In memoriam - Đoko Kaluđerović, Šopen

 

Još jedan odlazak dragih ljudi. Jučer me iznenadi vijest da nas je napustio Đoko Kaluđerović, Šopen, naš prijatelj i radni kolega iz Rudi Čajaveca. Vijest me zatekla prelistavajući facebook, iako imam sve manje želje da ga koristim zbog laži i propagande koja ga je preplavila.

Ranije sam znao vidjeti poneku njegovu objavu ali ne u zadnje vrijeme. Mislio sam da je razlog tome algoritam koji facebook koristi pa ponekad ne viđam objave od poznatih koje su mi nekad dolazile ali izgleda da je razlog bila Šopenova bolest. Nisam znao da je bolestan pa me je vijest o njegovoj smrti zaista šokirala.

Šopena poznajem još od studentskih dana, još od doba kada je s nama išao na Elektrijade, susrete studenata elektrotehnike bivše nam države, iako nije studirao na našem fakultetu. Šopen je bio odličan košarkaš pa su ga zaduženi za pripremu ekipe za Elektrijadu angažirali da pojača našu ekipu, zajedno sa još nekoliko aktivnih košarkaša. To su cijelo vrijeme radili i drugi fakulteti pa smo se i mi morali snalaziti kako ne bismo bili ekipa za nabijanje koš razlike.

Po završetku fakulteta Šopen se zaposlio u Profesionali pa smo tako postali radne kolege. Bio je to jedan dobro odgojeni mladi čovjek, prijazan, uvijek spreman na razgovor, kojeg su svi voljeli. Viđali smo se u krugu fabrike, ponekad popričali poneku. I supruga Mladenka je radila u Profesionali.

Sretali smo se sve dok nisam napustio fabriku a uskoro nakon toga su došla ona gadna vremena. Ljudi su se promijenili, počela su se prebrojavati krva zrnca, više nisi mogao biti siguran šta je kome na umu.

Neri je zadnji susret sa Šopenom ostao u sjećanju jer takvih u to vrijeme i nismo baš imali.

Izlazila je iz zgrade Naučno istraživačkog centra Profesionale razočarana, s radnom knjižicom u ruci jer je dobila otkaz zbog mog izbjegavanja da se javim na mobilizacije, i naletjela na Šopena. Bilo mu je drago kada ju je vidio i upitao kako je.

„Dobila sam otkaz“, reče mu Nera.

„Pa zar su i tebe otpustili, majku im jebem pokvarenu!“, bila je njegova reakcija.

Na njegovom licu je vidjela da to govori iskreno, iz srca, što je tih dana bila prava rijetkost jer su mnogi takve poteze novih vlasti prihvatali ili s odobravanjem ili kao nešto normalno, nešto što ne zaslužuje posebnu pažnju.

Bio je zadnji puta da ga je jedno od nas srelo ili vidjelo. Pola godine kasnije smo napustili Banja Luku a godinu iza toga stigli u USA.

Tek mnogo kasnije smo saznali da su i Šopen i Mladenka napustili grad jer nisu mogli živjeti u sredini koja se odrekla polovine svojih građana. I oni su stigli u USA, na zapadnu obalu, gdje su nastavili život, stekli unučad i nastavili živjeti onako kako dolikuje poštenim ljudima. Šopena sam često viđao na slikama, sretnog, u društvu svoje djece i unučadi. Družili su se s drugim Banjalučanima koje je zatekla ista sudbina. A u njegovom novom komšiluku ih je bilo poprilično kao i u svim drugim dijelovima USA.

S ovog svijeta je otišla jedna osoba koja je bila čovjek u pravom smislu te riječi. A takvih je u ova luda vremena, čini mi se, sve manje.

Mladenki i ostaloj ožalošćenoj familiji upućujemo naše iskreno saučešće. Šopen će biti pamćen od mnogih i oni mogu biti ponosni na njega.

Sittin' On Dock ...

 

Svaki put kada odšetamo do Volaris Launge, kafića smještenog na stupovima „ubodenim“ u more na samom ulazu u marinu Veruda i sjednemo da popijemo kavu sjetim se pjesme Otisa Reddinga: (Sittin' On) Dock of the Bay. Njene riječi mi odzvanjaju u ušima dok ispijam makijato i razgledam poznati zaliv koji me svaki put i iznova oduševljava svojom ljepotom.

Sittin' in the mornin' sun
I'll be sittin' when the evenin' come
Watching the ships roll in
And I watch 'em roll away again, yeah

I'm sittin' on the dock of the bay
Watching the tide roll away
Ooh, I'm just sittin' on the dock of the bay
Wastin' time

I left my home in Georgia
Headed for the 'Frisco bay
'Cause I've had nothing to live for
And look like nothing's gonna come my way

So I'm just gonna sit on the dock of the bay
Watching the tide roll away
Ooh, I'm sittin' on the dock of the bay
Wastin' time

Look like nothing's gonna change
Everything still remains the same

I can't do what ten people tell me to do
So I guess I'll remain the same, yes

Sittin' here resting my bones
And this loneliness won't leave me alone
It's two thousand miles I roamed
Just to make this dock my home

Now, I'm just gonna sit at the dock of the bay
Watching the tide roll away
Ooh-wee, sittin' on the dock of the bay
Wastin' time

Oni kojima engleski nije stran, znaju o čemu autor pjeva.

U pjesmi se spominje odlazak iz doma, napuštanje poznatog okruženja i dolazak u novu sredinu. To nije putovanje iz uzbuđenja, nego iz moranja. Glavni junak je otišao iz rodnog kraja jer je osjećao da više ne pripada tamo gdje je rođen.

To je pjesma o čovjeku koji je pokušao promijeniti svoj život, ali se našao u nekoj vrsti limba — ni tamo, ni ovdje. Sjedi sam uz more, na dokovima San Franciska, promatra valove i brodove koji prolaze i razmišlja o svom životu. Osjeća se izgubljeno, kao da je napustio sve što je poznavao, ali još ne zna gdje pripada. U toj tišini pronalazi mir, ali i tugu — kao da je svijet krenuo dalje bez njega.

Iako sudbina i osjećaji osobe opisani stihovima ne oslikavaju sudbine mnogih naših sugrađana, ima tu dosta elemenata koji se isprepliću, koji su slični, opisujući sudbine naroda protjeranog iz jednog grada koji ih se odrekao i koji ih ne prihvata i nakon 30 i kusur godina. Mnogi još uvijek maštaju kako će se jednog dana vratiti na ulice kojim su nekada hodali, sretati stare prijatelje, uživati u starosti koja ih je stigla.

U kafiću u kojem često pijemo naša makijata, polako, s guštom, ne sjedimo od jutra do večeri ali uživamo u pogledu na more koje se talasa, na jahte, brodice i čamce koji ulaze i izlaze iz marine Veruda. Nisu to veliki brodovi koji se mogu vidjeti s dokova San Franciska i ne tračimo vrijeme kao što to čini junak iz pjesme već uživamo u zasluženoj penziji stečenoj poštenim radom.

Napustili smo rodni grad jer smo bio prisiljeni, ostajući bez posla i sredstava za život, znajući da će oni koji su ga okupirali učiniti sve da nam onemoguće da se u njega vratimo. Obala mora je slučajno postala naša krajnja destinacija nakon što smo godinama radili u zemlji i gradu hiljadama kilometara daleko od rodnog grada. Bili smo bolje sreće od junaka pjesme koji nakon odlaska iz grada koji mu nije omogućio da preživi nije bio bolje sreće ni u sredini u koju je stigao. Prešao je dvije hiljade milja tražeći novi početak da bi završio na dokovima San Franciska, besposlen, ponovo u borbi da preživi.

Povratak u stari kraj za njega nema smisla jer se tamo ništa nije promijenilo na bolje. Na našu sreću, o povratku u rodni grad ni ne pomišljamo. Jer tamo već godinama vlada mrak svake vrste i samo budala može pomisliti da se nešto može promijeniti na bolje.

Dok god nas noge služe i dok god možemo došetati do kafića u marini iznad mora, vrijeme ćemo provoditi u miru i ljepoti koja nas okružuje, ostavljajući onima koji su se zaglavili u crnoj prošlost da lažu same sebe, da mitinguju i slave ratne zločince ne razmišljajući šta su učinili svojim nekadašnjim sugrađanima. Za njih je jadranska obala nedostižna, udaljena hiljadama kilometara razuma i mnogi nikada neće moći uživati u njenoj ljepoti.

Isus u Budžaku

 

Ukradeno s facebooka

U Budžaku, u komšiluku u kojem sam rođen i živio 30 godina, ulica koja je od osnovne škole Ivan Goran Kovačić vodila do Trapista se zvala po Vladi Vitjuku, Hrvati (većina su bili katolici) su išli u crkve, Srbi (malo je ko od njih bio pravoslavac) su se držali partije a Isusove slike su bile tamo gdje im je mjesto: u crkvama.

Sada tamo, u Lazarevu, gotovo da nema Hrvata, svi Srbi su pravoslavci, a (pravoslavni) Isus se pojavio na nosećem stubu nadvožnjaka nove ulice koja vodi do Trapista a koja se zove po Iliji Garašaninu, srpskom političaru koji je još 1844 u dokumentu pod nazivom Načrtanije, tajnom programu srpske vanjske politike, postavio temelje širenja Srbije prema Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu i dijelovima Albanije

Program ratovima devedesetih nije u potpunosti ostvaren ali ako je suditi po komentarima na prilog objavljen na facebooku o gorespomenutom Isusu, ne bi me iznenadilo da jednog dana stub nadvožnjaka ne postane svetište slično onom u Međugorju.

Treviso

Nedavno smo s kumovima posjetili Treviso, lijepi grad sjeverne Italije. Na put smo išli autobusom agencije Brioni koja je shvatila da ima priličan broj onih koji imaju želje i vremena za kratka putovanja a u godinama su kada ih vožna vlastitim autom sve manje privlači. Bio je to jednodnevni izlet u grad u kojem se održava izložba pod nazivom Od Pikasa do Van Goga na kojoj su izloženi radovi poznatih svjetskih slikara, čija je stalna postavka u muzeju u Toledu u američkoj saveznoj državi Ohajo.

Treviso je lijepi italijanski grad s nekih 80 hiljada stanovnika, od kojih oko 3 hiljade živi u historijskom dijelu grada. Prepun je starina sačuvanih i obnovljenih za generacije koje dolaze. Grad je poznat i po nekim poznatim italijanskim firmama kao što su Benetton i Diadora, po proizvodnji vina Prosecco, a govori se da je Treviso rodno mjesto tiramisua, poznate poslastice što, kao i mnogo toga što što se vezuje za pojedina mjesta i gradove, ne odgovara istini. Ali, važno je imati priču koja se stalno ponavlja i ona nakon izvjesnog vremena postaje istina, kao što je to slučaj u mnogo čemu, u zadnje vrijeme naročito u politici.

Italijanske gradove volim upravo zbog starina koje su sačuvane stoljećima pa čovjek šetajući može uživati u majstorijama starih majstora graditeljstva. Kada se tome dodaju mnogobrojni kafići i restorani, osjećam se kao da sam se vratio u dane mladosti kada sam puno vremena s rajom provodio po baštama i kafićima Banjaluke. I ovdje su kafići puni mladosti pa se čovjek lijepo osjeća gledajući je, posebno vitke italijanske djevojke, za razliku od onoga što se može vidjeti u većini američkih gradova.

Nakon obilaska grada u pratnji vodiča, posjetili smo izbožbu zbog koje je put i organiziran. Nisam baš neki poznavalac slikarstva pa ne mogu reći da sam bio posebno impresioniran onim što sam vidio, posebno nekim od izložaka koje na mene nisu ostavili dojam. Izgleda da mi nedostaje osjećaj prepoznavanja šta je umjetnost a šta ne za razliku od nekih kojima je to u krvi.

Nakon izložbe smo imali „slobodno“ pa smo cijelo poslijepodne lutali zanimljivim ulicama grada te usput tražili mjesto gdje se može nešto pojesti. Jedva smo našli restoran gdje smo nešto prezalogajili jer u Italiji restorani imaju pauze do kasnog popodneva i čovjek lako može ostati gladan.

Nakon jela, koje i nije bilo baš po našem ukusu, smo za kavicu izabrali restoran prepun gostiju koji se reklamirao kao mjesto gdje se može pojesti najbolji tiramisu u Italiji. Kolač, a ni makijata nisu bili nešto posebno ali zato je bila cijena. Izgleda da ništa nismo naučili u ovim našim putovanjima iako smo primijetili da restorani i kafići na popularnim lokacijama svoje usluge naplaćuju papreno iako to svojim kvalitetom ne zaslužuju. Očigledno je da reklama i lijepa priča imaju svoju cijenu i da većina pada na te fore. Sreća je da ne živimo od bosanske (ili hrvatske) penzije pa to nekako možemo manje bolno podnijeti.

Kući smo se vratili pred ponoć, zadovoljni što smo upoznali još jedan zanimljivi dio Italije bez obzira što sve nije bilo baš onako kako smo se nadali (tu mislim na hranu i piće). Nova kratka putovanja su već bukirana i veselimo im se sve dok nas zdravlje koliko toliko služi.

Novi Komentari i linkovi

Za Milicu (ako postoji?) - email adresa milicamadev@gmail.com nije korektna ili ne postoji

Posmatrac - Oluja i srpske sljive

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Unuke

Suada i Emina

Nakon završetka fakulteta sin je dobio prvi posao u Teksasu i to u Johnson Space Center u Hjustonu, radeći u oblasti sigurnosti za program Space Shuttle. Bila je to za njega velika šansa da stekne znanja i iskustvo u oblasti kojom će se baviti sve ove godine, od dana kada je prešao kapiju centra, pa do danas. A ta znanja nije mogao steći na fakultetu, niti učeći, već se ona mogu steći samo radeći za kompanije koje se bave svemirskim tehnologijama.

Posao je bio interesantan, dobro plaćen i radio je na programu za Space shuttle sve dok projekat nije ugašen. Onda su došli drugi poslovi u istoj oblasti sve dok nije donio veliku odluku. Odlučio je da se preseli u Evropu.

Iako je posao bio interesantan a plata odlična, nije mu se sviđao američki način života, stalna trka za novcem, a posebno činjenica da je sve podređeno profitu. Uz stalna bombardiranja sa svih strana da se kupuje i šta ti treba i šta ti ne treba, forsiranje potrošačkog mentaliteta na račun svega ostalog nije ostavljalo vremena za život kakav je želio. A želio je da, pored posla, ima familiju, ide na godišnje odmore, putuje, a ne da radi od jutra do sutra bez obzira što je mogao odlično zaraditi.

Posao u Evropi je lako našao. S obrazovanjem i iskustvom koje je stekao u Americi i Hjustonu odlučio se za posao u jednoj firmi u Irskoj, u Dublinu, koja je ulazila u razvoj opreme za svemir pa im je trebao netko tko će voditi taj program. A on je, s iskustvom koje je imao, za njih bio idealan kandidat.

I ostao bi u Irskoj ko zna do kada da u Dublinu nije upoznao buduću suprugu, Nizozemku, koja je radila u kompaniji Google. Nakon par godina su odlučili da se presele u Nizozemsku. Posao je ponovo našao veoma lako i preselili se u Rosendale, mali gradić u južnom dijelu Nizozemske.

Nakon par godina je uspio dobiti posao u centrali Evropske svemirske agencije, što mu je bila velika žalja. Preselili su se u Hag, kupili kuću i uživaju u životu u jednoj veoma uređenoj zemlji gdje je mnogo toga prilagođeno interesima njenih građana i gdje profit nije najvažnija stvar na svijetu.

Ali nije ovo priča o sinu i njegovom životnom putu nakon izlaska iz Banjaluke, već o unukama koje su došle na ovaj svijet na sreću roditelja, nane i dide.

Rodile su se relativno brzo jedna iza druge, u razmaku od godinu i pol. Mlađa je u junu napunila devet a starijoj će biti 11 u oktobru.

Prije rođenja prve nismo razgovarali kako će se zvati. Bilo nam je važno da beba bude zdrava, da sve prođe u redu, i nismo se petljali u odluku kakvo će joj ime nadjeti. Kada se beba rodila rekoše nam da će imati tri imena: jedno nizozemsko (zbog mame), jedno bosansko (zbog tate), i jedno irsko (jer su se tamo mama i tata upoznali). I tako na svijet dođe Famke Emina Roisin Komljenović, koja će cijelog života imati problema pri popunjavanju obrazaca  zbog dužine svog imena i prezimena. Ali, šta je, tu je. Roditelji su tako odlučili jer su tako željeli a dijete neka se samo snalazi kada se nađe u situaciji gdje će joj dužina imena i prezimena praviti problem.

Ime Famke je zapravo jedno od imena koje se često daje ženskoj djeci iz pokrajine Frizland u kojoj joj je mama rođena. Ime Emina dobila je po želji majke jer joj je svekrva pričala o Aleksi Šantiću i Emini i puštala Himzinu verziju pjesme kada nam je bila u posjeti u Americi. Snahi se priča i pjesma svidjela i tako prva unuka dobi ime po Emini.

Pomirih se s izborom iako sam priželjkivao neko moderno, kratko ime. Mia, Tea ili nešto slično. A jedan naš prijatelj iz Bosne, kada je čuo kako se unuka zove,  mi u zezi reče: „Pa mogli su je nazvati Mara, Anđa ili Kata, a ne ovako kako je ispalo“.

Kada nam snaha reče da očekuju drugu curicu znali smo da će i ona imati tri prva imena ali smo se nadali da će bosansko biti neko više prilagođeno modernim vremenima. Kada tamo, druga unuka postade Rixt Suada Soursa. Za Rixt i Soursa nisam ništa pitao, ali zašto Suada?

Eh i tu postoji razlog. Sin reče da je opet mama tako odlučila a ime je dobila po pjesmi Plavog orkestra koje je često imala prilike slušati pa mi i druga unuka dobi ime koje nisam očekivao.

Pored imena, u kući je veoma interesanta situacija. Mama s kćerkama razgovara frizijski, tata bosanski, njih dvoje između sebe pričaju engleski a kada se unuke nađu sa svojom rajom razgovaraju Dutch. Za mene bi to bila potpunba zbrka ali njih dvije s tim nemaju nikakvih problema. Mi im se također obraćamo na bosanskom i zovemo ih Emina i Suada jer tako sin insistira. A one se ne bune, i koliko sam do sada mogao primijetiti veoma su sretne djevojčice koje imaju lijepo djetinjstvo isprepleteno činjenicom da su im mama i tata iz dvije države koje između sebe nemaju gotovo ništa zajedničkog a one su ih do sada imale priliku dobro upoznati. Vole Nizozemsku, njenu uređenost i ravninu, ali vole i Bosnu, brdovitu, sa svim njenim manama.

Suada i Emina

I ne bih sve ovo o unukama pisao da me prije tri-četiri godina ne iznenadi njihova reakcija kada su nam ljeti bile u posjeti. Jednog dana smo, na ulazu u našu zgradu sreli komšinicu kojoj bi drago kada je ugledala unuke. Prvo se upoznala sa starijom. Kada ju je upitala kako se zove, ona joj reče: Emina. Ne spomenu Famke niti Roisin. Na isto pitanje mlađoj dobila je sličan odgovor. Nije joj spominjala Rixt, niti Soursa. Ona je Suada, reče, kao da je to ime na koje je navikla i koje sluša svaki dan. Kao da ona druga dva ne postoje ili nisu uopće važna.

Njihovi odgovori su me jako iznenadili. Pitao sam se od kuda da one tako male na pitanja kako im je ime odgovoriše kao da imaju samo jedno, i to ono koje je vezano za sredinu u kojoj se nalaze. Istina je da Istra i Bosna nisu jedno te isto ali za njih to nije važno. One znaju da su im tata, nana i dido iz Bosne, a da su Emina i Suada bosanska imena i sve su to povezale u svojim malim glavicama. A ja opet ponekad pomislim da njih dvije zamišljaju kao da imaju dva različita života. Jedan, koji žive u Nizozemskoj, a drugi kada dođu u posjetu nani i didi. Zbog toga su u Nizozemskoj Famke i Rixt a u Istri (i Bosni), Emina i Suada. 

Sjećam se djetinjstva

Igralište iznad glavne plaže u Pješčanoj uvali

 Sjećam se djetinjstva, svog komšiluka u ulici Braće Podgornika i svoje raje sa kojom sam gotovo svaki dan igrao na male. Igralo se boso, na livadi preko puta naših kuća, a golovi su bili označeni ili kamenjem ili dijelovima odjeće. Kasnije, kada smo malo porasli, igralište smo obilježavali krečom, a stative pravili od mladica usječenih u obližnjem ritu. Igralo se ozbiljno, oštro, znalo je tu biti i poderanih koljena, otečenih nožnih prstiju, razbijenih glava. Akcije su bile osmišljene, znalo se šta ko igra i gdje se treba kretati, bilo je tu duplih pasova, iznenadnih kontri, razrađivale su se taktike a da nas nitko tome nije učio.

S godinama su mečevi bili sve zanimljiviji a znali smo privući i gledaoce koji bi pratili šta se na terenu događa, navijali, komentirali.

Lijepo uređenog igrališta nismo imali, čak ni u dvorištu osnovne škole Ivan Goran Kovačić u Budžaku u koju smo svi išli. U dvorištu je bio jedan poravnati dio, odmah uz ulicu Ivice Davida, gdje bi se nalazili prije početka nastave i igrali sve dok nas školsko zvono ne bi upozorilo da nastava počinje a mi bi, onako znojni i prašnjavi, kupili svoje školske torbe i žurili u učionice.

Od tih godina je prošlo mnogo vremena i mnogo toga se u našim životima dogodilo i promijenilo. Ovdje u Pješčanoj uvali često mi pogled pada na lijepo uređeno igralište smješteno odmah iznad glavne plaže. Igralište je  renovirano ove godine iako i ono nerenovirano nije bilo loše. Podloga je od nekog posebnog materijala koji ublažava padove, stative su prave, s mrežama, a poprijeko su označena i dva košarkaška igrališta. Na igralištu je uvijek puno djece i omladine koja igra košarku, mali nogomet, odbojku. Tu i tamo primijetim ponekog talentiranog momčića koji zna kako udariti loptu, inače većina ih trči za loptom bez nekog posebnog plana i smisla pa o nekim osmišljenim akcijama nema ni govora. Neke od curica lijepo igraju odbojku, pretrpostavljam da su članice nekog lokalnog kluba. Nađe se i pokoji dobar košarkaš ali većina i nije baš talentirana. Ali glavno je da se trči i zabavlja s rajom. One mlađe, mame prate pogledima ispijajući svoje kavice i koktele u kafiću Yes, a odnedavno i  s terase novotvorenog restorančića El Brutale. Ponekad poželim da udarim pokoju loptu, da pokažem kako smo to mi nekad radili ali kako godine prolaze sve je manje šanse da će se to desiti.

Naša dnevna makijata u zadnje vrijeme često ispijamo na terasi restorana El Brutale s kojeg se pruža lijep pogled na igralište i zaliv kojim jahte prolaze u svom putu do marine Veruda. Posebno je lijepo uveče kada se upale reflektori a ljetne vrućine malo popuste. Galama s igrališta se čuje do kasno u noć jer se reflektori ne gase prije ponoći. I nikada nije bilo nikakvih problema iako nitko nije zadužen za održavanje reda. To me podsjeti na Ameriku gdje je tako nešto gotovo nezamislivo i gdje se djeca mogu baviti nekim sportom samo organizirano, uz budnu pažnju roditelja i trenera, uz dresove i svu potrebnu opremu. Izgleda da ona američka demokratija još nije stigla do nas a ja se nadam da se to neće ni desiti, bar ne tako brzo da tome budem svjedok. Jer ako budemo slijedli najrazvijeniju zamlju svijeta sve veći idioti će nam krojiti živote a to mi u uvim godinama najmanje treba.