SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, January 08, 2026

Banja Luka slavi

 

Preuzeto s portala Nezavisnih novina
Danas i sutra Banja Luka slavi. Grad je okićen zastavama, održavaju se svečane proslave, služe mise, polažu se vijenci na grobove poginulih, održavaju svečane parade policijskih snaga. S bina odjekuju patetične izjave političara namijenjene njenim sadašnjim stanovnicima. Trude se ko će od njih pronaći bolju i zvučniju frazu kako bi kod običnog svijeta probudili rodoljubive osjećaje, trudeći se da ih ubijede da je ono što je urađeno početkom devedesetih bilo za njihovu dobrobit i kako bi opravdali gubitak života onih koji su učestvovali u  „obrambeno-otadžbinskom ratu“, kako uporno nazivaju prljavi i nepotrebni rat koji je Bosni odnio oko 100 hiljada ljudskih života i otjerao s njihovih ognjišta oko 2 miliona ljudi. Danas se u centru grada otkriva centralno spomen-obilježje poginulim da bi onima koji su imali sreću da rat prežive zamazali oči jer su nakon rata ostali na marginama života preživljavajući na crkavicama koje im oni na vlasti već godinama daju.

Preuzeto s portala Nezavisnih novina
Danas i sutra se u mom rodnom gradu slavi stvaranje paradržave čiji su svi osnivači završili u Hagu, osuđeni za ratne zločine. Nije mi poznato da postoji još neko slično mjesto na kugli zemaljskoj gdje narod slavi ratne zločince i gdje su im oni uzori kojima se treba diviti i kojima treba odavati počast. Ako je suditi po onome što čitam na Internet portalima izgleda da je tako jer se njihova imena danas spominju s poštovanjem, usprkos sramnoj stvarnosti koja ih svrstava na tamne stranice ljudske historije i kojih bi se svaka normalna osoba morala stidjeti.

Danas i sutra moj rodni grad slavi progon polovine svog nenaoružanog stanovništva koje je spas pred silno naoružanim „obrambeno-otadžbinskim“ snagama moralo tražiti po cijelom svijetu. Srećom, većina prognanih se u progonu dobro snašla i živi životima dostojnim čovjeka, neokaljanih obraza, za razliku od onih koji su uzeli oružje u ruke kako bi ih se riješili i stvorili etnički čistu teritoriju. Teritoriju su dobili ali ne i bolji život. A da o obrazu ne govorim. Njega su  izgubili ali zato sada mogu slaviti do mile volje i kada god im se ćefne.