In memoriam - Bogdan Petković

 

Jučer me iznenadi još jedna tužna vijest. U Banja Luci je u 75. godini preminuo Bogdan Petković kojega mnogi Banjalučani moje generacije poznaju kao talentiranog nogometaša banjalučkog Naprijeda.

Bodo, tako su ga zvali mnogi u komšiluku u kojem sam odrastao, je još od malih nogu pokazivao da je veliki nogometni talenat. Neki su ga, zbog njegovih driblinga koji su podsjećali na one po kojima je bila poznata legenda jugoslavenskog nogometa Dragoslav Šekularac, zvali Šeki dok su ga moja starija braća, zbog munjevitih poteza  zvali Munja. Imao je odličan, nepredvidiv dribling i na Predgrađu i Budžaku smo se borili u čijoj ekipi će Bodo igrati kada igramo na male. A on je igrao najčešće u istoj sa mnom jer smo bili najbolji prijatelji i prve komšije.

Kao djeca smo proveli bezbrojne sate družeći se iako je Bodo bio tri godine mlađi od mene. Bio je prgave naravi, često je upadao u konflikte a ja sam ga, kao stariji, iz mnogih izvlačio. Kako sam u komšiluku bio poznat kao dobro dijete, njegovi roditelji Dušanka i Mirko su bili sretni što se družimo, što smo najbolji drugari, i uvijek bi ga puštali sa mnom ma gdje da smo planirali ići.

Čak sam jednom zbog njega mogao zaraditi ukor direktora osnovne škole Ivan Goran Kovačić kada sam potpisao pismo umjesto njegovog oca koje je direktor poslao ocu po Bodi jer je Bodo uhvaćem kako iz razreda iskače kroz prozor škole. Srećom, kako sam bio najbolji đak generacije i najbolji Bodin prijatelj, direktor me nije kaznio a ni Bodin otac se nije naljutio na mene jer je znao da sam to učinio jer smo bili najbolji prijatelji. A da sam dobio ukor direktora, ko zna kakva bi me sudbina čekala. Išao sam u osmi razred i planirao da se upišem u Tehničku školu. A sa ukorom direktora me sigurno ne bi primili jer su se u nju mogli upisati samo najbolji đaci. Ali, najbolji prijatelji su tu da jedan drugoga izvlače iz nevolje ako se u njoj nađu ne misleći na moguće posljedice.

Onda su jednog dana Petkovići odselili s Predgrađa i naša druženja su se prorijedila, iako je Bodo znao dolaziti u komšiluk kada bi igrali na turnirima organiziranim na Pilani ili Budžaku.

Kako su godine prolazile, naši susreti su bili sve rjeđi i rjeđi. Bodo je stekao nove prijatelje u Mejdanu a viđali bi se samo kada bi navratio u posjetu baki i djedu.

Znao sam da igra u Naprijedu i da je odličan igrač ali ga nisam imao prilike gledati uživo. Pratio sam Želju i gledao bih ga ponekad kada bi igrao na igralištu na Predgrađu a za ostale niželigaše nisam mario. Očekivao sam da će Bodo privući interes Borca i siguran sam da bi imao veliku igračku karijeru da se to desilo ali izgleda da je nešto drugo uticalo da se to nikada nije ostvarilo. Možda je to bila njegova prgava narav a možda su i neki drugi faktori uticali da ga Borac nije uzeo pod svoje. Jer bio je veliki talenat i mogao je biti veliki igrač.

Iako se po ženidbi preselio na Starčevicu, pa smo ponovo bili komšije, nikada ga nisam sreo niti vidio, iako se do njegove zgrade išlo ulicom u kojoj sam stanovao.

Kada je u Bosni počeo rat vidio sam ga samo jednom. Sarajevo je svakodnevno granatirano s okolnih brda, srpske snage su osvajale teritorij zahvaljujući ogromnom naoružanju koje su posjedovali, u Banja Luci je počelo ostvarivanje plana etničkog čišćenja. Gradom su se muvale razne vojne i paravojne jedinice, normalan život je zamirao. Bodu sam slučajno vidio jednog poslijepodneva kako se polako penje ulicom Đede Kecmanovića. Hodao je trotoarom na supronoj strani od naše zgrade. Izgledao je umorno, zabrinuto, pogleda usmjerenog na trotoar. Pušio je. Nije me vidio. Bio je u vojnoj uniformi a preko leđa su mu visile dvije puške: jedna obična, druga snajperska. Bio je to neobičan, i istovremeno zastrašujući prizor, jer nikada nisam imao prilike vidjeti vojnika s dvije puške, od kojih je jedna bila snajper. U vojsci su snajper dobijali samo oni koji su pokazali izvanrednu preciznost u gađanju a taj dan sam Bodu vidio upravo s tom puškom. Odmah mi je na pamet palo Sarajevo gdje su srpski snajperisti svakodnevno gađali civile na njegovim ulicama. Na trenutak sam pomislio da se Bodo možda vraća iz Sarajeva ali sam odmah odbacio tu mogućnost. Bilo bi to ogromno razoračenje za mene i nisam mogao vjerovati da bi moj nekadašnji najbolji prijatelj mogao spasti na te grane.

Prije nego smo otišli iz grada, saznao sam da su se Bodo i supruga mu razišli. I ona je otišla iz Banja Luke a on je ostao u gradu koji je postao logor na otvorenom, istina bez logorske žice, za sve one koji nisu pripadali odabranom narodu.

Naš posljednji susret se desio sedam-osam godina po završetka rata, prilikom moje druge posjete rodnom gradu nakon što smo ga 1994. morali napustiti. Ne bih ga ni tada vidio da me Mišo, zajednički komšija iz djetinjstva, ne odvuče do bašte nekog restorana u blizini katoličkog groblja Sveti Marko u Rosuljama. „Moraš vidjeti Bodu“, navaljivao je Mišo iako za to nisam imao posebnu želju. Naši putevi su se davno razišli, svako je izabrao svoju sudbinu i susret s nekadašnjim najboljim drugom više nije imao nikakvog smisla. Ali Mišo je bio uporan i susret nisam mogao izbjeći.

Bila je kasna večer, prošlo je već deset, a Bodo je sjedio sam za stolom u ne baš osvjetljenom kutu bašte. Otvorena boca piva je bila ispred njega. Bilo mi je čudno da sa Starčevice na piće dolazi čak u Rosulje jer ga je Mišo često tu sretao i bio je siguran da ćemo ga tu zateći.

Kada me je ugledao, nije reagirao. Nije pokazivao nikakve emocije. Pozdravili smo se kao dva stranca koja jedan drugom nemaju puno toga šta reči. Sjeo sam. Ponudio me pićem, odbio sam. Bilo je kasno i nije mi se pilo a i nisam se osjećao ugodno.

Nakon što reče da je čuo da sam u Americi, na što sam potvrdno odgovorio, odjednom promijeni temu.

„Što ne rasčistite ono vaše dvorište? Pa ono je sramota“, reče.

Gledao sam ga u čudu. Pitao me je za dvorište naše porodične kuće na Predgrađu gdje smo se kao djeca družili, u koje, nakon što je našu kuću napustila srpska familija iz Sarajeva koja se nasilno uselila nakon što je brat 1995. morao ići, a u koju više niko od mojih nije ušao. Nekada jedno od najljepše uređenih dvorišta na Predgrađu i Buđaku je par godina zjapilo prazno, razno šiblje i drveće je podivljalo, nekada njegovani travnjak postao đungla. Namještaj od orahovine koji su moji roditelji dobili od kumova Josića kao vjenčani poklon, a koji su uljezi izbacili na sred dvorišta kada su napuštali našu kuću, se raspao i tek je poneki ostatak izvirivao iz visoke trave. Život u kojem smo se nekada nas dva kao djeca igrala je zauvijek nestao a Bodo je morao znati zbog čega se to desilo. I od mase pitanja koje me je moj bivše najbolji drugar mogao upitati, on je imao primjedbu na napušteno i podivljalo  dvorište u kojem godinama nema onih koji su tu sretno živjeli.

Samo sam mu kratko odgovorio da u kući već par godina ne živi niko i da najstariji brat, koji je uspio ostati u gradu, u dvorište nije nikada navratio jer su mu „novi vlasnici“ zaprijetili da ne dolazi jer ne mogu garantirati za njegov život.

Nakon minut-dva, Bodo pozva konobaricu da plati piće, ponovo me upita hoću li šta popiti, i kada sam ponovo odbio, ustade, pozdravi se i ode svojim putem.

Ostao sam sam s Mišom, zatečen nastalom situacijom u koju me je on doveo. Nisam imao želju da se sretnem s Bodom jer je naše druženje prestalo još davno i nismo imali ništa jedan drugom reći. Postali smo stranci jedan drugom poodavno a rat nas je još više udaljio.

O Bodi nisam čuo ništa do vijesti u Nezavisnim novinama da je preminuo. Bilo mi ga je žao jer smo proveli desetak lijepih godina igrajući se kao djeca u komšiluku kojeg smo voljeli i gdje smo bili sretni. Nesretni rat nas je potpuno razdvojio. Svako je izabrao svoju stranu. Mi smo morali otići a Bodo je prihvatio politiku novih vlasti koja je učinila sve da nas otjera iz rodnog grada. Ako ima Boga, na njemu je da donese odluku kakav će biti naš zagrobni život, to carstvo nebesko koji mnogi isčekuju.

Na meni je da samo kažem onako kako je bilo.

Samo ti lomi sine

 

Prošlo je već skoro mjesec dana kako je umro Ratko Mladić, presuđeni ratni zločinac, u zatvorskoj bolnici u Hagu gdje je proveo zadnje dane svoga života nakon što je osuđen na doživotnu robiju zbog zločina koje su jedinice pod njegovom komandom počinile u Bosni i Hercegovini tokom rata početkom devedesetih prošlog stoljeća.

U Srbiji i Bosni je oplakan kao heroj dok ga većina svijeta pamti kao ratnog zločinca osuđenog, između ostalog i zbog strašnog zločina u Srebrenici gdje je u par dana ubijeno preko osam hiljada ljudi.

O njegovoj smrti sam počeo pisati nekoliko puta ali bih svaki put napisano obrisao jer su mi navirala mnoga sjećanja na događaje vezane za njega pa bih pogubio niti napisanog. Uz to su me užasni komentari njegovih poštovalaca na facebooku izbacivali iz takta, ne mogavši da shvatim da je toliko svijeta zadojeno mržnjom.

O Mladiću ne bih ni pisao (ima onih koji to rade mnogo bolje od mene) da me slike iz rodnog grada ne uvjeriše da se u njemu ništa nije promijenilo od onih dana krajem osamdesetih i početkom devedesetih kada je bolesni nacionalizam isplivao na površinu. Slike mase koja se okupila da oda počest ratnom zločincu pod parolom „Komandante, hvala ti za sve“, samo potvrđuju da je mentalitet mnogih njegovih građana ostao zarobljen u prošlosti, iskazujući počast osobi koju je međunarodni sud osudio za ratne zločine, iako je od završetka rata prošlo 30 godina. Grad se u međuvremenu razvio, raširio, modernizirao, obukao u ruho naprednih gradova zapadne Evrope ali moderne građevine, neboderi, šoping centri, kružni tokovi i skupi automobili na njegovim ulicama ne mogu sakriti moralnu bijedu kod mnogih njegovih građana.

Sve je ostalo isto, čak postalo gore, od onog dana kada je otac svom sinčiću, kojeg je držao na leđima, a koji je lomio grane mladice zasađene na trotoaru ispred gradskog parka, dok je masa euforično pratila govore lidera SDS-a na prvom skupu te stranke u Banja Luci u junu 1990.,  primjećujući da s neodobravanjem gledamo šta mu sinčić radi, reče:

„Samo ti lomi sine, sve će ovo biti naše.“

Pavlovići

 S Gogom i Dubravkom Pavlović se viđamo gotovo redovito, ili kada mi navratimo u Banjaluku ili kada oni navrate u Istru. 

Zadnjih par susreta nisam napravio niti jedan snimak ali sam danas bio vrijedniji i napravio jedan na terasi bistroa El Brutale. Svratili smo na kolače poslije večere u Škuži. Susret je uljepšao lijep zalazak sunca.

Susreti s prijateljima u ovim godinama sve više dobijaju na vrijednosti jer smo zagazili u godine kada je svako novo buđenje dobitak.

Svratili Tufekčići

 

Kratak susret s Tufekčićima. Oni svake, godine dio ljeta provedu u Istri, u Umagu, pa nađu vremena da skoknu do nas da se vidimo.

Jučer su svratili na par sati, prije povratka u Zagreb gdje im je ljetna baza. Dan je bio prijatan, pretežno sunčan, pa smo uživali ispijajući odličnu kavu na terasi bistroa El Brutale, prije kratke šetnje obalom našeg malog mista. Jasna i Izet se odličnu drže za svoje godine što je može vidjeti iz par priloženih fotografija. "Ekipu" su "činile" i Jasnina sestra Nadira i rođaka Azra.

In memoriam - Đoko Kaluđerović, Šopen

 

Još jedan odlazak dragih ljudi. Jučer me iznenadi vijest da nas je napustio Đoko Kaluđerović, Šopen, naš prijatelj i radni kolega iz Rudi Čajaveca. Vijest me zatekla prelistavajući facebook, iako imam sve manje želje da ga koristim zbog laži i propagande koja ga je preplavila.

Ranije sam znao vidjeti poneku njegovu objavu ali ne u zadnje vrijeme. Mislio sam da je razlog tome algoritam koji facebook koristi pa ponekad ne viđam objave od poznatih koje su mi nekad dolazile ali izgleda da je razlog bila Šopenova bolest. Nisam znao da je bolestan pa me je vijest o njegovoj smrti zaista šokirala.

Šopena poznajem još od studentskih dana, još od doba kada je s nama išao na Elektrijade, susrete studenata elektrotehnike bivše nam države, iako nije studirao na našem fakultetu. Šopen je bio odličan košarkaš pa su ga zaduženi za pripremu ekipe za Elektrijadu angažirali da pojača našu ekipu, zajedno sa još nekoliko aktivnih košarkaša. To su cijelo vrijeme radili i drugi fakulteti pa smo se i mi morali snalaziti kako ne bismo bili ekipa za nabijanje koš razlike.

Po završetku fakulteta Šopen se zaposlio u Profesionali pa smo tako postali radne kolege. Bio je to jedan dobro odgojeni mladi čovjek, prijazan, uvijek spreman na razgovor, kojeg su svi voljeli. Viđali smo se u krugu fabrike, ponekad popričali poneku. I supruga Mladenka je radila u Profesionali.

Sretali smo se sve dok nisam napustio fabriku a uskoro nakon toga su došla ona gadna vremena. Ljudi su se promijenili, počela su se prebrojavati krva zrnca, više nisi mogao biti siguran šta je kome na umu.

Neri je zadnji susret sa Šopenom ostao u sjećanju jer takvih u to vrijeme i nismo baš imali.

Izlazila je iz zgrade Naučno istraživačkog centra Profesionale razočarana, s radnom knjižicom u ruci jer je dobila otkaz zbog mog izbjegavanja da se javim na mobilizacije, i naletjela na Šopena. Bilo mu je drago kada ju je vidio i upitao kako je.

„Dobila sam otkaz“, reče mu Nera.

„Pa zar su i tebe otpustili, majku im jebem pokvarenu!“, bila je njegova reakcija.

Na njegovom licu je vidjela da to govori iskreno, iz srca, što je tih dana bila prava rijetkost jer su mnogi takve poteze novih vlasti prihvatali ili s odobravanjem ili kao nešto normalno, nešto što ne zaslužuje posebnu pažnju.

Bio je zadnji puta da ga je jedno od nas srelo ili vidjelo. Pola godine kasnije smo napustili Banja Luku a godinu iza toga stigli u USA.

Tek mnogo kasnije smo saznali da su i Šopen i Mladenka napustili grad jer nisu mogli živjeti u sredini koja se odrekla polovine svojih građana. I oni su stigli u USA, na zapadnu obalu, gdje su nastavili život, stekli unučad i nastavili živjeti onako kako dolikuje poštenim ljudima. Šopena sam često viđao na slikama, sretnog, u društvu svoje djece i unučadi. Družili su se s drugim Banjalučanima koje je zatekla ista sudbina. A u njegovom novom komšiluku ih je bilo poprilično kao i u svim drugim dijelovima USA.

S ovog svijeta je otišla jedna osoba koja je bila čovjek u pravom smislu te riječi. A takvih je u ova luda vremena, čini mi se, sve manje.

Mladenki i ostaloj ožalošćenoj familiji upućujemo naše iskreno saučešće. Šopen će biti pamćen od mnogih i oni mogu biti ponosni na njega.

Sittin' On Dock ...

 

Svaki put kada odšetamo do Volaris Launge, kafića smještenog na stupovima „ubodenim“ u more na samom ulazu u marinu Veruda i sjednemo da popijemo kavu sjetim se pjesme Otisa Reddinga: (Sittin' On) Dock of the Bay. Njene riječi mi odzvanjaju u ušima dok ispijam makijato i razgledam poznati zaliv koji me svaki put i iznova oduševljava svojom ljepotom.

Sittin' in the mornin' sun
I'll be sittin' when the evenin' come
Watching the ships roll in
And I watch 'em roll away again, yeah

I'm sittin' on the dock of the bay
Watching the tide roll away
Ooh, I'm just sittin' on the dock of the bay
Wastin' time

I left my home in Georgia
Headed for the 'Frisco bay
'Cause I've had nothing to live for
And look like nothing's gonna come my way

So I'm just gonna sit on the dock of the bay
Watching the tide roll away
Ooh, I'm sittin' on the dock of the bay
Wastin' time

Look like nothing's gonna change
Everything still remains the same

I can't do what ten people tell me to do
So I guess I'll remain the same, yes

Sittin' here resting my bones
And this loneliness won't leave me alone
It's two thousand miles I roamed
Just to make this dock my home

Now, I'm just gonna sit at the dock of the bay
Watching the tide roll away
Ooh-wee, sittin' on the dock of the bay
Wastin' time

Oni kojima engleski nije stran, znaju o čemu autor pjeva.

U pjesmi se spominje odlazak iz doma, napuštanje poznatog okruženja i dolazak u novu sredinu. To nije putovanje iz uzbuđenja, nego iz moranja. Glavni junak je otišao iz rodnog kraja jer je osjećao da više ne pripada tamo gdje je rođen.

To je pjesma o čovjeku koji je pokušao promijeniti svoj život, ali se našao u nekoj vrsti limba — ni tamo, ni ovdje. Sjedi sam uz more, na dokovima San Franciska, promatra valove i brodove koji prolaze i razmišlja o svom životu. Osjeća se izgubljeno, kao da je napustio sve što je poznavao, ali još ne zna gdje pripada. U toj tišini pronalazi mir, ali i tugu — kao da je svijet krenuo dalje bez njega.

Iako sudbina i osjećaji osobe opisani stihovima ne oslikavaju sudbine mnogih naših sugrađana, ima tu dosta elemenata koji se isprepliću, koji su slični, opisujući sudbine naroda protjeranog iz jednog grada koji ih se odrekao i koji ih ne prihvata i nakon 30 i kusur godina. Mnogi još uvijek maštaju kako će se jednog dana vratiti na ulice kojim su nekada hodali, sretati stare prijatelje, uživati u starosti koja ih je stigla.

U kafiću u kojem često pijemo naša makijata, polako, s guštom, ne sjedimo od jutra do večeri ali uživamo u pogledu na more koje se talasa, na jahte, brodice i čamce koji ulaze i izlaze iz marine Veruda. Nisu to veliki brodovi koji se mogu vidjeti s dokova San Franciska i ne tračimo vrijeme kao što to čini junak iz pjesme već uživamo u zasluženoj penziji stečenoj poštenim radom.

Napustili smo rodni grad jer smo bio prisiljeni, ostajući bez posla i sredstava za život, znajući da će oni koji su ga okupirali učiniti sve da nam onemoguće da se u njega vratimo. Obala mora je slučajno postala naša krajnja destinacija nakon što smo godinama radili u zemlji i gradu hiljadama kilometara daleko od rodnog grada. Bili smo bolje sreće od junaka pjesme koji nakon odlaska iz grada koji mu nije omogućio da preživi nije bio bolje sreće ni u sredini u koju je stigao. Prešao je dvije hiljade milja tražeći novi početak da bi završio na dokovima San Franciska, besposlen, ponovo u borbi da preživi.

Povratak u stari kraj za njega nema smisla jer se tamo ništa nije promijenilo na bolje. Na našu sreću, o povratku u rodni grad ni ne pomišljamo. Jer tamo već godinama vlada mrak svake vrste i samo budala može pomisliti da se nešto može promijeniti na bolje.

Dok god nas noge služe i dok god možemo došetati do kafića u marini iznad mora, vrijeme ćemo provoditi u miru i ljepoti koja nas okružuje, ostavljajući onima koji su se zaglavili u crnoj prošlost da lažu same sebe, da mitinguju i slave ratne zločince ne razmišljajući šta su učinili svojim nekadašnjim sugrađanima. Za njih je jadranska obala nedostižna, udaljena hiljadama kilometara razuma i mnogi nikada neće moći uživati u njenoj ljepoti.

Isus u Budžaku

 

Ukradeno s facebooka

U Budžaku, u komšiluku u kojem sam rođen i živio 30 godina, ulica koja je od osnovne škole Ivan Goran Kovačić vodila do Trapista se zvala po Vladi Vitjuku, Hrvati (većina su bili katolici) su išli u crkve, Srbi (malo je ko od njih bio pravoslavac) su se držali partije a Isusove slike su bile tamo gdje im je mjesto: u crkvama.

Sada tamo, u Lazarevu, gotovo da nema Hrvata, svi Srbi su pravoslavci, a (pravoslavni) Isus se pojavio na nosećem stubu nadvožnjaka nove ulice koja vodi do Trapista a koja se zove po Iliji Garašaninu, srpskom političaru koji je još 1844 u dokumentu pod nazivom Načrtanije, tajnom programu srpske vanjske politike, postavio temelje širenja Srbije prema Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu i dijelovima Albanije

Program ratovima devedesetih nije u potpunosti ostvaren ali ako je suditi po komentarima na prilog objavljen na facebooku o gorespomenutom Isusu, ne bi me iznenadilo da jednog dana stub nadvožnjaka ne postane svetište slično onom u Međugorju.