Još jedan susret

 

Kuma Marina i Jasna su raja još iz onih naših banjalučkih dana. Obje su radile u Profesionali, u OOUR-u RRT u Novakovićima sve dok ih rat nije rastavio. Kuma je završila u Sloveniji a Jasnu je sudbina odvela u Zagreb gdje i sada živi. Ali, staro prijateljstvo nije prestalo. Svake godine se viđaju više puta, ponekad provode dio ljeta na moru, odu zajedno na par dana na odmor.

Tako su prije nekoliko dana bukirale hotel u Rovinju gdje su provele par dana u šetnjama uz more, razgledavanju starog dijela Rovinja koji krije mnoge zanimljive kutke, kafendisale u nekom od kafića koji rade cijelu godinu. Rovinj je prekrasan grad, ljeti jedno od najpopularnijih turističkih destinacija na Jadranu, negdje u rangu Dubrovnika.

Njihovo druženje je bila prilika da ih vidimo, Marinu nakon više od dvije godine, a Jasnu nakon više od trideset. Jasnu nismo vidjeli još od onih prijeratnih dana kada smo je susretali na poslu. I ona je doživjela istu sudbinu kao i svi mi koji smo bili prisiljeni da grad napustimo a da nam je jedina greška bila što smo nosili kriva imena. Velika je to sramota za jedan grad koji uporno pokušava da se predstavi u drugačijem svjetlu, skrivajući istinu o hiljadama ljudi koji su protjerani kako bi se stvorila etnički čista sredina samo za „odabrane“.

Nera i Jasna

Jasnu smo dočekali na autobusnoj stanici na Puli i odmah krenuli put Rovinja gdje smo se trebali sastati sa Marininom ekipom. Oni su dan ranije proveli u Izoli, malom slovenačkom gradiću na obali Jadrana a odatle su trebali stići u Rovinj gdje smo planirali zajednički ručak.

Jasnu smo odmah prepoznali. Nije se mnogo promijenila i odmah smo je zapazili kada je izlazila iz autobusa Zagreb-Pula. U Pulu je stigla prema Marininoj sugestiji, ne razmišljajući da je mogla uzeti autobus Zagreb-Rovinj. Ta „greška“ je bila odlična prilika da se s Jasnom ispričamo dok smo se vozili lijepom lokalnom cestom prema Rovinju do kojeg nam je trebalo jedno četrdeserak minuta ugodne vožnje.

Od Jasne smo saznali mnogo o njenoj sudbini. Iz grada je izašla devedesetpete, onih dana kada su u Banja Luku stizale srpske izbjeglice iz Hrvatske, kada je u gradu vladao kaos. U Hrvatsku je prešla čamcem gdje su nju i druge izbjeglice iz grada na drugoj strani obale, u Davoru, dočekivali lokalni žitelji. Iz Davora su je prebacili u jedan od smještaja za izbjeglice negdje na obali mora a nakon toga ju je bilo na sve strane. Radila je teške poslove za male pare čak i u inostranstvu da bi se na kraju skrasila u Zagrebu gdje sada živi penzionerske dane. Sudbina je to mnogih koji su ni krivi ni dužni protjerani iz Banja Luke kako se u nju nikada više ne bi vratili.

Nakon što se Jasna smjestila u hotel, prošetali smo prema centru Rovinja lijepom šetnicom uz more. Tako sam po prvi put bio u prilici da vidim stari dio Rovinja kojom dominira crkva svete Eufemije jer smo pri ranijim dolascima u ovaj grad uvijek parkirali na velikom parkiralištu s druge strane grada.

Upravo kada smo stigli do starog dijela grada javila se Marina koja je sa svojom ekipom stigla par minuta ranije. Čekali su nas u restoranu La Vela. Bilo je vrijeme ručka pa se sve lijepo poklopilo. U restoranu su nas pored Marine čekali njena kćerka Andrea sa zetom i unukom. Nakon grljenja i svega ostalog što ide kada se prijatelji sastanu, pala je odlična klopa, uz vino i pivo, kako već kome paše. A bilo je i puno priče, o svemu i svačemu, jer se nismo družili odavno.

Kada smo izlazili iz restorana nad Rovinjem se počela spuštati noć. S Andreom u njenima smo se rastali na parkingu: oni su otišli nazad za Sloveniju a mi smo se laganim hodom zaputili ka hotelu. Do parkinga gdje sam parkirao naše auto smo stigli kada je mrak već dobro sakrio okolinu. Jasnu i Marinu smo ostavili ispred hotela a mi smo se zaputili nazad u našu Pješčanu obalu.

Bilo je to još jedno lijepo druženje stare raje razbacane na sve strane. Ovaj put nisam „potezao“ za mobitelom da napravim koji snimak, kao što to obično, činim pa i nemam više od ove tri fotografije. Čak nisam napravio niti jedan snimak u restoranu kada je cijela ekipa bila na okupu i baš mi je zbog toga žao. Ali, nadam se da će susreta biti još pa ću grešku ispraviti.

Pješčana uvala open 2026 - drugi dio

 

Turnir Pješčana uvala open 2026 se završio prije skoro mjesec dana onako kako se očekivalo. Pobijedio je Žan, stariji sin organizatora Alde Peruška kao što je to bilo i godinu dana ranije. Ja sam svoje učešće završio u drugom krugu kao što sam i pretpostavljao. Nisu postojale ni najmanje šanse da se probijem dalje jer se većina onih koji su ušli u završno takmičenje ozbiljno bavi stolnim tenisom, redovito treniraju, koriste profesionalne rekete a i daleko su mlađi od mene, neki i pedesetak godina.

Proglašenje pobjednika
Lijevo, Dean Kraljić, drugo mjesto, momak kojeg smo u dublu prošle godine pobijedili moj partner i ja
Aldo Peruško, glavni organizator turnira
Žan Peruško, Aldin stariji sin, pobjednik turnira
Joško Fiamengo i Denis Ivanušec, dijele treće i četvrto mjesto

U drugom krugu sam trebao igrati protiv trojice iz druge grupe. Pobjednik grupe se nije pojavio pa sam tako igrao samo dva meča. Jedan, protiv momka koji je na kraju dijelio treće i četvrto mjesto a drugi protiv drugog momka koji je među prvih 10-12 igrača u Puli i okolini.

Meč protiv drugoplasiranog iz druge grupe sam izgubio brzo jer me je ubio svojom napadačkog igrom. Jednostavno nisam imao odgovor na njegove drajfove iako sam se potajno nadao da bih mogao pružiti bolji otpor.

Ostao mi je meč protiv još jednog momka mlađeg barem pedeset godina. Dok se zagrijavao s drugim igračem prije početka mečeva, primijetio sam da ima odličan napad, što mi se nije svidjelo jer protiv takvih nemam pravog odgovora. Kako pobjednik druge grupe nije došao, nisam imao prilike da posmatram kako momak igra kada se igra za poene. Tako sam prilično hladnokrvo ušao u meč pomiren sa pretpostavkom da će me lako dobiti, kao i ostali koji igraju napadački.

Počeli smo prvi set. Primijetio sam da i on ima problema s mojim rezanim lopticama i na moje veliko iznenađenje prvi set sam dobio s 11:6. U drugom je bilo gusto, dobro sam se držao ali je on na kraju dobio s 11:9. I u trećem setu je bilo gusto ali sam ga ja dobio s 11:9. Tek tada sam pomislio da bih ga mogao pobijediti samo ako budem discipliniran i ako ne budem gubio poene kada to ne bi trebao. Tokom prva tri seta nekoliko mojih loptica je zakačilo mrežicu pa je momak nije mogao vratiti. Očigledno ga je to nerviralo pa je počeo gubiti strpljenje a po njegovim reakcijama stekao sam osjećaj da misli kako su te loptice koje zapinju za mrežicu moja puka sreća. Međutim, pravi razlog je način kako vraćam loptice. Uvijek nastojim da loptica ide iznad same mrežice ili pak gađam liniju ili sam rub stola. U tome često uspijevam pa je tako bilo i ovaj put.

Dok smo pravili kratku pauzu primjentio sam kako se Aldo i Mićo, moj protivnik iz grupe koji me je glatko pobijedio s tri nula u setovima, sašaptavaju, gledajući prema meni. Nisam znao o čemu pričaju a tek kasnije ću saznati o čemu se radi.

Četvrti set je moj protivnik dobio s 11:7 tako da smo morali odigrati i peti. A on je, na moje veliko iznenađenje pripao meni s 11:8. Čini mi se da su moje niske rezane loptice nervirale protivnika i nekoliko puta su njegovi drajfovi završili izvan stola. Tako sam uspio skinuti još jedan sklap, i to momka koji je od mene mlađi pola stoljeća. Bio sam više nego zadovoljan svojim sveukupnim nastupom na turniru jer se nisam spremao niti trenirao kako je to radila većina drugih.

Po završetku meča Aldo mi priđe i reče da su i on i Mićo predvidjeli da ću pobijediti. Čini se da su o tome šaptali dok sam se spremao za treći set.

Nakon završetka turnira je Aldo organizirao party. Uz dobar roštilj, pomfrit, pivo i ugodan ragovor, veče je protekla brzo, uz dogovor da ćemo se ponovo družiti slijedeće godine. Lijepo je to druženje i dobro je da postoje osobe kao što je Aldo koji ulaže dosta napora da se sve organizira kako treba.

Party na kraju turnira.

Nako turnira sam počeo razmišljati kako bih se i ja trebao potruditi da se malo bolje pripremim za slijedeći turnir jer se pokazalo da i nisam tako loš. U onoj drugoj grupi su u završe borbe ušla dva igrača koja sam već pobjeđivao jer su bili bolje sreće kod izvlačenja početnih grupa. Da sam kojim slučajem ja bio u njihovim grupama sigurno bih ušao u nock-out fazu a to bi za mene već bio zaista veliki uspjeh. Moj problem je što nemam strpljenja za treniranje a raja s kojom igram nisu neki igrači pa igrajući s njima nemam priliku da napredujem.

Neki dan sam slučajno nabavio bolji reket. Prodao ga mi je moj komšija Belgijanac s kojim sam redovito igrao prve dvije godine tri puta nedeljno. Kako sam ga pobjeđivao, Jose je prvo kupio novi, bolji reket, uzeo trenera, a onda mu je ovaj prodao reket s profesionalnim gumama. Joseu to nije pomoglo jer sam ga, nakon što je uzeo trenera, još lakše pobjeđivao. A onda je, upravo zbog treniranja i čestog ponavljanja istih pokreta, povrijedio rame pa je morao odustati od igranja. Neki dan mi je, kada su nas pozvali na palačinke, kavu i piće, pokazao tri reketa koje je odlučio dati na prodaju. Ja sam mu rekao da bih mogao biti zainteresiran da kupim jedan ali bih ih prvo volio isprobati koji mi najviše odgovara.  

Tek kada sam u ruke uzeo reket s profesionalnim gumama osjetio sam šta to znači. Prve loptice su mi odlazile preko ruba stola ali sam se malo po malo navikao. Već sada, nakon što sam novi reket imao u rukama samo tri puta, moji drajfovi su mnogo žešči a i rezane loptice su teže za vratiti. Čini mi se da ću uskoro biti u stanju da igram i protiv nekih koji su me do sada pobjeđivali jer su imali bolje reketa a ja se čudio zašto je to tako. Mislio sam da je priča o dobrim reketima samo priča kako bi neki dobro zaradili a sada vidim da to nije tako.

Ako me zdravlje posluži, eto mene i slijedeće godine na turniru Pješčana uvala open 2027.

Dugoročni najam

 

DUGOROČNI NAJAM – POTPUNO NAMJEŠTEN JEDNOSOBAN STAN S VRTOM I PARKINGOM, PJEŠČANA UVALA

U mirnom okruženju Pješčane uvale iznajmljuje se potpuno namješten jednosoban stan površine 50 m2, idealan za penzionere koji žele udobnost, sigurnost i blizinu mora. Stan se nalazi u prizemlju obiteljske kuće i ima vlastiti mali vrt — savršen za jutarnju kavu, čitanje, ručavanje na otvorenom ili opuštanje na svježem zraku.

Karakteristike stana:

• potpuno namješten, sa svim potrebšinama za život
• dnevni boravak s kuhinjom i trpezarijom
• udobna spavaća soba
• moderno uređena kupaonica
• mali privatni vrt
• vlastito natkriveno parkirno mjesto unutar ograđenog dvorišta objekta

Lokacija:
Pješčana uvala, malo turističko mjesto u neposrednoj blizini Pule, poznata je po blagoj klimi, lijepim pješčanim plažama, uređenom šetnicom i opuštenoj atmosferi. U mjestu se nalazi trgovina mješovitom robom, nekoliko restorana i kafića, što svakodnevicu čini jednostavnom i bezbrižnom. Kroz mjesto prolazi autobuska stanica lokalnog javnog prevoza a nekoliko trgovina mješovitom robom poznatih lanaca, te trgovački centar, udaljeni su nekoliko minuta vožnje autom bez potrebe za odlaskom u grad. More, šetnica i park šuma Soline su nadohvat ruke, udaljeni svega nekoliko minuta lagane šetnje od stana. Život ovdje pruža osjećaj stalnog odmora, uz prekrasne zalaske sunca i tišinu koja smiruje.

Ovaj lijepi, prostran, stan pruža sve što je potrebno za miran, kvalitetan i ugodan život tokom cijele godine.

Pula, grad bogate historije i kulturne tradicije, s poznatom arenom iz rimskog doba u kojoj svake godine gostuju poznata imena iz svijeta muzike iz inostranstva i bivše nam zajedničke države je udaljen svega nekoliko minuta vožnje autom.

Stan se izdaje dugoročno, na najmanje godinu dana, ali i duže. Idealan je za penzionere, naše povratnike koji bi željeli da se vrate u krajeve u kojima su odrasli i proveli dio života prije nego što su morali ostaviti svoja ognjišta zbog rata koji nas je razbacao na sve strane svijeta. Istra je jedna od rijetkih destinacija u starom kraju gdje nacija nije važnija od čovjeka, gdje je svako dobrodošao ma odakle dolazio.

Stan još nije oglašen za izdavanje preko agencija a siguran sam da će biti iznajmljen veoma brzo jer je Pješčana uvala popularna kod osoba koje žele da penzionerske dane provedu uz more, daleko od gužvi velikih gradova. Prije nego se to desi pomislio sam da bi među bivšim sugrađanima, a i njihovim prijateljima i poznanicima iz naših krajeva, moglo biti onih koji planiraju povratak u stari kraj ili o tome razmišljaju ali još uvijek nisu donijeli odluku. Najam bi mogao biti interesantan i za one koji planiraju povratak ali bi prvo željeli provesti određeno  vrijeme u novoj sredini kako bi bili sigurni da je to nešto što bi im odgovaralo. Za osobe iz naših krajeva cijena bi bila manja od one koja će biti oglašena od strane agencije za izdavanje.

Izdvojio sam nekoliko fotografija iz kojih se može steći dojam o stanu i mjestu gdje se on nalazi.

Više informacija o stanu, životu u Pješčanoj uvali i Istri te neke detalje oko ostvarivanja prava na dugotrajni boravak u Hrvatskoj možete dobiti ako me kontaktirate preko komljeno@yahoo.com.

Link na video klip na kojem se može vidjeti sva ljepota Pješčane uvale i njene okoline.

Još jedan video klip urađen za jedan od luksuznih objekata koji se iznajmljuju turistima.

Novi Komentari i linkovi

Co - OOUR Masinska obrada

Anonimni posjetilac - OOUR Masinska obrada

Co - Pješčana uvala open 2026

Co - In memoriam - Milena Gataric-Lovric

Davor - In memoriam - Milena Gataric-Lovric

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

VIS Usamljeni - drugi put

 

Miro Štefanac, Srećo Šain, Zlaja Skočić, Milan Komljenović i Željo Kosanović

Prije par dana me prijatno iznenadi objava na facebook-u. Vidim neko objavio fotografiju VIS-a Usamljeni iz 1967. godine uslikanu na ravnom krovu zgrade iza nekadašnjeg SUP-a a današnjeg MUP-a. U toj zgradi je stanovao Zlaja Skočić, naš ritam gitarista u čijem stanu smo često vježbali. Bile su to godine kada su po cijeloj Jugi „nicali“ vokalno instrumentalni sastavi, kako su se u to vrijeme zvale grupe mladih koji su se upuštale u muzičke vode. Bila je to posljedica talasa koje su uzbrukali Beatlesi, osvajajući svijet svojom muzikom čiji je glavni instrument bila električna gitara. Svaki grad, mjesto, pa čak i naselje je imalo svoju grupu koja se borila za svoje mjesto pod muzičkim suncem, nastojeći da privuku što većeg broja obožavatelja. Većina grupa u to vrijeme je izvodila pjesme Beatlesa, Rolling Stonesa, Beach Boyda, Animalsa, Trogsa… Tek poneka, i to uglavnom iz većih gradova, je izvodila i svoje pjesme što je za posljedicu imala stvaranje novog žanra na našem muzičkom nebu na kojem su do tada vladali pjevači šlagera, takmičeći se na mnogobrojnim muzičkim festivalima koje smo redovito gledali.

VIS Usamljeni su nastali odlukom nekolicine članova VIS-ova Sjenke i Karavan da se udruže a ime sastavu sam kumovao ja. Zašto sam predložio baš to ime, ne sjećam se, ali su ga ostali usvojili i tako smo Zlatko Skočić i Srećko Šain iz Karavana, te Željko Kosanović, Miroslav Štefanac i ja iz Sjenki postali VIS Usamljeni. I tako je bilo sve do trenutka kada smo se raspali u ljeto 1968. godine.

Bilo je to doba kada se nije imalo para za opremu pa smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Srećo i Zlaja su imali kupljene električne gitare a Željo je svoju napravio od klasične, ugrađujući na nju elektro-magnete. Tek kasnije je kupio električnu gitaru Jolanda od novca koji mu je dao otac. Miro je od bubnjeva imao samo timpan, bas bubanj i jednu činjelu a tek kasnije je u svom komšiluku na ulici našao doboš bubanj koji je neko bacio u smeće. Kako odbačeni bubanj nije imao nogare, Miro ih je napravio od komada drveta i na taj način obogatio svoj bubnjarski set. Imalo smo samo jedno pojačalo, pravljeno, ugrađeno u neuglednu plavu kutiju. Na njega smo kopčali solo i bas gitaru, te „ozvučenje“ koje je u stvari bio mikrofon ugrađen u plastiku maslinaste boje s dugmetom za isključivanje. Ne sjećam se ko je i kako nabavio mikrofon ali je bilo očigledno da se radi o mikrofonu koji se koristio u tenkovima. Zlaja je , kao pojačalo za ritam gitaru koristio kućni radio aparat.

I pored tako jadne opreme naša svirka se sviđala mnogima koji su dolazili na igranke u Kasino, salu koja se nalazila u objektu smještenom u ulici koja je od Ferhadije vodila do Arnaudije. Bila je to zapravo birtija udruženja penzionera u kojoj su se po danu ispijale kave, igrao šah, kartalo, a subotom i nedeljom uveče održavale igranke. Nismo imali nikakav podijum već smo našu opremu smještali u blizini šanka, odmah do ulaza u salu. Imali smo svoju publiku koja je redovito dolazila kod nas na igranke, u malu salu s drvenim podom premazanim smjesom kojom su se premazivali željeznički pragovi. Te svirke su mi ostale u posebnom sjećanju, u godinama kada su igranke bile glavne zabave mladeži Banja Luke.

Te 1967. godine, kada je nastala ova fotografija, KAB, Klub akademičara Banja Luke, je organizirao prvu gitarijadu u sali Doma kulture. U to vrijeme su u Domu kulture svirali Meteori, najpopularnija grupa u gradu, predvođeni Draganom Georgijevićem, mojim školskim kolegom iz razreda. Tako smo na gitarijadi nastupali nas trojica iz razreda, takmičeći se ko će Banja Luku predstavljati na republičkoj gitarijadi koja će se nešto kasnije održati u Sarajevu.

Na gitarijadi smo, na veliko iznenađenje, pobijedili mi, Usamljeni, iako su Meteori bili glavni favoriti. Ni sami nismo mogli vjerovati da se to dogodilo jer se tome zaista nismo nadali. Kasnije smo čuli da je naš nastup bio odličan, da je publika bila posebno oduševljena našom izvedbom pjesme Beach Boysa „Help me Ronda“ (pjevali smo višeglasno, svi članovi osim bubnjara su imali priliku da pjevaju jer smo prvi put imali na raspolaganje pravi razglas s više mikrofona), a uz to smo izveli i jednu našu pjesmu. Bila je to pjesma Znam da bit ćeš tužna za koju je muziku komponirao Srećo. Prvu strofu je napisao Srećo a drugu smo uradili zajedno, u potkrovlju zgrade u Prijedoru u kojem je živjela njegova mama. Solo je komponirao Željo. Uz to smo nastupili u plavim hlačama i bijelim košuljama, s plavim kravatama na kojima je bilo izvezeno ime naše grupe. Kravate su bile poklon nekoliko školskih kolegica koje su došle na ideju o kravatama. Možda je i to doprinijelo našoj pobjedi koja je bila zaista veliko iznenađenje za sve.

Nedugo nakon naše pobjede na Gitarijadi nastupili smo u Amaterskom pozorištu u Prijedoru. Dolazili smo kao pobjednici banjalučke gitarijade i to je izazvalo veliki interes prijedorske omladine. Dvorana je bila dupke puna a atmosfera fenomenalna. Od prvih taktova raja je skakala, pljeskala, vrištala, kao da se radi o koncertu neke popularne engleske grupe. Mi na pozornici nismo mogli vjerovati u ono što vidimo i čujemo. Čak je i neke od nas ta atmosfera ponijela. U jednom trenutku sam ugledao Sreću i Zlaju kako padaju na koljena i tako sviraju, dok je Miro bjesomučno udarao u bubnjeve, a ovaj put je imao kompletan set, jer su bili dio opreme koju smo zatekli na pozornici.

Na karaju nastupa se raja okupila oko pozornice, tražeći naše autograme i slike. Čuli smo da je dio stolica u zadnjim redovima sale polomljen. Uz to je, u žaru svirke, Miro probio bas bubanj. Bio je to događaj koji se više nikada nije ponovio a ja još uvijek nemam objašnjenja zašto nas je raja u Prijedoru tako dočekala. Kada smo kasnije ponovo nastupali u Prijedoru, ovaj put na vanjskoj pozornici, atmosfera nije bila ni približna onoj iz Amaterskog pozorišta. A pozorište, nakon našeg nastupa, više nikada nije ugostilo neku drugu grupu zbog štete koja je učinjena tokom našeg nastupa.

Kasnije te godine smo nastupili na republičkoj gitarijadi u Sarajevu na kojoj nismo ostvarili neki poseban uspjeh. Na Gitarijadi su učestvovale grupe iz nekoliko bosanskohercegovačkih gradova, te nekoliko grupa iz Sarajeva. Meni je u sjećanju ostala organizacija našeg putovanja. Putovali smo vozom a na stanici u Sarajevu su nas dočekala dva taksi vozila. Bili smo smješteni u hotelu čijeg se imena ne sjećam a do sale i nazad su nas također vozali taksisti. Organizator je snosio sve troškove a mi smo tih par dana mogli prvi i zadnji put osjetiti kako to izgleda kada postaneš popularan.

Usamljeni su se raspali sredinom 68. Nakon završetka srednje škole Srećo se vratio u Prijedor, Miro je postao član grupe Pro at Contra koja je svirala na igrankama u Domu kulture a tamo sam, nedugo nakon njega završio i ja. Tako su Usamljeni postali samo dio prošlosti koje se vrlo rado sjećam.

Od pet članova grupe, četiri su devedesetih morala napustiti stari kraj. Miro je završio u Zagrebu gdje je nažalost umro prije desetak godina razočaran onim što je u Banja Luci doživio. Zlaja je izbjeglica iz Banja Luke umro u Americi ali nikada nismo uspostavili kontakt. Srećo se srećom na vrijeme izvukao iz Prijedora gdje su se desili strašni zločini. I ja sam završio u Americi koju sam, na sreću, napustio prije pet godina. Ono što se zadnjih godina tamo dešava podsjeća me na naše devedesete, samo što je rasizam zamijenio nacionalizam, s još nejasnim posljedicama. Prateći šta se u Americi sada dešava ne mogu a da ne osjećam sreću što sam bar jedan veliki dio života proživio u sredini koja je mnogima omogućila život u miru, makar nismo imali mnogo. A dokaz tome su i fotografije mnogih grupa iz šezdesetih koje je na svojoj stranici prikupio Lajso Rimac za neke buduće generacije koje bi to jednog dana moglo zanimati.

Pješčana uvala open 2026

 

Dok u USA Trump uvodi diktaturu i fašizam a ulicama njegovih gradova patroliraju maskirane bande (kako ih drugačije nazvati) skrivene pod nazivom ICE, sreća je da sam tu gdje sam, da se družim s normalnim ljudima, da me more svaki dan iznenadi svojom ljepotom i da staračke dane mogu provoditi radeći stvari koje mi pričinjavaju zadovoljstvo. A jedna od tih stvari je i stolni tenis koji tri puta nedeljno igram u maloj sali udaljenoj stotinjak metara od stana, koji mi pomaže da se još uvijek ujutro dižem iz kreveta iako je to svaki dan sve teže i teže.

Interesantno je kako su ljudi u mom okruženju aktivni, čak i oni koji su ušli u devetu deceniju. A jedan od najaktivniji je moj poznanik Aldo, vlasnik restorana Lanterna, koji se trudi da raju zainteresira i okupi oko stolnog tenisa i male dvorane preko puta njegovog restorana pa tako organizira takmičenja koja privlače sve više ljudi.

Tako je početkom ove godine organizirao turnir pod nazivom Pješčana uvala open 2026 (nešto mi je ovaj naziv poznat) na koji se javilo čak 40 učesnika. I ja sam se prijavio na Aldino insistiranje iako mi baš i nije do takmičenja. Nekako mi više odgovara igranje s mojom ekipom, Ukrajincem Sourenom, Švicarcem Rolfom i Josipom, osamdesetdvogodišnjakom, koji se za svoje godine odlično drži. Istina je da u mečevima s njima uglavnom pobjeđujem (Souren je od mene mlađi skoro 20 godina, Rolf petnaestak a Josip je stariji četiri) pa igrajući s njima ne moram previše da se trudim. Ono što sam sam naučio prije više od 60 godina mi je dovoljno da ih pobjeđujem i mečevi s njima mi ne pomažu da naučim nešto novo, neku novu servu, drajf, spin. Zbog toga ne mogu očekivati da nešto mogu napraviti na turnirima na koje se prijave i pojedinci koji se takmiče u kojekakvim ligama i poznaju razne stolnoteniske cake. Kada sam prošle godine igrao s nekima od njih, sjetio sam se Eska Kušmića i njegovih servi. Ja, amater, nisam mogao vratiti ni jednu njegovu servu. Kako god reket postavio, loptica bi završila pored stola. A Kušmo je znao na koju će stranu ići i hvatao bi je prije nego bi pala na parket.

Prije dva dana sam odigrao prve mečeve u grupi od pet takmičara. Članovi grupe su izvlačeni na isti način kako se to radi na svim velikim takmičenjima. Učesnici su podijeljeni u jakosne grupe kako oni najbolji ne bi ždrijebom upali u istu grupu pa bi neki od njih možda ispali u prvom krugu. Mene su stavili u četvrtu jakosnu grupu što je značilo da ću teško ući u dalje takmičenje jer prva trojica stiču to pravo. Ako dodam da već duže vremena imam problema s lijevim okom (na njega slabije vidim pa često imam problema da vidim lopticu kada mi ide na tu stranu), pomirio sam se sa sudbinom. Odigrat ću susrete u grupi (svako igra sa svakim i to dva puta) i to će biti to. Sve ostalo bi bio veliki uspjeh.

U maloj sali mjesnog ureda sam zatekao dva poznata i dva nepoznata lica. Dvojica koje sam prepoznao su nastupili na turniru prošle godine a također igraju i u ligi 2 na 2 koju je također organizirao Aldo i znao sam da s njima nemam nikakvih šansi. Onaj stariji, povisok, malo pogrbljen, je bio u prvoj jakosnoj skupini a drugi u drugoj. Ostalu dvojicu nisam poznavao. Nadao sam se da će biti mojih godina i da možda postoji mala šansa da ih mogu pobijediti. Na moju žalost nije bilo tako. Onaj mlađi bi mogao imati oko 25 godina a drugi, onaj koji je u grupi bio rangiran poslije mene, mogao je biti u svojim ranim pedesetim. Kada sam ušao u salu, mlađi se zagrijavao s jednim od ovih boljih i nije igrao loše. Moja nada da bih se možda mogao progurati u drugo kolo je splasnula.

Nakon upoznavanja i kraćeg zagrijavanja, krenuše mečevi. Prvo su igrala dvojica najboljih a nakon njih je bio red na momka i mene. Znao sam da je to za mene najvažniji meč, jer ako ga pobijedim, velika je šansa da bih se mogao provući u drugi krug.

I krenu bitka. Prve dvije serve izgubih a onda on dobi svoje dvije. Kola krenuše nizbrdo. Momak nije bio neka klasa ali ja sam pravio grešku za greškom i set se završi 11:3 za njega. U drugom setu je bilo bolje. Držao sam se prilično dobro u početku ali on ipak dobi par poena za redom i već je bilo 9:6 za njega. Već sam se pomirio s porazom ali se ipak skoncentrirah i nakon što sam dobio dva poena za redom, dobih i naredna tri i set sa 11:9. Bilo je to veliko iznenađenje za sve, primijetio sam to licima prisutnih.

Treći set je bio ravnopravan u početku a onda ja dobih nekoliko zadnjih poena i pobijedih sa 11:8.

U četvrtom je odmah na početku bilo 5:0 za mene. Osjetio sam da imam kontrolu i malo sam se opustio ali sam set ponovo dobio sa 11:8, iako je rezultat mogao biti i povoljniji za mene da sam bio malo ozbiljniji. Momak mi čestita na pobjedi a meni bi drago jer mi se ukazala šansa da prođem u slijedeću rudnu. Od dvojice najboljih izgubih sva tri seta ali se nisam posebno trudio jer sam ostvario ono što sam planirao, iako sam par setova izgubio sa samo dva razlike. Znao sam da ću pobijediti onog najslabijeg i tako nakon prvog kruga biti na trećem mjestu.

Tako i bi. Slijedeće subote igramo drugu rundu a ja se nadam da ću opet dobiti ovu dvojicu koju sam pobijedio. Možda i ne bude tako a možda pobijedim i jednog od dvojice najboljih ali to i nije toliko važno. Važno je da se u ova luda vremena lijepo družimo i da bar za trenutak zaboravimo šta idioti, koje su izabrali mnogi idioti slični njima, rade po svijetu.

Banja Luka slavi

 

Preuzeto s portala Nezavisnih novina

Danas i sutra Banja Luka slavi. Grad je okićen zastavama, održavaju se svečane proslave, služe mise, polažu se vijenci na grobove poginulih, održavaju svečane parade policijskih snaga. S bina odjekuju patetične izjave političara namijenjene njenim sadašnjim stanovnicima. Trude se ko će od njih pronaći bolju i zvučniju frazu kako bi kod običnog svijeta probudili rodoljubive osjećaje, trudeći se da ih ubijede da je ono što je urađeno početkom devedesetih bilo za njihovu dobrobit i kako bi opravdali gubitak života onih koji su učestvovali u  „obrambeno-otadžbinskom ratu“, kako uporno nazivaju prljavi i nepotrebni rat koji je Bosni odnio oko 100 hiljada ljudskih života i otjerao s njihovih ognjišta oko 2 miliona ljudi. Danas se u centru grada otkriva centralno spomen-obilježje poginulim da bi onima koji su imali sreću da rat prežive zamazali oči jer su nakon rata ostali na marginama života preživljavajući na crkavicama koje im oni na vlasti već godinama daju.

Preuzeto s portala Nezavisnih novina

Danas i sutra se u mom rodnom gradu slavi stvaranje paradržave čiji su svi osnivači završili u Hagu, osuđeni za ratne zločine. Nije mi poznato da postoji još neko slično mjesto na kugli zemaljskoj gdje narod slavi ratne zločince i gdje su im oni uzori kojima se treba diviti i kojima treba odavati počast. Ako je suditi po onome što čitam na Internet portalima izgleda da je tako jer se njihova imena danas spominju s poštovanjem, usprkos sramnoj stvarnosti koja ih svrstava na tamne stranice ljudske historije i kojih bi se svaka normalna osoba morala stidjeti.

Danas i sutra moj rodni grad slavi progon polovine svog nenaoružanog stanovništva koje je spas pred silno naoružanim „obrambeno-otadžbinskim“ snagama moralo tražiti po cijelom svijetu. Srećom, većina prognanih se u progonu dobro snašla i živi životima dostojnim čovjeka, neokaljanih obraza, za razliku od onih koji su uzeli oružje u ruke kako bi ih se riješili i stvorili etnički čistu teritoriju. Teritoriju su dobili ali ne i bolji život. A da o obrazu ne govorim. Njega su  izgubili ali zato sada mogu slaviti do mile volje i kada god im se ćefne.