svi, od običnog svijeta, do novokomponiranih tajkuna, uključujući političare. Serije sam gledao sa zanimanjem a pretjerivanja kojima su autori pribjegli sam objašnjavao njihovom želju da privuku što više gledalaca jer to je ono što današnje generacije traže.

I sve bi ostalo na tome da prije neki dan ne ugledah video klip u kojem „glavnu ulogu igra“ doktor Vlado Đajić, direktor Univerzitetskog kliničkog centra, profesor na Medicinskom fakultetu i predsjednik gradskog odbora SNSD-a Banja Luke. Ta osoba vrijedna poštovanja i povjerenja, jer ne može baš svako zaslužiti sve te funkcije, snimljen je u „zanimljivom“ razgovoru s presuđenim kriminalcem koji mu je na radno mjesto donio povelik paket droge u vrijednosti od, kako doktorov „poslovni partner“ reče, 40 hiljada Eura. Doktor, koji se nije bunio što mu je droga donesena već što se radi o većoj cifri od dogovorene (a dogovoreno je „samo“ 30 hiljada Eura), je pokušao ubijediti „poslovniog partnera“ da mu toliko droge ne treba, da je vrati ali mu „poslovni partner“ objasni da to nije pametno činiti jer s onima s kojima se droga dila nema puno priče. Uz to doda da će on višak lako prodati, ako doktoru ne treba toliko, a ako hoće da je vrati da to uradi sam. Pa još doda da je on već sve dogovorio s „interventnom“, spominje i neku „malu“.

Da na snimku nije dr Đajić pomislio bih da gledam jednu od gore navedenih serija ali ne bi tako. Svojim očima vidim i čujem kako dr Đajić, profesor i visoko pozicionirani član vladajuće stranke dila drogu! Nisam mogao povjerovati onom što vidim, niti mi je to bilo logično. S funkcijama koje dr Đajić obnaša siguran sam da dobro zarađuje a na snimku mi baš nije ni izgledao kao neko ko se snalazi u tim poslovima. Njegove reakcije nisu bile reakcije osobe koja je ušla u zatvoreni krug biznisa s drogom iz kojeg se teško neko može izvući bez ozbiljnijih posljedica.

Malo više svjetla na događaj je „bacio“ sadašnji gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković koji je u kasnijem obraćanju javnosti objasnio da je droga o kojoj se govori na video snimku trebala biti podmetnuta njemu ili njegovom bliskom saradniku kako bi ga se diskreditiralo jer je odavno trn u oku glavnog baje i njegovih. A to bajini poslušnici rade često, tražeći razne načine da onemoguće Draška da obavlja svoj posao kako bi izazvali nezadovoljstvo birača najvećeg grada manjeg blentiteta i otkazali mu povjerenje na slijedećim izborima.

Nije da mi se Draško i njegova politika sviđa ali prateći šta se u gradu zadnjih godina događa svakome je jasno da glavni baja nikako ne može preboljeti gubitak kontrole nad gradom i koristi sve moguće načine da ga vrati pod svoje okrilje. A Vlado Đajić je njegov glavni bojovnik koji se više puta blamirao svojim istupima po gradu a sve u cilju da ocrni Draška i njegove. Uz to je bio veoma uspješan u nastojanjima da grad još više poseljači, da ga pretvori u palanku u kojoj se održavaju skupovi na kojima pjevaljke pjevaju pod šatorima, trešte trube, krčkaju kotlići, događanja tipična za neku srbijansku palanku a ne za grad kakav je Banja Luka nekad bila i u kojem sam živio sve dok nisam morao otići.

Draškovo obraćanje odjednom posloži stvari na svoje mjesto. Dr Đajić nije ugovorio drogu kako bi je rasturao po gradu već mu je to bio radni zadatak. Droga je bila potrebna da se podmetne Drašku kako bi na osnovu toga bio optužen za njegovu umiješanost u poslove trgovinom drogom što bi mu bio kraj političke karijere. I naravno, završio bi u zatvoru kao što se to u svakoj normalnoj državi dešava. Dr Đajić je za taj posao od onih koji odlučuju o svemu dobio 30 Eura a njegov „poslovni partner“ ga je iznenadio kada mu je za isporučenu robu tražio više. Ne vjerujem da dr Đajić ima pojma koliko isporučena količina košta na tržištu droge već pretpostavljam da se „poslovni partner“ „ugradio“ u cijenu jer je znao da ima posla s amaterom. Poznati su to maniri u poslovima takve vrste. Svako u lancu se „ugrađuje“ a krajnji kupac sve to plaća.

Nakon objave klipa, glavni baja odmah reagira jer ga je objava video klipa našla nespremnog pa u kratkom vremenu nije mogao naći opravdanje za ono što je sav svijet vidio. Dr Đajić se ekspresno smjenjuje s mjesta direktora UKC-a i predsjednika gradskog odbora SNSD-a. Na to dr  Đajić izjavljuje da mu je sve podmetnuto, da mu je drago da više nema obaveza koje su mu ionako nametnute i koje su mu oduzimale puno vremena, da će se sada posvetiti svom poslu doktora i profesora!

Kasnije se oglasio MUP s kratkom izjavom da je dr Đajić priveden u MUP i da je saslušan. Začudo, u njihovom oglašavanju nema ni riječi o doktorovom "poslovnom partneru".

I to je sve. Nigdje ozbiljnijih osuda iz vladajuće stranke, nigdje istražnog zatvora. Čak nisam čuo ni izjavu mog bivšeg komšije Mazalice koji je glavni glasnogovornik stranke na vlasti i koji za sve ima objašnjenje. A bilo je i onih koji su stali u obranu dr Đajića. Među prvima je predsjednik skupštine manjeg blentiteta koji još uvijek nije odgovarao za svoju ulogu u etničkom čišćenju grada.

Da bi stvari postale još bizarnije, pojavila se vijest da se cijeli događaj desio još prije 10 mjeseci, da je dr Đajić tada saslušan ali da ništa nakon toga nije poduzeto. I dalje je obavljao svoje funkcije i predavao studentima na fakultetu.

Ali stvari se tu ne završavaju.

Slijedećeg dana dr Đajić se pojavljuje na predizbornom skupu SNSD-a na Laušu. Tu ga oduševljeni narod dočekuje aplauzima a on im uzvraća s podignuta tri prsta i krsti se, kao da ulazi u crkvu a ne u salu gdje se održava politički skup. Valjda je danas takav običaj. I još se nakon toga slika sa sadašnjim ministrom pravde i bivšim ministrom unutrašnjih poslova a sadašnjim kandidatom za predsjednika manjeg blentiteta. A taj kandidat za predsjednika je bio ministar unutrašnjih poslova upravo u periodu kada se susret između Đajića i dilera dogodio, ako je informacija koja se naknadno pojavila tačna.

Poslije svega što se u kancelariji dr Đajića i nakon toga dešavalo narod manjeg blentiteta bira Sinišu Karana za svog predsjednika.

Da sam nešto ovako gledao u nekoj od gore navedenih serija definitivno bih zaključio da su autori zaista pretjerali i da imaju prebujnu maštu. Ali to je stvarnost grada i dijela države u kojoj sam se rodio i proživio najduži period svoga života.

Noć u Lisabonu

U ona prijeratna vremena bio sam veliki ljubitelj knjige, kupovao ih za novac koji sam zarađivao od svirke, bio član Kluba 42 kojeg je izdavačka kuća Naprijed osmislila i uspješno vodila na radost onih koje je pisana riječ privlačila. Čak sam kao jedan od prvih 42 člana kluba išao na nagradno putovanje autobusom kroz Sloveniju i Italiju koje je organizirao Naprijed. Bio sam najmlađi član kluba a na putovanju smo stigli i do Venecije koju sam ponovo posjetio tek prošle godine iako mi je sada na dohvat ruke.

Kupovao sam tih godina mnogo knjiga, cijele tomove, enciklopedije… I čitao ih. I ko zna koliko bi ta biblioteka rasla da ne dođe rat, da ne morasmo napustiti rodni grad, da ne završismo kao izbjeglice u najrazvijenijom zemlji svijeta. Sve ostavismo iza nas, pa tako i knjige, a u novom okruženju je želja za njihovom kupovinom nestala i više se nikada nije pojavila, čak ni sada kada je jasno da sam stigao u sredinu gdje ću dočekati sudbinu koja nas sviju čeka. Nasilni odlazak iz grada, gubitak svega što se godinama sticalo i rasturanje familije je zauvijek promijenilo odnos prema životu pa tako i prema kupovini i sakupljanju knjiga.  

Sve knjige koje sam kupovao sam pročitao, mnoge su me oduševile, a posebno su mi ostali u pamćenju romani Dostojevskog i pomišljam da u ove stare dane ponovo pročitam neke od njih.

O jednom romanu, koji u vrijeme kada sam ga čitao na mene nije ostavio poseban utisak, počeo sam razmišljati tek nedavno. Bila je to Noć u Lisabonu, Remarkovo djelo u kojem opisuje sudbinu dvojice izbjeglica koji se sreću u luci u Lisabonu, posljednjoj stanici pred bijeg u Ameriku. Remark opisuje očajnički pokušaj bijega iz Evrope pod nacističkom prijetnjom, gubitak svega osim nade.

U doba mladosti, studiranja, druženja s prijateljima, sviranja na igrankama, životi ljudi koji su morali ostaviti sve pred prijetnjama koje su ih stigle na mene nisu ostavljale poseban dojam. Bilo je to nešto što se dešavalo daleko od nas, od grada i države u kojoj sam rođen i u kojoj sam proveo sav svoj život. Nije se rađala ni najmanja pomisao da bi se tako nešto moglo dogoditi kod nas, da bih jednog dana i sam mogao postati izbjeglica i da ću se naći u situaciji da tražim mjesto pod suncem pod kojim ću se skratiti.

A desilo se upravo to.

Napustili smo rodni grad pod naletom srpskog nacionalizma, dovedeni u situaciju da nemamo od čega da živimo, zabrinuti za svoje sudbine a posebno za sudbine djece. Stigli smo u Zagreb kao izbjeglice u kuću starije sestre koja je isti put prešla prije nas. Nekada udoban život u rodnom gradu, okruženi mnogobrojnom familijom i prijateljima, u vlastitom stanu, s dovoljno primanja zamijenili smo životom u nedovršenoj kući u predgrađu Zagreba koju je sestra uspjela zamjenom dobiti po njenom odlasku iz grada, bez ikakvih primanja, hraneći se od pomoći drugih. Dvosoban stan smo zamijenili jednom sobom koju smo dijelili sa sestrom, njenom unukom i rođakom iz Mostara. Tokom dana je bila lakše jer je vrijeme bilo lijepo pa smo mogli biti na vani ali su noći bile teške, što zbog ljetnih vrućina, što zbog komaraca od kojih se nismo mogli obraniti. A bilo nas je sedmoro u maloj sobi gdje je jedina ventilacija bio otvoren prozor. Hrane je bilo dovoljno jer smo kao izbjeglice dobivali pomoć po koju je Nera odlazila gradskim prevozom, izbjegavajući poglede ostalih putnika jer je bilo očigledno o kome se radi. A grad, u koji smo ponekad odlazili, bio je pun izbjeglica iz Bosne i na svakom koraku smo sretali neko poznato lice.

Spas od spavanja u prepunoj sobi smo našli u nedovršenom potkrovlju kuće prepunom namještaja, bez ikakve izolacije, pokrivenom salonitom, s prozorima na kojima je umjesto stakla bila zategnuta plastična folija. Vrućinu i komarce nismo mogli izbjeći ali se lakše disalo jer smo bili sami.

Kada je postalo jasno da u Hrvatskoj nećemo moći ostati, počela je potraga za zemljom u koju bi se mogli odseliti. U ambasadama Danske i Nizozemske su nam odmah rekli da nemamo šanse, bolje nismo prošli ni u ambasadi Australije. Postojala je šansa da nas primi Kanada jer nam je jedan pripadnik kanadske vojske, koji je bio član međunarodnih snaga i kojeg smo upoznali jer je sestra, zajedno s rođakinjom iz Mostara, čistila prostorije UNPROFOR-a, obećao da će nam poslati garanciju da će se o nama brinuti godinu dana ali šanse nisu bile baš velike. Čak smo išli na prezentaciju neke organizacije koja je prezentirala proceduru za useljenje u Novi Zeland. Malo je nedostajalo da završimo u zemlji na drugoj strani zemaljske lopte i samo nam je sticaj okolnosti odredio sudbinu.

Jednog dana, dok smo lutali ulicama Zagreba sreli smo prijatelje iz Banja Luke. I oni su morali napustiti grad jer više u njemu nisu bili dobrodošli. Bili su u mješanom braku a takvi su bili posebno omrznuti od novih vlasti, a posebno njihova djeca. U državi koja je stvarana tražila se čista rasa, kao nekada u nacističkoj Njemačkoj. Rekoše nam da idu u Ameriku, da Amerika prima izbjeglice iz Bosne, da imamo veliku šansu jer smo iz Banja Luke i uz to u mješanom braku.

I tako završismo u Americi, u zemlji koja me nikada nije privlačila niti sam imao ikakvih želja da je posjetim. Ali bila je to možda posljedna šansa da počnemo novi život jer niko drugi nas nije želio.

Pittsburgh 1994. 
"Sretne" izbjeglice u dvorištu Consolata Missionaries

Naše izbjegličke dane nastavimo u Pittsburghu, gradu koji su za nas odabrali drugi. Poče nova borba za povratak u normalan život. Od prve tri sedmice u objektu katoličkih misionara koji nas lijepo primiše, preko godinu i pol dana života u zgradi u kojoj su živjeli oni s margina američkog života, do konačnog smještaja u vlastitu kuću u lijepom dijelu malog gradića u predgrađu Pittsburgha.

U početku nije bilo lako. Prvi posao dobih u maloj mesnici za pripremu sušenog mesa. Nera se zaposli u velikoj trgovini svega i svačega za minimalnu satnicu i tamo osta punu godinu dana. Ni auto nismo imali skoro godinu dana a bez njega je u Americi život gotovo nemoguć. Ali, bili smo izbjeglice koje nisu imale puno izbora i nismo se imali kome žaliti.

Bilo je dana kada nisam puno razmišljao o našoj sudbini ali je bilo i onih kada sam se osjećao bijedno.

Dva događaja su mi posebno ostala u sjećanju. Prvi, kada sam na sebe prevrnuo bačvu sa sukrvicom u kojoj su se odležavali komadi mesa za kraški vrat i tako mokar morao nazad autobusom, osjećajući na sebi poglede ostalih putnika koji su morali trpjeti neugodan miris koji se širio oko mene.

A najgore mi je bilo kada mi je jednog dana gazda dao metlu u ruke i poslao da pometem trotoar ispred mesnice i trgovine koja je s mesnicom činila cjelinu.

Izašao sam u hladni oktobarski dan da uradim ono što mi je naređeno. U Penn aveniji koja prolazi Strip Distriktom, u kojem se nalazila mesnica, je bilo dosta svijeta. Nije me bila sramota prolaznika, niti sam se sramio posla koji sam obavljao ali sam pomislio kako bi reagirali oni koji su me otjerali iz rodnog grada kada bi me vidjeli kako u Americi metem trotoar. Vjerojatno bi im bilo drago da me vide poniženog. A cijelog života sam živio pošteno i ničim nisam zaslužio takvu sudbinu. Od dobrom djeteta s kojim roditelji nikada nisu imali problema, osnovne škole u kojoj sam bio đak generacije, preko solidnog đaka u Tehnici, do diplome na Tehničkom fakultetu, posla u Naučno istraživačkom centru Profesionale, magisterija iz informatike, šefa specijaliziranog odjeljenja koje je osnovano na moju inicijativu i prema mojim zamislima, rada na računarima i instrumentima vrijednim desetine hiljada dolara, do privatnog biznisa kojeg sam započeo na nagovor zastupnika Hewlett-Packarda. Godine truda, školovanja i iskustva odjednom nisu imala nikakvu vrijednost. Svi moji pokušaji da u novoj sredini dobijem posao u struci su bili bezuspješni. Morao sam nešto raditi, ponuđen mi je posao u mesnici i nisam ga mogao odbiti. Da li ću ikada uspjeti naći nešto bolje nisam mogao znati. A sva moja greška je bila što mi roditelji nisu pripadali naciji koja je godinama planirala da zagospodari najvećim dijelom onoga što se nekada zvalo Jugoslavijom i mi smo joj za ostvarenje tog cilja bili na putu.

Srećom, par dana kasnije zatekla me poruka na telefonskoj sekretarici. Poziv na intervju za posao u računarskom centru Duquesne University. I sve je nakon toga bila ružna prošlost.

O mojoj sudbini kao izbjeglice tih dana nisam puno razmišljao. Nije mi padalo napamet da je izbjeglica uvijek bilo, da će ih biti, i da će mnogi godinama živjeti u nekom vakuumu između života kojim su ranije živjeli i onog kojem su se nadali. Nisam se sjetio Remarka i njegovih romana o sudbinama izbjeglicama sve do nedavno, gledajući i čitajući šta se ovih zadnjih desetak mjeseci događa u državi iz koje sam, na sreću izgleda na vrijeme otišao. Racije, maltretiranje, deportacije, bez poštivanja postojećih zakona jer je na vlast došao šljam kao što je to bilo kod nas početkom devedesetih. Isti kalup, pod drugim nazivom. Kod nas nacionalizam, u Americi rasizam.

Ako je suditi po onome šta se zadnjih godina događa i u kom pravcu svijet ide, malo kome se piše dobro. Lopovi će se bogatiti, običan svijet će nekako preživljavati a izbjeglice će tražiti svoje mjesto pod suncem u nadi da će ga jednog dana naći.

Travnik

Kroz Travnik sam prolazio više puta na putu za Mostar (čak sam jedno veče imao koncert s grupom Eight Band u gradskom Domu kulture) ali nikada nisam popio kavu na Plavim vodama ili pojeo Harijeve čevape. Kada smo poslije odlaska iz Banja Luke 93. dolazili u stari kraj (sada kao Amerikanci), uglavnom smo obilazio mjesta gdje nam živi rodbina pa Travnik opet nije bio na listi za posjetu. Tek prošle godine, kada smo u maju sa sinovom familijom putovao Bosnom, svratismo u ovaj stari vezirski grad. Prema našim planovima putevi su nam se razilazili upravo u Travniku: Davor je sa svojom familijom planirao da posjeti Srebrenicu i još neka mjesta u istočnoj Bosni a naš plan je bio da odemo do Mostara i Stoca i da se odatle vratimo nazad u Istru.

Kako prava turistička sezona još nije bila počela, relativno lako smo našli parking na malom privatnom parkingu u blizini travničke kule. Odatle smo se spustili do Plavih voda gdje smo potražili mjesto gdje ćemo popiti kavu. Dok sam pokušavao da kamerom uhvatim koji snimak  stiglo je nekoliko autobusa s turistima s Istoka. Velikom brzinom su zauzimali slobodne stolove i na kraju za nas nije ostao niti jedan. Uz to su stvarali buku i od uživanja u kavi, žuboru nemirne rječice i lijepom ambijentu nije ostalo ništa. Pošto nismo planirali da se u Travniku zadržavamo duže, odlučili smo da kavu popijemo negdje drugdje.

Nakon obilaska Plavih voda na redu su došli ćevapi. Prije polaska sam slučajno gledao video zapis momka koji je obilazio par gradova u Bosni i ocjenjivao ćevape u nekoliko ćevabdžinica. U Banja Luci je probao ćevape u Banjalučanki, u Travnik Harijeve a u Sarajevo je posjetio dvije. Po njegovom mišljenju Harijevi ćevapi su bili najbolji pa kako smo se našli u Travniku morali smo ih probati. A i unuke su nam veliki ljubitelji ćevapa i nije bilo šanse da prođemo pored ćevabdžinice a da ih one ne probaju.

I kod Harija je bila gužva, svi stolovi uz rječicu su bili zauzeti pa smo se morali zadovoljiti jednim u blizini ulice. Bilo je očigledno da Hariju posao odlično ide jer su konobari spadali s nogu kako bi poslužili sve koji su čekali da okušaju te poznate ćevape.

Kako naše unuke vole ćevape, a na svojim putovanjima po Hrvatskoj i Bosni probale su ih na više mjesta, zanimalo nas je kako će ih one ocijeniti. Posebno nas je zanimalo mišljenje mlađe, Suade, jer smo primijetili da ona vrlo često komentira ono što jede. Prošle godine, kada joj je nana pripremila šniclu s pire krompirom, rekla je da je odlična. A kada ju je tata pitao šta nije dobro kada on napravi šniclu, rekla je da je i njegova dobra ali da on ne zna napraviti umak kao nana. Jer, kod nane je, malo, malo tražila još umaka koji bi rasporedila po šnicli i krompiru, baš kao pravi gurman.

Kada sam je zapitao „Koji su ti ćevapi bolji, ovi ovdje ili oni u Banja Luci?“, kao iz topa je odgovorila: „Oni u Banja Luci“. Tu više nije bilo mjesta za raspravu. A u Banja Luci je ćevape jela u ćevabdžinici Pod lipom preko puta MUP-a.

Poslije ćevapa smo prošetali do šarene džamije, vratili se nazad kroz staru čaršiju pa onda nazad uzbrdo prema tvrđavi i mjestu gdje smo parkirali auta. Kave smo popili na terasi hotela u blizini tvrđave. Podne je odavno prošlo pa nismo imali vremena da je obiđemo. Nas je čekao put do Mostara a njih prema Istočnoj Bosni.

Novi Komentari i linkovi

Anonimni posjetilac - OOUR Mašinska obrada

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Meso

 

Ono što je ostalo od nekadašnje kavane Granada

Televiziju ljeti uopće ne gledam a kada prestane sezona kupanja pratim englesku premijer ligu, UEFA ligu šampiona te različite video klipove na YouTube gdje moram izdvojiti isječke iz emisija Zorana Kesića i prenose iz skupštine manjeg blentiteta. Dok za ono što radi Zoran Kesić zaslužuje sve pohvale za hrabrost (iako mu se emisija svrstava u žanr komedije), prenosi iz skupštine mi definitivno zamjenjuju nekadašnje popularne engleske humorističke serije jer ne vjerujem da se na redovnim TV kanalima može naći veća zabava od onoga što se tamo dešava. Vjerujem da su i najbolji autori humorističkih serija zavidni akterima izabranim da predstavlja narod s prostora u kojima sam nekada obitavao. Tu se baš lijepo ismijem iako bih trebao plakati zbog onoga što se dogodilo s društvom u cjelini a posebno s gradom u kojem sam rođen, proveo djetinjstvo i mladost, završio škole, zaposlio se, oženio i proveo više od pola života. Da je moguć toliki pad jednog društva u svim segmentima života normalnom čovjeku je teško povjerovati.

Nedavno mi YouTube kao prijedlog šta bi me moglo zanimati predloži nekoliko serija snimljenih u Banja Luci (Koža, Meso...) pa sada ponekad u kasne večeri pogledam o čemu nam novi filmski autori iz rodnog grada pričaju. Koliko je istine u tim novim filmskim uradcima ne znam ali vjerujem da sve nije izmišljeno znajući šta se u ovih zadnjih 30 godina od rata u gradu dešava.

Serija pod nazivom Meso, čiju sam prvu epizodu upravo odgledao, mi se u početku učinila zanimljivom ali nisam siguran da ću je odgledati do kraja zbog loše glume većine glumaca. I možda je ne bih ni spominjao da mi se mjesto gdje se većina radnje prve epizode odigrava ne učini poznatom. Kavana ili birtija, već kako ko više voli, čiji je vlasnik glavni lik u seriji, se nalazi uz željezničku prugu, a ja sam u gradu i okolini poznavao samo jednu takvu, i to u mom nekadašnjem komšiluku.

U Majstorića putu, u kući preko puta kuće u kojoj je živjela moja sestra, naš čovjek, Rasim, koji se vratio iz Španije, otvorio je kavanu pod nazivom Granada. Ime kavani je dao u čast supruge Španjolke i u početku je sam naziv kavane izazivao podozrenje lokalnih momaka ali je ona ubrzo postala mjesto gdje su se okupljali da uz piće rješavaju svjetske probleme, raspravljaju o svemiru, mijenjaju trenere jer ne znaju svoj posao… U Granadu sam ušao samo jednom davno prije „obrambeno-oslobodilačkog rata“ i u sjećanju mi je ostala lijepa bašta u kojoj je, za lijepog vremena, bilo prijatno sjesti. U Majstorića put sam zadnji put navratio krajem devedesetdruge kada sam pomagao da se sestrin namještaj natovari na kamion jer je, po izlasku iz grada, uspjela zamijeniti kuću s nekim Srbinom iz okoline Zagreba pa je dobila odobrenje da može prevesti svoju pokretnu imovinu. Put me više nije odveo u taj dio Budžaka i nisam imao pojma šta se poslije dešavalo s Granadom.

Zaintrigriran onim što sam vidio na TV sjetih se da mi Google Maps možda može pomoći da provjerim da li sam u pravu. I potvrdi se ono što sam pretpostavljao. Birtija iz serije je bivša Granada. Koristeći street view sam prepoznao objekat, detalje na fasadi, ogradu na prostranoj terasi, kuće preko puta kavane (čak i ograde ispred kuća su iste kao u seriji) i bilo mi je drago da me sjećanje nije iznevjerilo. U taj dio bivšeg komšiluka nisam kročio više od 30 godina a ipak sam ga prepoznao iako se grad za proteklih godina jako promijenio. Nikle su mnogobrojne nove ulice, čitava naselja i ponekad se nekadašnjim žiteljima grada, kada se nađu u gradu, učini da se nalaze negdje drugdje a ne Banja Luci u kojoj su živjeli sve do trenutka kada su bili prisiljeni da ga napuste.

Kada sam već, uz pomoć Google Maps, „svratio“ do Granade, odlučih da „obiđem“ i ostatak bivšeg komšiluka. „Prošetao“ sam malo Budžakom, onim poznatim ali i nepoznatim ulicama, i primijetio ogromne promjene.

Velika zgrada na imanju Josipovića

Na mjestu gdje se nalazila kuća mog kolege iz osnovne škole Peje Josipovića sada je izgrađena velika poluokrugla građevina. Kuće, koja je u doba moga djetinjstva bila jedna od novijih, više je nema. Srušena je kako bi neki građevinski tajkun izgradio veliki objekat jer mu se lokacija učinila pogodnom. Moj školski kolega je odmah po početku rata  „dobrovoljno“ otišao u Zagreb a brat mu je Drago završio u Kanadi.

Pravoslavna crkva izgrađena odmah uz moju
nekadašnju osnovnu školu

Nad osnovnom školom Ivan Goran Kovačić u kojoj sam proveo lijepih osam godina sada bdije dragi Bog, i to pravoslavni. Crkva je izgrađena uz samu školu da oni koji su se iznenada duhovno osvijestili ne bi morali pješačiti kao mi u naše doba kada nam je najbliža bogomolja bila ona na Patričevcu. Istina je da su samo katolici u to doba išli u crkvu a koji je razlog da i oni drugi nisu već je svima dobro poznato.

Na velikom imanju tetke i tetka, na lijevoj strani nekadašnje ulice Ivice Davida kada se od grada ide ka Zalužanima, je izgrađeno potpuno novo naselje, uz nekoliko trgovačkih objekata uz samu ulicu. A nekada su tu bile oranice na kojima su Škrobe uzgajale mnoge poljoprivredne proizvode od čijeg uzgoja su se izdržavali. Nikoga od Škroba, naravno, više nema tamo a da li su za ogromno imanje dobili kakvu oštetu ili im je ono jednostavno oduzeto nije mi poznato.

Veliko naselje izgrađeno na nekadašnjim njivama familije Škrobo

Svoju šetnju Budžakom sam završio u ulici Braće Podgornika, ispred kuće u kojoj sam živio skoro 30 godina, sve dok se nisam oženio. 

Kada sam zadnji put posjetio svoj nekadašnji komšiluk, cijelo imanje je bilo ograđeno visokim zidom pa se malo šta moglo vidjeti s ulice. U međuvremenu je zid srušen a kako se može vidjeti s ulice, u sredini nekada lijepog dvorišta se gradi novi stambeni objekat. Kako će taj veliki stambeni objekat, čiji je poster zalijepljen na dio zida koji nije srušen, stati u relativno usko a dugačko dvorište nije mi jasno. Primjećujem da su njegovi  temelji postavljeni uz samu ogradu koja naše bivše dvorište dijeli od dvorišta Stijakovića. U kući Stijakovića, ako je suditi po onome što se može vidjeti sa slike, još 

Dvorište u kojem sam odrastao.
Curice na slici od rata žive u Njemačkoj

uvijek neko živi ali će sadašnji domaćini, umjesto pogleda na nekada lijepo dvorište, ispred nosa imati ogroman stambeni objekat koji će im zakloniti i ono malo sunca što im je ostalo jer je s druge strane još prije rata izgrađeno veliko skladište nekog dobavljača voća i povrća. I komšije s druge strane, a nekada su to bile Šolaje koje su se sredinom šezdesetih doselili iz Vojvodine, nisu bolje sreće. Poznata je to taktika poslijeratnih građevinskih tajkuna koji na ovaj način prisiljavaju na prodaju one koji i dalje žele da žive na svom komadu zemlje na kojem su možda njihovi preci živjeli godinama. Izgleda da u ovo moderno, poslijeratno, demokratsko doba nema veze ko se kojem Bogu moli pa su svi bar po ovom pitanju sada  ravnopravni.

Temelji novog objekta su postavljeni
na samu među

Interesantno je kuda me je jedna TV serija koju mi je predložio YouTube odvede. Vratih se u stari komšiluk u doba mog djetinjstva i čak se prisjetih imena kavane i njenog vlasnika koji u to vrijeme za mene nisu bili od bilo kakvog značaja. Tako je valjda kada čovjek ostari pa se prisjeti nečega samo zato što ga veže za neka vremena koja su mu ostala u lijepom sjećanju.

Nisam siguran čega će se sjećati sadašnja mladost rodnog grada jer ono što sam vidio u seriji Meso, a još više Koži istog autora je za mene tužno da tužnije ne može biti.