SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, October 09, 2021

Novi Komentari i linkovi

Posmatrac - Svijet je zaista mali 

Thursday, October 07, 2021

Svijet je zaista mali

 

Ella i Nera u Yes-u
Od kada smo se smjestili u Pješčanoj uvali imali smo mnogo susreta. Uglavnom je to naša raja koja navrati u Istru tokom ljeta ali ima i onih koji ozbiljno razmišljaju o preseljenju u ovaj dio stare nam domovine nakon godina provedenih živeći i radeći vrijedno i pošteno po raznim državam svijeta, tražeći mjesto gdje će zarađeno potrošiti i provesti starost. S mnogima smo popili kavu u kafiću Yes, odmah preko puta plaže, iz kojeg se pruža lijepi pogled na našu uvalu i poluotok Verudelu preko puta. Žalosno je da gotovo niko ne spominje rodni grad kao mjesto povratka svjesni da je on izgubljen zauvijek, ogrezao u srpskom kleronacionalizmu, vraćen mentalno stoljećima u prošlost, gdje se gotovo svaki dan uglavnom naglašava srpstvo, pravoslavlje i Srbija a Bosna i Hercegovina spominje samo u negativnom i pogrdnom kontekstu.

Zalazak sunca u Pješčanoj uvali
Naročito je tu lijepo sjesti predveče, kada sunce zalazi a nešto kasnije, kada padne mrak, odsjaji svjetiljki lelujaju na morskoj površini i čine ugođaj još prijatnijim.

U Yes odlazimo skoro svakog dana a u zadnje vrijeme nam društvo pravi Ella, „džukela“ koju nam je kćerka ostavila jer je, zbog posla, morala hitno da iz Nice, gdje je išla na vjenčanju prijateljice, odleti za Los Angeles, umjesto da se vrati u Istru, do nas, i provede još desetak dana uživajući u lijepoj jeseni i toplom moru. Tako je Ella ostala kod nas dok Sanja ne uhvati vremena da dođe po nju krajem ovog mjeseca.

Ella je čudna zvjerka, simpatična kada je čovjek pogleda ali ponekad agresivna pa je moramo umirivati da ne smeta ostale goste. Naročito ne voli ako su u blizini drugi psi, tada se nakostriješi i počne glasno lajati, valjda da uhvati na galamu jer je malena i svaki veći čuko bi je mogao pojesti za večeru.

Bilo je i neku noć tako. Otišli smo u Yes na kavicu i kako je na „našem“ mjestu sjedio simpatičan postariji gospodin s bradom, sjedosmo za susjedni stol. Stariji gospodin je, uz to, bio s malim bijelim čukom, što je kod Elle izazvalo poznatu reakciju. Dok smo je umirivali, ispričasmo se starijem gospodinu a on odmahnu rukom i na engleskom s naglaskom reče kako nema problema jer i njegov pas nije baš najljubazniji i da baš ne voli druge pse. Dok je ustajao, nastavi pričati o svom psu a ta priča se završi dužim razgovorom koji još jednom potvrdi da je svijet mali.

Ispriča nam stariji gospodin kako je, nakon što mu je uginuo pas kojeg je imao dugo, želio da nabavi novog ali je to morao biti mali bijeli pas kojeg je jednu noć sanjao. I nađe on takvog psa u drugom gradu i drugoj državi, (kroz priču saznasmo da je živio u Arizoni), kako je za psa platio i čekao da mu bude poslat i kako mu je nakon par dana gospođa koja mu je prodala psa plačući javi da je pas uginuo. Reče da će mu vratiti novac i usput spomenu da ima drugog psa iste pasmine ali je ovaj smeđe boje.

Pošto se priča odužila ponudismo mu da sjedne, on prihvati, pa nastavi. „Nisam vjernik i ne vjerujem u čuda“, reče, „ali vam moram ispričati šta se desilo.“ Kada reče da nije vjernik posta nam još simpatičniji i  u glas rekosmo da nismo ni mi jer nam je bilo drago da „naletimo“ na nekog ko je sličan nama.  Uz to bi nam čudno da neko to može reći tako otvoreno, i to ljudima koje je prvi put sreo u zemlji u kojoj vjera ima duboke korijene. Ne bih želio da ikoga uvrijedim, niti da me neko pogrešno shvati, ali danas od silnih vjernika, koji svoju vjeru ističu na sav glas, ne možeš disati. A znamo kako je to bilo prije 30 godina i ranije.

„I znate šta se desilo?“, nastavi naš simpatični poznanik. „Nakon nekoliko dana dlaka psa kojeg sam dobio poče mijenjati boju i nakon desetak dana postade bijela“.

Taj pas, kojemu se boja dlake čudom promijenila, mali čuko po imenu Moka (valjda je dobio to ime zbog toga što je bio smeđe dlake kada ga je naš novi poznanik dobio) je stigao iz USA u Pješčanu uvalu i mi slušamo priču o njemu dok nas on veselo gleda.

Upitasmo našeg novog poznanika gdje je odsjeo i kako to da je izabrao Pješčanu uvalu, a on nam reče da se ovdje zapravo doselio prije tri godine jer nije više mogao podnositi idiota (Trumpa) koji je podijelio narod, ohrabrio druge idiote da izađu iz svojih jazbina i svaki dan izazivao sukobe svojim istupima i postupcima. Kad spomenu razlog njegovom odlaska iz USA postade nam još više simpatičan, i mi mu rekosmo da je Trump imao jako velikog uticaja na našu odluku da se odselimo i da smo od ovog maja stanovnici Pješčane uvale. Na naš upit kako je izabrao baš Pješčanu uvalu i Istru, znajući da mnogi Amerikanci u penziji izabiru Srednju Ameriku za svoje staračke dane, reče nam da je to bio izbor njegove supruge Mire koja je u USA došla iz bivše Jugoslavije. A na pitanje odakle mu je supruga, dođe još jedno iznenađenje.

„Iz Banajaluke“, reče Josef (ranije nam je rekao svoje ime i da je iz Čehoslovačke otišao u USA prije nešto više od 40 godina i da je do penzije radio kao istraživač u oblasti medicine u jednoj poznatoj američkoj kompaniji).

„Pa i mi smo iz Banjaluke“, rekosmo Nera i ja uglas iznenađeni njegovim odgovorom. Na pitanje kako mu se supruga preziva Josef reče: „Milošević“. „Da nije Milašinović?“ upitah, jer nisam poznavao niti jednog Miloševića u našem gradu. Iz njegovog odgovora nismo mogli zaključiti koje je prezime njegove supruge, Milošević ili Milašinović, a on spomenu da je njen brat bio član Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine poslije ovog zadnjeg rata i da je prije par godina umro. Pošto nam članovi Vrhovnog suda B i H nisu bili poznati, nismo se mogli sjetiti ko bi mu mogla bila supruga iako je, na osnovu procjene njegove starosti, mogla biti negdje moje godište.

Naš interesantan razgovor s Josefom završišmo obećanjem da ćemo se ponovo družiti a on reče kako je jako uzbuđen, da jedva čeka da sve ispriča svojoj supruzi, da je siguran da će i ona biti iznenađena kada čuje s kim je razgovarao i da će htjeti da nas upozna.

Kada smo Nera i ja nakon kavice otišli na redovitu šetnju marinom Veruda u kojoj oni bogatiji iz cijelog svijeta vežu svoje jahte, Nera mi reče da je Emira, moja školska i naša radna kolegica, spominjala kako u Pješčanoj uvali ima poznanicu iz njenih Ljubijskih dana. Mogla bi to biti Mira, ali nismo bili sigurni.

Onda se i ja prisjetih da su moji imali prijatelje u Ljubiji Rudniku gdje su živjeli prije preseljenja u Banjaluku i da su se jedni prezivali Milošević. Pomislih da bi Mira mogla biti kćerka Anđelke Milošević, vršnjakinje moje mame, s čijom familijom su moji bili prijatelji, ali je se nisam mogao sjetiti iako sam u Ljubiju Rudnik tokom ljeta odlazio kao dječak i ostajao kod familije Anušić par sedmica gotovo svake godine.

Po povratku iz šetnje odlučih da stupim u kontakt s rođakom Miroslavom koji se iz USA prije par godina vratio u Ljubiju Rudnik, u svoju porodičnu kuću, u kojoj sam kao dijete boravio i koji je dobro poznavao familiju Milošević jer su bili prijatelji i prve komšije. Miroslav rasprši moje nade da je Josefova supruga kćerka Anđelke Milošević tako da je ta eventualna veza s novom sugrađankom otpala. Ostala je još samo Emira koja nam potvrdi da poznaje Miru, da je ona godinu dana starija od nje a da je ona išla u razred s njenim bratom Slobodanom, Šošom, kako ga je Mira zvala (to smo saznali kasnije). Mirino djevojačko prezime je zapravo bilo Milašinović a ne Milošević i to je bilo objašnjenje zašto je Miroslav ne poznaje.

Nakon ovog prvog susreta s Josefom, sreli smo se još par puta. Prva nas je Josef pozvao na doručak u kafić Yes gdje smo upoznali njegovu suprugu Miru a par dana kasnije su nas pozvali na brunch (američka riječ za mezu između doručka i ručka) u apartman koji rentiraju, smješten na trećem katu vile s čijeg balkona se pruža prelijepi pogled na naše mjesto i more. Poziv je dobila i Ella tako da smo sve troje proveli skoro dva sata u stanu novih poznanika gdje smo saznali više detalja o njegovim životnim putevima i životu u bovoj sredini u kojoj namjeravaju da provedu starost.

Razmišljajući o našem slučajnom susretu s Josefom koji je zakotrljao ostale događaje pomislih da do njega vjerojatno nikada ne bi došlo da kćerka nije morala iznenada nazad kući i da Ella nije ostala kod nas. Josefa bi sigurno sretali u našim šetnjama mjestom ali nam vjerojatno nikada ne bi ispričao svoju priču o svom psiću Moki, niti bi saznali ko mu je supruga i odakle je. Niti bi saznali da je poznaje i Emira iz svojih dječačkih dana. Taj slučajni susret zahvaljujući Elli i njenoj naravi još jedanput potvrdi kako je svijet mali iako na njemu živi preko sedam milijardi ljudi.

Sunday, October 03, 2021

Komentar na "Susret s Nakićima" - Saima

Poslije skoro tromjesečnog boravka u Rakovom selu, Šibenik povratak u Sarajevo bio je radostan. Bez obzira ko šta o njemu mislio ono ima neki poseban osjećaj kad se u njega dolazi kao turista (to svi govore kad ga Upoznaju jer najčešće dolaze sa predrasudama) ili kad živiš u njemu pa nakon dužeg odsustva ponovo se vratiš). Mnogi starosjedioci govore da mu se vratilo mnogo predratnog duha i dobrih ljudi.

Ja sam na proslavu mature išla Mercedesom i divnim čovjekom iz Dubice. Radi u oružanim snagama BIH. Na internetu se stvorilo mnogo grupa koje se povezuju i zajedno odlaze u razne gradove bivše nam drage domovine. Moje komšije su iz BL otisle sinu do Kopra za 20 €ura, vozio ih Banjalučanin a u povratku vratio mladi bračni par nazad za BL. Ja sam u BL došla Za 20Km, i sa nama još jedna mlada žena koja živi u Beogradu a djeca i muž u BL. Naši političari su se potrudili da im korona zaustavi vozove za relaciju BL-Sa, a skupovi od muzickih, političkih, vjerskih, imaju prolaz svugdje. Privatnim autprevoznicima se dozvoljava ta relacija koja traje 6-7 dana zavisno koliko usput prime putnika, sa maskom ili bez - svejedno. 

Ja sam u Sibeniku bila sa djecom i unucima i njihovim prijateljima. Bilo je uvijek puno dvorište. Susreti sa rodbinom i susjedima su bili noćna mora. Kukanje, nezadovoljstvo, siromaštvo, paklene vrućine, upropašteni maslinaci, vinogradi, povrtnjaci a temperature za neizdrzati. Ako imaju klime, štede struju. Skupa. 

Kad sam se vratila, djeca su me nazvala i rekla da su mi uplatili 10 dana u Antaliji u hotelu sa pet zvjezdica a ja ako hoću ako neću. Kad bi se god o tome razgovaralo ja sam odbijala. Sad sam uzela da napišem svoje utiske iz ovog hotela a ovaj vaš susret mi je bio povod za to. Nema ljepše stvari kad se sretnu stari prijatelji s kojima se bilo na istoj talasnoj dužini bez obzira ko su i šta su. Vi ste imali ovaj divan susret koji zaslužuje da se stavi na blog. Ja sad uživam u ovom hotelu ali kad bi morala odlučiti šta mi je u životu najdraže onda bi bez razmišljanja rekla odlazak u BL i susreti sa starim prijateljima U mojoj basti Pero Kolarevic, Saša i Emira. Bratov drug iz škole i povezivanje s njim u Berlinu bilo je nešto predivno i nikad neću zaboraviti. 

Ovde uporedjujem odnos stanovnika Antalije i zaposlenika u hotelu s onim u Sibeniku. Mrzovoljnost, otvorena netrpeljivost prema turistima, kritike i nekultura ne mogu se ne osjetiti. A ovde samo sto vas ne nose. Nisam imala predstave o tome jer mi je prvi odlazak u životu. Počneš da sam osjećaš samopoštovanje o sebi jer ti cjeli dan i na svakom koraku to pokazuju. 

Nisam dugo imala inspiracije za pisanjem jer mi je tuga za Vicom nekako ubijala svaku radost da se misli okrenu u pozitivnom smijehu. Sad ću ti isto uz komentar poslati i nekoliko fotografija Srdačni pozdravi od Saime.





Labels:

Sunday, September 12, 2021

Susret s Nakićima

Susreti s prijateljima iz starog kraja se nastavljaju. Živeći prije rata u staroj domovini nikada mi nije palo na pamet da ću se jednog dana s dragim ljudima sretati negdje daleko od rodnog grada a posebno ne u Istri koju sam prije rata posjetio samo par puta i to zahvaljujući Elektrijadama koje su se jedno vrijeme održavale u hotelima Plava i Zelena laguna kod Poreča. Čak i te posjete nisu bile dovoljne da u Istru navratim ponekad, recimo za vrijeme ljeta, jer mi se plaže oko hotela nisu sviđale. Na ljetovanja se išlo većinom u dalmatinska primorska mjesta, te otoke, a Istra nije bila ni u pomislima. A evo zadnjih mjeseci sretoh toliko naše raje na ovom poluotoku sjevrnog Jadrana i većina mi priča kako su Istru oduvijek voljeli i gdje su voljeli navratiti.

Ovih dana su u posjeti Istri stigli prijatelji Nataša i Jasmin, istina ne Banjalučani ali to je najmanje važno. Nakići su stigli u namjeri da za sebe nađu mjesto gdje bi se skrasili iako im je do penzije ostalo poprilično. Istra im se sviđa iz više razloga a jedan je i taj što se u njoj skrasio popriličan broj bosanskih prognanika, tražeći sebi mjesto gdje će će se, koliko-toliko, isključiti od nacionalizama koji zagađuju stari kraj.

Nataša i Jasmin Nakić
Jasmina sam upoznao u danima pred sam rat. Ko nas je spojio i kako smo počeli surađivati više se ne sjećam ali mi je od prvog susreta bilo jasno da je Jasmin jedan divan, pametan momak s kojim se vrijedi družiti i u čijem se društvu čovjek osjeća prijatno. Uskočivši u vode privatluka za vrijeme „vladavine“ Ante Markovića, zbog poslova sam susretao različite osobe pa sam tako došao u priliku da prodajem i podržavam programski paket koji je Jasmin razvio za stambene zadruge kojih je bilo po svim mjestima. Sjećam se kako smo se brzo dogovorili o suradnji, bez ikakvih pisanih ugovora. Sve se zasnivalo na povjerenju jer je to način na kojem se zasnivaju poslovni odnosi među poštenim ljudima. Ne znam na osnovu čega je Jasmin zaključio da mi može vjerovati ali naš odnos je bio izuzetno korektan i prijateljski.

S Jasminom sam se ponovo sreo u Zagrebu, za vrijeme izbjeglištva, gdje smo se obojica obreli, tražeći svoja mjesta u novoj sredini u kojoj se slila masa izbjegica iz Bosne. I tu smo se družili i poslovno surađivali jer je Jasmin imao prijatelja i poznanika iz starog kraja kojima su trebali kompjuteri i programi.

Jasmin nas je ispratio u Ameriku a onda se i on, zajedno sa suprugom Natašom, ali nešto kasnije, zaputio istim putem. On je, istina, završio u San Francisku, gdje je odmah dobio posao jer su stručnjacima njegovog profila vrata svuda otvorena.

Momci na plaži
Navraćali su Nataša i Jasmin do nas u Pittsburgh kada im je sin studirao na Carnegie Mellon University. i mi smo planirali da „skoknemo“ do San Franciska ali nam se planovi ne ostvariše. Ali zato se nađosmo u Istri u kojoj će se i oni najvjerojatnije skrasiti.


Proveli smo jedan lijepi dan družeći se. Išli smo na kavu u naše kafiće Dolce i Yes, ručali u našoj lođi, obilazili „naše malo misto“ (Nakići su se jako zagrijali da si nađu nešto ovdje), išli na plažu na kojoj je sada osjetno manje kupača. Bio je to lijepo druženje kojih će, siguran sam, biti više ako Nakići ustraju u svojoj namjeri. A izgleda da hoće jer su poslu pronalasku stana ili kuće prišli veoma ozbiljno.

Ovaj put nisam trošio vrijeme na slikanje pa sam za blog izabrao samo dvije: prvu, na kojoj sam uhvatio Nakiće pri zalasku sunca, i drugu, koju je na plaži napravila Nera. Naši izrazi lica govori sve.

Saturday, August 28, 2021

Ana i Sanja

 

Sanja i Ana
U decembru 2018. sam pisao o jednoj (od mnogih) vrlo uspješnoj mladoj Banjalučanki, od 93. „privremenom na radu u inostranstvu“, koju smo mnogo ranije upoznali prilikom posjete prijatelju i radnom kolegi, također „na privremenom radu u inostranstvu“. Prilikom jedne posjete Filadelfiji posjetili smo familiju Barić koju je rat i politika etničkog čišćenja, koju je početkom devedesetih sistematski provodila Srpska demokratska stranka, odvela u najveći grad Pensilvanije.

Etničko čišćenje je posebno temeljito bilo u Banjaluci iz koje je protjerano gotovo pola tadašnjeg stanovništva. Sada se diplomirani mesar iz Mrčajevaca iz petnih žila trudi da taj proces završi najavljujući otcjepljenje manjeg blentiteta koji je, po njemu, srpska zemlja i ta mu činjenica, kako kaže, daje za pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje. Ne spominje mesar iz Mrčajevaca etničko čišćenje i teror koji su sprovodili i neki (Stevandić) koji sada sjede u skupštinskim klupama manjeg blentiteta a ne u zatvoru, gdje im je, ako na svijetu ima ikakve pravde, mjesto.

Ovih dana smo ponovo sreli familiju Barić, ovaj put na „neutralnom terenu“. Barići su ovog ljeta stigli u posjetu Istri pa je to bila prilika da se ponovo vidimo, makar na kratko.

U posjeti Baricima 2000. Andrea i Ana
s roditeljima
Kako je nama u posjetu iz USA stigla kćerka, koja je također na „privremenom radu“, ali u Los Anđelesu, bila je to odlična prilika da se ona upozna s Anom Barić, djevojkom koja me je oduševila člankom o posjeti rodnom gradu, objavljenom na jednom veoma uglednom engleskom portalu. Link na članak mi je poslala upravo Sanja a ona ga je dobila od svoje dobre prijateljice rodom iz Filipina, koja je na članak naišla slučajno i koja je, znajući Sanjin životni put, osjećala potrebu da joj na njega skrene pažnju.

Ana i Sanja su se srele u Puli, jedne lijepe ljetnje večeri, a ja sam taj susret zabilježio „okom“ moga iPhona. Nakon kratkog susreta u jednoj slastičani u blizini gradske tržnice, prošetali smo do Foruma, glavnog trga grada, gdje smo posjeli uz zvuke evergreena koji su se širili trgom na kojem se nalaze mnogobrojni kafići. Dok smo mi stariji imali svoje razgovore, Ana i Sanja su imale svoje. Vjerujem da su imale šta jedna drugoj ispričati jer se radi o dvije mlade uspješne žene koje su se uspjele snaći u sredinama u kojima ih je život odveo i gdje imaju vrlo malo doticaja s glupom nacionalističkom idelogijom koja vlada u gradu iz kojeg su obe, kao male djevojčice, protjerane. Ana sada živi u Njujorku i radi za Ujedinjene nacije a Sanja ima svoju vlastitu kompaniju u oblasti digitalnih medija koju vrlo uspješno vodi od njenog osnivanja prije 5-6 godina.

Kasnije su Ana i Sanja otišle da se sretnu s Aninom mlađom sestrom Andreom, također vrlo uspješnom djevojkom, koja se ranije dogovorila da se nađe sa svojom prijateljicom iz Londona, gdje obje žive. Sreli smo ih u jednom od mnogobrojnih kafića u ulici koja vodi prema Areni a koja je tokom ljeta prepuna turista. Bilo je već kasno, skoro ponoć, i trebalo je ići kući na spavanje. Tako smo mi stariji prekinuli, vjerujem, zanimljive razgovore mlađe generacije koja se iznenada srela i upoznala, ne u svom rodnom gradu, kako bi to bilo prirodno i normalno, nego u gradu u kojeg navraća sve veći broj bivših Banjalučana tražeći dio života koje su im oteti.

Ana i Andrea su, par dana kasnije, navratile do Pješčane uvale, na druženje, kupanje i kavu. Možda će jedan slučajan susret biti početak jednog novog prijateljstva. Vrijeme će pokazati.

Labels: ,

Sunday, August 22, 2021

Susret sa Sincem

 

O Huseinu Smailagiću, Sincu, sam pisao poodavno. Ne sjećam se kako smo stupili u kontakt ali se dobro sjećam našeg razovora preko Interneta u kojem mi je Huso, kako sam ga ja zvao, pričao o događajima koji su obilježili naše živote.

Bio je Sinac rukovodilac grupe mašinaca u OOUR-u Telekomunikacioni uređaja, RO Profesionalna elektronika, nekadašnjeg banjalučkog giganta Rudi Čajaveca. Dobro se Huso nosio s momcima iz njegove grupe koji su znali praviti probleme na poslu. Na sastancima se isticao svojim krupnim glasom i simpatičnim opaskama od kojih su neke ostale u sjećanju bivšim radnim kolegama sve do današnjeg dana.

Nedavno sam na Internetu pročitao par simpatičnih crtica bivšeg radnog kolege Želka Majkića o Husinim diskusijama na sastancima u fabrici. Prvu prepričavam po sjećanju.

Jednom se Huso javio za riječ kada se diskutiralo o dopisu iz opštinskog komiteta saveza komunista u kojem su tražili nekoga za neku funkciju u komitetu. Kao i obično, tražio se najbolji kandidat. Ustade Huso, i poče: „Jesu li nedavno tražili kandidata za „neku“ funkciju? Jesu. Jesu li tražili najboljeg? Jesu. I jesmo li im dali najboljeg. Jesmo. Jesu li nakon toga tražili najboljeg kandidata za „ovu“ funkciju? Jesu. Jesmo li im dali najboljeg? Jesmo. E pa recite ima da više nemamo najboljih, sve smo im ih već dali.“

Drugu crticu kopiram:

Nikola Drča, direktor podnio izvještaj o izvozu policijske radiostanice "TISOVAC" u prijateljsku nam Kinu...

Predsjednik ZRLJ (nemam pojma ko to bijaše) otvara raspravu.

Komentara nema. Predsjednik ZRLJ zaključuje da nema pitanja i stavlja izvještaj na glasanje s prijedlogom da se usvoji.

Za riječ se javlja Husein Smailagic - Sinac: "Drugarice i drugovi ja smatram da se ovaj izvještaj ne može usvojiti dok ne ćujemo da li se drug Pero Ris slaže sa drugom direktorom drugom Nikolom Drćom" .... kratka pauza i iščekivanje,

Za riječ se javlja drug Pero Ris, sekretar OOSK: "Drugarice i drugovi, pre svega ja se izvinjavam (nešto se bio razmislio), ja se slažem s drugom direktorom drugom Nikolom Drčom i predlažem da se izvještaj usvoji u cijelosti".

Nakon ove historijske izjave, svima je laknulo i izvještaj je bio usvojen u cijelosti bez ijednog glasa protiv.

Da je izostala podrška druga sekretara druga Pere Risa možda "Tisovac" nikada ne bi stigao u Peking.

A meni je posebno ostao u sjećanju Husin susret s bivšim radnim kolegom iz Profesionale prilikom jedne od prvih Husinih posjete Banjaluci nakon istjerivanja iz grada. Bivši radni kolega, koji je postavljen za direktora u njegovom tadašnjem OOUR-u u doba otpuštanja Hrvata i Bošnjaka (muslimana) s posla i koji je potpisao odluku o otpuštanju a da nije osjećao potrebu da svog radnog kolegu i suradnika pozove na kavu i objasni da je to morao uraditi, poletio je Husi u zagrljaj širokog osmjeha i raširenih ruku. Huso se izmakao, govoreći mu: “Ne prilazi! Nećemo se grliti!”.

Husin bivši radni kolega i prijatelj iznenađen Husinom reakcijom upita: “Sinac! Pa šta sam ti učinio?”.

“Sve si mi učinio! Sve!”, odgovori mu Huso i onda ispriča događaje od prije rata kada je tom istom random kolegi (i vojnom licu), pomogao da se smjesti kada je dekretom iz Travnika bio prebačen u Banjaluku, u Profesionalu, te o događajima koji su prethodili Husinom otpuštanju s posla. Spomenuo je odluku o otpuštanju s posla i kavu na koju nikada nije bio pozvan. A ta kava bi promijenila sve i bivši radni kolega i Huso bi i dalje bili prijatelji i prvi susret nakon Husinog protjerivanja iz grada bi bio skroz-naskroz drugačiji.

Husu sam, nakon kratkog susreta u Banjaluci ponovo sreo u Puli. I on se, kao i mnogi drugi bivši sugrađani, odlučio da u Istri provede dio penzionerskih dana, uživajući u lijepom vremenu tokom ljetnjih mjeseci. Dosta je naših banjalučana koji su Istru izabrali za djelomični ili trajni boravak nakon što su shvatili da se u Banjaluku ne žele vratiti zbog onih kojih su ih otjerali i s kojima više nisu mogli dijeliti iste ulice. Istra im se činila kao mali dio bivše domovine u kojoj se još uvijek mogu osjećati prijatno, gdje naionalizam još uvijek nije uhvatio svoje korijene.

S Husom smo proveli par sati u prijatnom razgovoru u hladu jednog od mnogobrojnih kafića u ulici-trgu Giardini, popularnom okupljalištu kako turista, tako i domaćina. Uz kavu i pivo podsjećali smo se ljudi i događaja iz grada iz kojega smo otjarani i koji za nas više nikada neće biti ono što je bio nekada.

Rastali smo se negdje pred osam sati uveče: mi smo odšetali prema Areni da uveče uživamo u izvedbi opera Tosca riječke opera a Huso se vratio prema novoj bolnici, u stan sestre koja godinama živi u Puli.

Dogovorili smo se da se ponovo vidimo, ovaj put na Husinom terenu: turističkom naselju Červar Porat kod Poreča u kojem Huso i njegova supruga već godinama provode ljeta.

Labels: ,

Sunday, August 08, 2021

Godišnjica

Ovdje u Istri, u okolini Pule, skupila se mala banjalučka kolonija. Tu smo, blizu jedni drugih i viđamo se često, bez posebnog razloga a obavezno kada treba nešto proslaviti.

Prije nekoliko dana, tačnije 31. jula, smo proslavili 45. godišnjicu braka Aide (Kušmić) i Ferida Žiško. Mjesto proslave, kafić u blizini „njihove“ plaže nedaleko Ližnjana, malog istarskog gradića u blizini Medulina.

Okupilo se tu lijepo društvo. Djeca i unučad slavljenika su stigli iz Norveške a bilo je tu i Kušmića. I mi smo se pridružili slavlju iako sam društvo morao ostaviti da pokupim snahu, sina i unuke koji su se taj vratili s Malog Lošinja. Veče je bila lijepa, tipična za ove krajeve, gdje se čovjeku ne ide u krevet do kasnih sati, naročito ako se nalazi u lijepom društvu.

„Okom“ iPhonea sam uhvatio društvo odmah po našem dolasku , prije večere, a kada sam se nakon više od sata vratio, kamere se nisam hvatao jer je trebalo nadoknaditi vrijeme izgubljeno vozeći do pulske luke i natrag.

Kućama smo krenuli već kada je ponoć davno prošla.


UZ SAIMIN KOMENTAR