Majstor od roštilja

 

Nedavno sam pisao o Domazetima, našim komšijama Banjalučanima koje smo upoznali nakon kupovine apartmana u blizini zgrade gdje živimo ali oni nisu jedini iz našeg grada s kojima nas je sudbina povezala. Prve komšije u stanu gdje živimo je još jedna familija iz Banja Luke. U stanu do našeg ljeta provode Kose, Jasna i Enver, pa se tako u našoj novoj sredini često družimo s našim sugrađanima iako smo daleko od Banja Luke.

Kose su stan do nas kupile prije par godina i sada svakog ljeta dolaze iz Švicarske u koju ih je odvela Enverova karijera jednog od najboljih rukometnih krila Jugoslavije. Tako lijepu ali poprilično hladnu Švicarsku Kose ljeti zamijene lijepom ali toplom Istrom. Kombinacija odlična, bolju nisu mogli izabrati.

Već smo se navikli da nas Kose po svakom dolasku obraduju poznatim švicarskim čokoladama a obavezno budemo pozvani i na roštilj uz koji nas počaste najboljim vinima.

Tako je bilo i prije par dana kada je Enver raspalio roštilj u malom vrtu njihovog apartmana a ja iskoristio priliku da ga uhvatim „okom“ moga iPhona. Roštilj je bio odličan, kako i priliči pravom majstoru. Ostali smo pričajući do kasno u noć ali je sreća da nam do kreveta nije daleko. Da smo mlađi, mogli bi samo preskočiti preko ograde ali smo se ipak odlučili da se „kući vratimo“ kako to dolikuje ozbiljnim osobama.

Susret nakon trideset godina

Sanja, Alma i Almina kćerka Uma

Živeći u jednom normalnom društvu nismo bili svjesni šta nam ono pruža. Rođeni i odrasli u bivšoj Jugoslaviji mislili smo da je tako svagdje i da će tako uvijek biti sve dok nas ne usrećiše devedesete i demokratija koja par godina ranije zakuca na naša vrata. I sve se promijeni, i sve što je nekada bilo normalno i uobičajeno posta neka posebna vrijednost koje nismo bili svjesni.

Alma i Sanja su se družile od samog rođenja, kao i mnoga druga djeca u našem gradu sve dok ga ne okupiraše neljudi i rastjeraše nas na sve strane. Slika veselih dječjih lica je na pretek, one svjedoče o jednom vremenu koje je zauvijek nestalo. Sada nas ubjeđuju da nije bilo tako, da smo živjeli u tamnom vilajetu, da su naša sjećanja laž. I tvrde to uporno iako im demokratija nije donijela sreću, ako je suditi po onome što se svih ovih godina poslije rata dešava.

Nakon izlaska iz rodnog grada Alma i Sanja su se ponovo srele na kratko, u Zagrebu, gdje su i jedna i druga živjele život izbjeglica prognanih iz grada koji je hinjski, ali sistematski, provodio etničko čišćenje.

Sjećam se kako nas je Sanja, kada smo prvi puta iz Prečkog, gdje smo nakratko živjeli, išli da posjetimo Žiške u podstanarskom stanu u Zaprešiću, pitala da li to idemo kući? Jer za nju je susret s našim prijateljima i kumovima budio osjećaj povratka u nekadašnji život, ne shvaćajući da povratka na staro neće biti.

Sanjin drugi rođendan

Mi plešemo...

... i plešemo.

Doček Nove, djeda Mraz je baš smiješan

Društvo s dočeka zadnje Nove godine u rodnom gradu

i opet plešemo

Par mjeseci nakon naše posjete kumovima, sudbina ih je odvela dalje, u Švedsku, pa onda u Norvešku, koja je postala njihov novi dom. Tamo su našli sigurnost, skrasili se i sada posjećuju svoj rodni grad samo „službeno“, kada nešto trebaju obaviti. Jer tamo više nema skoro nikoga koga bi poželjeli sresti, družiti se, proveseliti…

Sanja je završila u Americi, u Los Angelesu, a Banja Luku je, nakon izlaska iz nje, posjetila samo dva puta. Više je ni ne spominje a ni ne pokazuje želju da je posjeti. Godine života daleko od rodnog grada su učinile svoje. U gradu više nema ama baš nikoga koga bi željela posjetiti.

Prošle su godine a Alma i Sanja se nisu srele. I bilo bi tako da im se ove godine odmori ne poklopiše. I to za samo jedan dan. Sanja stiže iz Los Angelesa da nas posjeti, malo se odmori, osjeti miris mora i atmosferu Pješčane uvale gdje joj roditelji provode penzionerske dane a Alma je s familijom skoknula na more, u Istru, gdje već odavno ljeti odsjeda u svom apartmanu. Srele su se na kratko, samo na par sati, jer je Alma stigla taj dan, a Sanja se spremala na povratak slijedeći rano ujutro.

Nije bilo lako prisjetiti se prošlosti i nekih lijepih dana u samo par sati jer je od njihovog zadnjeg susreta prošlo više od 30 godina. Svaka je otišla svojim putem nakon što su im djetinjstvo prekinuli neljudi od kojih mnogi i dalje žive u uvjerenju da nisu učinili ništa loše. Ali, važno je da su se konačno srele i obećale jedna drugoj da će tih susreta biti još, posebno što je Sanji ovogodišnji boravak u Pješčanoj uvali i Istri otvorio oči pa sada govori kako će u nju navraćati ćešće.

Iz starih albuma sam izdvojio nekoliko fotografija kao svjedočanstvo nekadašnjeg života u „mračno doba socijalizma“, tek toliko da ne ispadne da lažem i pričam napamet. Dovoljno je pogledati lica djece i odmah je sve jasno.

U kafiću Vižula: Alma, mama Aida, unuka Uma, Sanja i Emira

A susretu u Medulinu, u kafiću Vižula uz samo more, su prisustvovale samo ljepše polovice pa nisam bio lično u prilici da susret nakon 30 i kusur godina ovjekovječim. Od  nekoliko fotografija koje je Nera uslikala za prilog sam izabrao samo dvije. Nadam se da će ih u godinama koje su pred nama biti još.

Novi Komentari i linkovi

Dubravka - Jaroslav-Jarko Plecitý

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

In memoriam - Amila Višić

 

Drugog jula je u Oslu sahranjena Amila Višić, supruga Seje i sestra Emine Kušmić. Otišla je prerano, izgubivši borbu s opakom bolešću s kojom se borila duže vrijeme. Sahranjena je daleko od rodnog grada kao i mnogi drugi koje je rat natjerao da traži spas pred pomahnitalim nacionalizmom koji ga je zahvatio. Sahrani je prisustvovao mali broj rodbine i prijatelja, kao što se to dešava redovito za sve nas koji smo razbacani na sve strane svijeta. A sjećamo se kako je to nekada bilo u rodnom gradu, kada su sahranama prisustvovale stotine, jer smo se svi družili ili barem poznavali a to je bilo dovoljno da se okupimo kada nas napusti neko i ode u neki drugi, kako neki kažu, bolji svijet.

Sjećam se proslave Nove godine davne 1990, u stanu Kušmića na Mejdanu. Skupili smo se nas nekoliko familija, Kušmići, Žiške, Višići i mi, da zajedno proslavimo doček Nove godine ne sanjajući šta će nam budućnost donijeti. Bilo je to doba velikih promjena u bivšoj nam domovini kada su mnogi mislili da će nas Ante Marković izvući iz ekonomske krize, da će mjere njegove vlade pomoći da pametni dođu do riječi, da će Jugoslavija ponovo biti cijenjena zemlja kao što je to nekada bila. Sjećam se našeg šoka kada su nebo iznad Banja Luke, tačno u ponoć, počeli parati pucnji iz mnogobrojnog oružja kojeg su već tada naše komšije „zadužile“, spremajući se da se „odbrane“ od nas naivnih koji nismo shvatali šta nam se sprema. Sjećam se kako smo se pobjegli s balkona na koji smo izašli da zapalimo prskalice na radost naše djece, povlačeći se u stan, bojeći se da nas koji zalutali metak ne pogodi. Bilo je to naše zadnje druženje u bivšoj državi jer su događaji koji su slijedili pokazali da nam je sudbina davno određena, samo to nismo znali.

Višići su, kao i Kušmići, nakon puno peripetija završili u Norveškoj a nas je sudbina odvela preko velike bare u zemlju u kojoj danas vladaju slični onima koji su krajem osamdesetih došli na vlast kod nas.

Sticajem okolnosti sa starom rajom smo se počeli ponovo družiti na „neutralnom“ terenu, u Istri, gdje su Amila i Sejo provodili ljeta u apartmanu koji su kupili. Uz Kušmiće, Žiške i još neke, ponovo se družimo, slavimo rođendane i godišnjice vjenčanja kao nekada u rodnom gradu. 

Znali smo da tako neće biti do vijeka jer smo svi zašli u pozne godine ali nismo očekivali da će taj trenutak doći tako brzo. Amila je otišla prva, prerano, na žalost svih nas. Znamo da nas ista sudbina čeka i toga smo potpuno svjesni ali nas vijesti kao ova uvijek iznenade.

Seji, kćerci Aidi, unučadi, Emini i ostaloj ožalošćenoj rodbini i prijateljima upućujemo svoje iskreno saučešće.

Domazeti

 

Nera i Goga uživaju u lijepom
apriskom danu

Ima tome nešto manje od dvije godine kada sticajem okolnosti odlučismo da kupimo lijep jednosoban apartman u vili nedaleko našeg stana, u istoj ulici, zlu ne trebalo. Apartman smo zapravo otišli pogledati jer se naša poznanica iz USA zanimala za cijene apartmana u „našem malom mistu“, razmišljajući da starost provede u „starom kraju“, kao što smo i mi razmišljali prije nego smo donijeli odluku. Objekat i apartman su nam se svidjeli na prvi pogled i nakon kratkog promišljanja donesosmo odluku da ga kupimo. I nismo se pokajali. Apartman je lijep, moderno namješten, s vlastitim vrtom i parkingom, spreman za korištenje bez ikakvog dodatnog ulaganja.

Ivica na svom "radnom mjestu"

I ovdje bi se priča o apartmanu završila da od vlasnika objekta, bogatog Slovenca, ne saznasmo da su apartman do nas kupili još neki Bosanci, i to iz Banja Luke. I tako se upoznasmo s Gogom i Ivicom i od tog dana se družimo često, kao da se znamo godinama.

Goga i Ivica u naš komšiluk dolaze često, a kada se to dogodi ne postoji ni najmanja šansa a da ne završimo u njihovom vrtu, ispod pergole pokrivene kivijem. Čim se pojavimo, Goga odmah pristavlja kavu, vadi makovnjače kupljene u pekari poznatoj po tim slasticama, a Ivica iznosi domaću šljivu, pelinkovac ili neko drugo piće i za sada nisam uspio a da ne popijem koju čašicu iako žešća pića izbjegavam. A ponekad se i zaroštilja, kao u neka davna dobra vremena. Ivica je roštilj majstor a ja samo provjeravam da Ivica ne pretjera s količinom jer nikada nisam bio velikog apetita pa mi žao da ćevapa, pilećih bataka i krilca i kobasica ostaje za kasnije. Ipak je sve ukusnije ako se pojede svježe pečeno.

Roštilj spreman

Domazeti su prava raja i pri svakom susretu se lijepo ispričamo, nasmijemo, a i pogostimo. Goga i Ivica su, kao mješani bračni par, BanjaLuku napustili neposredno prije rata, na nagovor povjerljive osobe koja je imala informacije da se u našem gradu spremaju gadne stvari. Tako su izbjegli stres i život u gradu za vrijeme ratnih zbivanja u Bosni, za razliku mnogih koji su grad napustili pod raznim vrstama pritisaka (prijetnje, maltretiranja, ostajanja bez posla), nakon što je rat zakucao i na bosanska vrata.

Još jedno lijepo druženje kod Domazeta

Vrijedni i pošteni, kakvi su po prirodi (Ivica zna uraditi ama baš sve a kod Goge u svakom trentku sve blista), lijepo su se snašli u novom okruženju, kao većina prognanih Banjalučana i sada često navraćaju u Istru, gdje su stekli imovinu. Tako se mala zajednica bivših Banjalučana koji su Banja Luku zamijenili Istrom povećava, a to je prilika da se družimo kao nekada u našem gradu.

Aidin rodjendan

 

Ferid, Aida i Eko

Nekada davno, u ona prijeratna vremena, rođendane smo uglavnom proslavljali u stanu slavljenika, ponekad na vikendici. Danas je tako nešto teže izvodivo jer smo razbacani na sve strane svijeta za što su se izborili oni koji su učestvovali u „odbrambeno-otadžbinskom ratu“ kako se etničko čišćenje naziva u manjem blentitetu.

Srećom, neke od rođendana opet slavimo zajedno, istina sada na „neutralnom“ terenu. A taj „neutralni“ teren je Istra, jedno od rijetkih mjesta bivše nam domovine gdje nacionalizam nije uhvatio korijena, barem ne do sada.

Aidin rođendan smo ove godine proslavili  cjelodnevnim izletom brodicom akvatorijem Medulina. Ljeti je broj onih koji nude izlete brodicama poprilično veliki ali ih ima i prije početka sezone pa smo tu priliku iskoristili da i mi osjetimo kako to izgleda kada imaš priliku da ručaš na brodici, i da obilaziš uvale i uvalice razuđene istarske obale.

Ručak na brodici nije bio loš a vino i pivo su svakako dali svoj doprinos da su svi na brodici bili dobro raspoloženi. Pauzu smo proveli u kafiću u šumi u poznatom izletištu KamenjakAida i Nera su se okupale na obližnjoj plaži a u Medulin smo se vratili oko pet poslije podne, taman u pravo vrijeme za kavicu i kolače koje je kuma napravila.

Bilo je to još jedno lijepo druženje s prijateljima iz rodnog grada koje ni rat nije uspio razdvojiti. Bit će ovakvih druženja još jer nas ima koji smo na ovaj svijet došli tokom ljetnih mjeseci kada Istra, odnosno okolina Pule, postaje mjesto gdje provodimo naše penzionerske dane daleko od prljave politike koja se još uvije vodi u našem gradu i manjem blentitetu.

Lipo li je...

Čini se da će ovo ljeto biti najtoplije od svih od kada smo se prije četiri godine preselili u Istru. Kuma Aida se počela kupati još sredinom aprila, Nera drugog maja, a ja nisam bio spreman da prvi put zaplivam sve do zadnjeg dana maja. Čak prije toga nisam imao želju ni da pokvasim noge već sam čekao da psihički budem spreman da se upustim u tu „avanturu“.

Temperatura mora me iznenadila. Već je dovoljno visoka da se u vodi može bez problema ostati dugo, čak i za ovakve kao što sam ja.

A kakav sam to ja najbolje oslikava jedan događaj iz davne prošlosti, koji mi pade na pamet, iz doba kada sam studirao na Tehničkom fakultetu u rodnom gradu. Kada sam se jednog prohladnog dana, dok sam s grupom raje s faksa išao ka fakultetu, potužio da mi je hladno, Dudo (Antun Sertić, koji je tada bio asistent), a koji je bio s nama, reče: „Pa šta se u tebi ima smrznuti?“ aludirajući na činjenicu da sam uvijek bio mršav, kao što je to i danas slučaj. A ja, takav kakav sam, svake godine sve ranije počinjem s kupanjem i ako se ovakav trend nastavi neću znati kada sezona počinje a kada završava. Izgleda da stalna upozorenja na global warming nisu izmišljotine naučnika kako nas to ovi koji su pokupili svu pamet na Internetu sada ubjeđuju.

Sezona u našem malom mistu se tek bliži, gostiju nema puno pa je prava divota izležavati se na plaži a da okolo imaš slobodnog mjesta koliko te volja. A uz to ne moraš previše brinuti da ćeš izgoriti na suncu jer temperature zraka su negdje oko 25-26 stepeni pa ne moraš tražiti hlada nakon nekoliko minuta sunčanja.

Dok se izležavam na dido's strand, kako unuke nazivaju glavnu plažu na kojoj se kupam, gledajući na hotel na poluotoku Verudela, na um mi često padaju riječi jedne pjesme Olivera Dragojevića. „Lipo li je, lipo li je, na lažini suvoj ležat…“. 

I jeste „lipo“, samo da potraje.