Neka druga vremena

 

Ken Gormley, ja i profesor Liu

Dok na Bliskom istoku plamti rat čiji je inicijator „mirotvorac“ iz Bijele kuće, koji mi je Ameriku ogadio zauvijek, a po gradovima maskirane naoružane osobe, pripadnici jedinica ICE hvataju imigrante i tu i tamo ubiju ponekog od protestanata koji se ne slažu s onim što se u Americi događa, prisjetih se događaja iz perioda kada sam u toj istoj Americi živio svoje prognaničke dane, tražeći spas iz grada u kojem su neki drugi „mirotvorci“ na sličan našin čistili Banja Luku od nas nepodobnih. Bila je to neka druga Amerika u kojoj su imigranti bili dobro došli, koja ih je prihvaćala otvorenih ruku, u kojoj su mnogi našli smiraj nakon što su morali napustiti svoja ognjišta.

Već više od 15 godina sam radio na Pravnom fakultetu Duquesne univerziteta kao menađer za informacione tehnologije. Gotovo polovina zaposlenih u biblioteci fakulteta u kojoj je bilo smješteno moje odjeljenje su bili imigranti. Posao mi je bio lagan, bez stresa, plata dobra. Moj direktor, profesor Liu mi je svake godine povećavao platu pa je ona tokom godina dobro narasla. Kako je i Nera imala odličnu platu radeći kao inženjer u Westinghousu, živjelo se lijepo, bez kredita i samo se čekalo pogodno vrijeme da odemo u penziju.

Na poslu su me cijenili, od sekretarica, profesora pa sve do dekana fakulteta jer je sve bilo odrađeno na vrijeme, bez ikakvih problema. Fakultet je slijedio tehnološke izazove koji su se pred njega postavljali, tranzicija na nove alate išla bez problema, studenti bili zadovoljni. A meni je posao bio lagan jer su zahtjevi koji su bili predamnom bili mnogo lakši od onih s kojima sam bio suočen dok sam radio u Rudi Čajavecu, u radnoj organizaciji Profesionala elektronika.

Za moga rada na fakultetu promijenio sam tri dekana. Od Nicholasa Cafardia, koji nas je prije par godina posjetio u Pješčanoj uvali, preko Donalda Gutera, koji je zamijenio Cafardia, do Kena Gormleya, koji je par godina nakon moga odlaska u penziju postao predsjednik univerziteta. Sa svom trojicom sam odlično surađivao, imao punu slobodu u radu a ja sam posao radio onako kako sam mislio da je najbolje, vodeći računa da sve funkcionira kako treba.

Ken Gormley je na Pravni fakultet došao 1994, iste godine kada sam i ja dobio posao na univerzitetu i od prvog dana smo uspostavili prijateljski odnos, kao da smo godina radili zajedno. Kako sam poznavao razne aspekte informatike i informacionih tehnologija, pomagao sam Kenu da dobije ono što mu je potrebno. A on je od prvih dana u svom poslu koristio razne tehnološke alate tako da sam mu ja pomagao da svoje ideje ostvari, što je on posebno cijenio.

Kada je par godina prije nego sam otišao u penziju postavljen na mjesto dekana Pravnog fakulteta, odmah je pristupio ostvarenju svojih planova. A oni su uključivali i stalni napredak u primjeni informacionih tehnologija jer se i na taj način fakultet borio da privuče nove studente u jakoj konkurenciji kakva vlada u visokom obrazovanju Amerike.

Par dana nakon što je zvanično postao dekan pojavio se na vratima moje kancelarije. Bilo je to za mene iznenađenje jer bi me dekan obično pozvao da dođem u njegovu kancelariju ako mu je nešto bilo potrebno.

„Milane, ti znaš da ja izuzetno cijenim tvoj rad, da su svi na fakultetu sretni što si ovdje i došao sam da ti kažem da sam odlučio da ti dam povećanje plate koje si zaslužio“, reče nakon kratkog uvoda. „Nas dvojica odlično surađujemo od dana kada smo se sreli i želim da tako ostane i dalje. Želim da se ovdje osjećaš dobrodošlim i da znaš da cijenim sve ono što si do sada uradio za školu“.

Bio sam iznenađen. Znao sam da je većina na fakultetu cijenila moj rad, osjećao sam to pri svakom susretu ali nisam očekivao da će mi dolaskom novog dekana biti povećana plata jer se to redovito dešavalo u januaru. A sada je bila sredine godine i nije bilo vrijeme za tako nešto.

„Ken, ja sam ovdje zadovoljan, dobro plaćen, svi su me prihvatili kao prijatelja i nije potreno da mi povećavaš platu. Od prvog dana kada sam stupio na kampus univerziteta bio sam prijateljski primljen, osjećao sam kao da sam došao u jednu veliku familiju. Supruga i ja dovoljno zarađujemo i nije nam potrebno više novca. Nakon svega što nam se desilo u gradu gdje sam rođen, sretni smo što smo u Pittsburghu jako dobro primljeni i što nam je nova sredina pomogla da gubitak svega lakše prebrodimo. Novac nam zaista nije potreban i nije potrebno da mi sada daješ povišicu“.

Ken je bio iznenađen jer nije očekivao takvu reakciju. Vjerojatno se to nikada nigdje u Americi nije dogodilo da netko odbije povišicu jer je cijeli smisao života u Americi da zaradiš što više da bi mogao što više potrošiti. A mi smo živjeli skromno, imali smo sve što nam je potrebno. Nije nam trebala nova, veća kuća niti novi auto. Djeca su pozavršavala fakultete, osamostalila se a pred nama je samo ostalo da zdravi dočekamo penziju, bez kredita, što je za većinu običnog svijeta u Americi samo san.

Ken je bio iznenađen onim što sam mu rekao ali moje ubjeđivanje da mi ne treba više novca nije prihvatio već je rekao da ja zaslužujem da za svoj rad budem nagrađen, da on želi da na poslu ostanem dok god to ja želim i da o tome više neće biti rasprave. Otišao je nazad u svoj ured vjerojatno zbunjen da postoji netko ko bi mogao odbiti povišicu plate u državi gdje se sve vrti oko novca.

Prošlo je od tog dana mnogo vremena, Ken Gormley je u međuvremenu postao predsjednik Univerziteta, ja već skoro pet godina uživam penzionerski život u Istri. Amerika je u međuvremenu otišla do vraga. Pola Amerikanaca je za predsjednika izabrala idiota, koji, pored svega drugoga, sve vidi kroz novac koji trpa u đepove sebi i onima koji ga imaju toliko da od bijesa ne znaju šta će a oni koji su glasali za njega žive sve gore i gore. Srećom, radeći skoro trideset godina u toj istoj Americi, zaradio sam dovoljno da ne brinem o budućnosti, radeći posao pošteno, što su drugi znali cijeniti. Amerika je, zahvaljujući onima koji su izabrali Trumpa otišla na put bez povratka i više nikada neće biti kao što je nekada bilo.

Podsjeća me to na Bosnu i na ono što se desilo kod nas. Trideset godina poslije rata na vlasti su oni koji imaju istu (nacionalističku) filozofiju kao i oni koji su rat izazvali a narod ih i dalje glupo slijedi, zadovoljavajući se mrvicama dok vlastodršci pune svoje đepove. Žalostan sam da je tako ali meni ne preostaje ništa drugo osim da se podsjetim na neko drugo vrijeme i neke druge ljude koji su cijenili neke druge vrijednosti koji su meni, a i drugima sličnim meni, pomogli da prežive u teškim vremenima, kada im je pomoć bila potrebna.

Novi Komentari i linkovi

Anonimni posjetilac - Budžak

putnikbezgranica - Naš novi Jadran

putnikbezgranica - Vremeplov

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Božo Vrećo

 

Za Božu Vreću sam čuo poodavno ali osim jednog odgledanog video spota na youtubeu nisam obraćao posebnu pažnju na njega i njegov rad. Znao sam da ima lijep glas, da ga neki ne vole jer ne krije ko je i šta je, ali nisam slušao njegovu muziku niti sam bio njegov poklonik.

Kada sam prije par mjeseci na lokalnom portalu ugledao reklamu za njegov koncert u Puli odmah sam kupio dvije karte. Imao sam osjećaj da bi koncert mogao biti dobar a htio sam da na taj način dam podršku osobi koju mnogi ne shvaćaju ili čak mrze.

Par dana prije koncerta na facebooku se pojavio prilog o Vrećinom koncertu u dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Iako je, kako sam saznao, Vrećo svojim nastupom oduševio posjetitelje koncertra, bio sam zgrožen većinomj komentara na facebooku.

Većina onih koji su komentirali su veoma ružno govorili o osobi samo zbog toga što nije kao većina, ne razmišljajući da na svijetu postoje mnogi koji, ne svojom krivicom, nisu isti kao ostali. Iz komentara se moglo zaključiti da su oni koji su o Vreći govorili ružne stvari uglavnom vjernici koji se busaju u prsa kako su sljedbenici Isusa, koji očekuju da će, nakon što završe život na zamlji otići u raj, oni kojima su usta puna Boga. A takvi su, u to smo se mnogi uvjerili, među prvima kada se napadaju oni koji nisu kao oni. Događaji u našem gradu su nam najbolji dokaz da je tako jer i nas su, samo zbog toga što ne pripadamo istoj naciji (vjeri), na pravdi to istog Boga u koga se zaklinju, istjerali.

Čitajući te ružne komentare još mi je bilo draže što ću Vreću vidjeti u živo, što ću mu bar na taj način dati podršku jer znam da mu nije lako boriti se protiv mnogih koji ga napadaju i vrijeđaju a da im on ništa nažao nije učinio.

A koncert je bio odličan! Mnogo bolji nego sam očekivao. Vrećo me je svojim osebujnim i izvanrednim glasovnim mogućnostima i sveukupnim scenskim nastupom oduševio kao i sve koji su došli da ga vide u lijepoj dvorani Istarskog narodnog kazališta. Skoro dva sata je prošlo kao tren. Publika je većinu vremena aktivno učestvovala u njegovom nastupu tako da sam se iznenadio kada je koncert priveden kraju jer mi niti u jednom trenutku nije bilo dosadno.

Bilo je to još jedno lijepo veče u gradu u kojem sam se prije skoro pet godina skrasio tražeći svoje mjesto pod suncem nako što sam morao otići iz grada u kojem sam rođen. Nastup Bože Vreće mi je vratio vjeru u ljude jer su oko mene bili ljudi koji su Božu Vreću prihvatili kao svojega, ne obaziruće se na one koji ga mrze i vrijeđaju zbog onoga što je. Da je takvih više, svijet bi bio mnogo bolje mjesto za život.

Posjeta Veroni

Verona, grad u italijanskoj pokrajini Veneto je poznat po areni iz rimskog doba i Romeu i Juliji, junacima poznatog djela engleskog pisca Vilijama Šekspira. I mi u Puli imamo arenu ali nemamo Romea i Juliju. A nema ih ni Verona, odnosno nikada ih nije ni imala ali zato u Veroni možete vidjeti Julijin balkon, koji je izgrađen tek u 20. stoljeću, a možete posjetiti i njen grob koji to u stvari nije jer nema nikakvih historijskih dokaza da su Romeo i Julija uopće postojali. Sve je to smišljeno u glavama promućurnih kako bi se u grad privukle na desetine hiljada turista iz cijelog svijeta koji hrle u ovaj grad upravo zbog njih a zapravo i ne znajući pravu istinu. Podsjeća me to na nešto slično što se dešava u Bosni jer i tamo ljudi idu da vide i osjete nešto što nikada nije bilo. Izgleda da je to odličan način da se privuku naivni i da se na njihov račun nešto zaradi, što i nije tako loše kada vidimo šta se u svijetu događa.

U posjetu Veroni smo išli preko turističke agencije autobusom što je za nas u ovim godinama daleko lakše nego voziti četiri-pet sati, boriti se s prometom, birati hotel, tražiti parking mjesto. Ovako, sve je mnogo lakše a usput čovjek može uživati razgledavajući predjele kojima prolazi. Uz to, imali smo odličnog vodiča od kojeg smo naučili jako puno o historiji krajeva kroz koje smo prolazili.

Veronu sam prvi put posjetio početkom sedamdesetih prošlog stoljeća kada sam kao član Kuba 42, kako je izdavačko preduzeće Naprijed iz Zagreba nazvalo prvi klub ljubitelja knjige u Jugoslaviji, a ja sam, još kao student, bio među ta prva 42 člana pa sam imao čast da nas Naprijed povedeno na lijepo turističko putovanje po Sloveniji i Italiji.

Prošlo je od tog prvog posjeta više od pedeset godina i malo mi je toga ostalo u sjećanju. Znam da smo obišli arenu, bili ispod Julijinog balkona, posjetili Julijin grob ali se uopće ne sjećam prelijepih ulica, mnogobrojnih skulpura i spomenika, interesantnih fasada zgrada koje su sačuvane sve do današnjih dana. Da je to bilo kod nas, vjerojatno pola toga bi bilo porušeno kako bi se mogla izgraditi još jedna moderna zgradurina kako bi raznorazni tajkuni mogli zgrnuti još više novca.

Hrvoje, kako se zvao naš vodič, nas je upoznao s mnogo interesantnih historijskih činjenica koje do tada nismo znali i zaista mu moram odati priznanje jer je svoj posao obavio jako dobro. Lijepo je u današnje doba sresti mladu osobu s toliko znanja jer danas nam je sva pamet u mobilnom telefonu ili tabletu, svi znamo sve i niko nam ne treba pametovati.

Nakon što je Hrvoje odradio svoj dio posla ostatak dana smo proveli lutajući lijepim ulicama grada po vlastitom izboru. Nera i ja smo se uspjeli popeti i na vidikovac s kojeg se pruža prekrasni pogled na grad. Tokom šetnje smo, naravno, popili naša makijata u jednom od mnogobrojnih kafića Verone a pred kraj posjete nas je uhvatila kiša pa smo skoro pokisli žureći k našem autobusu parkiranom 15-tak minuta od zbornog mjesta ispred arene.

Bilo je to lijepa posjeta jednom od najljepših gradova Italije koja nas je vratila u neka druga vremena i pomogla nam da bar za trenutak zaboravimo na ono što se u svijetu trenutno događa. Izgleda da je došlo vrijeme idiota koji se igraju životima sviju nas a mi smo tu potpuno bespomočni i ostaje nam da čekamo šta će im biti slijedeći potez. 

Još jedan susret

 

Kuma Marina i Jasna su raja još iz onih naših banjalučkih dana. Obje su radile u Profesionali, u OOUR-u RRT u Novakovićima sve dok ih rat nije rastavio. Kuma je završila u Sloveniji a Jasnu je sudbina odvela u Zagreb gdje i sada živi. Ali, staro prijateljstvo nije prestalo. Svake godine se viđaju više puta, ponekad provode dio ljeta na moru, odu zajedno na par dana na odmor.

Tako su prije nekoliko dana bukirale hotel u Rovinju gdje su provele par dana u šetnjama uz more, razgledavanju starog dijela Rovinja koji krije mnoge zanimljive kutke, kafendisale u nekom od kafića koji rade cijelu godinu. Rovinj je prekrasan grad, ljeti jedno od najpopularnijih turističkih destinacija na Jadranu, negdje u rangu Dubrovnika.

Njihovo druženje je bila prilika da ih vidimo, Marinu nakon više od dvije godine, a Jasnu nakon više od trideset. Jasnu nismo vidjeli još od onih prijeratnih dana kada smo je susretali na poslu. I ona je doživjela istu sudbinu kao i svi mi koji smo bili prisiljeni da grad napustimo a da nam je jedina greška bila što smo nosili kriva imena. Velika je to sramota za jedan grad koji uporno pokušava da se predstavi u drugačijem svjetlu, skrivajući istinu o hiljadama ljudi koji su protjerani kako bi se stvorila etnički čista sredina samo za „odabrane“.

Nera i Jasna

Jasnu smo dočekali na autobusnoj stanici na Puli i odmah krenuli put Rovinja gdje smo se trebali sastati sa Marininom ekipom. Oni su dan ranije proveli u Izoli, malom slovenačkom gradiću na obali Jadrana a odatle su trebali stići u Rovinj gdje smo planirali zajednički ručak.

Jasnu smo odmah prepoznali. Nije se mnogo promijenila i odmah smo je zapazili kada je izlazila iz autobusa Zagreb-Pula. U Pulu je stigla prema Marininoj sugestiji, ne razmišljajući da je mogla uzeti autobus Zagreb-Rovinj. Ta „greška“ je bila odlična prilika da se s Jasnom ispričamo dok smo se vozili lijepom lokalnom cestom prema Rovinju do kojeg nam je trebalo jedno četrdeserak minuta ugodne vožnje.

Od Jasne smo saznali mnogo o njenoj sudbini. Iz grada je izašla devedesetpete, onih dana kada su u Banja Luku stizale srpske izbjeglice iz Hrvatske, kada je u gradu vladao kaos. U Hrvatsku je prešla čamcem gdje su nju i druge izbjeglice iz grada na drugoj strani obale, u Davoru, dočekivali lokalni žitelji. Iz Davora su je prebacili u jedan od smještaja za izbjeglice negdje na obali mora a nakon toga ju je bilo na sve strane. Radila je teške poslove za male pare čak i u inostranstvu da bi se na kraju skrasila u Zagrebu gdje sada živi penzionerske dane. Sudbina je to mnogih koji su ni krivi ni dužni protjerani iz Banja Luke kako se u nju nikada više ne bi vratili.

Nakon što se Jasna smjestila u hotel, prošetali smo prema centru Rovinja lijepom šetnicom uz more. Tako sam po prvi put bio u prilici da vidim stari dio Rovinja kojom dominira crkva svete Eufemije jer smo pri ranijim dolascima u ovaj grad uvijek parkirali na velikom parkiralištu s druge strane grada.

Upravo kada smo stigli do starog dijela grada javila se Marina koja je sa svojom ekipom stigla par minuta ranije. Čekali su nas u restoranu La Vela. Bilo je vrijeme ručka pa se sve lijepo poklopilo. U restoranu su nas pored Marine čekali njena kćerka Andrea sa zetom i unukom. Nakon grljenja i svega ostalog što ide kada se prijatelji sastanu, pala je odlična klopa, uz vino i pivo, kako već kome paše. A bilo je i puno priče, o svemu i svačemu, jer se nismo družili odavno.

Kada smo izlazili iz restorana nad Rovinjem se počela spuštati noć. S Andreom u njenima smo se rastali na parkingu: oni su otišli nazad za Sloveniju a mi smo se laganim hodom zaputili ka hotelu. Do parkinga gdje sam parkirao naše auto smo stigli kada je mrak već dobro sakrio okolinu. Jasnu i Marinu smo ostavili ispred hotela a mi smo se zaputili nazad u našu Pješčanu obalu.

Bilo je to još jedno lijepo druženje stare raje razbacane na sve strane. Ovaj put nisam „potezao“ za mobitelom da napravim koji snimak, kao što to obično, činim pa i nemam više od ove tri fotografije. Čak nisam napravio niti jedan snimak u restoranu kada je cijela ekipa bila na okupu i baš mi je zbog toga žao. Ali, nadam se da će susreta biti još pa ću grešku ispraviti.

Pješčana uvala open 2026 - drugi dio

 

Turnir Pješčana uvala open 2026 se završio prije skoro mjesec dana onako kako se očekivalo. Pobijedio je Žan, stariji sin organizatora Alde Peruška kao što je to bilo i godinu dana ranije. Ja sam svoje učešće završio u drugom krugu kao što sam i pretpostavljao. Nisu postojale ni najmanje šanse da se probijem dalje jer se većina onih koji su ušli u završno takmičenje ozbiljno bavi stolnim tenisom, redovito treniraju, koriste profesionalne rekete a i daleko su mlađi od mene, neki i pedesetak godina.

Proglašenje pobjednika
Lijevo, Dean Kraljić, drugo mjesto, momak kojeg smo u dublu prošle godine pobijedili moj partner i ja
Aldo Peruško, glavni organizator turnira
Žan Peruško, Aldin stariji sin, pobjednik turnira
Joško Fiamengo i Denis Ivanušec, dijele treće i četvrto mjesto

U drugom krugu sam trebao igrati protiv trojice iz druge grupe. Pobjednik grupe se nije pojavio pa sam tako igrao samo dva meča. Jedan, protiv momka koji je na kraju dijelio treće i četvrto mjesto a drugi protiv drugog momka koji je među prvih 10-12 igrača u Puli i okolini.

Meč protiv drugoplasiranog iz druge grupe sam izgubio brzo jer me je ubio svojom napadačkog igrom. Jednostavno nisam imao odgovor na njegove drajfove iako sam se potajno nadao da bih mogao pružiti bolji otpor.

Ostao mi je meč protiv još jednog momka mlađeg barem pedeset godina. Dok se zagrijavao s drugim igračem prije početka mečeva, primijetio sam da ima odličan napad, što mi se nije svidjelo jer protiv takvih nemam pravog odgovora. Kako pobjednik druge grupe nije došao, nisam imao prilike da posmatram kako momak igra kada se igra za poene. Tako sam prilično hladnokrvo ušao u meč pomiren sa pretpostavkom da će me lako dobiti, kao i ostali koji igraju napadački.

Počeli smo prvi set. Primijetio sam da i on ima problema s mojim rezanim lopticama i na moje veliko iznenađenje prvi set sam dobio s 11:6. U drugom je bilo gusto, dobro sam se držao ali je on na kraju dobio s 11:9. I u trećem setu je bilo gusto ali sam ga ja dobio s 11:9. Tek tada sam pomislio da bih ga mogao pobijediti samo ako budem discipliniran i ako ne budem gubio poene kada to ne bi trebao. Tokom prva tri seta nekoliko mojih loptica je zakačilo mrežicu pa je momak nije mogao vratiti. Očigledno ga je to nerviralo pa je počeo gubiti strpljenje a po njegovim reakcijama stekao sam osjećaj da misli kako su te loptice koje zapinju za mrežicu moja puka sreća. Međutim, pravi razlog je način kako vraćam loptice. Uvijek nastojim da loptica ide iznad same mrežice ili pak gađam liniju ili sam rub stola. U tome često uspijevam pa je tako bilo i ovaj put.

Dok smo pravili kratku pauzu primjentio sam kako se Aldo i Mićo, moj protivnik iz grupe koji me je glatko pobijedio s tri nula u setovima, sašaptavaju, gledajući prema meni. Nisam znao o čemu pričaju a tek kasnije ću saznati o čemu se radi.

Četvrti set je moj protivnik dobio s 11:7 tako da smo morali odigrati i peti. A on je, na moje veliko iznenađenje pripao meni s 11:8. Čini mi se da su moje niske rezane loptice nervirale protivnika i nekoliko puta su njegovi drajfovi završili izvan stola. Tako sam uspio skinuti još jedan sklap, i to momka koji je od mene mlađi pola stoljeća. Bio sam više nego zadovoljan svojim sveukupnim nastupom na turniru jer se nisam spremao niti trenirao kako je to radila većina drugih.

Po završetku meča Aldo mi priđe i reče da su i on i Mićo predvidjeli da ću pobijediti. Čini se da su o tome šaptali dok sam se spremao za treći set.

Nakon završetka turnira je Aldo organizirao party. Uz dobar roštilj, pomfrit, pivo i ugodan ragovor, veče je protekla brzo, uz dogovor da ćemo se ponovo družiti slijedeće godine. Lijepo je to druženje i dobro je da postoje osobe kao što je Aldo koji ulaže dosta napora da se sve organizira kako treba.

Party na kraju turnira.

Nako turnira sam počeo razmišljati kako bih se i ja trebao potruditi da se malo bolje pripremim za slijedeći turnir jer se pokazalo da i nisam tako loš. U onoj drugoj grupi su u završe borbe ušla dva igrača koja sam već pobjeđivao jer su bili bolje sreće kod izvlačenja početnih grupa. Da sam kojim slučajem ja bio u njihovim grupama sigurno bih ušao u nock-out fazu a to bi za mene već bio zaista veliki uspjeh. Moj problem je što nemam strpljenja za treniranje a raja s kojom igram nisu neki igrači pa igrajući s njima nemam priliku da napredujem.

Neki dan sam slučajno nabavio bolji reket. Prodao ga mi je moj komšija Belgijanac s kojim sam redovito igrao prve dvije godine tri puta nedeljno. Kako sam ga pobjeđivao, Jose je prvo kupio novi, bolji reket, uzeo trenera, a onda mu je ovaj prodao reket s profesionalnim gumama. Joseu to nije pomoglo jer sam ga, nakon što je uzeo trenera, još lakše pobjeđivao. A onda je, upravo zbog treniranja i čestog ponavljanja istih pokreta, povrijedio rame pa je morao odustati od igranja. Neki dan mi je, kada su nas pozvali na palačinke, kavu i piće, pokazao tri reketa koje je odlučio dati na prodaju. Ja sam mu rekao da bih mogao biti zainteresiran da kupim jedan ali bih ih prvo volio isprobati koji mi najviše odgovara.  

Tek kada sam u ruke uzeo reket s profesionalnim gumama osjetio sam šta to znači. Prve loptice su mi odlazile preko ruba stola ali sam se malo po malo navikao. Već sada, nakon što sam novi reket imao u rukama samo tri puta, moji drajfovi su mnogo žešči a i rezane loptice su teže za vratiti. Čini mi se da ću uskoro biti u stanju da igram i protiv nekih koji su me do sada pobjeđivali jer su imali bolje reketa a ja se čudio zašto je to tako. Mislio sam da je priča o dobrim reketima samo priča kako bi neki dobro zaradili a sada vidim da to nije tako.

Ako me zdravlje posluži, eto mene i slijedeće godine na turniru Pješčana uvala open 2027.

Dugoročni najam

 

DUGOROČNI NAJAM – POTPUNO NAMJEŠTEN JEDNOSOBAN STAN S VRTOM I PARKINGOM, PJEŠČANA UVALA

U mirnom okruženju Pješčane uvale iznajmljuje se potpuno namješten jednosoban stan površine 50 m2, idealan za penzionere koji žele udobnost, sigurnost i blizinu mora. Stan se nalazi u prizemlju obiteljske kuće i ima vlastiti mali vrt — savršen za jutarnju kavu, čitanje, ručavanje na otvorenom ili opuštanje na svježem zraku.

Karakteristike stana:

• potpuno namješten, sa svim potrebšinama za život
• dnevni boravak s kuhinjom i trpezarijom
• udobna spavaća soba
• moderno uređena kupaonica
• mali privatni vrt
• vlastito natkriveno parkirno mjesto unutar ograđenog dvorišta objekta

Lokacija:
Pješčana uvala, malo turističko mjesto u neposrednoj blizini Pule, poznata je po blagoj klimi, lijepim pješčanim plažama, uređenom šetnicom i opuštenoj atmosferi. U mjestu se nalazi trgovina mješovitom robom, nekoliko restorana i kafića, što svakodnevicu čini jednostavnom i bezbrižnom. Kroz mjesto prolazi autobuska stanica lokalnog javnog prevoza a nekoliko trgovina mješovitom robom poznatih lanaca, te trgovački centar, udaljeni su nekoliko minuta vožnje autom bez potrebe za odlaskom u grad. More, šetnica i park šuma Soline su nadohvat ruke, udaljeni svega nekoliko minuta lagane šetnje od stana. Život ovdje pruža osjećaj stalnog odmora, uz prekrasne zalaske sunca i tišinu koja smiruje.

Ovaj lijepi, prostran, stan pruža sve što je potrebno za miran, kvalitetan i ugodan život tokom cijele godine.

Pula, grad bogate historije i kulturne tradicije, s poznatom arenom iz rimskog doba u kojoj svake godine gostuju poznata imena iz svijeta muzike iz inostranstva i bivše nam zajedničke države je udaljen svega nekoliko minuta vožnje autom.

Stan se izdaje dugoročno, na najmanje godinu dana, ali i duže. Idealan je za penzionere, naše povratnike koji bi željeli da se vrate u krajeve u kojima su odrasli i proveli dio života prije nego što su morali ostaviti svoja ognjišta zbog rata koji nas je razbacao na sve strane svijeta. Istra je jedna od rijetkih destinacija u starom kraju gdje nacija nije važnija od čovjeka, gdje je svako dobrodošao ma odakle dolazio.

Stan još nije oglašen za izdavanje preko agencija a siguran sam da će biti iznajmljen veoma brzo jer je Pješčana uvala popularna kod osoba koje žele da penzionerske dane provedu uz more, daleko od gužvi velikih gradova. Prije nego se to desi pomislio sam da bi među bivšim sugrađanima, a i njihovim prijateljima i poznanicima iz naših krajeva, moglo biti onih koji planiraju povratak u stari kraj ili o tome razmišljaju ali još uvijek nisu donijeli odluku. Najam bi mogao biti interesantan i za one koji planiraju povratak ali bi prvo željeli provesti određeno  vrijeme u novoj sredini kako bi bili sigurni da je to nešto što bi im odgovaralo. Za osobe iz naših krajeva cijena bi bila manja od one koja će biti oglašena od strane agencije za izdavanje.

Izdvojio sam nekoliko fotografija iz kojih se može steći dojam o stanu i mjestu gdje se on nalazi.

Više informacija o stanu, životu u Pješčanoj uvali i Istri te neke detalje oko ostvarivanja prava na dugotrajni boravak u Hrvatskoj možete dobiti ako me kontaktirate preko komljeno@yahoo.com.

Link na video klip na kojem se može vidjeti sva ljepota Pješčane uvale i njene okoline.

Još jedan video klip urađen za jedan od luksuznih objekata koji se iznajmljuju turistima.