Novi Komentari i linkovi

putnikbezgranica - Put u Rim

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

A tebi samo...

 

Oni koji su završili škole za vrijeme "tamnog vilajeta" sjetit će se pjesme Alekse Šantića „O klasje moje“. Ne znam zašto ali mi ti stihovi padoše na pamet dok sam čitao kratak članak u Nezavisnim novinama o redovima ispred Narodne kuhinje na Mejdanu. Proživio sam u Banja Luci 40 i kusur godina i nikada nešto slično nisam vidio. Dok je „na snazi“ bilo bratstvo i jedinstvo ne sjećam se da je bilo puno onih koji nisu imali dovoljno za život, o hrani da ne govorim. I nisu se morali toliko poniziti da stoje u redovima da bi im neko udijelio nešto za ručak.

Preuzeto s portala Nezavisne novine

Žalosna je to posljedica rata čiji su glavni organizatori uglavnom bili članovi partije koji su htjeli kruha preko pogače, koristeći se nacionalizmom kao najsigurnijom udicom na koji se narod hvata. I izgleda da su u tome uspjeli jer su se mnogi od njih toliko obogatili da više ne znaju šta će od bijesa, a da rat nisu osjetili na svojim leđima. Ali je zato obična raja nastradala, izginula i krvarila u „odbrambeno-otadžbinskom ratu“ da bi dočekala sudbinu koju fotos iz Nezavisnih prikazuje bolje nego bilo bilo kakve napisane riječi.

Preuzeto s portala 6yka

A da se oni drugi, koji pravog rata nisu ni vidjeli, razbacuju s novcem, vidljivo je na svakom koraku.

Evo neki dan su se zadužili za novih milijardu maraka kako bi mogli platiti dospjele dugove a ostatak razdijeliti među sobom, bilo kroz povećanja plata onima koji rade u državnim institucijama (njihovim gasačima), bilo na neke druge načine koje običnom čovjeku ne donose ništa. Milioni maraka se plaćaju svjetskim, bolje reči američkim lopovima, kako bi za sebe ostvarili razne benefite, isti ti se dovode u grad da bi palamudili o ugroženom srpstvu i potrebi da se još više odvoje od države u kojoj žive, a običan svijet ne reagira već se zadovoljava da ide na jasle gdje im se bacaju mrve, kako je to još prije mnogo godina napisao Šantić:

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru…
A tebi samo, kô psu u sindžiru…
Baciće mrve… O, sram i grdoba!…

Kada bolje razmislim, svako zaslužuje ono za što se borio. A narodu nikako da dođe iz guzice u glavu, mada je dobri Šantić još mnogo godina ranije shvatio o čemu se radi.

Natalia

 

Nataliju smo upoznali prije skoro četiri godine. U stan do nas, vlasništvo Ukrajinke Svitlane, nakon kraja turitičke sezone smjestili se njeni prijatelji Natalia i Souren. Stigli su iz Nice gdje je Souren imao stan koji je prodao neposredno pred rusku invaziju na Ukrajinu, planirajući da se vrati u svoju kuću u blizini Kijeva. Rat je poremetio njihove planove. Iznenada su postali izbjeglice kao i mnogi drugi koje je zadesila ista sudbina. Ni Souren nije vjerovao da će Rusija zaista napasti Ukrajinu kao što ni mi nismo vjerovali da će u Bosni planuti rat i da ćemo morati bježati iz grada u kojem smo rođeni. Izgleda da nas naivnih ima još i da nismo imali priliku prepoznati zlo koje nam se spremalo.

S novim komšijama smo se dobro slagali. Iako su dosta mlađi od nas, brzo smo se sprijateljili. Nastojali smo da im pomognemo ako im je trebala pomoć jer smo iz vlastitog iskustva osjetili šta to znači biti izbjeglica. Mi smo u Americi imali pomoć od našeg sponzora a oni su se morali sami snalaziti pa im je bilo kakva pomoć dobro došla.

U Svitlaninom stanu su ostali do početka nove turističke sezone a onda su se preselili u drugi, u mjestu Banjole, jednom od nekoliko malih turističkih mjesta smještenih između Pule i Medulina. Naši kontakti se nisu prekinuli, da bi se krajem prošle godine intenzivirali kada su preselili u naš apartman dvjestotinjak metara stana u kojem živimo.

Još dok su novi poznanici živjeli u susjednom stanu primijetili smo da Natalija provodi dosta vremena slikajući. Bilo je očigledno da je njeno slikanje bilo više nego hobi, što se na kraju i pokazalo. Prije par dana je u jednoj od mnogobrojnih umjetničkih galerija u Puli organizirana izložba njenih radova na koju smo pozvani i vrlo rado se odazvali.

Talisman, mala, ukusno uređena galerija, smještena u strmoj ulici koja vodi ka pulskoj tvrđavi Kaštel, bila je mjesto lijepog druženja ljubitelja slikanja. Tek tu, u galeriji, smo imali priliku da bolje razgledamo Natalijine radove. Nisam stručnjak za slikanje niti likovni kritičar ali moram priznati da su mi se Natalijine slike svidjele a vjerujem da ima još dosta onih koji će dijeliti moje mišljenje. 

Nataliji želim puno uspjeha u daljem radu, uz dodatnu želju da se ostvari Sourenovo predviđanje da ću jednog dana iznad vrata apartmana u kojem su jedno vrijeme boravili postaviti tablu s natpisom: „Ovdje je živjela i stvarala poznata slikarica Natalia Pers“. Souren se, naravo, šali ali kako se u današnje vrijeme događaju stvari za koje je malo ko mogao predvidjeti da će se desiti, sve je moguće.

Neka druga vremena

 

Ken Gormley, ja i profesor Liu

Dok na Bliskom istoku plamti rat čiji je inicijator „mirotvorac“ iz Bijele kuće, koji mi je Ameriku ogadio zauvijek, a po gradovima maskirane naoružane osobe, pripadnici jedinica ICE hvataju imigrante i tu i tamo ubiju ponekog od protestanata koji se ne slažu s onim što se u Americi događa, prisjetih se događaja iz perioda kada sam u toj istoj Americi živio svoje prognaničke dane, tražeći spas iz grada u kojem su neki drugi „mirotvorci“ na sličan našin čistili Banja Luku od nas nepodobnih. Bila je to neka druga Amerika u kojoj su imigranti bili dobro došli, koja ih je prihvaćala otvorenih ruku, u kojoj su mnogi našli smiraj nakon što su morali napustiti svoja ognjišta.

Već više od 15 godina sam radio na Pravnom fakultetu Duquesne univerziteta kao menađer za informacione tehnologije. Gotovo polovina zaposlenih u biblioteci fakulteta u kojoj je bilo smješteno moje odjeljenje su bili imigranti. Posao mi je bio lagan, bez stresa, plata dobra. Moj direktor, profesor Liu mi je svake godine povećavao platu pa je ona tokom godina dobro narasla. Kako je i Nera imala odličnu platu radeći kao inženjer u Westinghousu, živjelo se lijepo, bez kredita i samo se čekalo pogodno vrijeme da odemo u penziju.

Na poslu su me cijenili, od sekretarica, profesora pa sve do dekana fakulteta jer je sve bilo odrađeno na vrijeme, bez ikakvih problema. Fakultet je slijedio tehnološke izazove koji su se pred njega postavljali, tranzicija na nove alate išla bez problema, studenti bili zadovoljni. A meni je posao bio lagan jer su zahtjevi koji su bili predamnom bili mnogo lakši od onih s kojima sam bio suočen dok sam radio u Rudi Čajavecu, u radnoj organizaciji Profesionala elektronika.

Za moga rada na fakultetu promijenio sam tri dekana. Od Nicholasa Cafardia, koji nas je prije par godina posjetio u Pješčanoj uvali, preko Donalda Gutera, koji je zamijenio Cafardia, do Kena Gormleya, koji je par godina nakon moga odlaska u penziju postao predsjednik univerziteta. Sa svom trojicom sam odlično surađivao, imao punu slobodu u radu a ja sam posao radio onako kako sam mislio da je najbolje, vodeći računa da sve funkcionira kako treba.

Ken Gormley je na Pravni fakultet došao 1994, iste godine kada sam i ja dobio posao na univerzitetu i od prvog dana smo uspostavili prijateljski odnos, kao da smo godina radili zajedno. Kako sam poznavao razne aspekte informatike i informacionih tehnologija, pomagao sam Kenu da dobije ono što mu je potrebno. A on je od prvih dana u svom poslu koristio razne tehnološke alate tako da sam mu ja pomagao da svoje ideje ostvari, što je on posebno cijenio.

Kada je par godina prije nego sam otišao u penziju postavljen na mjesto dekana Pravnog fakulteta, odmah je pristupio ostvarenju svojih planova. A oni su uključivali i stalni napredak u primjeni informacionih tehnologija jer se i na taj način fakultet borio da privuče nove studente u jakoj konkurenciji kakva vlada u visokom obrazovanju Amerike.

Par dana nakon što je zvanično postao dekan pojavio se na vratima moje kancelarije. Bilo je to za mene iznenađenje jer bi me dekan obično pozvao da dođem u njegovu kancelariju ako mu je nešto bilo potrebno.

„Milane, ti znaš da ja izuzetno cijenim tvoj rad, da su svi na fakultetu sretni što si ovdje i došao sam da ti kažem da sam odlučio da ti dam povećanje plate koje si zaslužio“, reče nakon kratkog uvoda. „Nas dvojica odlično surađujemo od dana kada smo se sreli i želim da tako ostane i dalje. Želim da se ovdje osjećaš dobrodošlim i da znaš da cijenim sve ono što si do sada uradio za školu“.

Bio sam iznenađen. Znao sam da je većina na fakultetu cijenila moj rad, osjećao sam to pri svakom susretu ali nisam očekivao da će mi dolaskom novog dekana biti povećana plata jer se to redovito dešavalo u januaru. A sada je bila sredine godine i nije bilo vrijeme za tako nešto.

„Ken, ja sam ovdje zadovoljan, dobro plaćen, svi su me prihvatili kao prijatelja i nije potreno da mi povećavaš platu. Od prvog dana kada sam stupio na kampus univerziteta bio sam prijateljski primljen, osjećao sam kao da sam došao u jednu veliku familiju. Supruga i ja dovoljno zarađujemo i nije nam potrebno više novca. Nakon svega što nam se desilo u gradu gdje sam rođen, sretni smo što smo u Pittsburghu jako dobro primljeni i što nam je nova sredina pomogla da gubitak svega lakše prebrodimo. Novac nam zaista nije potreban i nije potrebno da mi sada daješ povišicu“.

Ken je bio iznenađen jer nije očekivao takvu reakciju. Vjerojatno se to nikada nigdje u Americi nije dogodilo da netko odbije povišicu jer je cijeli smisao života u Americi da zaradiš što više da bi mogao što više potrošiti. A mi smo živjeli skromno, imali smo sve što nam je potrebno. Nije nam trebala nova, veća kuća niti novi auto. Djeca su pozavršavala fakultete, osamostalila se a pred nama je samo ostalo da zdravi dočekamo penziju, bez kredita, što je za većinu običnog svijeta u Americi samo san.

Ken je bio iznenađen onim što sam mu rekao ali moje ubjeđivanje da mi ne treba više novca nije prihvatio već je rekao da ja zaslužujem da za svoj rad budem nagrađen, da on želi da na poslu ostanem dok god to ja želim i da o tome više neće biti rasprave. Otišao je nazad u svoj ured vjerojatno zbunjen da postoji netko ko bi mogao odbiti povišicu plate u državi gdje se sve vrti oko novca.

Prošlo je od tog dana mnogo vremena, Ken Gormley je u međuvremenu postao predsjednik Univerziteta, ja već skoro pet godina uživam penzionerski život u Istri. Amerika je u međuvremenu otišla do vraga. Pola Amerikanaca je za predsjednika izabrala idiota, koji, pored svega drugoga, sve vidi kroz novac koji trpa u đepove sebi i onima koji ga imaju toliko da od bijesa ne znaju šta će a oni koji su glasali za njega žive sve gore i gore. Srećom, radeći skoro trideset godina u toj istoj Americi, zaradio sam dovoljno da ne brinem o budućnosti, radeći posao pošteno, što su drugi znali cijeniti. Amerika je, zahvaljujući onima koji su izabrali Trumpa otišla na put bez povratka i više nikada neće biti kao što je nekada bilo.

Podsjeća me to na Bosnu i na ono što se desilo kod nas. Trideset godina poslije rata na vlasti su oni koji imaju istu (nacionalističku) filozofiju kao i oni koji su rat izazvali a narod ih i dalje glupo slijedi, zadovoljavajući se mrvicama dok vlastodršci pune svoje đepove. Žalostan sam da je tako ali meni ne preostaje ništa drugo osim da se podsjetim na neko drugo vrijeme i neke druge ljude koji su cijenili neke druge vrijednosti koji su meni, a i drugima sličnim meni, pomogli da prežive u teškim vremenima, kada im je pomoć bila potrebna.

Božo Vrećo

 

Za Božu Vreću sam čuo poodavno ali osim jednog odgledanog video spota na youtubeu nisam obraćao posebnu pažnju na njega i njegov rad. Znao sam da ima lijep glas, da ga neki ne vole jer ne krije ko je i šta je, ali nisam slušao njegovu muziku niti sam bio njegov poklonik.

Kada sam prije par mjeseci na lokalnom portalu ugledao reklamu za njegov koncert u Puli odmah sam kupio dvije karte. Imao sam osjećaj da bi koncert mogao biti dobar a htio sam da na taj način dam podršku osobi koju mnogi ne shvaćaju ili čak mrze.

Par dana prije koncerta na facebooku se pojavio prilog o Vrećinom koncertu u dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Iako je, kako sam saznao, Vrećo svojim nastupom oduševio posjetitelje koncertra, bio sam zgrožen većinomj komentara na facebooku.

Većina onih koji su komentirali su veoma ružno govorili o osobi samo zbog toga što nije kao većina, ne razmišljajući da na svijetu postoje mnogi koji, ne svojom krivicom, nisu isti kao ostali. Iz komentara se moglo zaključiti da su oni koji su o Vreći govorili ružne stvari uglavnom vjernici koji se busaju u prsa kako su sljedbenici Isusa, koji očekuju da će, nakon što završe život na zamlji otići u raj, oni kojima su usta puna Boga. A takvi su, u to smo se mnogi uvjerili, među prvima kada se napadaju oni koji nisu kao oni. Događaji u našem gradu su nam najbolji dokaz da je tako jer i nas su, samo zbog toga što ne pripadamo istoj naciji (vjeri), na pravdi to istog Boga u koga se zaklinju, istjerali.

Čitajući te ružne komentare još mi je bilo draže što ću Vreću vidjeti u živo, što ću mu bar na taj način dati podršku jer znam da mu nije lako boriti se protiv mnogih koji ga napadaju i vrijeđaju a da im on ništa nažao nije učinio.

A koncert je bio odličan! Mnogo bolji nego sam očekivao. Vrećo me je svojim osebujnim i izvanrednim glasovnim mogućnostima i sveukupnim scenskim nastupom oduševio kao i sve koji su došli da ga vide u lijepoj dvorani Istarskog narodnog kazališta. Skoro dva sata je prošlo kao tren. Publika je većinu vremena aktivno učestvovala u njegovom nastupu tako da sam se iznenadio kada je koncert priveden kraju jer mi niti u jednom trenutku nije bilo dosadno.

Bilo je to još jedno lijepo veče u gradu u kojem sam se prije skoro pet godina skrasio tražeći svoje mjesto pod suncem nako što sam morao otići iz grada u kojem sam rođen. Nastup Bože Vreće mi je vratio vjeru u ljude jer su oko mene bili ljudi koji su Božu Vreću prihvatili kao svojega, ne obaziruće se na one koji ga mrze i vrijeđaju zbog onoga što je. Da je takvih više, svijet bi bio mnogo bolje mjesto za život.

Posjeta Veroni

Verona, grad u italijanskoj pokrajini Veneto je poznat po areni iz rimskog doba i Romeu i Juliji, junacima poznatog djela engleskog pisca Vilijama Šekspira. I mi u Puli imamo arenu ali nemamo Romea i Juliju. A nema ih ni Verona, odnosno nikada ih nije ni imala ali zato u Veroni možete vidjeti Julijin balkon, koji je izgrađen tek u 20. stoljeću, a možete posjetiti i njen grob koji to u stvari nije jer nema nikakvih historijskih dokaza da su Romeo i Julija uopće postojali. Sve je to smišljeno u glavama promućurnih kako bi se u grad privukle na desetine hiljada turista iz cijelog svijeta koji hrle u ovaj grad upravo zbog njih a zapravo i ne znajući pravu istinu. Podsjeća me to na nešto slično što se dešava u Bosni jer i tamo ljudi idu da vide i osjete nešto što nikada nije bilo. Izgleda da je to odličan način da se privuku naivni i da se na njihov račun nešto zaradi, što i nije tako loše kada vidimo šta se u svijetu događa.

U posjetu Veroni smo išli preko turističke agencije autobusom što je za nas u ovim godinama daleko lakše nego voziti četiri-pet sati, boriti se s prometom, birati hotel, tražiti parking mjesto. Ovako, sve je mnogo lakše a usput čovjek može uživati razgledavajući predjele kojima prolazi. Uz to, imali smo odličnog vodiča od kojeg smo naučili jako puno o historiji krajeva kroz koje smo prolazili.

Veronu sam prvi put posjetio početkom sedamdesetih prošlog stoljeća kada sam kao član Kuba 42, kako je izdavačko preduzeće Naprijed iz Zagreba nazvalo prvi klub ljubitelja knjige u Jugoslaviji, a ja sam, još kao student, bio među ta prva 42 člana pa sam imao čast da nas Naprijed povedeno na lijepo turističko putovanje po Sloveniji i Italiji.

Prošlo je od tog prvog posjeta više od pedeset godina i malo mi je toga ostalo u sjećanju. Znam da smo obišli arenu, bili ispod Julijinog balkona, posjetili Julijin grob ali se uopće ne sjećam prelijepih ulica, mnogobrojnih skulpura i spomenika, interesantnih fasada zgrada koje su sačuvane sve do današnjih dana. Da je to bilo kod nas, vjerojatno pola toga bi bilo porušeno kako bi se mogla izgraditi još jedna moderna zgradurina kako bi raznorazni tajkuni mogli zgrnuti još više novca.

Hrvoje, kako se zvao naš vodič, nas je upoznao s mnogo interesantnih historijskih činjenica koje do tada nismo znali i zaista mu moram odati priznanje jer je svoj posao obavio jako dobro. Lijepo je u današnje doba sresti mladu osobu s toliko znanja jer danas nam je sva pamet u mobilnom telefonu ili tabletu, svi znamo sve i niko nam ne treba pametovati.

Nakon što je Hrvoje odradio svoj dio posla ostatak dana smo proveli lutajući lijepim ulicama grada po vlastitom izboru. Nera i ja smo se uspjeli popeti i na vidikovac s kojeg se pruža prekrasni pogled na grad. Tokom šetnje smo, naravno, popili naša makijata u jednom od mnogobrojnih kafića Verone a pred kraj posjete nas je uhvatila kiša pa smo skoro pokisli žureći k našem autobusu parkiranom 15-tak minuta od zbornog mjesta ispred arene.

Bilo je to lijepa posjeta jednom od najljepših gradova Italije koja nas je vratila u neka druga vremena i pomogla nam da bar za trenutak zaboravimo na ono što se u svijetu trenutno događa. Izgleda da je došlo vrijeme idiota koji se igraju životima sviju nas a mi smo tu potpuno bespomočni i ostaje nam da čekamo šta će im biti slijedeći potez. 

Još jedan susret

 

Kuma Marina i Jasna su raja još iz onih naših banjalučkih dana. Obje su radile u Profesionali, u OOUR-u RRT u Novakovićima sve dok ih rat nije rastavio. Kuma je završila u Sloveniji a Jasnu je sudbina odvela u Zagreb gdje i sada živi. Ali, staro prijateljstvo nije prestalo. Svake godine se viđaju više puta, ponekad provode dio ljeta na moru, odu zajedno na par dana na odmor.

Tako su prije nekoliko dana bukirale hotel u Rovinju gdje su provele par dana u šetnjama uz more, razgledavanju starog dijela Rovinja koji krije mnoge zanimljive kutke, kafendisale u nekom od kafića koji rade cijelu godinu. Rovinj je prekrasan grad, ljeti jedno od najpopularnijih turističkih destinacija na Jadranu, negdje u rangu Dubrovnika.

Njihovo druženje je bila prilika da ih vidimo, Marinu nakon više od dvije godine, a Jasnu nakon više od trideset. Jasnu nismo vidjeli još od onih prijeratnih dana kada smo je susretali na poslu. I ona je doživjela istu sudbinu kao i svi mi koji smo bili prisiljeni da grad napustimo a da nam je jedina greška bila što smo nosili kriva imena. Velika je to sramota za jedan grad koji uporno pokušava da se predstavi u drugačijem svjetlu, skrivajući istinu o hiljadama ljudi koji su protjerani kako bi se stvorila etnički čista sredina samo za „odabrane“.

Nera i Jasna

Jasnu smo dočekali na autobusnoj stanici na Puli i odmah krenuli put Rovinja gdje smo se trebali sastati sa Marininom ekipom. Oni su dan ranije proveli u Izoli, malom slovenačkom gradiću na obali Jadrana a odatle su trebali stići u Rovinj gdje smo planirali zajednički ručak.

Jasnu smo odmah prepoznali. Nije se mnogo promijenila i odmah smo je zapazili kada je izlazila iz autobusa Zagreb-Pula. U Pulu je stigla prema Marininoj sugestiji, ne razmišljajući da je mogla uzeti autobus Zagreb-Rovinj. Ta „greška“ je bila odlična prilika da se s Jasnom ispričamo dok smo se vozili lijepom lokalnom cestom prema Rovinju do kojeg nam je trebalo jedno četrdeserak minuta ugodne vožnje.

Od Jasne smo saznali mnogo o njenoj sudbini. Iz grada je izašla devedesetpete, onih dana kada su u Banja Luku stizale srpske izbjeglice iz Hrvatske, kada je u gradu vladao kaos. U Hrvatsku je prešla čamcem gdje su nju i druge izbjeglice iz grada na drugoj strani obale, u Davoru, dočekivali lokalni žitelji. Iz Davora su je prebacili u jedan od smještaja za izbjeglice negdje na obali mora a nakon toga ju je bilo na sve strane. Radila je teške poslove za male pare čak i u inostranstvu da bi se na kraju skrasila u Zagrebu gdje sada živi penzionerske dane. Sudbina je to mnogih koji su ni krivi ni dužni protjerani iz Banja Luke kako se u nju nikada više ne bi vratili.

Nakon što se Jasna smjestila u hotel, prošetali smo prema centru Rovinja lijepom šetnicom uz more. Tako sam po prvi put bio u prilici da vidim stari dio Rovinja kojom dominira crkva svete Eufemije jer smo pri ranijim dolascima u ovaj grad uvijek parkirali na velikom parkiralištu s druge strane grada.

Upravo kada smo stigli do starog dijela grada javila se Marina koja je sa svojom ekipom stigla par minuta ranije. Čekali su nas u restoranu La Vela. Bilo je vrijeme ručka pa se sve lijepo poklopilo. U restoranu su nas pored Marine čekali njena kćerka Andrea sa zetom i unukom. Nakon grljenja i svega ostalog što ide kada se prijatelji sastanu, pala je odlična klopa, uz vino i pivo, kako već kome paše. A bilo je i puno priče, o svemu i svačemu, jer se nismo družili odavno.

Kada smo izlazili iz restorana nad Rovinjem se počela spuštati noć. S Andreom u njenima smo se rastali na parkingu: oni su otišli nazad za Sloveniju a mi smo se laganim hodom zaputili ka hotelu. Do parkinga gdje sam parkirao naše auto smo stigli kada je mrak već dobro sakrio okolinu. Jasnu i Marinu smo ostavili ispred hotela a mi smo se zaputili nazad u našu Pješčanu obalu.

Bilo je to još jedno lijepo druženje stare raje razbacane na sve strane. Ovaj put nisam „potezao“ za mobitelom da napravim koji snimak, kao što to obično, činim pa i nemam više od ove tri fotografije. Čak nisam napravio niti jedan snimak u restoranu kada je cijela ekipa bila na okupu i baš mi je zbog toga žao. Ali, nadam se da će susreta biti još pa ću grešku ispraviti.