Povratak u grad koji nas je učinio izbjeglicama

Ima tome više od mjesec dana kako mi kćer posla link na članak o Banjaluci pisan na engleskom. Prati ona šta se piše o njenom rodnom gradu iako je poprilično prihvatila američki način života, upustila se u privatni biznis i nema baš puno vremena za ostale stvari.

Članak je napisala djevojka iz našeg grada koju je ista sudbina natjerala da ga napusti i skrasi se u USA kao i mnogi od nas. Čitajući ga, shvatih, da je djevojka, koja je rodni grad napustila kao mala djevojčica, opisala posjetu rodnom gradu i svoje osjećaje baš onako kako bih to ja napisao kada bih imao talenta za pisanje. Atmosferu u gradu, razgovore s prijateljima i poznanicima, političku situaciju, promjene u gradu nastale u zadnjih dvadeset i kusur godina, opisala je tako slikovito da ne osjećam potrebu da išta dodam. Iako nas, što se tiče životnog iskustva, razdvajaju decenije, razmišljanja su nam ista. Da li je to zbog toga što nas je zadesila ista sudbina ili je to samo slučajnost, teško je reći.

U prvi momenat nisam obratio posebno pažnju na ime autora. Kasnije, kada sam odlučio da članak prevedem i prevod objavim na blogu, shvatih da osobu koja ga je napisala poznajem i da sam, sticajem okolnosti, imao priliku da je lično upoznam. Bilo je to davno, a djevojka o kojoj je riječ je tada bila mala djevojčica. Sreli smo se u stanu u predgrađu Philadelphia-je, kada smo navratili da posjetimo njenog oca a našeg poznanika i kolegu s fakulteta koji je završio na istočnoj obali USA. Drugi su odlučivali gdje ćemo završiti pa se tako familija Milana Barića skrasila u najvećem gradu Pennsylvania-je. Te večeri nisam mogao ni slutiti da će jednog dana tada mala djevojčica postati novinar i da ću jednog dana čitati njenu priču s uživanjem, diveći se njenoj sposobnosti i hrabrosti da stvari nazove pravim riječima, za razliku od mnogih koji radije šute puštajući druge da u njihovo ime govore.

Siguran sam da će Ana Barić uspjeti u poslu kojim se bavi i želim joj da nastavi pisati iskreno i iz duše kao što je to vidljivo iz članka koji slijedi. A posjetiocima bloga preporučujem da pažljivo pročitaju prevod Aninog članka iako on nije prava slika Aninog pisanja ma koliko se ja trudio da ga korektno prevedem. Za one koji znaju engleski preporučujem da pročitaju originalni članak jer on mnogo bolje oslikava Anine utiske i osjećaje o posjeti rodnom gradu nego moj amaterski prevod.

Returnig To the City That Made Us Refugees - originalni članak

Ana Barić, October 2018.

O posjeti Banjaluci, gradu iz kojeg je njena familija pobjegla tokom rata u Bosni, Ana Barić se susreće sa starim ranama i alternativnom stvarnošću

Preuzeto sa longreads.com

Želim da osjetim sklonost ili možda samo pozitivnu vezu s gradom u kojem sam se rodila. Moji roditelji su odrasli u njegovim predgrađima i započeli familiju na njegovim ulicama punim zelenila. Prohodala sam na obalama Vrbasa u Mejdanu, vezana za njegove kafiće gdje sam, već od druge godine, sjedila s velikom čašom šlaga, dok bi moj tata sipao svoj espresso. Moji prijatelji iz Amerike (USA) i Sarajeva hvale ga na sav glas. Stranci iz drugih država koje sam sretala pričaju o njegovim lijepim ženama. Očigledno je da ljudi cijene Banja Luku.

Umjesto toga, svaki put kada bih posjetila grad, gotovo istog trenutka bih se osjećala otuđeno i nelagodno, gušena osjećajem teškog političkog revizionizma i ekonomske sumornosti. Čini mi se da osjećaj očaja i traume od rata još uvijek pritišću razgovore između moje familije i mene s njenim stanovnicima. Život se mjeri s onim prije i poslije rata.

Drugi dan moga puta samo potvrđuje te osjećaje. U policijskoj sam stanici u Banja Luci, čekam da moja mlađa sestra podnese prijavu o izgubljenom telefonu. Prvo što sam zapazila u stanici je spomenik pripadnicima policijskih snaga koji su dali živote za Republiku Srpsku (RS), secenionističku kvazi državu Bosne i Hercegovine s većinskim srpskim stanovništvom u kojoj se Banja Luka nalazi.

„Pali su časno za odbranu otadžbine“, piše čirilicom na spomeniku.

Više od stotinu lica i imena bulje u mene s pozlaćenog panoa širokog skoro metar koji se prostire duž cijelog zida. Razumijem da je RS ponosna na ono što je danas ali ja ne mogu odvojiti današnju državu od njenih krvavih korijena. Memorijal se odnosi na godine 1992-95 što znači da su ovi ljudi poginuli boreći se za režim koji je načinio zločine prema čovječanstvu. Oni su bili dio Karadžićevog i Mladićevog projekta podjele i etničkog čišćenja.

Pokušavam da shvatim kako je moguće da ovakav spomenik uopće postoji. Samo pet minuta hoda dalje je džamija s nadgrobnim spomenicima bosanskih muslimana koji su ubijeni zbog tog projekta. Ako ne poznajete historijski kontekst, pomislili bi ste da je muškarce Banja Luke poharala kuga, iznenada brišući s lica zemlje na desetine mladih muslimaa. Na neki način, čini se kao se iznenada pojavila bolest koja ih je sve usmrtila.

Spomnik je dio dubljeg revizionizma. Prošle godine je lider bosanskih Srba, Milorad Dodik, zabranio da se u školama uči o genocidu u Srebrenici i o opsadi Sarajeva. Banjaluka piše drugačiju historiju, historiju u kojoj snage bosanskih Srba nisu pucale, bombardirale i protjerale stotine hiljada ljudi. Suprotno, one su se, a tako je i sada prema onima koji su na vlasti, zapravo branile jer su bile napadane od opasnog Sarajeva i kolonijalnog Zapada.

Zastave i politički plakati naglašavaju rečeno.

Banjaluka - preuzeto s nezavisne.com

Rođena u USA, navikla sam na zastave koje ukrašavaju kuće, urede, ulice. Uprkos tome, mnoštvo zastava Republike Srpske koji lepršaju na svakom trgu mi se čine bizarnim. Praktično svaka bandera, državna zgrada, oglasni pano i ulica su označeni jednim te istim platnom s crveno, plavo, bijelom trakom koje čini srpsku zastavu. Na panoima piše: „Ispod srpske zastave. Za ujedinjenu Srbiju!“ Rukovodstvo RS oštro odbija sve što je vezano za Bosnu i Hercegovinu i neprekidno ponavlja da će se odvojiti, predstavljajući Sarajevo kao muslimansku prijetnju i opasnost. Poruka je jasna. Ovo je mjesto za Srbe i svi drugi će imati problema da se čuje njihov glas i da nađu mjesto za sebe. Ja čak to ne mogu ni zamisliti.

Moja majka je bosanska Srpkinja a otac bosanski Hrvat. Da sam odrasla u Bosni pripadala bih grupi „ostalih“ zbog mojeg „miješanog“ porijekla. „Ostali“ su efektivno obespravljeni zbog toga što ne pripadaju jednoj od tri moguće etničke kategorije: Srbin, Hrvat ili Bošnjak (musliman).

Moj identitet i pripadnost Banja Luci je još u beznadežnijom položaju jer sam odrasla u Americi. Nekoliko godina ranije, moj rođak srpskog porijekla mi čak nije dozvolio da stavim njegovu adresu na zvanični dokument RS. „Ne želim da CIA zna gdje ja živim!“ rekao je povišenim glasom.

Ovaj put moja familija i ja smo odlučili „da zavaramo međunarodne špijune“ iznajmljujući Airbnb apartman u centru grada, u blizini hotela Bosna. U grad smo došli nakon ugodnog boravka na jadranskoj obali. Kao i uvijek, pogled iz autobusa je zanimljiv. U razmaku od samo nekoliko sati, zagrebački austro-ugarski trgovi su se polako utopili u zelene predjele s razbacanim nezavršenim kućama od cigle. Oronule zgrade iz Titovog doba su zamijenile udaljene svjetlo-plave planine i brda. Na ulazu u Banja Luku iznenada se pojavljuju omanja skladišta i fabrike, izmiješanje s malim trgovinama cvijeća, zalagaonicama i kafićima koji reklamiraju banjalučka i srpska piva (Nektar i Jelen). Hrvatska (Ožujsko i Karlovačko) su davno nestala.

Naš apartman je moderan, na neki otrcani način, s jastucima metalno srebrne boje, bijelim kaučima od vještačke kože i dramatičnim trodimenzionalnim slikama morskih predjela. Tu je, čak, i moderna polica za papuče koja se elegantno zatvara u zid, moj omiljeni dio apartmana.

S naših balkona se vide najznačajniji dijelovi grada, srpska pravoslavna crkva na jednoj strani i niz bučnih kafića koji preplavljuju ulice Banja Luke, na drugoj. U zemlji sa procentom nezaposlenosto od 18%, i prihodom po glavi stanovnika od $5,180 čini se da samo kafići mogu uspješno poslovati. Iz njih odzvanja žamor gostiju koji glasno pričaju, zabaljaju se i posmatraju prolaznike.

Apartman je udaljen deset minuta hoda od oronule stambene zgrade obojene prljavo-roza bojom gdje smo moji roditelji i ja živjeli prije dvadeset godina. U tom dijelu grada ima više zelenila nego u centru. Iza nas ostaju dućani velikih trgovačkih lanaca i trgovački centar izgrađen od betona, a zamjenjuju ih male, uske ulice uovičene lipom i kestenom. Kuće optimistički obojene šerbet-narandžastom, pamučno-čokoladno-ljubičastom i pistacio bojama razbijaju zelene površine. Dječije čarape, košulje i vuneni džemperi „cvjetaju“ na balkonima koji se koriste umjesto prostorija za sušenje veša.

Ambijent je ugodan dok čovjek ne ugleda grafite „Dobro došli u pakao“ i „Ratno Mladić – heroj“, od kojih ovaj posljednji uzrokuje nelagodu u stomaku. Jer tu, dvije ulice od starog apartmana, se nalazila džamija koju su tokom rata vlasti RS-a digle u vazduh, dajući do znanja muslimanima da ovdje nema mjesta za njih.

Svaki put kada bi spomenuli džamiju, moji roditelji bi komentirali kako je eksplozija bila snažna i razarajuća, kako je porazbijala prozore na našem apartmanu i kako je staklo palo na dječiji krevetac u kojem sam spavala. „Ti se nisi ni probudila“ čudili su se svaki put, kao da o tome pričaju prvi put.

Ali, to je bilo davno. Drugi je dan kako smo u gradu i idemo u policijsku stanicu (MUP) da prijavimo izgubljeni telefon. Nisam previše ubijeđena da će ga policijski aparat pronaći, za koje razočarani  građan kažu da je koruptiran, birokratski i nefunkcionalan.

Na putu do stanice, šokirana sam brojem policajaca na ulicama. Predpostavljam da je to zbog očekivane posjete ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova prije opštih izbora početkom oktobra. Oglasni panoi po gradu su obljepljeni ogromnim plakatima političkih ličnosti. Ljudi i žene gledaju samouvjereno i s čežnjom u daljinu, sa srpskom trobojkom u pozadini. Estetski, teško ih je razlikovati.

Na našem putu, idemo ulicom Kralja Petra I Karadžorđevića, jednom od glavnih banjalučkih aleja. Nakon obavezne jake kave u zadimljenom lokalnom kafiću, koji se sada zove Debela Berta, prolazimo pokraj hotela Bosna.

„Pogledaj! Ovdje su odlučivali ko će umrijet.“ reče moj otac, misleći na vođe bosanskih Srba koji bi odsjedali u hotelu Bosna kada nisu bile na Palama. Još dodade da nikada neće ući unutra.

Razmišljam, Mladić i Karadžić su sigurno hodali po cijelom gradu. Možda bismo ga trebali cijelog izbjegavati. „Ti nas vodiš samo na najbolja mjesta!“ rekoh sarkastično.

Prolazimo pored depresivnog kasina, trgovine sa sniženjima, kafića do kafića.

Mama pokazuje gdje su ona i otac vjenčani, zgradu skupštine opštine na gradskom trgu. Sada ju je zasjenila glavna ortodoksna crkva grada, Hram Hrista Spasitelja. Crkvu je teško promašiti, s prugastom fasadom boje lososa, svjetlucajućim zlatnim kupolama oblika glavica luka, i zvonikom koji strši u nebo.

Crkva je podiguta u srcu grada nakon rata, smještena između glavne zgrade gradskih vlasti i kulturnog centra. Zamijenila je spomenik borcima protiv fašizma iz drugog svjetskog rata. U dijelu svijeta u kojem se etnička pripadnost i religija stalno ukrštaju, to šalje žalosnu poruku o etno-nacionalističkim prioritetima.

Moja mama nije impresionirana iz više razloga. Žali se da nije mogla spavati cijelu prethodnu noć zbog crkvenih zvona.

„U dva ujutro, crkva zvoni dva puta. Nakon toga tišina, a onda ponovo zvoni dva puta. Pola sata kasnije zvono se javi jedanput. U tri ujutro, zvoni tri puta. Ponovo pauza, a onda ponovo tri puta. Nakon pola sata, ponovo jedanput...“

Pomislih, imala je previše vremena da broji i razmišlja.

... U šest sati ujutro, kada, predpostavljam, ljudi idu na misli, zvoni jako dugo. Svi kažu da niko osim turista ne ide na misu. Kada je slijedeće jutro spomenula zvona svojoj sestri, moja tetka je začuđeno podigla obrve i ramena.  „Stvarno! Niko mi to nije rekao ranije. Za mene to i nije tako glasno.“

Naš jutarnji obilazak završava u MUP-u, gdje su me ostavili sa spomenikom poginulim. Moja mama i sestra odlaze na sprat da podnesu prijavu, što će, iz neobjašnjivih razloga, trajati dva sata. Otac je započeo razgovor s policajcem na ulazu koji pomaže strankama.

Za vrijeme našeg boravka u Banja Luci moj otac provodi većinu svog vremena razgovarajući s ljudima koje poznaje iz prošlosti, ponekad dogovarajući se da se vide, a u većini slučajeva sretajući ih slučajno na ulici. U Americi on nema nema ni približno toliko prijatelja a njegov opori humor i satirične pošalice se gube u suviše prijateljskom i iskrenom izražavanjem na engleskom. Ali ovdje, njegove govorne sposobnosti i poznavanje situacije u gradu ga osnažuju i čine ga nadmoćnim i gotovo agresivnim. Ponekad, nakon slučajnog susreta s poznatom osobom na ulici, moj otac bi mi tiho rekao: „on je radio veoma ružne stvari tokom rata“.

Riječi izgovara s bizarnim osjećajem ponosa jer misli da su one znak da se može izdići iznad zla učinjenog ratom i da usprkos tome može s njima razgovarati. Dokaz je to njegove sposobnosti da se izdigne iznad trauma i mržnje kojima je bio izložen prije dvadeset godina.

„To ne utiče na mene. Ništa ne osjećam“, tvrdi.

Ali svako može osjetiti i vidjeti ožiljke rata. To je vidjljivo ne samo zbog izgubljenih i prognanih života, već i u trenutnj propaloj ekonomiji, korumpiranoj politici i nedostatku budućnosti. Bezosjećajnost moga oca nije nešto posebno, niti je za pohvalu, razmišljam. To je način preživljavanja.

Počinjem prisluškivati razgovor mog oca s policajcem u MUP-u. Policajac pita mog oca gdje živi i zbog nekog razloga hvali Arizonu na sav glas (mi živimo u Filadelfiji). I iznenada pređe na hvalospjev za Trampa, što nas nije iznenadilo.

„Ljudi iz bivše Jugoslavije, kad su počeli izbori, su govorili, 'Šta misliš? On je lud!“ komentariše. „Ali za mene, on je jedini koji vrijedi“  Sa širokim osmjehom na licu policajac nakon toga reče kako je Tramp simpatičan, misleći time kako je fin, prijatan. Bio je to za mene prvi znak da policajac živi u alternativnoj stvarnosti.

Obožavaoci Trampa s kojima sam razgovarala izvrću Trampovu tvrdoglavost i nadmenost i nazivaju je neprikosnovenom snagom. Vide to ka osvježavajuću iskrenost a ne brutalnost. Ali nikad ga niko nije opisao kao prijatnu osobu što je značenje riječi simpatičan. Pitam se kako bi policajac opisao značenje riječi pogrešan ili nemoralan.

Mom ocu nije trebalo dugo da to sazna.

„To je protivno prirodnim zakonima“ reče par minuta kasnije. Sada je pričao o „Paradi ponosa“.

„Ako sam se rodio bolestan, i ako ne želim ženu, već hoću muškog partnera, to je u redu. Ali zašto mi je potrebna parada? Ako sam rođen bez ruku, to ne znači da si i drugi trebaju otsjeći ruke!“

To je već treći put kako je skrenuo razgovor na homofobiju.

„I šta možeš očekivati ako usvoje djecu? Vidjeli smo šta se dešava sa svečenicima i pedofilijom. Bogati misle da mogu raditi šta požele. Eto to je šta znači biti liberalan.“

Moj otac, moram ga pohvaliti, se suprostavio njegovoj prodici pokušavajući da objasni šta LGBT zajednica želi. Govori o normalizaciji i želji ljudskog bića da se izvuče iz tamnih kutaka društva. Uglavnom, govorio je o razlikama među generacijama.

Kasnije, razgovor je bio nepovezan i konspirativan. Policajac je kritizirao kako je novac sa Zapada uništio sve vrijednosti dok je moj otac govorio o problematičnoj prirodi političkih dinansija familija Buša i Klintona a obojica su se složila kako je važno da se mladi bave sportom i da poštuju starije. U jednom trenutku se diskusija čak dotakla Hegela i Kanta.

Njihovu diskusiju su šesto prekidale stranke i drugi policajci. Kada mu je jedan od njih ponudio đus, on se gotovo uvrijedio.

„Ne. Ne želim ništa. Čovječe, ovdje ima vode. Zbog čega ti treba đus?“ Reagirao je kao da je đus još jedan napad na njegovu muškost.

Htjela sam da se umješam, da se suprostavim njegovoj netrpeljivosti prema drugačijem. Ali moje znanje bosanskog jezika nije dovoljno dobro da bih diskutirala homofobiju, patrijarhat i govor mržnje. Čak i kad bih mogla izraziti svoje mišnjenje o navedenim temama na bosanskom / srpskom / hrvatskom (u ovom okruženju, srpskom, bez dvoumljenja), sumnjam da bi ga to zanimalo. Kako bi ga i moglo kada je znao da je ispred samih vrata MUP-a vanredna situacija?

Ispred zgrade MUP-a protestanti su se bunili protiv brutalnosti policije, korupcije i zbog neriješene smrti mladića pod imenom David Dragičević. Oni to čine već punih šest mjeseci, okupljajući stotine građana na dnevnim protestima. Nose se posteri „Pravda za Davida“, „Zaustavite nekažnjena ubistva u Banja Luci“. U centru grada, ispred poznate betonske robne kuće, napravljen je memorial s mnoštvom dječijih igračaka, svijeća i slika mladića.

Davidovo tijelo je pronađeno u rijeci u centru grada krajem marta. Policija je izdala saopštenje da se mladić potukao s grupom mladića u noći kada je nestao, kasnije provalio u tuđu kuću i nakon toga, na neki način, upao u rijeku i udavio se kada se vraćao svojoj kući.

Njegovi roditelji, i mnogi Banjalučani, ne prihvaćaju to objašnjenje. Oni su ubijeđeni da je policija držala Davida u pritvoru šest dana, da ga je mučila i na kraju ubila. Grupa tvrdi da imaju imena i brojeve krivaca. Davidova majka kaže da je u noći kada je David nestao primila tekst poruku od njega u kojoj joj kaže da će, ako mu se bilo šta desi, „F.Ć.“ biti razlog. Prema lokalnim medijima, radi se o nećaku visoko rangiranog službenika u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Vlast te tvrdnje odbija.

Očigledno je da su stvari otišle neželjenim tokom. Na proteste su poslane dodatne policijske snage, te nekolicina specijalaca. Policija je spreman da reagira, čini se, sve dotle dok to ne uključuje ponovno otvaranje istrage.

Nakon što je podnošenje prijave za izgubljeni telefon konačno završeno, roditelji i ja prolazimo pored protestanata ispred zgrade. Tu je Davidov otac, s zvučnikom, pokazujući na zgradu MUP-a, nazivajući ih kriminalcima.

„Patio je šest dana! Pogledajte ovo dijete, staro samo dvadeset jednu godinu...“

Ubrzo nam priđe jedna starija gospođa. Rekla je da je primijetila da smo zastali da poslušamo protestantne, zahvaljujući se što smo pokazali interes. Nastavi kako je David otkrio mutne radnje policije i da je zbog toga ućutkan. Nisu joj poznati detalji ali reče da se radi o značajnoj sumi nelegalno zarađenog novca.

„Ovo je nešto prestrašno“, reče. „Ovo je baš prestrašno.“

„Mi ovo ne možemo prežaliti“, nastavi.

Reče da sve nade polaže u Davidovu familiju i prijatelje, i u mlade općenito, koji će protestirati protiv brutalnosti policije. Reče da će i ona nastaviti da se bori za pravdu. Nakon smrti njenog djetete prije nekoliko godina, objašnjava, ne postoji ništa čega bi se bojala.

Iznenađena sam koliko smo okruženi ogromnim plakatima i zastavama koja „prodaju“ lažna obećanja. Političari pravdaju zahtjev za otcjepljenje podgrijavajući strah i nepovjerenje prema drugim etničkim grupama i nacijama. Istorija je zamagljena i iskrivljena kako bi se ratni zločini zaboravili.

Da, u ragovorima koje sam imala s članovima familje, prijateljima i poznanicima mojih roditelja i posebno sa prijateljskim strancima, politike se skoro ne spominju. Kritiziraju ih kao definitivno korumpirane i prljave. Vozač taksija mi reče da će predstojeći izbori samo odlučiti ko će se obogatiti kroz nepotizam i iskorištavanje drugih.

Općenito, oni s kojima sam razgovarala više se brinu zbog nedostatka budućnosti i pravde u Banja Luci nego koja će partija odnijeti pobjedu ili kako stoje izgledi da se RS odvoji. Pričaju o protestima vezanim za Davida, državnoj korupciji i nemogućnosti da se nađe posao.

Raskorak između prioriteta onih na vlasti i potreba naroda je šokirajuća i grad zbog toga ima problema.

“Baš je depresivno” često bi govorili moji roditelji.

U tih nekoliko dana našeg boravka u Banja Luci, osjetila sam pokušaje mojih roditelja da ponovo uspostave veze s gradom. Nastojali su to tražeći poznate ljude, kafiće, ćevapčinice. Gotovo po pravilu, ljudi koje su tražili ili više nisu živjeli tu ili su bili prezauzeti da se sretnu s njima. Imena kafića i njihovi vlasnici su se promijenili. Žalili su se da je čak i naglasak ljudi u gradu drugačiji. A njihova omiljena ćevapčinica? Zatvorena prošle godine. Grad se proširio u odnosu na ono što je bio i ostavio ih je s novim osjećajem gubitka.

Vjerojatno je lakše živjeti ovdje bez znanja šta je bilo prije. Na kraju, svi koji su mi rekli da vole grad u isto vrijee nemaju korijena u njemu. Ne vjerujem da je to slučajnost.

Ana Barić je novinar koja živi i radi u Londonu, nekadašnji reporter Reutersa i projekta Izveštavanje o organizovanom kriminalu i korupciji. Vuče korijene s Balkana i iz USA.