SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, March 06, 2021

Novi Komentari i linkovi

Anonimni posjetilac - Lendrin mlin 

Sega - Trista metara koji se pamte - Solajina bb 

Monday, February 08, 2021

Godišnjica

Bilo je to februara 1996. Nakon godinu i pol podstanarstva u Americi uselili smo u svoju kuću. I u njoj smo evo već punih 25 godina.

Bilo nam je lijepo u maloj kući na kraju sokaka i vjerovali smo da ćemo tu dočekati starost, uživajući u dvorištu koje smo uredili prema svojim željama. A dvorište je našim radom tokom godina poprimilo mnoge karakteristike onog našeg bosanskog, ograđenog živom ogradom, s puno cvijeća, povrtnjakom i ljetnom kuhinjom.

Dok se polako pakujemo i spremamo na odlazak, pregledam mnogobrojne albume u kojima je broj fotografija kuće i dvorišta popriličan.

Okom kamere uhvaćeni su mnogi trenuci našeg života u izbjeglištvu, života kojeg niti smo birali, niti smo ikada poželjeli. I sada, tridesetak godina od izlaska iz rodnog grada, ponekad pomislim da se to događalo nekom drugom a ne nama, stanovnicima zemlje na Balkanu gdje je, bar nam se tako činilo, bratstvo i jedinstvo , bilo uhvatilo korijena. Korijeni su, na naše iznenađenje, bili slabi, iako je stablo zalijevano godinama. Pokazalo se to vrlo brzo po smrti onoga koji je mladicu posadio, u kojeg su se mnogi, posebno oni koji su nas otjerali, zaklinjali.

Na kupovinu kuće smo se odlučili kada nam je iz Banjaluke stigao dida Dane, nakon mnogih peripetija pri pokušajima izlaska iz grada iz kojega je protjerano gotovo pola stanovništva. U stanu u kojem smo živjeli od dolaska u USA, u zgradi u kojoj su stanovali oni s dna američkog društva, teško da je bilo mjesta za njega. Spavaće sobe su bile male i jedino mjesto gdje je mogao spavati je bio trosjed u dnevnom boravku. A stari trosjed, kojeg smo kao izbjeglice dobili od jedne crkve, je propadao u sredini i spavanje na njemu je bila prava muka.

Mala kuća (po američkim standardima), koju smo kupili nalazila se u najljepšem dijelu Carnegia, omanjeg gradića u blizini Pittsburgha. Malo naselje, smješteno iznad gradskog parka, je za nas bilo nepoznanica, sve dok jednog dana nisam slučajno autom zalutao u njega. Sjećam se kako sam Neri kasnije oduševljeno pričao kako sam vidio lijepo naselje, odmah iznad parka, s lijepim kućama i uređenim dvorištima, van glavnih puteva a ipak blizu svega. Tada, tog dana, ni u snu nisam mogao pomisliti da ćemo se jednog dana tu skrasiti i da ćemo i Nera i ja tu proživjeti najveći dio naših života.

Kuću i dvorište smo, malo po malo, prilagođavali našim željama. Pozicija kuće je bila idealna. Backyard i natkriveni patio su se nalazili na jugoistočnoj strani tako da nas je jutrom dočekivalo blago jutarnje sunce, dok nas je sama kuća štitila od popodnevnih vrućina. Lijepo njegovani travnjak backyarda smo, mic po mic, ogradili živom ogradom, da nam se prvi komšija, Gery, ne bi naljutio. Gery, koji se rodio u kući do naše, koji je vodio brigu o uređenju nekoliko susjednih dvorišta, gotovo da je polagao pravo na njih a sada se doselio izbjeglica iz Bosne sa svojim bosanskim idejama i pokvario mu svakodnevnu idilu. I ostali dio posjeda smo, malo po malo, ogradili živom ogradom tako da smo, kada je živica porasla, imali potpunu privatnost, za razliku od velike većine komšija kojima ona nije bila važna jer su većinu vremena provodili u kućama.

Vrata iz kuhinje s bočne strane kuće (one prema Gery-ju), sam prebacio na zadnju stranu kuće, a postojeću nadstešnicu proširio s obe strane koristeći polikarbonatne ploče, štiteći se od kiše kada bi izlazili u patio, koji smo maksimalno koristili. Na desnoj strani proširenja je tokom vremena osvanula ljetna kuhinja koja je bila u pogonu 4-5 mjeseci svake godine. Na lijevoj strani, do komšije Gerija, malo ispred patia sam smjestio vanjski sudoper. Taj čitavi natkriveni dio je ljeti postajala naša dnevna soba u kojoj se doručkovalo, ručavalo i večeralo, ispijale kave, odmaralo, proslavljali rođendani, družilo. Atmosferu je dodatno uljepšavala muzika s vanjskih zvučnika koja je svirala od ranog jutra, do kasne večeri.

U desnom kutu backyarda, uz samu ogradu prema drugom komšiji, uz drvo javora (maple) i nekoliko ukrasnih grmova, jedne godine je posađen jasmin, iskopan u dvorištu kuće u jednom drugom naselju u okolini Pittsburgha, kada smo išli da pomognemo još jednoj izbjegličkoj familiji iz Bosne da se smjesti u novom kraju. Klupa ispod jasmina, koju sam napravio, na kojoj se često odmaralo, pamti bezbrojne popijene kave. Naročito je tu bilo lijepo sjesti polovinom mjeseca maja kada bi se jasmin rascvjetao a miris njegovog cvata širio na sve strane. U istom dijelu dvorišta, malo bliže kući, posadio sam drvo s vrlo interesantnim lišćem. U početku bi listovi bili crvene boje da bi se tokom ljeta mijenjali, šarali, postajali tamniji.

Ispred kuće, na padini ispred ulaznih stepenica, posadio sam tri breze, do njih divlju trešnju, a do ulice, s jedne strane ulaza u garažu, divlju krušku, i nekoliko borova, s druge strane.  Divlja kruška i trešnja, kada su nakon par godina porasle, u aprilu mjesecu bi se kitile mnogobrojnim cvjetovima, dajući dvorištu ispred kuće poseban izgled.   

Na brdašcu backyarda, na terasama koje sam napravio, (ni Inke mi ne bi našle zamjerki), malo po malo se razvio mali povrtnjak u kojem je Nera svake godine brala svježe povrće, od ranog proljeća, do kasne jeseni. Bilo je tu zelene salate, mrkve, peršuna, crvenog i bijelog luka, kelja, patlidžana, blitve, mahuna, a posebno dobro su uspijevale paprike i paradajz. U desnom dijelu povrtnjaka sam napravio šupu za poljoprivredne alatke, koja je ujedno služila i kao spremište za stolarski stol te razne alate i materijale od kojih sam pravio namještaj i još neke druge stvari u i oko kuće.

Iznad povrtnjaka, pri samom vrhu brda, napravio sam hladnjak koji je, nakon par godina, pokrivalo lišće visterije. Tu se ponekad pila popodnevna kava, a znalo se i roštiljati. Tu sam se, po dolasku s posla, ljeti, često odmarao, dok je Nera pripremala večeru. Iz hadnjaka se na jednu stranu pružao pogled na dio Carnegia, onaj na suprotnoj strani udoline u kojoj se smjestio centar mjesta, a na drugoj je pogled sezao do mnogobrojnih uzvisina kojim Pittsburgh i njegova okolina obiluju. Taj pogled na okolna brda me je podsjećao na Starčevicu, naselje u kojem smo živjeli do prije rata.

Sada, tačno 25 godina od dana kada smo se uselili u kuću, spremamo se na novi put. Ovaj put je to naša vlastita odluka. Niko nas ne tjera, iako su događanja zadnjih četiri-pet godina uticala da se odluka o odlasku lakše donese.

Tamo kuda idemo nećemo imati mnogo toga u čemu smo uživali ovih zadnjih 25 godina ali sam siguran i da nam neće biti ružno. Stigle su nas godine u kojima je kuću i dvorište koje smo voljeli i u kojima nam je bilo lijepo, teško održavati i vrijeme je za promjene. A kada nam naše dvorište i kuća padnu na pamet, tu su albumi prepuni

fotografija, koji idu s nama. A one su pune priča o životu u izbjeglištvu, kao što fotografije koje smo ponijeli iz našeg grada pričaju priču o sretnom životu u jednom nesretnom gradu prije zadnjeg rata. I jedne i druge će ostati kao vječni zapisi na dane, događaje i osobe u našim životima koje će možda jednog dana neko prelistavati kao što to mi sada ponekad činimo.

Saturday, January 30, 2021

Posebne djevojke

Studirale smo elektrotehniku ​​na Univerzitetu u Sarajevu, generacija 1971 do 1975.

Bilo je samo nekoliko djevojaka, uz veliki broj momaka.

Sve djevojke su bile iz Sarajeva, osim nas dvije iz obližnjih gradova.

Bilo je to intenzivno učenje, petogodišnji program je strpan u 4 godine. Proveli smo mnogo sati u učionicama i laboratorijama.

Ponekad, kad smo  smo imali pauzu pricale smo viceve. Cijeli sat je bion ispunjen smijehom i radošću. Bila su to vremena bez briga uz podrsku roditelja I besplatnu skolarinu. Učili smo puno i bile nestrpljive u zelji da pocnemo raditi, da postanemo ozbiljne. Nakon diplomiranja, viđale smo se ponekad, u Sarajevu, prilikom posjete porodici ili za vrijeme sluzbenog puta.

U godinama devedesetim, našli smo se paklu gradjanskog rata. Izgubile smo sve veze.

Sada, u 21 vijeku, kako tehnologija napreduje, šanse da se neko pronadje u ovom velikom svijetu su mnogo bolje.


Mi smo tu! Pronašle smo se! Preživjele smo rat!

Sad smo majke i bake. Ima nas  po cijelom svijetu. Razgovarala sam sa tri cure, kao da ne postoji vremenski razmak od 30 godina i vise.

Razmijenili smo nase crno-bijele fotografije, koje je u ono  vrijeme napravio jedan momak iz naše grupe. To je bila njegova vjezba za usavrasavanje fotoamaterskih vještina.

Ostalo nam je da nadjemo još jednu djevojku. Znamo da je u Bosni, u svom rodnom gradu. Ona je povezana sa prvom slikom. Zamolila nas je da uzmemo cigaretu i poziramo s njom. Tako da može reći svom tati da samo ima cigaretu u ruci, a nas druge dvije smo pušači. U to vrijeme njezin otac nije znao da puši, a slika pokazuje istinu.

Ovih dana cesto razmišljam i sanjam da bismo se mozda  mogli negdje okupiti i ponovo razmijeniti naše viceve, smijati se dugo…. .

Dubravka Kusmic, 27 January 2021

Thursday, January 21, 2021

Vremeplov - nastavak

Ova fotografija i tekst su nastali 10. januara 1979 god. Bila je utakmica izmedju spanskog Reala i sarajevske Bosne za prvenstvo Evrope u košarci. Bosna je postala prvak Jugoslavije. Članak je bio u sarajevskom Oslobedjenju. To je moj Vice , sa sinovima Zlatkom i Franom. Volio je Bosnu i Sarajevo do kraja života.

Ja ovo najprije saljem da svi  ovi mladi shvate da su  nasljednici svojih roditelja svih naroda i narodnosti koji su ih  lažima uvjeravali u šovinizam i vjerovanje o ugroženosti njihovi naroda i narodnosti. Tada je to Oslobodjenje bilo štampano pola na ćirilici a pola na latinici. Većina odluka se donosila po tzv. ključu. To je ustvari bila na djelu ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda. Danas Hrvati blokiraju sve institucije u državi zbog ugroženosti Hrvata. A gosp Čović bio direktor najveće vojne firme Soko a sigurno najveći komunista medju komunistima jer na to mjesto nije moga ni prismrditi bez tog uslova. Bogataš kao da mu je otac bio svjetski kapitalista. O političarima iz RS ne treba ni govorit, sve se zna. A Hrvati se traže svijećom u Bosni.

Košarkaški klub Bosna je bila nešto što pokazuje da je ovolika posjećenost bila odraz ljubavi prema ovoj našoj lijepoj i bogatoj državi koja se sve vise rasprodaje bjelosvjetskim i domaćim tajkunima, kriminalcima i ko zna kome sve.

Pozdrav Saima 

Labels:

Wednesday, January 13, 2021

Vremeplov

Prođoše razni praznici i rođendana. Ostade ponovo vremena da se nastavi s pregledom porodične dokumentacije.


Iz očevog šefa se nađoše članci iz Čajevačkih novina dva mjeseca poslije mog početka rada u toj tada priznatoj fabrici na prostoru bivše domovine.

Moj otac je to izrezao iz novina i ostavio u svoj sef. To je bilo u oktobru 1967. godine, znači nešto što je staro 51 godinu.

Nedugo nakon toga sjećam se da su došla dva dva druga da mi kažu da su došli da me poslije ovog članka prime u Partiju. Obzirom da je moj otac bio ilegalac u Partiji od 1942. godine (to se krilo, ali je glava uvijek u torbi, naročito za vrijeme NDH), bilo je normalno da ja to prihvatim. 1969. godine mog Vicu je doveo zemljotres u Banjaluku. Polovinom februara 1971. g odine selim se u Sarajevo sa sinom Zlatkom i Vicom.

Nakon mjesec dana sam otišla u Glavnu postu u Sarajevu u kadrovsku službu i pitala da li trebaju tehničara slabe struje, tako se narodski zvao naš odsjek. Rekli su, kao hljeba, i ja sam se sutradan javila u OOUR Telegraf i telefon 10 minuta od našeg podstanarskoj stana.

Kad sam počela raditi imala sam pravo raditi 4 sata. Rekla sam to pred šeficom i zamolila da li me može pustiti do kuće jer sam dojila Zlatka a čuvala ga je komšinica. Ona je odmah otišla u Kadrovsku.službu i rekla da nastavim koristiti to pravo i dalje.

Dobila sam rješenje za LD  bodove. Kad sam dobila platu šokirala sam se jer je za 4 sata rada bila duplo i malo veća od Čajevačke plate. Ja sam o tome već jednom nešto pisala na ovom blogu. Sada to ponavljam jer je u tom sistemu mnogo toga bilo dobro uređeno, ali je bilo i nepravde.

Ovo pišem najviše zbog toga što je danas sve uništeno ili privatizirano od strane bivših komunista, koji su se kleli u Tita i partiju a danas oni i njihova djeca najvećim dijelom gospodare radničkim životima. Siromaštvo i bijeda s jedne strane a pokvarenjaštvo i pohlepa s druge. I ludi narod to im dopušta, ispiranjem mozgova od nepoštenih hodža i popova i ostali lopova.

Saima 

Friday, December 25, 2020

Čestitka od Dubravke

 



Sunday, December 20, 2020

Sjećanja, sjećanja...

Prije skoro mjesec dana Emira mi je poslala moj razgovor s direktorom naše Tehničke škole. Obradovala sam se ali nisam imala namjeru stavljati na blog. To je bila samo jedna stranica koja je bila moja. Danas sam pregledala jednu veliku kutiju s pismima, člancima, nekim isječcima iz raznih novina i pronašla jednu kovertu s jednim od brojeva “Naše riječi”.

To sam odlučila da “iskopiram” i pošaljem komplet. Listovi su požutili i ostarili, neka slova izblijedila (uostalom kao i mnogi od nas, ha, ha, ha,”). Ne mogu se sjetiti Rade Sekulića iz IV m1 ali su me njegove pjesme oduševile. Koja je to snaga emocija prema nekoj Mirjani. Ne znam je su li živi i je su li zajedno ali neka ostanu na ovom  blogu.

Nikako ne mogu da se sjetim imena  direktora Došena , ali je bio pravi gospodin. Uredan, uvijek nasmijan i uvijek spreman da primi učenike na razgovor kad bi ih neko od profesora poslao na raport. Ja sam bila tri puta, uvijek “ganjajući pravdu”.

Drago mi je i zbog našeg Bude Nikića. Uvijek samozatajan i ozbiljan ali poštena osoba i dobar prijatelj. Sada je u Novom Sadu.

Nadam se da će vidljivost biti dovoljno dobra da se može pročitati.

Pozdrav blogerima

Saima

Napomena: Pošto je Saima ne može sjetiti imena direktore, evo da pomognem. Mislim da se zvao Zdravko. Ako griješim, neko će se već javiti da me ispravi.

Co







Labels: ,