 |
S moje zadnje izložbe slike,
izložba slika amatera Zagreba |
Dragi Banjalučani!
Dugo, jako dugo se nisam javljala. Puno se toga teškog događalo u obitelji. Mamina duboka starost i nemoć, potpuno oslonjena na mene i na kraju smrt. Bilo je teško, a teško je i sada bez nje. Mama je jedna jedina i tek kad nas trajno napusti u potpunosti shvatimo i osjetimo koliki je to gubitak.
Srećom unuk je svakodnevno s nama. Razvoj telekomunikacija došao je u pravo vrijeme za nas izmještene na svim kontinentima.
Mjesec dana boravka s nama ljetos usrećiše nas.
Život čini svoje, nova okruženja, novi ljudi, sve to utječe da se život i ljudi iz Banjaluke polako zaboravljaju, što nebi trebalo biti neobično, jer tamo nisam rođena, nemam rodbine, nisam išla ni u školu, ni na fakultet, ostadoše samo sjećanja na 20 godina rada u Čajavecu i na njegove zaposlenike.
I sjećanja na modar Vrbas i grad u cvijeću i zelenilu.
Voljela sam Banjaluku, voljela sam Bosnu, njenu multikulturalnost, multinacionalnost, otvorenost i iskrenost, osjećajnost ali i grubost, sve u istoj osobi, ... a sve to kao da se u ratu i poslije rata okrenulo protiv nje.
I nije izgleda dosta što se Bosna treba sama nositi sa svojim brojnim problemima, već njeni susjedi ne puštaju ju u miru, stalno, kao iz dobrih namjera, pružaju svoje pipke i pomažu njenoj destabilizaciji.
Teško je to pratiti, svjestan da pomoći ne možeš.
Ni kod nas nije mnogo bolje, povampirilo se sve ono protiv čega i koga su se moji roditelji borili. Zloća se uvukla u ljude i to ne samo na teritoriju ex Yu, mediokriteti vladaju, pametni se povukli, i kao da srljamo u crnu rupu.
Ima li koga ili njih koji to mogu zaustaviti?
U takvom okruženju, ponestalo je snage i volje aktivirati se. A i nemam pravo na to!
Danas se viđe ne bori za ideale, ako ih uopće imamo, takvim borcima i idealima brzo se okrenu leđa, kako od protivnika, tako i od istomišljenika.
Nečinjene nije puno različito od negativnog činjenja!
Godine čine svoje, dosta je bilo udaraca glavom u zid, a mladima dugo treba da se probude, ili čekaju da im voda dođe do grla.
Okrenula sam se svome hobiju, slikarstvu, sada se počinjem ponovo vraćati Prirodi, a bit će i putovanja.
Dragi Aljoša hvala, podsjetio si me svojim fotografijama Pariza na moju davnu posjetu tom lijepome gradu. U njemu je toliko toga vrijednog i lijepog za vidjeti što oplemenjuje dušu. I sve su to stvorili ljudi!
Pitam se zašto smo takvima stvoreni, stvaramo i uništavamo, izgleda s jednakim žarom.
Bilo je lijepo sresti se s Minkom, Ešrefom i tobom u Zagrebu.
Srdačan pozdrav vama troma kao i ostalim Banjalučanima koji još uvijek redovito, baš kao i ja, prate ovaj blog.
Nataša
Uz Aljošin komentar
 |
Kratak susret u Zagrebu
Aljoša, Ferid i Adica Hozić, Minka, Nataša i Ešrefa |
Uz Natašin komentar
 |
| Guernika |
 |
| Kad mediokriteti vladaj |
 |
| Priroda |
 |
| Slike na izložbi otvorenoj u petak, 19.10.2018. |
Labels: natasa
