AI i 100 godina Borca

 

Preuzeto s portala Nezavisnih novina

Ovih dana je u Banja Luci proslavljeno 100 godina od osnivanja fudbalskog kluba Borac. Vrijedan jubilej koji je svakako trebalo obilježiti jer Borac je od svog osnivanja bio neraskidiv dio grada i dijelio je njegovu sudbinu kroz dobra i loša vremena.  

Na utakmice Borca sam išao još kao dijete. Sjećam se utakmica iz doba prije nego se Borac izborio za ulazak u Drugu ligu. Stadion je gotovo uvijek bio pun a ja sam često birao mjesto uz samo ogradu igrališta, negdje oko sredine terena. Kako sam bio dijete, mjesto na tribinama mi nije odgovaralo jer od starijih koji su bili viši od mene nisam imao dobar pregled terena.

Na utakmice sam išao i kao srednjoškolac i kao student, sa rajom iz škole i fakulteta i gledao mnoge generacije borčevih igrača koji su mi ostale u sjećanju, počevši od Tome Kneza, Velimira Sombolca, Husnije Fazlića, Abida Kovačevića, Marijana Jantoljaka, pa do mnogo drugih koji su ponosno pronosili ime grada po nekadašnjoj nam zajedničkoj državi.

Sjećam se i ružnog perioda iz historije kluba kada u njemu nije igrao niti jedan igrač koji nije bio Srbin. Bilo je to početkom rata u Bosni kada su se neki hvalili i ponosili tom činjenicom, na njihovu sramotu, uz zgražanje svih normalnih ljudi kojima nacija nije najveći uspjeh u životu.

Sudbinu kluba sam davno prestao pratiti, a ne pratim je ni sada i vjerojatno se Borca ne bih sjetio ni ovih dana da nedavno ne pročitah vijesti o velikoj proslavi stote godišnjice osnivanja kluba. Kako u članku ne nađoh nikakvih informacija o njegovom osnivanju niti o igračima koji su nosili njegove dresove, odlučih da provjerim šta o klubu „zna“ umjetna inteligencija koja se polako ali sigurno uvlači u sve pore naših života i čiji uticaj vrlo brzo nećemo moći ignorirati.

Kako mi se na laptopu „vrti“ Copilot, alat koji je sastavni dio Windows operativnog sistema, „upitah ga“ šta mi može reči o Borcu i njegovoj godišnjici.

Odgovori su bili veoma interesantni.

Na upit, kada je Borac osnovan, odgovor je bio korektan. Godina osnivanja je 1926, a jedan od glavnih osnivača je bio Veselin Masleša, čije ime nosi ulica u kojoj su mnogi proveli svoje mladenačke dane, na korzu, tom popularnom mjestu gdje se mladost Banja Luke okupljala.

Nakon toga sam dobio hrpu pogrešnih informacija, što me je jako iznenadilo jer Copilot koristim kao pomoć u poslovima koje radim za kćerkinu firmu. Prva pogrešna informacija se odnosila na godinu kada je Borac osvojio kup maršala Tita, a onda su slijedile mnoge druge.

Na upit kojih su deset najboljih igrača kluba u povijesti ne vidjeh niti jedno muslimansko ili hrvatsko ime. Svi odreda su bili Srbi, a ja sam od njih prepoznao samo jedno kojeg se ja sjećam. Bilo je to ime Velimira Sombolca. Čak se među najboljim igračima kluba spominjao Duško Bajević, poznati reprezentativac Veleža, te moj prezimenjak Slobodan Komljenović koji nikada nije igrao u Borcu a zbog kojeg sam jedne godine pri dolasku iz USA uspio uhvatiti avion za Zagreb na aerodromu u Frankfurtu jer je jedan radnik na aerodromu mislio da on dolazi iz USA a ne ja pa me je službenim vozilom aerodroma prevezao s jednog terminala na drugi kako bih stigao na let. Lista nikako nije mogla biti korektna jer su najboljih igrača Borca bili muslimani.

Kada sam počeo postavljati pitanja kako to da na listi najboljiuh igrača nema niti jednog muslimana, Copilot se počeo izvinjavati, pravdajući se da njegov algoritam koristi informacije koje su najšire dostupne. Tek kada sam spomenuo Abida Kovačevića, Hunu Fazlića, Pašu Bećirbašića, Copilot je prikupio dodatne informacije, izvinjavajući se što to nije uradio odmah. Međutim, još uvijek nije spomenu Tomu Kneza, vjerojatno najboljeg  igrača u stogodišnjoj povijeti kluba, koji je do današnjeg dana ostao jedini igrač kluba iz druge lige koji je igrao za reprezentaciju Jugoslavije i čak s njom osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. Copilot nije spomenuo ni Marijana Jantoljaka, Riječaninu, koji je bio ljubimac navijača u Banjaluci i vjerojatno najbolji golman u historiji Borca.

Kada sam mu ja „rekao“ da je očigledno da mu algoritam koji koristi za prikupljanje informacija ne valja i da nakon ovakvih odgovora ne mogu biti siguran da su informacije koje sam dobijao na moje upite o drugim subjektima istinite, počeo se izvinjavati što mi odmah nije dao tačne informacije i zahvaljivati jer sam mu ja pomogao da do njih dođu.

Dijalog s Copilotom je bio interesantan ali je u isto vrijeme pokazao koliko je opasno oslanjati se na ove nove tehnologije i kuda forsiranje umjetne inteligencije može odvesti. S ljudima se manipulira i bez korištenja novih alata o oni će samo omogućiti da ta manipulacija bude brža i cjelovitija. Generacije koje dolaze se sve više oslanjaju na Internet a sve manje znanja stiču u školi. Oni koji to znaju su shvatili da imaju odlične alatke da veoma lako ostvare ono što žele i teško je vjerovati da će ih neko u tome spriječiti.

Ako mi je Copilot napravio listu najboljih fubalera u historiji Borca u kojem nije bilo niti jedno muslimansko ime jer je svoju listu bazirao na najšire dostupnim podacima nije čudo što, na primjer, u manjem blentitetu većina mladih vjeruje da su u Bosni Srbi vodili odbrambeno-otadžbinski rat a ne da se radilo o smišljenom planu stvaranja etnički čiste teritorije koja bi bila dio Velike Srbije. U školama ih, još prije pojave umjetne inteligencije, filuju lažnim informacijama i rezultat tog filovanja je očigledan. Nas koji se još sjećamo šta je nekada bilo je sve manje a uskoro nas neće uopće biti. Nove istine će isporučivati novi alati a oni će ih odabirati prema kriterijima koje će im postavljati ko zna kakve osobe i sa ko zna kakvim namjerama.

Hvala Ameriko

 

Danas je finale Svjetskog nogometnog prvenstva u kojem će svoje snage ukrstiti Španija i Argentina. Ko će pobijediti, teško je prognozirati. Nakon pobjede Španije nad Francuskom bio sam ubijeđen da će Španci postati svjetski prvaci jer su odigrali odličnu utakmicu, jednu od najboljih koje sam do sada gledao. Utakmice pratim pažljivo i mislim da dosta dobro poznajem nogomet. Uvijek sam imao dosta primijedbi na igre pojedinih igrača i često sam razočaran odlukama koje u toku igre donose. Da li se radi o kasnom dodavanju lopte ili odabiru kome će se lopta dodati, ili pak o pokrivanju određenih igrača koji ne bi smjeli lako doći do lopte, i nikako mi nije bilo jasno da profesionalci, koji ne rade ništa drugo nego šutiraju loptu, često donose pogrešne odluke. U igri protiv Francuske gotovo da nisam imao niti jedne primjedbe na igru Španaca. Vjerujem da je trener imao veliku ulogu u tome jer su Španci totalno nadigrali Francuze i zasluženo pobijedili.

I kada sam već bio ubijeđen da su Španci favoriti u utakmici protiv Argentine, igra Argentine u drugom poluvremenu protiv Engleske me je dovela u dilemu. Iako i dalje mislim da je Španija favorit, naročito ako ponovi igru protiv Francuske, svašta se može desiti. A volio bih da Španci pobijede zbog onoga koji će dijeliti medalje jer mu to neće biti drago.

Kao što nije bilo drago ni diplomiraniom mesaru iz Bakinaca kada se reprezancija Bosne i Hercegovine plasirala na svjetsko prvenstvo. Kada je sav normalan svijet iz naših krajeva ponosan na ono što je nogometna reprezentacije postigla na svjetskom prvenstvu, on se našao da se oglasi kao da bez njega i njegovog mišljenja ne može baš ništa proći.  A mišljenje je pogano, kao i mnogo toga što taj čovjek čini.

Kada je Bosna ispala sa svjetskog prventsva nakon poraza od ekipe USA Dodik se oglasio kratkom objavom na X-u: „Hvala Ameriko, svakako je neradni dan.“ Valjda je htio da ispadne simpatičan, možda pametan, a u stvari je to svom objavom priznao da je utakmicu gledao jer je morao ostati do ranih jutarnjih sati da dočeka kraj meča. Jer zašto bi spominjao neradni dan.

Taj njegov sarkazam može biti simpatičan samo onima sličnim njemu a svakoj normalnoj osobi se mora gaditi. Nažalost, takav već godinama vlada Banja Lukom i svakim danom je svakom svojom izjavom sve više gura u blato. Banja Luka, nažalost, nema snage da stane na zdrave noge dok god ovakvi kao što je diplomirani mesar iz Bakinaca vode glavnu riječ.

Konačno medalja

 

Evo već petu godinu kako u sali mjesnog ureda igram stolni tenis, više kao pokušaj da zaustavim starenje, da se održim na nogama, a manje da naučim nešto novo ili da treniram za nekih od turnira kojih ima poprilično. Izgleda da mi igranje s različitim protivnicima ipak pomaže pa su mi reakcije sigurnije, tačnije, brže. Igrajući s protivnicima raznih stilova primijetio sam da su mi vraćanja loptice preciznija, udarci jači, da vraćam loptice koje bih ranije samo ispratio pogledom. A uz sve to, druženja su nam sve zanimljivija, sve je više zezanja a to nam u ova ružna vremena kada su svijetom zavladali idioti, potrebno.

Učestvovao sam i na nekoliko turnira ali bez nekog posebnog uspjeha. Posebno što na njima učestvuju i mnogo bolji i mlađi od mene pa sam zadovoljan ako tu i tamo dobijem pokoji set.

I tako bi ostalo da me neki dan Aldo, glavna stolnoteniska pokretačka snaga Pješčane uvale, a rekao bih i Pule, u okupljanju onih kojima je prebacivanje bijele loptice preko mrežice zanimljivo, ne nagovori da učestvujem na manjem turniru u Pješčanoj uvali, a povodom dana našeg malog mista. Igralo bi nas nekoliko, svi se poznajemo, a oni najbolji bi ovaj put ostali po strani. Možda ne bih ni pristao da Aldo ne spomenu ćevape koji će se uveče peći uz novo dječije igralište. Pristadoh, više zbog ćevapa, iako nisam bio posebno zaiteresiran. Stolni tenis igram tri puta nedeljno sa svojom rajom i svako dodatno igranje traži dodatnu energiju koje je sve manje i manje. Kada tome dodam i svakodnevno plivanje i večernju šetnju do nekog od obližnjih kafića uz more, puno je to aktivnosti za nekoga koji je na pragu osamdesetih.

Bilo kako bilo, u nedelju u jedanaest se nađoh u sali mjesnog urada s još osmoricom potencijalnih protivnika. Znam ih sve. Trojica su bolja od mene i protiv njih se ne mogu nadati ništa dobrome a s preostalom petoricom se mogu nositi. Aldo formira tri grupe od po tri igrača, koje predvode trojica najboljih kako ne bi igrali jedan protiv drugog. Mene zapade mjesto u grupi s Neviom koji me je do tada redovito pobjeđivao. Mlađi od mene 15-tak godina, veoma dobro vraća loptice i ima odličan napad. Znam da u susretu s njim nemam šta tražiti ali sa mnom u grupi je Davor iz Zagreba koji nam se pridružio ovog ljeta u našim jutarnjim druženjima i kojeg uglavnom pobjeđujem. Davorovi potezi su elegantni, posljedica dugogodišnjeg igranja tenisa, ali mu ne odgovara moj stil igre i još uvijek nije našao odgovor na moje jako rezane loptice, što ja koristim da ga navučem na tanak led, da se odluči na drajfanje, što obično završava ili s lopticom u mrežici, ili preko stola. Planiram, njega ću pobijediti a onda idem u razigravanje s dvojicom iz druge dvije grupe koji budu drugi u svojim grupama, za ulazak u nokaut fazu u kojoj učestvuje četvorica najboljih. Potencijalni protivnici za razigravanje bi mi trebala biti dvojica mlađih momaka s kojima sam se već jednom sastao i koje sam pobijedio, iako ne baš lako. Kontam, evo šanse da konačno osvojim medalju jer ih je Aldo pripremio za prvu četvorku. Za treće mjesto se ne igra već oba igrača dobijaju medalju pa mi je to šansa da se okitim bronzom po prvi put u mojoj igračkoj karijeri. Šalim se, naravno. Medalja mi nije važna, važno je da se zabavljamo i da si uz to pomognem da što duže ostanem na nogama.

Prvi susreti mojih potencijalnih protivnika iz druge dvije grupe su me zabrinuli. Oba momka su pružili odličan otpor najboljima u njihovim grupama pa su moje ambicije malo splasnule. Ali, šta je, tu je, Treba biti optimista pa šta bude.

Na moju nesreću, zapalo me da prvi meč igram s Neviom, iako bih volio da sam se prvo malo zagrijao s Davorom. Tako bih imao priliku da se uigram, da skupim samopouzdanje za meč s najboljim u našoj grupi. Ovako ću odmah izgubiti a ko zna šta će se onda desiti u drugom meču.

Bilo kako bilo, Nevio i ja počesmo zagrijavanje. Osjetim da se dobro držim, da mu moje sječene loptice ne odgovaraju, da često prebacuje stol ali kontam da je to zbog toga što se puno ne trudi jer ne  igramo za poene.

A onda poče prvi set. Nemam problema s vraćanjem servi a primjećujem da Nevio puno griješi. Njegove loptice često idu u mrežicu ili preko stola. Nikako da uhvati ritam. I dok se još nismo pravo ni zagrijali, set dobih sa 11:4. Ne mogu da vjerujem. Vjerujem ni Nevio. Zadnji pit kada smo igrali Nevio me je relativno lako pobijedio a ja ga skoro ostavih u ciganima. Očekujem da će u drugom setu sve doći na svoje a onda idemo u treći, odlučujući, jer je donijeta odluka da se igra u dva a ne tri dobijena kako u sali ne bi ostali pola dana. Vrijeme je lijepo, more ugodno za kupanje pa bi bilo šteta da to ne iskoristimo.

Krenusmo drugi set. Situacija slična. Nevio napada a ja se branim na svoj karakterističan način. Vodim, par poena, i stalno čekam kada će se situacija preokrenuti. Ali to se ne desi. Nevia pobijedih drugi set sa 11:7 i gotovo obezbijedih mjesto u nokaut fazi jer bih u većini slučajeva trebao pobijediti Davora. Ali čovjek nikada ne može biti siguran.

Oba seta protiv Davora dobih, istina malo teže nego sam očekivao, i tako uđoh u završnicu, s bronzanom medaljom u đepu. Konačno! Medalja je moja! Sada se mogu hvaliti svojoj raji, a i unkuma, i za to imati i dokaz. A mogu i završiti svoju stolnotenisku karijeru koju sam započeo prije pet godina, skrasivši se u Pješčanoj uvali, u Aldinom susjedstvu, koji je zaljubljenik u sport u kojem je prebacivanje male loptice preko mreže razapete na stolu zelene boje najteži napor. Ne smijem ni pomisliti šta bi bilo da me je život odveo u kraj gdje je glavni sport, recimo, ragbi. Ovako, još sam uvijek u jednom komadu a možda ovako doguram i do osamdesete, koja je tu, odmah iza ćoška.

 U završnici turnira izgubih od Novaka a Nevio na kraju osvoji prvo mjesto jer je pobijedio i svog protivnika, i na kraju Novaka, relativno lako. Da se nisam malo opustio jer sam bio zadovoljan što sam pobijedio boljeg od sebe, možda sam mogao stići i do zlatne medalje. Eh, to bi tek bilo nešto!

Ali, medalja je medalja. Ne treba joj gledati u zube. Još da nađem pogodno mjesto da je okačim u stanu pa da je svi odmah primijete kada nam dođu u posjetu a da ja onda moram objašnjavati kako je to bilo, bila bi to prava stvar.

Srebrenica, Kozara i još po nešto

 

Pula, grad u kojem su još uvijek očuvani spomenici kao podsjetnice na borbu protiv fašizma, gdje se još uvijek obilježavaju značajne obljetnice vezane za događaje u Drugom svjetskom ratu, gdje se i danas može odmoriti u parku koji nosi Titovo ime, svake godine se obilježava sjećanje na zločin koji se u ovom zadnjem ratu dogodio u Srebrenici. Ove godine smo se i mi pridružili onima koji se trude da se zločin ne zaboravi, da se bar na taj način oda posljednja počast onima koje je vojska „Republike Srpske“, pod komandom presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, u „odbrambeno-otadžbinskom ratu“ pobila. Kao školovani oficir Jugoslavenske narodne armije Mladić je znao kako se mora postupati prema ratnim zarobljenicima ali za njega nikakvi zakoni nisu vrijedili. Tako je više od 8 hiljada ljudi pobijeno, sistematski, bez milosti, na sramotu svih onih koji ga i pored toga  i dan danas slave kao heroja a ne kao osobu koja je bacila neizbrisivu ljagu na cijeli jedan narod.

O Srebrenici, malom gradiću u istočnoj Bosni, da budem iskren, do masakra koji se u njoj dogodio, zapravo ništa nisam znao. Kako u ono predratno doba nisam putovao Bosnom i Hercegovinom, osim tamo gdje me je neki posao odveo, nisam ni znao da postoji neko malo mjesto s tim imenom. A još sam manje znao koji živalj živi u pojedinim gradovima, mjestima, selima i zaseocima, a tu mislim na naciju i vjeru, jer me to nikada nije zanimalo. Tek krajem osamdesetih sam saznao da su neki o tome i te kako vodili računa i da su odavno imali spremne karte po kojima će kasnije „odrađivati posao“. A odrađivali su ga temeljito, ako je suditi kakvi su se zločini činili po Bosni i kako ona sada izgleda.

U tome su posebno bili revnosni oni koji su imali sve oružje nekadašnje JNA. A za to oružje smo plaćali svi, jer nam je redovito od plaća odbijano za finasiranje armije, samo što nikada nismo mogli ni pomisliti da će ono biti upotrebljeno „za domaće poslove“, kao što je to bilo u Kozarcu, Prijedoru, Sarajevu, a posebno u Srebrenici. Među onima koji su se potrudili da se oružje doturi samo "njegovima" je bio i Slobodan Bošković, radni kolega iz Profesionalne elektronike, koji je to činio još dok smo mi, naivni, hodali za mir ulicama Banja Luke a on se smješkao sa strane znajući koja nam je sudbina namijenjena. Volio bih znati da li ga je ikada zapekla savjest za ono što je početkom devedesetih činio ili je ponosan na „dobro odrađen posao“. Vjerojatno će biti ovo drugo jer nigdje nikada nisam čuo niti pročitao da se kaje za zlo kojemu mu je svojim činom doprinjeo.

Za Srebrenicu je čuo cijeli svijet, u mnogim gradovima svijeta se obilježava godišnjica strašnog zločina, samo se u našem gradu o tome ćuti. Čak stoviše, da bi se zamazale oči (što baš i nije lako), na Kozari se istog dana obilježava stradanje srpskog naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata. Samo naivni mogu pomisliti da se ova dva događanja slučajno dešavaju u isti dan. Svakome je jasno da sadašnja vlast manjeg blentiteta nastoji neutralizirati ili barem umanjiti zlo koje je učinjeno pa eto, baš na taj 11. juli organizira skup na Kozari iako stradanje srpskog naroda niti je počelo, niti je završilo na taj datum, niti ga je iko ikada osporavao. To je, očigledno, manje važno. Važno je da se iz prozirnih razloga organiziraju skupovi, da se na njima priča šta su „oni činili nama“, kako bi odvratili pozornost na ono što smo mi učinili u ne tako davnoj prošlost, stvarajući paradržavu na kostima mnogih pobijenih silnim oružjem koje nam je dato.

Učesnici skupa obilježavanja godišnjice stradanja Bošnjaka u Srebrenici su se okupili ispred pulske tržnice a onda su prošetali do glavnog pulskog trga, Foruma, gdje je održan prigodan program. Većina učesnika je bila obučena u bijelo, a na kraju programa su u vazduh pušteni bijeli baloni, dok su u more bačene bijele ruže kao simboli zajedničke tuge, sjećanja i solidarnosti.

Nerin rođendan

Prije par dana smo proslavili još jedan rođendan. Mjesto proslave, restoran / konoba Galiola u Ližnjanu. Vlasnik restorana, Bosanac, odlično vodi posao pa nije čudno da je restoran gotovo uvijek pum. Mi, Banjalučani koji ljeta provodimo u Istri, ili smo se tamo skrasili, se rado družimo upravo u Galioli jer je hrana odlična a i ambijent je ugodan. Svakako ga preporučujem onima koji zalutaju u ove krajeve, neće se pokajati. 

Ekipa, mala ali odabrana, svi zakoračili u sedamdesete (neki, dobrano): Aida i Ferid Žiško, Emina i Eko Kušmić, te nas dvoje. Prosjek nam kvari kćerka Sanja koja je ove godine uhvatila malo vremena da posjeti Evropu. Nakon kraćeg odmora u Španiji i posjete Beču, došla je i do nas na desetak dana. Hrana je i ovaj put bila odlična a ni vino nije bilo loše. Ja sam, kao i uvijek ostao uz pivo jer mi nekako više paše ljeti od vina. 

Tokom ljeta nas očekuje još nekoliko proslava, samo da nas zdravlje posluži.

Blago vama

 

Đede Kecmanovića 27, 30 godina kasnije

Kraj je maja mjeseca devedesettreće. Već jedno vrijeme se spremamo na izlazak iz grada. Nakon što mi je mati umrla krajem marta u gradu koji već duže vremena sistematski čini sve da protjera što više „nepodobnih“, odluka je donešena da se ide. Nera je već više od godinu dana na „čekanju“ a moj privatni biznis sam i zvanično zatvorio oktobra devedesetdruge jer više nikome nisu trebali računari, računarska oprema i programi za vođenje poslovnih knjiga. A i nisam se smio slobodno kretati gradom zbog patrola koje su hvatale one koji nisu imali dozvole za kretanje: potvrdu da im je  ratni raspored u preduzeću jer su se ostali morali javiti na stalne mobilizacije, pa zbog toga nisu mogli tek tako šetkati gradom dok se vodi borba protiv „balije i povampirenog ustaštva“.

Nakon što sam zvanično podnio zahtjev za odlazak i vratio vojnu knjižicu, trebalo je prikupiti i potvrde o plačenim komunalijama jer je sve moralo biti „po zakonu“. A jedna od potvrda je bila i ona da stan ostavljamo Rudi Čajavecu, RO Profesionalna elektronika, za što je trebalo platiti određeni iznos, ko zna zbog kog razloga. Bio je to jedan od načina da se od onih koji su prisiljeni da napuste grad izvuče što je moguće više novca a oni nisu imali izbora. Ili plati, ili čekaj šta će ti sudbina donijeti. A svaki dan, i svaka noć, su donosili nove opasnosti jer se rat razbuktavao a po alejama grada je svaki dan osvanjivalo sve više smrtovnica „boraca“ poginuli na ratištima po Bosni i Hrvatskoj. A za to smo, između ostalog, bili krivi i mi jer se „naši“, na nekom ratištu pitaj Boga gdje, nisu htjeli tek tako predati i prepustiti teritorij „njima“ kako bi se ostvarili planovi o velikoj Srbiji skovani u Beogradu još za doba kada smo mislili da smo svi „jedni“.

Kako bi sve bilo „po zakonu“, RO Profesionalna elektronika je za dobijanje potvrde da je stan predat preduzeću, formirala komisije sastavljane od zaposlenih u OOUR-ima koji su stanove dodjeljivale svojim zaposlenim, a koje su odlazile u obilazak stanova koje su ostavljali nesrećnici koji su morali otići. Kakav je bio zadatak tih komisija nije nam bilo poznato. Nismo znali ni šta bi se moglo dogoditi ako komisija donese „negativan izvještaj“ po obilasku stana. Da li bi to značilo da stan ne bi mogli napustiti ili bi se, možda, morali iseliti iz stana ali ne bi mogli dobiti potvrdu bez koje se iz grada nije moglo izići. U svakom slučaju, bila je to još jedna odluka novih vlasti koje su sistematski ponižavale one koje se željelo protjerati iz grada jer pobiti pola grada bi bio veliki zločin. Ovako, donoseći mjere koje će ih prisiliti da se „samovoljno“ isele je bilo elegantno rješenje. A rezultat je bio isti: etnički čist grad koji će postati centar srpskog nacionalizma za generacije koje dolaze.

Kada sam obavijestio odgovorne u mom bivšem OOUR-a da namjeravamo da odemo, uskoro su nas nazvali iz Nerinog OOUR-a i obavijestili kada će doći komisija da pregleda stan. Bilo nam je to čudno jer je stan pripadao OOUR-u Telekomunikacioni uređaji a dolazi nam komisija iz OOUR-a Prostorne tehnike. Ispostavilo se da je razlog za to činjenica da se u stan Tira, komšija iznad nas, koje su „dobrovoljno odselile u Švedsku“, a koji je pripadao OOUR-u Prostorna tehnika, nasilno uselio Šandor, Nerin školski kolega iz Tehnike, a on je bio zaposlen u mom bivšem OOUR-u. OOUR-i su se dogovorili da se oko toga ne pravi problem pa je komisija iz Nerinog OOUR-a jednog dana pokucala na vrata našeg stana u ulici Đede Kecmanovića 27, na Starčevici.

Kako smo par nedelja ranije dio namještaja preko Karitasa poslali u Zagreb, u kojem se još prošle godina skrasila moja starija sestra, odlazeći kod sina koji je nešto ranije završio građevinski fakultet u Zagrebu (oni su u međuvremenu uspjeli zasmijeniti svoju kuću na Predgrađu za jednu u predgrađu Zagreba), komisija nas je zatekla u polupraznom stanu. Da li ih je to iznenadilo nismo mogli zaključiti po njihovoj reakciji kada su ušli u naš stan, niti su postavljali bilo kakva pitanja. Nera ih je poslužila kafom i pićem kako je to kod nas red i običaj, kao kada vam u posjetu dolaze prijatelji.

Nismo postavljali nikakva pitanja jer to ne bi imalo smisla, a imali smo ih. Zanimalo nas je šta misle o svemu što se događa njihovim bivšim radnim kolegama i da li se osjećaju nelagodno dolazeći u stan? Da li su se dobrovoljno prijavili u komisiju ili su ih u nju postavili njihovi pretpostavljeni? Da li se slažu s onim šta se u preduzeću događa ili smatraju da je normalno da oni koji nisu željeli da idu u rat na strani srpske vojske  moraju otići? Nismo ih ništa pitali, praveći se da je naš odlazak nešto normalno, nešto na što smo se odlučili jer smo donijeli odluku da odemo jer nas tamo gdje idemo čeka nešto bolje, i za nas i za našu djecu.

Naš razgovor se upravo sveo na to jer je neko od članova komisije u jednom trenutku rekao: „Blago vama, vi odlazite a mi moramo ostati ovdje“, kao da oni nisu imali izbora a mi ga, sretnici, imamo. Spominjalo se kako ćemo tamo gdje idemo imati priliku da napredujemo, da nađemo dobro plaćane poslove, da se skućimo u državama Zapadne Evrope gdje je većina prognanih završavala. A oni će, jadnici, morati ostati tamo gdje su, možda će im biti dodijeljen stan nekog od prognanih, i to je to. Nije bilo isprika što su nam banuli na vrata u teškim trenucima naših života, nisu rekli da se lično ne slažu s onim što nam se dešava, što će izgubiti vezu s osobama s kojima su godinama živjeli i družili se, niti su izrazili suosjećanje što moramo ostaviti sve ono što smo godinama stvarali i otići negdje, u nepoznato, počinjući sve iz početka. Ne, sav njihov komentar se sveo na žal što oni moraju ostati a nama se, eto, pruža šansa za boljim životom koji nas čeka negdje na Zapadu, u Njemačkoj, Švedskoj, Italiji, a možda i u Americi.

Komisija je otišla a mi smo ostali da čekamo da i na nas dođe red da se uz pomoć srpskog Crvenog krsta zaputimo ka Hrvatskoj gdje nas čeka svijetla budućnost i blagostanje.

Banja Luku smo napustili polovinom juna devedesettreće, polovinom jula devedesetčetvte stigli u Ameriku gdje su nam naše znanje, iskustvo i pošten rad omogućilo da nađemo svoje mjesto pod suncem i preživimo protjerivanje iz rodnog grada samo zato jer smo imali kriva imena. Nikoga od članova komisije više nikada nismo sreli pa nismo imali priliku da ih upitamo kako su se osjećali onih dana kada su obilazili stanove svojih radnih kolega koji su morali ostaviti svoj grad. Možda je tako i bolje jer ni sebe a ni njih nismo doveli u situaciju da se pravdamo. A ni pravdanje nakon trideset i više godina ne bi imalo smisla. Svako je birao svoj put kada je bilo najteže. Mi se svoga ne moramo stidjeti a za one na drugoj strani nisam siguran.

Stolni tenis

 

Druženje stolnotenisera ispred mjesnog ureda
nakon završetka turnira

Stolni tenis sam prvi put zaigrao u našem dvorištu na Predgrađu krajem šezdesetih prošlog stoljeća kada je stariji brat jednog ljeta donio stol za stolni tenis iz Više poljoprivredne škole gdje je tada radio. Bila je to velika radost za svu raju u komšiluku jer smo po cijeli dan prebacivali lopticu preko mrežice iako niko od nas prije toga nije nikada držao reket u rukama. Učili smo se sami, niko nam nije pokazivao ili objašnjavao kako se to treba raditi, ali nam to nije smetalo da uživamo u igri.

Nakon što je izgrađena dvorana u Boriku, nekoliko nas je odlazilo tamo igrati stolni tenis jer se netko pametno sjetio da u holu postavi stolove koji su se mogli iznajmiti na sat. Najčešće su to bili moji prijatelji Boro i Miho a ponekad bi nam se priodružio i neko drugi. Igrali bi uveče a nakon igre bi obavezno svratili na pivo da se malo rashladimo. Mečevi su bili zanimljivi, često neizvjesni, a nama su predstavljali pravo zadovoljstvo.

Kasnije, kada smo pozavršavali fakultete i zaposlili se, odlasci u dvoranu Borik su prestali a stolni tenis je polako padao u zaborav. Moj najbolji prijatelj Boro je ubrzo po završetku fakultete iznenada umro (imao je urođenu srčanu manu koja se kasnije relativno lako liječila operacijom) a i kuma Mihu je zadesila slična sudbina nekoliko godina kasnije. Umro je od galopirajuće leukemije nedugo pošto mu se rodila kćerkica. Tako sam u kratko vrijeme ostao bez dva najbolja prijatelja mnogo godina prije rata koji nas je razbacao na sve strane svijeta. U danima dok sam kao izbjeglica živio u Americi, često sam razmišljao o njima, pitajući se da li bi nas sudbine odvele na različite strane jer se to desilo mnogima koji su se u Banja Luci družili i redovito posjećivali. Sada se srećemo rijetko, najčešće ljeti, jer se većina nije vratila u Banja Luku.

Stolni tenis nisam poigrao narednih dvadesetak godina, sve do nekoliko godina po dolasku u Ameriku. Sin je otkrio da u obližnjem Carnegie Boys and Girls klubu imaju stol za stolni tenis pa smo nas dvojica jedno veče proveli par sati prebacujući lopticu preko mrežice, izazivajući znatiželju kod djece iz komšiluka jer smo bili mnogo bolji stolnoteniseri od onih koji su tu ponekad igrali. Igrali smo samo jedno veče jer ja kao odrasla osoba nisam imao pravo da koristim prostorije kluba.

To bi vjerojatno bio moj zadnji susret s stolnim tenisom da u mjesnom uredu Pješčane uvale prije pet godina nisam primijetio neke osobe koje često uveče igraju stolni tenis. Jose, Belgijanac, moj komšija iz ulaza i ja smo dobili odobrenje da igramo stolni tenis svakog ponedeljak, srijede i petka ujutro od 10 pa do 12. Bila je to za nas odlična rekreacija u penzionerskim danima kada je bilo kakva fizička aktivnost veoma korisna.

Jose, iako osam godina mađi od mene, je uglavnom gubio pa je slijedeće godine odlučio da angažira trenera kako bi svoju igru digao na viši nivo. Nekako u to vrijeme nam se pridružio Josip, cijenjeni pulski arhitekta, dobitnik nagrade grada za životno djelo (u penziji, ali još uvijek ponešto uradi), četiri godine stariji od mene, pa nas je sada bilo troje. Joseu trener nije pomogao da popravi svoju igru a onda je, na moje iznenađenje, donio odluku da neće više igrati jer je povrijedio rame pa smo tako ostali samo Josip i ja.

Nakon izvjesnog vremena nam se pridružio Souren, Ukrajinac, koji od početka rata živi u komšiluku. Opet smo bili trojica i bilo nam je zabavno, iako za mene igra protiv njih dvojice nije zahtijevala veći napor jer sam ih veoma lako pobjeđivao. Igrajući s njima nisam ni malo napredovao u igri jer se nisam morao truditi ali sam se radovao svakom susretu i redovito odlazio u malu dvoranu mjesnog ureda.

Više se ni sjećam kako nam se pridružio Rolf, Švicarac, koji svoje penzionerske dane također provodi u Pješčanoj uvali. Rolf ima specifičan stil i u početku sam imao problema s nekim od njegovih servi a i ima veoma neuobičajen bekend koji bi me često znao iznenaditi. Bila je to za mene šansa da naučim nešto novo ali sam vrlo brzo skužio o čemu se radi pa ga sada uglavnom pobjeđujem.

Tokom ljeta bi nam se ponekad pridružio Enver Koso, bivši igrač rukometnog kluba Borac i reprezentativac Jugoslavije a sada švicarski penzioner, moj prvi komšija tokom ljeta, koji je donio svoj stil na koji se trebalo prilagođavati. I tu sam se morao potruditi da naučim nešto novo i dobro se nosim kada ukrstimo rekete. Enver, zbog problema koje su posljedica igranja rukometa na vrhunskom nivou ne igra baš često ali kada navrati u salu mečevi postaju zanimljiviji.

Jednog dana nam se pridružio Marijan, još jedan arhitekta u penziji, komšija iz Pješčane, tri godine stariji od mene, pa sam se ponovo morao prilagođavati. U početku sam imao velikih problema s Marijanovim stilom igre ali sam se, malo po malo, prilagodio pa su naši mečevi uglavnom neivjesni.

Marijan je jednog dana doveo Davora, još jednog penzionera, ali iz Zagreba, koji u Pješčanoj boravi ljeti, pa nas nekad zna biti četvorica. Davor ima prefinjene poteze (igrao je tenis sve do nedavno i to se po njegovoj igri da primijetiti), ali mu ne odgovaraju moje rezane loptice tako da ga po pravilu pobjeđujem.

Na naša druženja sve češće navrati Drago, žitelj obližnjeg Vinkurana, Marjanov prijatelja, pa je u maloj drvorani mjesnog ureda uvijek živo i zanimljivo. Komentiraju se potezi, zezamo jedni druge kada promašimo zicer, smijemo se i zabavljamo, a uz to pod stare dane učimo nove trikove igre koja je kao izmišljena za nas starije. Ne moramo se puno kretati ali zato moramo brzo misliti, još brže reagirati i koordinirati naše pokrete što je za nas u ovim godina jako korisno.

Prije par nedelja me Aldo zamolio da primimo još nekog u našim terminima pa nam se pridružio Hasan, Bosanac, koji od sedamdesetih prošlog stoljeća živi u Istri. Hasan na naša druženja dolazi iz Vodnjanja, i to uglavnom biciklom, i odmah je spreman da igra iako mu do Pješčane uvale treba jedno pola sada okretanja pedala. Stolni tenis je sam naučio i igra ga odlično, a posebnu su mu nezgodne serve koje mi je u početku bilo teško vraćati. Isto tako odlično drajfuje i na niske loptice pa kada igram s njim moram biti posebno pažljiv. Iako je definitivno bolji igrač od mene ja ga uglavnom pobjeđujem jer kod Hasana nema kalkuliranja a kada tako igraš više se griješi. Hasana to ne uzbuđuje a meni je igra protiv njega odlična prilika da nešto naučim, što i činim.

Davor je neki dan doveo svog gosta, Mađara, a i njegov sin ponekad navrati tako da je društvo šaroliko, i po državama iz kojih stižemo, i po godinama. Ako ovako nastavimo, moram predložiti Aldi, koji je glavna motorna snaga koja okuplja ljubitelje stolnog tenisa u Puli i okolini, da organizira prvi međunarodni turnir u stolnom tenisu u Pješčanoj uvali. Aldo uživa da se u sali mjesnog ureda uvijek nešto događa pa sam siguran da bi moj prijedlog shvatio ozbiljno, iako se samo šalim.

Već je peta godina kako redovito odlazim u malu salu mjesnog ureda i družim se s ljudima iz raznih krajeva Evrope, različitih nacionalnosti, društvenog statusa i korijena, i lijepo mi je jer smo daleko od svakodnevnih politika koje su zavladale svijetom i koje normalnom čovjeku ne daju da se opusti. Niko nikoga ne pita ni ko je i ni šta je, niko se na nikoga ne ljuti već se, naprotiv uglavnom zezamo, posebo kada loptica udari u rub stola, zapne za mrežicu ili kada se promaši zicer, i jedva čekamo da se vidimo slijeći put.

Posjeća me to na vremena moje mladosti kada je, bar se meni čini, bilo isto tako. Ali dođoše neka druga vremena, zavladaše kojekakve budale i idioti i sreća je da još ima onih kojima mozak nije zatrovan pa svoje vrijeme provode zajedno, družeći se ne pitajući za ime i naciju. Moja je sreća da sam se našao u takvom društvu, pa dok traje, traje.