Novi Komentari i linkovi

Za Milicu (ako postoji?) - email adresa milicamadev@gmail.com nije korektna ili ne postoji

Posmatrac - Oluja i srpske sljive

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Unuke

Suada i Emina

Nakon završetka fakulteta sin je dobio prvi posao u Teksasu i to u Johnson Space Center u Hjustonu, radeći u oblasti sigurnosti za program Space Shuttle. Bila je to za njega velika šansa da stekne znanja i iskustvo u oblasti kojom će se baviti sve ove godine, od dana kada je prešao kapiju centra, pa do danas. A ta znanja nije mogao steći na fakultetu, niti učeći, već se ona mogu steći samo radeći za kompanije koje se bave svemirskim tehnologijama.

Posao je bio interesantan, dobro plaćen i radio je na programu za Space shuttle sve dok projekat nije ugašen. Onda su došli drugi poslovi u istoj oblasti sve dok nije donio veliku odluku. Odlučio je da se preseli u Evropu.

Iako je posao bio interesantan a plata odlična, nije mu se sviđao američki način života, stalna trka za novcem, a posebno činjenica da je sve podređeno profitu. Uz stalna bombardiranja sa svih strana da se kupuje i šta ti treba i šta ti ne treba, forsiranje potrošačkog mentaliteta na račun svega ostalog nije ostavljalo vremena za život kakav je želio. A želio je da, pored posla, ima familiju, ide na godišnje odmore, putuje, a ne da radi od jutra do sutra bez obzira što je mogao odlično zaraditi.

Posao u Evropi je lako našao. S obrazovanjem i iskustvom koje je stekao u Americi i Hjustonu odlučio se za posao u jednoj firmi u Irskoj, u Dublinu, koja je ulazila u razvoj opreme za svemir pa im je trebao netko tko će voditi taj program. A on je, s iskustvom koje je imao, za njih bio idealan kandidat.

I ostao bi u Irskoj ko zna do kada da u Dublinu nije upoznao buduću suprugu, Nizozemku, koja je radila u kompaniji Google. Nakon par godina su odlučili da se presele u Nizozemsku. Posao je ponovo našao veoma lako i preselili se u Rosendale, mali gradić u južnom dijelu Nizozemske.

Nakon par godina je uspio dobiti posao u centrali Evropske svemirske agencije, što mu je bila velika žalja. Preselili su se u Hag, kupili kuću i uživaju u životu u jednoj veoma uređenoj zemlji gdje je mnogo toga prilagođeno interesima njenih građana i gdje profit nije najvažnija stvar na svijetu.

Ali nije ovo priča o sinu i njegovom životnom putu nakon izlaska iz Banjaluke, već o unukama koje su došle na ovaj svijet na sreću roditelja, nane i dide.

Rodile su se relativno brzo jedna iza druge, u razmaku od godinu i pol. Mlađa je u junu napunila devet a starijoj će biti 11 u oktobru.

Prije rođenja prve nismo razgovarali kako će se zvati. Bilo nam je važno da beba bude zdrava, da sve prođe u redu, i nismo se petljali u odluku kakvo će joj ime nadjeti. Kada se beba rodila rekoše nam da će imati tri imena: jedno nizozemsko (zbog mame), jedno bosansko (zbog tate), i jedno irsko (jer su se tamo mama i tata upoznali). I tako na svijet dođe Famke Emina Roisin Komljenović, koja će cijelog života imati problema pri popunjavanju obrazaca  zbog dužine svog imena i prezimena. Ali, šta je, tu je. Roditelji su tako odlučili jer su tako željeli a dijete neka se samo snalazi kada se nađe u situaciji gdje će joj dužina imena i prezimena praviti problem.

Ime Famke je zapravo jedno od imena koje se često daje ženskoj djeci iz pokrajine Frizland u kojoj joj je mama rođena. Ime Emina dobila je po želji majke jer joj je svekrva pričala o Aleksi Šantiću i Emini i puštala Himzinu verziju pjesme kada nam je bila u posjeti u Americi. Snahi se priča i pjesma svidjela i tako prva unuka dobi ime po Emini.

Pomirih se s izborom iako sam priželjkivao neko moderno, kratko ime. Mia, Tea ili nešto slično. A jedan naš prijatelj iz Bosne, kada je čuo kako se unuka zove,  mi u zezi reče: „Pa mogli su je nazvati Mara, Anđa ili Kata, a ne ovako kako je ispalo“.

Kada nam snaha reče da očekuju drugu curicu znali smo da će i ona imati tri prva imena ali smo se nadali da će bosansko biti neko više prilagođeno modernim vremenima. Kada tamo, druga unuka postade Rixt Suada Soursa. Za Rixt i Soursa nisam ništa pitao, ali zašto Suada?

Eh i tu postoji razlog. Sin reče da je opet mama tako odlučila a ime je dobila po pjesmi Plavog orkestra koje je često imala prilike slušati pa mi i druga unuka dobi ime koje nisam očekivao.

Pored imena, u kući je veoma interesanta situacija. Mama s kćerkama razgovara frizijski, tata bosanski, njih dvoje između sebe pričaju engleski a kada se unuke nađu sa svojom rajom razgovaraju Dutch. Za mene bi to bila potpunba zbrka ali njih dvije s tim nemaju nikakvih problema. Mi im se također obraćamo na bosanskom i zovemo ih Emina i Suada jer tako sin insistira. A one se ne bune, i koliko sam do sada mogao primijetiti veoma su sretne djevojčice koje imaju lijepo djetinjstvo isprepleteno činjenicom da su im mama i tata iz dvije države koje između sebe nemaju gotovo ništa zajedničkog a one su ih do sada imale priliku dobro upoznati. Vole Nizozemsku, njenu uređenost i ravninu, ali vole i Bosnu, brdovitu, sa svim njenim manama.

Suada i Emina

I ne bih sve ovo o unukama pisao da me prije tri-četiri godina ne iznenadi njihova reakcija kada su nam ljeti bile u posjeti. Jednog dana smo, na ulazu u našu zgradu sreli komšinicu kojoj bi drago kada je ugledala unuke. Prvo se upoznala sa starijom. Kada ju je upitala kako se zove, ona joj reče: Emina. Ne spomenu Famke niti Roisin. Na isto pitanje mlađoj dobila je sličan odgovor. Nije joj spominjala Rixt, niti Soursa. Ona je Suada, reče, kao da je to ime na koje je navikla i koje sluša svaki dan. Kao da ona druga dva ne postoje ili nisu uopće važna.

Njihovi odgovori su me jako iznenadili. Pitao sam se od kuda da one tako male na pitanja kako im je ime odgovoriše kao da imaju samo jedno, i to ono koje je vezano za sredinu u kojoj se nalaze. Istina je da Istra i Bosna nisu jedno te isto ali za njih to nije važno. One znaju da su im tata, nana i dido iz Bosne, a da su Emina i Suada bosanska imena i sve su to povezale u svojim malim glavicama. A ja opet ponekad pomislim da njih dvije zamišljaju kao da imaju dva različita života. Jedan, koji žive u Nizozemskoj, a drugi kada dođu u posjetu nani i didi. Zbog toga su u Nizozemskoj Famke i Rixt a u Istri (i Bosni), Emina i Suada. 

Sjećam se djetinjstva

Igralište iznad glavne plaže u Pješčanoj uvali

 Sjećam se djetinjstva, svog komšiluka u ulici Braće Podgornika i svoje raje sa kojom sam gotovo svaki dan igrao na male. Igralo se boso, na livadi preko puta naših kuća, a golovi su bili označeni ili kamenjem ili dijelovima odjeće. Kasnije, kada smo malo porasli, igralište smo obilježavali krečom, a stative pravili od mladica usječenih u obližnjem ritu. Igralo se ozbiljno, oštro, znalo je tu biti i poderanih koljena, otečenih nožnih prstiju, razbijenih glava. Akcije su bile osmišljene, znalo se šta ko igra i gdje se treba kretati, bilo je tu duplih pasova, iznenadnih kontri, razrađivale su se taktike a da nas nitko tome nije učio.

S godinama su mečevi bili sve zanimljiviji a znali smo privući i gledaoce koji bi pratili šta se na terenu događa, navijali, komentirali.

Lijepo uređenog igrališta nismo imali, čak ni u dvorištu osnovne škole Ivan Goran Kovačić u Budžaku u koju smo svi išli. U dvorištu je bio jedan poravnati dio, odmah uz ulicu Ivice Davida, gdje bi se nalazili prije početka nastave i igrali sve dok nas školsko zvono ne bi upozorilo da nastava počinje a mi bi, onako znojni i prašnjavi, kupili svoje školske torbe i žurili u učionice.

Od tih godina je prošlo mnogo vremena i mnogo toga se u našim životima dogodilo i promijenilo. Ovdje u Pješčanoj uvali često mi pogled pada na lijepo uređeno igralište smješteno odmah iznad glavne plaže. Igralište je  renovirano ove godine iako i ono nerenovirano nije bilo loše. Podloga je od nekog posebnog materijala koji ublažava padove, stative su prave, s mrežama, a poprijeko su označena i dva košarkaška igrališta. Na igralištu je uvijek puno djece i omladine koja igra košarku, mali nogomet, odbojku. Tu i tamo primijetim ponekog talentiranog momčića koji zna kako udariti loptu, inače većina ih trči za loptom bez nekog posebnog plana i smisla pa o nekim osmišljenim akcijama nema ni govora. Neke od curica lijepo igraju odbojku, pretrpostavljam da su članice nekog lokalnog kluba. Nađe se i pokoji dobar košarkaš ali većina i nije baš talentirana. Ali glavno je da se trči i zabavlja s rajom. One mlađe, mame prate pogledima ispijajući svoje kavice i koktele u kafiću Yes, a odnedavno i  s terase novotvorenog restorančića El Brutale. Ponekad poželim da udarim pokoju loptu, da pokažem kako smo to mi nekad radili ali kako godine prolaze sve je manje šanse da će se to desiti.

Naša dnevna makijata u zadnje vrijeme često ispijamo na terasi restorana El Brutale s kojeg se pruža lijep pogled na igralište i zaliv kojim jahte prolaze u svom putu do marine Veruda. Posebno je lijepo uveče kada se upale reflektori a ljetne vrućine malo popuste. Galama s igrališta se čuje do kasno u noć jer se reflektori ne gase prije ponoći. I nikada nije bilo nikakvih problema iako nitko nije zadužen za održavanje reda. To me podsjeti na Ameriku gdje je tako nešto gotovo nezamislivo i gdje se djeca mogu baviti nekim sportom samo organizirano, uz budnu pažnju roditelja i trenera, uz dresove i svu potrebnu opremu. Izgleda da ona američka demokratija još nije stigla do nas a ja se nadam da se to neće ni desiti, bar ne tako brzo da tome budem svjedok. Jer ako budemo slijedli najrazvijeniju zamlju svijeta sve veći idioti će nam krojiti živote a to mi u uvim godinama najmanje treba.

 

In memoriam - Omerhodžić Ibrahim (Omer)

 

Ode nam i Omer. Jučer stiže tužna vijest. Napustio nas je Omerhodžić Ibrahim , naš prijatelj i školski kolega, Banjalučanin s adresom u Austriji.    

Nisam ga vidio već jako dugo jer nam se putevi nakon odlaska iz Banjaluke nisu ukrštali. On završio u Austriji a mi u Americi, a između nas okean. A nekad smo živjeli u komšiluku, na Starčevici, stotinjak metara udaljeni i često se viđali. I poslovno sarađivali.

Omer je među prvima zaplivao u vode privatluka u ono „ružno doba“ kada je za premijera vlade države koja se kasnije raspala izabran Ante Marković, čovjek koji je mnogima ulio nadu da se država može izvući iz problema ako se sposobnim pojedincima da šansa. I dao ju je, zakonima koji su omogućili mnogima da pokrenu privatne binznise, da iskoriste znanje i ideje ako ih imaju.

A Omer ih je imao. Sjećam se trgovine elektronskim urađajima koju je otvorio u prvom šoping centru sagrađenom uz nekadašnju Tehničku školu, istu onu školu koju jsmo Omer i ja završili. Sjećam se kako je to za sve nas u Banjaluci bila velika novost, kako smo često tamo odlazili da pregledamo šta je novo u lijepo uređenim trgovinama, da nešto pazarimo, sretnemo raju, popijemo kavicu ili piće.

Vrlo brzo nakon toga Omer je otvorio moderan TV servis u zgradi u kojoj je dobio stan koji je postao razlog naše poslovne saradnje. Ja sam, nekako u isto vrijeme otvorio trgovinu računara, računarske opreme, programa i stručne literature, te razvijao programe za automatizaciju poslovanja za male privrednike. I upravo je Omer bio prvi s kojim sam sarađivao, razvijajući program za upravljane poslovanja njegovog TV servisa prema njegovim idejama. Bila je to velika novina na onim našim prostorima i bilo mi je drago što smo zajedničkim snagama napravili nešto novo, nešto što je počelo hvatati korijenje u gradu koji se probudio iz letargije privrednog sistema koji je gubio ideje i polako propadao.

Omer, godinu dana mlađi od mene, je gajio čvrste prijateljske veze s grupom školskih kolega s kojima se često viđao. Srđo, Doda, Eko, Petak i Milak su bili njegova raja s kojom se često družio, sve do početka devedesetih kada su neke od nas natjerali da napustimo grad u kojem smo rođeni i živjeli godinama. I ja sam se znao družiti s njima iako sam bio jedna generacija ispred i bio sam impresioniran njihovim prijateljstvom koje se nastavilo nakon završetka srednje škole.

Omer je bio među prvima koji je napustio Banjaluku, još prije nego što je rat u Bosni zvanično počeo. Bila je to pametna odluka jer su kriminalci, povezani s novom vlasti, svoje oko prvo bacili na osobe za koje se mislilo da imaju novca. A u tu grupu su spadali vlasnici privatnih radnji, restorana, malih biznisa. U to doba nije bilo pametno ostati u gradu jer nisi znao šta donose noći kada su paravojne kriminalne grupe obavljale svoje prljave poslove. Omer nije bio jedini koji je morao otići. Eko je završio u Norveškoj, ja u Americi a Doda je, prije povratka u Banjaluku, dugo vremena živo u Sloveniji. Tako su naša druženja prekinuta da se više nikada ne obnove u onoj mjeri kao što je to bilo prije rata. Istina je da se Omerova ekipa znala sastati kada bi on i Eko navratili u grad ali se to dešavalo rijetko, a ne kao nekada kada su bili gotovo nerazdvojni.

Omera sam nakon izlaska iz Banjaluke sreo u Zagrebu, u danima kada smo se spremali u Ameriku. I nakon toga samo jednom, prilikom jedne od mojih rijerkih posjeta rodnom gradu. Našli smo se pred Palasom gdje smo se prisjećali prošlih dana koji su zauvijek ostali samo sjećanja na neka lijepa vremena kada smo jedni drugima bili ljudi, prijatelji, kada smo se družili, slavili rođendane i godišnjice brakova, išli zajedno na more.

Čujem da će Omer biti sahranjen u Banjaluci a koliko će svijeta biti na sahrani, teško je reči. Mnogi koji su ga poznavali nisu više tamo da mu bar svojim prisustvom zahvale na druženju i prijateljstvu. Takva je sudbina mnogih od nas jer smo razbacani na sve strane svijeta.

Omerovoj supruzi Esmi, sinu Mirzi i kćerci Đenani izjavljujem naše iskreno saučešće.

Nera i Co.

Fešta

 

Sinoć smo imali feštu u našem malom mistu. Organizira to opština Meduline svake godine u svim naseljima opštine na radost turista a vjerujem da ni domaćinima nije krivo.

Kafić u marini Veruda. DJ već na poslu

Još od jutra, kada sam išao da „bacim“ jedno kupanje prije vrućina koje su zavladale ovih dana vidim da se pripremaju štandovi, stolovi na rasklapanje, donose se metalni kontejneri s pivom, montira se bina, provlače žice za osvjetljenje. Radnici su okupirali dio obale uz plažu pa će neki danas ostati bez svojih mjesta na padini ispod igrališta gdje ima i hlada za one koji ne vole prženje na suncu. Za mene to nije problem jer na kupanje idem ili ranije ujutro ili pred sedam uveče pa mi hladovina nije potrebna. Sreća je da nam je stan par minuta hoda od plaže pa se ne moramo boriti za mjesto gdje ću postaviti ručnik ili ležaljku. Ujutro i predveče na plaži ima dovoljno praznog mjesta  pa nema frke kao u neka davna vremena kada smo se morali boriti za dobro mjesto na plaži tokom ljetovanja.

Bend u akciji iznad glavne plaže

Kada smo uveče izašli u šetnju vidimo da je zabava već počela. Na improvoziranoj bini DJ zagrijava raju, konobari već rade svoj posao, raja se polako skuplja.

Mi produžismo do kafića podignutog iznad mora na početku marine da popijemo naša makijata, gdje obično malo posjedimo prije nego prošetamo lijepo uređenom marinom ili odemo na drugu stranu da kraja šetnice. Pogled je lijep, na zaliv i jahte koje se uveče vraćaju u marinu, a uz to često se često osjeti laki povjetarac koji dobro dođe ovih dana. Vidimo da i ovdje DJ priprema opremu. Muzika krenu prije nego smo završili s kavicama, a kako nam se muzika svidjela naručismo piće i odsjedismo još neko vrijeme. Noć se već uveliko spustila kada krenusmo nazad ka glavnoj plaži.

Kafić Dolce pun

Dok smo silazili stepenicama do nas dopreše zvuci muzike iz pravca kafića Splash koji se nalazi na suprotnoj strani zaliva. Bilo nam je to malo čudno jer kafići uglavnom nemaju živu muziku u isto vrijeme a to veče je organizirana fešta s živom muzikom i bilo je za očekivati da će se većina gostiju tamo okupiti. Približavajući se glavnoj plaži shvatamo da je glavni dio program počeo jer čujemo pjevača i bendi ali ono što čujemo nam se ne sviđa. Ne znam ko nastupa ali pjevač očigledno nema ni talenta ni osjećaja za muziku. Preglasan je, background vokal se gotovo ne čuje kao ni većina instrumenata. Loše je otpjevao Cesaricu a ni druge pjesme nisu zvučale bolje. Na plaži je dosta svijeta, pijucka se, pjevuši, poneki se njišu u ritmu muzike. Očigledno je da nikoga ne smeta što muzika i nije baš nešto.

Igor "na novom radnom mjestu"

U kafiću Dolce, smještenom odmah do glavne plaže, svi stolovi puni, čak i oni donešeni za ovu priliku. Vlasnik će, očigledno je to, ovo veče zaraditi dobru lovu. Za ovih pet godina nismo vidjeli toliko gostiju na tom mjestu koje je osrednje posjećeno tokom cijelog dana iako se nalazi uz samu glavnu plažu.

Idemo dalje prema kafiću Batana, smještenom uz „Nerinu“ plažu. I tamo muzika. Još jedan DJ. Muzika interesantna, po ukusu mlađe raje. Svi stolovi puni. DJ nam poznat. Vidi se da se uživio u posao, njiše se u ritmu muzike, odlično radi svoj posao. Kada priđosmo bliže vidimo da je to Igor, vlasnik restorana El Brutale. Znali smo da je zaljubljenik u muziku, da se  ponekad nađe za muzičkim pultom ali nismo znali da posao DJ-a odlično radi.

I Batana je puna

Provukosmo se između mnogobrojnih gostiju i nastavismo prema Splashu. Od tamo pak dopiru zvuci ritam i bluza u izvedbi sastava kojeg smo već ranije viđali. Pjevačica dobro pjeva, sviđa mi se, a očigledno i gostima jer je cijeli prostor oko kafića pun i gotovo da se ne može proći dalje šetnicom.

Odlučismo da se vratimo nazad, da se ne probijamo kroz narod pa sjedosmo na klupu koja je, za divno čudo, bila prazna. Obično su sve klupe uz šetnicu uveče zauzete jer je prijatno sjediti uz more s pogledom na zaliv i hotele na Verudeli.

I u Splashu je živo

Nakon što posjedismo izvjesno vrijeme pođosmo nazad u stan. Igor i dalje zabavlja goste u Batani, a i bend na glavnoj plaži. Ovaj put do nas dopiru zvici pjesme Đelem, đelem ali utisak je isti. Raja se uključuje u pjevanje ali sve je to daleko od onoga kako bi to trebalo zvučati.

U stan stigosmo već pomalo umorni. Jedanaest jer već uveliko prošlo i vrijeme je da se ide na spavanje. Ja obično provjerim novosti na Internetu i pogledam ako ima nešto na televiziji.

U krevet odlazim oko 12, kao i obično, jer sutra me čeka „naporan dan“. Nakon ustajanja, kratko kupanje prije doručka, stolni tenis s mojom ekipom u sali mjesnog ureda, ručak oko četiri, pa ponovo kupanje kad malo zahladni. A onda naša makijata, opet vjerojatno u kafiću u marini jer je tamo ipak malo prijatnije nego kod Igora u El Brutale, gdje inače idemo tokom cijele godine.

Oluja i srpske šljive

 

Preuzeto iz Nezavisnih novina

Početak je avgusta mjeseca 1990. Pakujemo našu Brako prikolicu i polazimo za Banjaluku. Već nekoliko godina ljetujemo u kampu Straško na Pagu. Put od Banjaluke do kampa prolazi dijelovima Hrvatske naseljenim većinom Srbima. Na put bi obično pošli predveče a onda bi malo odspavali negdje uz put, u divljini, bez bojazni da bi nam se nešto ružno moglo desiti.

Te godine na putu kroz Liku primjećujemo mnogo automobila sa srbijanskim registarskim tablicama. Auta sa stranim registracijama nema, a ni onih iz Hrvatske iako je turistička sezona već odavno počela.

Kamp je, na naše čuđenje, pun, ali gotovo ne primjećujemo auta iz Srbije iako ih je prethodnih godina uvijek bilo poprilično. Na našu (ne)sreću zadnjih desetak dana smo proveli u društvu komšije iz zgrade i radnog kolege Milana Mitrovića (njemu sam posvetio čitav paragraf u knjizi koju ću možda jednog dana završiti) koji se jednog jutra iznenada odlučio za prekid ljetovanja. Mi smo slijedili istim putem sedam-osam dana kasnije. A onda su, desetak dana kasnije osvanule barikade na putevima Like.

Pat godina kasnije, negdje u isto vrijeme, putevima kojima smo i sami išli krenula je kolona izbjeglica prema Banjaluci. „Hrabra“ srpska vojska tkz Republike Srpske Krajine je podvila rep i ostavila narod na cjedilu. A prije toga su se pet godine šepurili pred kamerama kako će sve do mora biti srpsko, kako hrvatska noga više nikada neće stupiti na kninsku tvrđavu, ljetovalo se na srpskom Karinskom moru... Sada više od trideset godina kasnije krajiških Srba gotovo da i nema u krajevima u kojima su stoljećima živjeli ali ih je zato puna Banjaluka.

I onda a i sada oni koji su ih poveli u pobunu pričaju gotovo istu priču. Svi drugi su krivi samo oni nisu. Organiziraju se skupovi podsjećanja na operaciju Oluja, broje žrtve (među kojima su ubrojani i neki koji su poginuli mnogo ranije ali izgleda „ljepše“ kada je brojka veća), optužuje zločinački hrvatski režim, oplakuju poginule.

Jedan od njih je i Nenad Stevandić, dugogodišnji političar, nekadašnji mladi nadobudni student, koji je lično, s automatom u rukama, bio uključen u protjerivanje stanovnika Banjaluke i okoline. Video njegovih „hrabrih“ akcija protiv nenaoružanog naroda smo svi vidjeli ali to mu ne smeta da ponovo podiže tenzije kao što je to radio početkom devedesetih kada je počeo progon nedužnog stanovništva Banjaluke. I niko od govornika se ne sjeti da spomene koliko je Banjalučana protjerano a da niko od njih nije to zaslužio. Nismo se naoružavali, nismo dizali pobune, nije bilo barikada, a jedini razlog za izgon je bilo „krivo“ ime i prezime.

Preuzeto iz Nezavisnih novina

Žalosno je šta se sve u ime „svog“ naroda radi još od početka devedesetih. Ludilo ne prestaje, već, čini mi se, sve više hvata maha. Ovih dana viđam fotografije političara sa ikonama, nosaju se krstovi i daju izjave koje ni pas s maslom ne bi mogao progutati. Čak su, prema izjavama diplomiranog mesara iz Bakinaca i šljive odjednom postale srpske.

Preuzeto iz Nezavisnih novina

"Šljiva je simbol srpstva, srpske tradicije i karaktera. Šljiva je simbol blagosti i širokogrudosti, ali i prkosa i odlučnosti, baš kakvi smo i mi", naveo je Dodik na Instagramu.

Pa šta da čovjek kaže na ovo?

Sreća je da sam na vrijeme „dobrovoljno“ otišao iz rodnog grada pa me sve ove gluposti više ne tangiraju. Jer da nisam, vjerujem da bih davno završio u ludnici. Ovako, o događajima u rodnom gradu saznajem provodeći penzionerske dane na obali Jadrana, uz kupanja i svakodnevna makijata, pa dok traje, traje.

Pedeset godina zajedno

 

U petak, 31. avgusta, smo proslavili veliki jubilej. Naši kumovi Aida i Ferid Žiško su prolavili 50. godina braka, jubilej koji je, u ova moderna vremena, vrijedan divljenja. Jer nije lako doživjeti ni pedesetu a kamo li provesti toliko godina u braku.

Jubilej smo proslavili na brodici, uživajući u plovidbi Jadranom u prelijepoj Istri gdje nas većina provodi ljeta (a neki cijele godine). Skupilo se poprilično društvo, od onih već u poznim godinama pa do onih najmlađih. Bilo nas je iz Norveške, Švedske, Austrije, Hrvatske pa čak i iz rodnog grada. Srećom, većinu još uvijek zdravlje služi pa se lijepo zabavilo uz hranu i piće, te pokoju pjesmu.

Iako nisam htio biti dosadan slikajući, napravi sam par fotografija na početku izleta, onako da ih sačuvan za neke buduće generacije.