Mošćenička Draga

 

Pripreme za turističku sezonu u našem malo mistu su u punom zamahu, domaćini sređuju svoje vile i okućnice, restorani i kafići koji zimi ne rade se jedan po jedan otvaraju, primjećuju se prvi turisti koji šetaju obalom i šetnicom zastajući da naprave pokoji fotos za uspomene. Dani su topliji i duži, uskoro će se moći „prebaciti“ na proljetnu i ljetnu garderobu.

Kume s eodlučile za sladoled

Iako smo u Istri već skoro četiri godine još je ostalo mjesta koje nismo obišli. Nekako nam žao da ostavimo ljepotu koja nas okružuje pa nerado sjedamo u auto kako bi se zaputili u obilazak Istre koja nas je lijepo primila i za sada nemamo razloga da se žalimo. A i nekako je mirno, nema napetosti i konflikata kao u starom kraju gdje političari konstantno podgrijavaju atmosferu svjesni da im je to sigurna karta na koju mogu zaigrati kako bi se održali na vlasti.

Prije desetak dana smo se ipak odlučili na jednodnevni izlet u Opatiju, poznato turističko odredište udaljeno od nas nekih sat i pol lagane vožnje kroz prekrasne predjele kako unutrašnjosti, tako i priobalne Istre. Društvo su nam činili kumovi Aida i Ferid koji su ove godine u svoju „ljetnu rezidenciju“ stigli ranije nego inače.

Dan je bio prekrasan, a vožnja istarskom obalom posebno ugodna. Nismo se nikuda žurili već smo odlučili da tokom puta svratimo u Mošćeničku Dragu, malo turističko mjesto na istočnoj obali Istre. Glavni put prolazi uz samo mjesto pa smo svratili da predahnemo, popijemo svoja makijata i prošetamo obalom, prije nego se zaputimo k našoj krajnjoj destinaciji.

Mošćenička draga, smještena oko lijepe šljunčane plaže nas je više nego prijatno iznenadila. U neka davna vremena to je bilo malo ribarsko naselje a sada je to popularna turistička destinacija u kojoj ljeti ljetuju mnogi. Plaža je lijepa, povelika, uz nju su smješteni mnogobrojni kafići i restorani, s lijepom šetnicom uz more koja vodi do još jedne, istina manje plaže. Iznad šetnice, pogled pada na luksuzne vile smještene na strmini, s velikim terasama s kojih se pruža prekrasan pogled na more i otoke u daljini. Očigledno je da su ovo malo mjesto neki s dubljim džepovima otkrili još davno i izgradili vile u kojima su uživali ljeti.

Nakon kavica i šetnje, krenuli smo ka svojoj krajnjoj destinaciji. Cesta nas je cijelim putem vodila uz samo more i ponovo smo zaključili kako smo u svemu onome što nas je snašlo imali sreću da nas sudbina na kraju dovede u ove prekrasne dijelove bivše nam domovine o kojima smo veoma malo znali i koji nisu bili na rutama kojima smo se kretali. Pitanje je da li bi ih ikada posjetili da nas ne prognaše iz našeg rodnog grada!

Nenad Stevandić

 

Banja Luka, grad u kojem je izvršeno najveće etničko čišćenje u Evropi zadnjih decenija, iz kojeg je istjerano pola „nepodobnog“ stanovništva, nikako da uživa u svojoj „čistoći“. Nepodobnih na ulicama grada gotovo da i nema ali izgleda da od toga oni koji u njemu sada žive nemaju neke velike koristi. Grad su preplavili i njime vladaju grmalji, običan svijet baš ne uživa u blagodetima „radova“ pojedinaca koji su dali svoj doprinos da se grad „očisti“. Samo vladajuća „elita“ liže prste jer se enormno obogatila i nikada joj nije dosta. Znaju oni dobro da je dovoljno da spomenu naciju i njenu ugroženost i obični smrtnici zaboravljaju sve drugo osim pripadnosti nebeskom narodu. Nije im bitno što je nezaposlenost velika pa mnogi traže kruha po mrskoj Evropi, a oni koji su ostali i imali „sreću“ da se zaposle, rade za mizerne plate bez ikakvih benefita i ne mogu si priuštiti mnogo toga što je na mrskom zapadu najnormalnija stvar.

Blentitet se stalno zadužuje kako bi podmirio osnovne financijske obaveze jer ono što prikupe od kojekakvih nameta nije dovoljno. Virus bolesnog nacionalizma je i dalje prisutan i održava se uz pomoć raznoraznih tribina, proslava, skupova, državne televizije, režimu naklonjenih medija. Malo, malo, ulice se zatvaraju zbog litija, policijskih parada, pliva se za nekakav krst, održavaju se kojekakve svečanosti (bilo državne, bilo vjerske) na kojima se veliča pobjeda u „obrambeno-otadžbinskom“ ratu, dijeli se ordenje i šakom i kapom, s govornica se stalno brani od nekakvog neprijatelja. Na facebooku veliki broj botova, lažnih profila, koji u nebesa dižu diplomiranog mesara iz Bakinaca i SNSD. Po njima, u blentitetu teče med i mlijeko. A kada se razboliš i moraš na pregled kod doktora, ili ne daj Bože u bolnicu, e onda para nema. Čekaj na preglede (ili idi privatno, ako imaš para), plati za lijekove, stavi nešto u kovertu zlu ne trebalo. Ali sve to nije problem, važno je da smo „svoji na svome“, da smo se riješili onih koji su nam smetali da dišemo čisti (srpski) zrak, makar često prekomjerno zagađen pa se preporučuje da se ne izlazi napolje ako se baš ne mora.

Sjećam se prvog skupa SDS-a održanog na Kastelovom ćošku prije više od 30 godina i govora Karadžića i Raškovića. Sjećam se dječačića kojeg je oduševljeni otac podigao na ramena da vidi one koji su im obećavali bolju budućnost (Rašković je već tada s tribine pio Unu kako bi ujedinio Srbe s obe njene obale), sjećam se tatinih riječi kada je sinčić lomio grančice drveta na samom ulasku u gradski park. Kada sam se okrenu i pogledao u njihovom smjeru otac je, valjda pretpostavljajući da nisam jedan od njegovih, glasno govorio sinu: „Samo ti to lomi sine, ionako će to sve jednog dana biti naše“.

Prošlo je od tog dana više od 30 godina, Rašković je već odavno otišao Bogu na ispovijest (ne znam kako je tamo prošao i da li je još uvijek žedan), Karadžić (osuđeni ratni zločinac), trune u haškim zatvorima, gradski park je pretvoren u pojilište za stoku, nepodobnih nema a gdje je dječačić s tatinih leđa nemam pojma. Ako je suditi po dobroti koja vlada na tim prostorima, vjerojatno je negdje u Evropi, radeći za mrske neprijatelje srpskog naroda jer mu tvorci čiste teritorije nisu donijeli blagostanje kojem su se njegov otac, i svi oni koji su zdušno podržavali bolesne nacionaliste (koji još uvijek vladaju gradom i blentitetom kojeg im je međunarodna zajednica poklonila), obećali.

Jedan od onih koji je direktno učestvovao u etničkom čišćenju grada i okoline i dalje slobodno šeta gradom, iako ovih dana malo opreznije. Ne slika se sa kalašnjikovim na gotovs kao na video klipovima koje je snimao po Kotor Varoši, kada je maltretirao nevine ljude i tjerao ih s njihovih vjekovnih ognjišta. Čak ne smije slobodno putovati po cijeloj Bosni i Hercegovini, već se mora skrivati ako želi da skokne do Beograda, jedine od rjetkih destinacije na kojoj je koliko-toliko siguran. Čak ni u Banja Luci nije najsigurniji već ima policijsku zaštitu koja ga štiti kako ga ne bi uhapsili pripadnici SIPE i sproveli u istražni zatvor u mrsko Sarajevu. Osuđen je za podrivanja ustavnog poretka države u kojoj je rođen i u kojoj živi, slijedeći sulude ideje diplomiranog mesara iz Bakinaca, koji je u sličnoj situaciji.

Nenad, ovih dana

Nenad Stevandić, predsjednik skupštine manjeg blentiteta, da je ikakve pravde, odavno je trebao biti u zatvoru zbog aktivnog učešća u etničkom čišćenju, protjerivanju muslimanskog i hrvatskog življa Banja Luke i okoline. Kako je do sada izbjegavao suđenje za etničko čišćenje je van svake pameti. Nije Stevandić bio običan vojnik koji je ratovao protiv svojih dojučerašnjih komšija i poznanika (neki su samo čekali pravi trenutak, a mnogi su bili natjerani), već je od prvih dana rata u Bosni obukao uniformu paravojne formacije tkz Srpskih obrambenih snaga (SOS) koje su maltretirale nepodobne, oduzimali im imovinu, bacali bombe ispred njihovih kuća i poslovnih prostora, poneke i ubijali. Nije imao hrabrosti da ide na front već je paradirao po gradu i okolnim  mjestima, glumeći heroja s automatom, znajući da su oni koje je proganjao nenaoružani.

Nenad, na radnom mjestu 1992.

Nadam se da će, kada ga uskoro liše slobode za ono zašto su njegov šef i on osuđeni, i njegovo učestvovanje u etničkom čišćenju doći na red. Jer, radi se o ratnom zločinu u kojem je bio jedan od važnih aktera. Za to postoji više nego dovoljno dokaza. Sam ih je pripremio snimajući se u sramnim akcijama SOS-a u Kotor Varoši, ne razmišljajući da bi ga to jednog dana moglo koštati.

Pravda je spora ali nadam se dostižna i vjerujem da će joj biti priveden i glavonja (da ne pretjerujem, odnosno da je to istina, dovoljno je pogledati neku od njegovih fotografija), koji još uvijek nekažnjeno šeta gradom. Bilo bi to pošteno prema desetinama hiljada onih koji su protjerani iz svoga grada a da to ničim nisu zaslužili.