SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, February 19, 2019

Priču treba ponavljati


Srušena Ferhadija
(Anadolija arhiva)
Veoma često smo u sitacuji da pričamo šta nam se dogodilo u periodu od 1991. pa nadalje i kako su nas nabujali vjetrovi nacionalizma doveli u različite zemlje svijeta. Često, usput, dobijemo i kritike nekih koji su “ostali” i iskusili nažalost dobro na svojim ledjima mnogo toga što vjerovatno ne žele da ponavljaju jer svako sjećanje boli.

Prije par dana pogledao sam film na Netflixu “Eichmann’s Show”  snimljen s namjerom da se sudjenjem nacističkom zločincu otkrije ideologija koja dovede do holokausta  te da se otkrije zlo koje čuči u svakom čovjeku i koje manje ili više uspjevamo da obuzdamo moralnim normama koje važe u normalnom društvu. Sudjenje je propraćeno izjavama žena, muškaraca, mladića, koji su tada bili djeca, te slikama transporta kojima su na hiljade ljudskih bića medju kojima i bezbroj djece od tek rodjenih do pubertetskog uzrasta od kojih većina završi u masovnim grobnicama u koje su ih gurali i bagerima  što nas podsjeća na zločine i pokušaje da se sakriju u tkz. UN zaštićenim zonama u Istočnoj bosni i Bosanskoj Krajini. Zapamtio sam razgovor jedne gospodje, jevrejke porjeklom iz Čehoslovačke, koja je preživjela strahote koncentracionih kampova/logora. Po njenom dolasku u Izrael mnogi su je pitali šta se tamo dešavalo i na njenu priču većina je izjavljivala da tako nešto nije moguće, pogotovo što je Njemačka imala dugu tradiciju humanističkih mislioca čija su djela ostavila traga u svjetskoj istoriji. Mnogi joj nisu vjerovali i ona kao i njoj slični stradalnici prestadoše da pričaju o zločinima koje su vidjeli i stradanjima koje su i sami doživjeli. Sudski proces sa izjavama svjedoka koji je bio emitovan preko TV stanica, radija i putem novina ne samo da je prvi puta javno prikazao zlo koje se formiralo i buknulo u glavama nosioca fašističke ideologije da bi se slomilo na Jevrejima, Romima, ljudima sa mentalnim problemima i svim protivnicima tog režima, ostavio je mase koje to nisu vidjele niti iskusile zgranute i duboko potresene. Tako nešto se nažalost desilo ponovo u Evropi 90-tih godina prošlog vijeka u našoj bivšoj domovini. Zločin koji je okarakterisan kao genocid, iako ne u svim svojim segmentima, dobio je epilog na sudu u Hagu gdje su nosioci te ideologije ili “krepali” u zatvori ili dobili za evropski standard visoke kazne, a za nas koji smo to iskusili premale, da bi zločinci, nakon što su odležali u udobnim zatvorima i sa ljekarskom njegom, nakon otslužene 2/3 kazne dobili otpust i vratili se kao heroji u svoje kvazi domovine Srbiju i Hrvatsku, te neki i u svoju pravu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Mnogi izvršioci zločina još uvjek špartaju tim krajevima slobodno, jer svijet podjelom BiH na dva entiteta i uz stalno uplitanje iz susjednih državica u ime brige za “svoj narod” kreira se vlast koja ne procesira zločince i može samo dovesti BiH do totalnog kolapsa jer tamo nema ličnosti koja je svojm harizmom u stanju da pokrene sve narode, gradjane, u bolju budućnost. Sadašnje stranke koje vladaju od trenutka uspostave mira i oktroisanog Ustava, dvije policije, dva sudstva, i jednom mafijom koja još uvjek nije završila pljačkanje materijalnih dobara kojima BiH raspolaže.

Mnogo je onih koji ljude od pera i pameti, a koji pišu istinu o svemu sto se dogodilo, osudjuju i omaložavaju, bez pravih informacija ili na bazi poluistina ili neistina koje im serviraju njihovi nacionalni političari, kojim je nivo ispod svake kritike. To su ljudi koji nemaju znanja i koje ni sa posudom nebi trebalo slati po vodu a kamoli da im se da mogućnost vodjenja društva. Kako ga vode u sprezi sa religijskim institucijama vidi se po 100% uništenim fabrikama i privrednim gigantima koji su postojali prije raspada bivše domovine. Ne mogu da shvatim sve one koji su doživjeli teške trenutke ili sa protjerivanjem i izbjeglištvom ili sa stradanjem u svakom pogledu u tom ružnom periodu, koji se nastavi sa troglavom aždahom, vladama,kantonima, brigom za “vlastiti” narod i to sve praćeno sa ogromnim brojem stradalih ljudi, silovanih žena i  djece, te razaranjima i urbicidom izraženo u djelovima gdje je vladao nebeski narod kao i onima koji su bili na predzidju kristijanstva i čiji se zločinci poistovjećuju sa svecima.

Treba stalno ponavljati naše priče jer mlade generacije će to zaboraviti pa se istorija može ponoviti o čemu svjedoče narastajuće desničarske stranke u čitavom svijetu te ratovi za širenje “demokratije” u čemu prednjači najdemokratskija zemlja na svijetu.

Film koji sam gledao nije dao definitivan odgovor šta je to pobudilo zlo u ljudima da se ponašaju mimo svih prirodnih zakona. Nije moguće, a ni mi sami ne možemo, dati odgovor kako su naše dojučerašnje komšije,radne kolege i školski drugovi odjednom postali veliki nacionalisti i potom vjernici, kako su potisnute četnicke i ustaške ideologije ponovo oživjele i izjednačene u državama oko nas sa svjetlom antifašističkom borbom, koja se završi pobjedom Komunističke partije koja donese, uz mnoge greške i zla djela, do postizanja skoro 80% pismenosti, besplatnog školstva, zdravstva, pasoša koji je otvarao vrata skoro svih zemalja, od jedne zaostale zemlje stvorila se dobrostojeća, konkurentna zapadu, zemlja sa svojim specifičnim društvenim uredjenjem, koje je bilo daleko po rezultatima od onog što se piše za socijalizam i komunizam u djelima marksističkih filozofa, ali je bila u svakom pogledu bolja od onoga što se danas nalazi na ruševinama bivše nam zajedničke domovine.

Stoga treba pisati o tom periodu, imenovati zločine i zločince, nastojati da se pravno procesiraju, ako tamo ima prava kao kategorije, kao osnova da se izgradi humano društvo u kojem će svi gradjani biti jednaki, sve narodne grupe poštovane i u kojem će sposobni bez obzira kojem se Bogu mole, a religije tvrde da je jedan Bog, voditi te države ka boljoj budućnosti za sve njene gradjane.

Kitchener 07.02.2019             Mujagić Aljoša

Labels:

Monday, February 18, 2019

Novi Komentari i linkovi



Sejo Visic - In memoriam - Slobodan Popovic, Pop
Sejo Bahtijarevic - In memoriam - Slobodan Popovic, Pop

Sunday, February 17, 2019

In memoriam - Slobodan Popović, Pop


Vratih se iz Los Angelesa a kod kuće me zateče tužna vijest. Umro je Slobodan Popović, Pop, posljednje svjetlo u mraku koji već skoro trideset godina pritišće Banjaluku. Umro je čovjek koji je ostao vjeran svojim životnim principima, onima koje su mnogi dijelili koje sam poznavao i poznajem, boreći se protiv nacionalističkih aždaja koje gutaju sve koji im se suprostave.

Kada se poslije napuštanja SDP-a pridružio stranci Mladena Ivanića bio sam razočaran, čak to javno obznanio na ovim stranicama, jer sam smatrao da mu nije mjesto s ljudima kojima je cilj isti ili sličan onima na vlasti. Znao  sam da je to učunio kako bi, bar na taj način mogao politički djelovati, makar se, u to sam siguran, nije slagao s najvećim dijelom programa PDP-a. Nastavio je svoju bespoštednu borbu koristeći, uglavnom, digitalne medije, sve do kraja svog života. Imao sam priliku da nakratko izmijenimo mišljenja kada sam ga slučajno sreo na sahrani Marijana Beneša. Vatreno je pričao o svojim stavovima o političkoj i životnoj situaciji u BiH, posebno u Banjaluci, koja se nije ni milimetar pomakla od onih dana početkom devedesetih kada nas je većina morala spakovati kofere i otisnuti se u svjet. Rekao sam kako cijenim njegovo angažiranje, kako ga podržavam, kako ima dosta onih koji misle kao ja ali se nigdje ne oglašavaju, kako se divim njegovoj hrabrosti da svoje stavove iznosi javno znajući da je onima na vlasti trn u oku a oni ne prezaju ni od čega. Rastali smo se nakon završetka sahrane a da nisam ni pomislio da bi nam to mogao biti posljednji susret.

Kako sam saznao, umro je od moždanog udara. Nije me to iznenadilo jer živjeti  u sredini kakva je Banjaluka kod svake normalne osobe mora uzrokovati povišen krvni pritisak i stres. A i jedno i drugo imaju ogroman učinak na zdravlje, te uz neke druge razloge, doprinose da čovjek u jednom trenutku jednostavno eksplodira.

Reakcija na Popovu smrt u gradu gotovo da i nema. Političari se još uglavnom ne oglašavaju, vjerojatno jer nemaju hrabrosti reći istinu a ona je, da im je drago što su se riješili osobe koja im zadnjih godina zadaje probleme glasno govoreći o događajima onako kakvi su. Glas razuma, glas koji se otvoreno bori protiv nacionalizma, fašizma, lopovluka i mržnje prema drugima im ne odgovara i srećni su da je zauvijek ušutkan. Nekolicinu koja je zadnjih godinu dana digla glas protiv kriminala, korupcije i lopovluka su rastjerali a odlaskom Popa su se riješili jednog od zadnjih boraca za istinu i pravdu. Male su šanse da će se u dogledno vrijeme pojaviti netko tko bi Popa mogao zamijeniti. Nažalost, s njegovim odlaskom je i posljednji plamićak svjetla razuma ugašen.

Pope, neka ti je laka zemlja banjalučka. Počivaj u miru, zaslužio si ga.

Familiji i prijateljima upućujem svoje iskreno saučešće.

Labels:

Sunday, February 10, 2019

Istina

Spomenik u Rakovom selu.
Na sredini je bila isklesana petokraka zvjezda.
U jednoj zaista lijepoj evropskoj zemlji
koju vode pogrešni ljudi

Polako sve više i više u ovoj Bosni izlazi na vidjelo. Prošlo je mjesec dana otkad sam se vratila u Sarajevo. Na izjave saučešća je došao veliki broj ljudi i meni znanih i neznanih koji su imali razne vrste kontakata s mojim Vicom. 

Sve su to bili ljudi koji su s njim dijelili zajedničke ideje o antifašizmu i potriotizmu i želji za građansku i slobodnu  Bosnu.

Razmišljam kako da u ovaj prilog stavim sve što bi bilo smisleno jer još mi Vice toliko nedostaje, ali i uvijek tješi da se samo sjećam najljepših dijelova našeg života u ovih 50 godina. I naših obostranih emocija čitavo to vrijeme.


Naše drage komšije, ugledne Sarajlije, ona profesorica u srednjoj školi,
on poznati i priznati sarajeski sportski radnik (ne sjećam se tačnog zanimanja).
Nikada ih neću zaboraviti.
O bosanski pravoslavac, ona muslimanka.
Tako su prije govorili naši roditelji, nane bake, majke
i dide, djedovi i babe
Počeću od trenutka kad smo se u novembru vraćali iz Rakovog sela i prolazili pored spomenika podignutog 57-me godine svim poginulim mladim ljudima iz Rakovog sela u Prvoj proleterskoj brigadi na Tjentištu.

Isječak iz novina, mislim da je bila 1994.
Bio je potparol Karla Bilta.
Poslije ovog govora odmah ujutro je zatekao zatvorenu
kancelariju, oduzete ovlasti i vraćen u
Švicarsku. Inače rođeni Irac.
Dok smo prolazili pored spomenika i vidjeli da je zvijezda petokraka srušena a imena poginuli nečitka jer su premazana nekom sivom smjesom. Vice je to baš teško podnio. 

Kad je naš prvi unuk Tomas imao 5 godina Vice mu je pričao da je tu njegova mama i ujak, pričao o partizanima, a Zlatko prevodio. Ne znamo kad je i ko srušio ove godine, jer je dvije godine Tomas uvijek spominjao Zlatku o tome, a on prevodio Vici. Vice je bio ponosan što mu je dao prve lekcije o fašizmu.

U tom selu sad žive potomci tih partizana, koji su u Titovo vrijeme radili u tvornicama, obrađivali polja, gradili nove kuće, umjesto malih kamenih u kojim su do tada živjeli.

Teško je to bilo svariti ali ove nove političke strane izvlače svugdje iz ljudi one najgore osobine.

Susret poslije 18 godina u Trogiru.
Mi smo se vraćali u Sarajevo a oni su bili za vikend tamo.
Nismo se u ratu privatno družili jer je bilo nemoguće
da ae dođe u Loris kroz rov.
Kćerka mu je poslije rata došla u Sarajevo da radi u
Parsons-u i tu se 1996 upoznala s Franom.
Bila je s nama dvije godine u razvaljenom stanu,
s plastičnom folijom na prozoru ali sa divnom
atmosferom u kući.
Dobro je naučila naš jezik.
Odavno saznajemo od ljudi da je naša zgrada ovoliko stradala jer je bilo dogovoreno da se Sarajevo podjeli na dva djela kao Mostar. Mi smo to spriječili ali je intenzitet napada na nas bio najveći u cijelom Sarajevu. Nikakve pomoći nije bilo od države, mi stanari smo napravili prvu granicu a onda je omladina iz našeg kvarta organizirala odbranu. Na Grbavici se širila laž da je u našoj zgradi 1000 Jukinih boraca, Juka (ubijen negdje u inostranstvu jer je mnogo znao) a bio je lokalni kriminalac, pljačkao po našem djelu grada, sigurno uz dozvolu tadašnjih političara. Mi smo sami prozvali ovu našu omladinu vojskom Armije BiH. Laži su bile veliki doprinos strahu sa obe strane. Tako je Batko bio na Grbavici, crveni kombi u Banja Luci. Sad shvaćam da su se Karadžić, Izetbegović i Boban, a pod glavnom palicom Miloševića i Tudžmana, o svemu dogovarali. Zato se u ratu po gradu pričalo "Napravi Alija državu pa makar ko fildžan".

Podijeljeni Mostar funkcionira do dana današnjeg a podjela Bosne od susjeda glavna misao i ideja. Sad se u Banja Luci dešava "Pravda za Davida". Potomci istih faktora uveliko u politici. Sonja Karadžić, Bakir Izetbegović, samo je ipak najgori Dragan Čović. Ne znamo čiji je potomak ali je bio najžešći komunista. Uvijek se pitam je su li oni žilavi ili moćni ili žestoko brane svoj ogromni opljačkani imetak ili je narod glup, gluplji, najgluplji.

Ne znam Co da  li opet uz ovaj prilog možeš postaviti onaj moj video iz priloga o opsadi Sarajeva a ja ću pokušati da to odnesen u neku nezavisnu TV jer ih sada ima i svi pronalaze takvu dokumentaciju.

Ja ću sada ovo malo dokumentirati fotogografijama koje pronalazimo svakog dana sređujući porodičnu dokumentaciju.

Srdačni pozdravi od Saime koja ponovo skuplja onu svoju staru snagu da prebrodi sve teške trenutke.



Glavni inžinjer iz Holnadije koji je radio obnovu zgrade
Ulaz s zadnje strane zgrade kroz rov
Svo oružje vojske RS koje je ušlo u naš stan


Frane kao civilna žrtva rata, bez ikakve naknade.
Te pae su pojela djeca vladajućih, za njihovo školovanje po prestižnim svjetskim univerzitetima.
Mi smo branili svoj prag i svoj grad a po nama su "lupali" vojnici
otadžbinskog rata iz Srbije i iz cijele RS.
Neka i ovo ostane za istoriju kao i tvoj prilog "Isprani mozak američki".

UZ SAIMIN KOMENTAR


Labels:

Monday, January 28, 2019

Crtice


Danas je bio mirnijim dan u pogledu posjeta pa osjetih potrebu da se javim. Nevjerojatno koliko je ljudi došlo da izjavi saučešće i da pokaže koliko je Vice bio cijenjen i poštovan u ovom Sarajevu u kojem je proživio 57 godina bez ijednog prekida i u kojem je znao odabrati stranu poštujući svoje najbliže koji su ostali zauvijek na Tjentištu u borbi protiv fašizma.

U Bosni još uvijek postoje oni naši stari običaji da se jedino na sahrane i saučešće izostaje  samo ako su posebno neodloživi razlozi.

Sad bi napisala nekoliko crtica u ovih skoro mjesec dana koje to zaslužuju. 

Vice nije volio da se slika ali je znao ili imao talenta da pravi dobre slike. Prva slika koju šaljem je sat poslije Nove godine je njegova ideja da se Frane i njegovi namjeste ispod jelke i on napravi fotografiju.

U Americi živi Melihina najbolja prijateljica preko koje se i naše prijateljstvo pretvorilo u nešto veliko lijepo. Radile su zajedno, ona je rođena Beograđanka, a on nas Banjalučanin iz poznate porodice Radovanovića. Naš profesor Nenad iz O.Š."Zmaj Jove" mu je bio stric. Zato može naći mjesta na ovom blogu. Žive sa kćerkama, zetovima i unukama. 



Poslala sam joj nekoliko slika iz Gruzije a ona je poslala komentar od kojeg se duša i srce liječe. Posebna inteligencija i obrazovanost.

Zlatko je odgovarao na mnoge mejlove koje smo primali i jedno veče me upita "Mama, ko je Nataša Bokan”? Ja mu objasnim da je stanovala u Deninom stanu. Mi smo ga preko ljeta negdje od desete godine ostavljali u Banjaluci da se nađe didi i baki pri ruci radi prvih simptoma Parkinsonove bolesti. On reče: "Pa ja sam se družio sa Nikicom Bokanom, Danilom Lalovićem (sin naše profesorice Olivere) i Darkom i Dariom Marić. Ispred zgrade je bila jedna kućica u kojoj je stanovao jedan fini dječak Samir koji je bio narušenog zdravlja  i malo starijih roditelja. Oni su mu često pravili društvo na njegovoj verandi.

Zlatku je Banjaluka rodni grad i ostale su mu lijepe uspomene jer smo do rata puno dolazili za praznike i vikende. Nisam mogla vjerovati da se toga tako sjeća poslije skoro 38 godina. 

Obzirom da se u životu stalno smjenjuju radosni i tužni trenuci, javila mi se naša draga blogerica Enisa. Velika tuga me drži od trenutka kad sam saznala o bolesti njenog muža.

I naša draga Saida je bila mjesec dana u bolnici, sad je kući ali napredak ide polako. 

Kako niko od nas ne može otkriti stalnu tajnu i pitanje Zašto, Zašto? se tako dobrim ljudima koji nikome ništa nisu skrivili a morali su prekinuti svoje mirne sretne živote i krenuti u nepoznato, samo što im imena nisu bila po volji zločinaca i fašista.

Ovde moram spomenuti Co da ti je prilog "Isprani mozak američki" vrijedan čestitanja, za uloženi trud i vrijeme i kako Izet napisa "nema se šta dodati". Ostaje za istoriju i sva vremena.

Uspjela sam sa sobom da se nađem i da ne prekidam javljanje na ovom blogu dok me ruke i mozak služe.

Pozdrav Saima

Labels:

Tuesday, January 22, 2019

Isprani mozak američki


Ove godine će se navršiti punih 26 godina kako smo s par torbi napustili rodni grad sretni da su nam tadašnje vlasti dozvolile da se “odselimo” u Hrvatsku, ostavljajući gotovo sve što smo stvarali godinama onima koji su se potrudili da nam život u gradu učine nemogućim i na taj način natjeraju nas da se “dobrovoljno” iselimo. Za nas je to bila sudbonosna odluka kojom smo svjesno kidali veze s rodnim krajem, roditeljima i prijateljima, bojeći se za svoje živote i živote svoje djece, znajući da se vjerojatno nećemo nikada vratiti na ulice na kojima smo se rodili i odrasli. I uz to, bili smo sretni jer u mnogim dijelovima Bosne I Hercegovine neki nisu imali tu šansu.

Ove godine će se navršiti i punih 25 godina kako smo se skrasili u USA, toj zemlji za koji njeni građani vjeruju da je najbolja zemlja na svijetu, iako mnogi koji su silom prilika stigli u nju ne dijele to mišljenje. Posebno to vrijede za naš svijet koji je živio u društvu i vremenima gdje trka za materijalnim dobrima kod većine nije bila prioritet i gdje svaki dan nije predstavljao borbu sa svime i svačime, čak i u godinama kada se upliva u, tako bi trebalo biti, mirne penzionerske vode.

I evo me već skoro 25 godina kako živim u toj USA a mozak mi je ostao onaj isti, bosanski, praveći gotovo svakodnevno paralele s onim životom prije i ovim poslije “odlaska” iz rodnog grada.

Ovog priloga ne bi bilo da mi jedan telefonski poziv ponovo ne otvori rane otvorene početkom devedesetih a djelomično zarasle u novoj sredini koja svojom dinamikom i načinom života ne ostavlja čovjeku puno vremena za razmišljanje. I nije samo telefonski poziv razlog za ovo što pišem već i nekoliko nedavni događaji u rodnom gradu, od kojih neki privlače pažnju i svjetskih medija i ponovo bacaju ružnu sliku na grad koji se svim silama trudi da se predstavi u lijepom svjetlu, gurajući u čošak ružnu historiju i događaje koje su ga za sva vremena stavile na crnu listu ljudskog stradanja.

Kastelov ćošak, 25. decembar 2018.
Naime, u gradu već mjesecima traju mirni protesti dijela građana okupljenih oko grupe Pravda za Davida koja se bori da se sazna istina o smrti jednog mladića i da se eventualne ubice, ako se tako utvrdi, privedu licu pravde. Za svog boravka u gradu sam nekoliko puta zastajao kod grupe građana koji su se okupljali na Kastelovom čošku, mirno protestvujući protiv vlasti koja je, ako je suditi po detajima koji su poznati javnosti, umiješana u sve što se događalo prije, za vrijeme i poslije smrti nesretnog mladića. I bilo je tako sve do 25. decembra, na katolički Božić, kada je vlast odlučila da proteste razbije a glavne aktere pohapsi kao osobe koje uznemiravaju ostale građane, ometaju normalan život i odašilju lošu sliku o gradu u koji dolaze “mnogi turisti”, privučeni, valjda, uklanjanjem svega onoga što je podsjećalo na one koji su u njemu nekada živjeli, te čistim (jednonacionalnim) zrakom, temeljito očišćenim devedesetih od onih koji su ga svojim postojanjem zagađivali. Jer grad s izbrisanom (i krivotvorenom) historijom, okovan u nove zgrade kakve se mogu naći u svakom gradu svijeta, nema drugog mamca koji bi privukao znatiželjnika iz svijeta: samo izbrisanu historiju i “čist zrak” koji udišu oni koji su u njemu ostali i oni koji su se u njega doselili iz “zagađenih” vukojebina okoline i šire.

Tog 25. decembra je ulice grada okupirala policija, na trgu i oko mjesta gdje su se protestanti kretali dovedene “kornjače”, specijalne policijske snage naoružane automatima, s maskama na licima (kako bi im se sakrio identitet da se ne bi znalo ko mlati narod), te oklopna vozila za razbijanje protesta, podsjećajući na scene iz filmova za koje smo nekada vjerovali da se događaju samo negdje daleko od grada u kojoj smo nekada živjeli.

Nenad Stevandić, nekadašnji komandir crvenih beretki
koje su dijelile "pravdu" početkom devedesetih
u gradu i okolini, poštujući institucije sistema
Ta demostracija sile me nije iznenadila bijući svjedokom događaja početkom devedesetih da ne bi izjava zvaničnika koji su lili suze nad imidžom grada koju su demostranti uprljali. Niko od njih ne spomenu da je imidž grada davno uprljan, čak i krvlju nevino ubijanih u pohodima paravojnih formacija koje su pod okriljem policijskog sata dijelile “pravdu”, slično kao što to sadašnja vlast čini ali ovaj put nad svojim narodom.

I ne bi me te izjave o imidžu grada toliko nervirale da ne bi izjave nekadašnjeg predvodnika snaga koje su grad čistile od “ostalih”, i sadašnjeg potpredsjednika skupštine manjeg blentiteta, doktora Nenada Stevandića (jadni su oni koje on liječi), koji se poziva na institucije sistema. Onaj isti, koji je predvodio paravojne snage u njihovim nedjelima nad dijelom mirnih građana Banjaluke koji ničim nisu narušavale javni red i mir, sada govori o institucijama, vjerojatno bojeći se da bi i njegova guzica sada mogla platiti dug koji je pravio početkom devedesetih, istina, ovaj put od “svojih” jer oni kod kojih je taj dug napravio već odavno nisu tamo. A da je pravde i da institucije vlasti rade svoj posao, taj isti Stevandić bi već odavno ležao u zatvoru za sve ono što je činio početkom devedesetih. A on je, suprotno tome, za svoja nedjela nagrađen mjestom u vrhovima vlasti s kojeg sada palamudi o zakonu, istin i pravdi.

Ni vatikansko službeno glasilo se ne bi postidilo
ovakve home page.
Sve pohvale za "Nezavisne novine".
A oni, koji su u gradu ostali, uz svesrdnu pomoć došljaka pristiglih s okolnih brda i zagorskih vrleti, su jedan bogobojazan narod koji se, nakon “čizme komunizma koja ih je godinama pritiskivala”, konačno oslobodio i uživa u svim blagodetima modernog života kao što poštenom svijetu pristoji. Dokaz su tome svetkovine vezane za religiozne praznike koje su na naslovnim stranama medija. Kao primjer prilažem home page “Nezavisnih novina” u danima pravoslavnog Božića, tog velikog vjerskog praznika srpskog naroda. Izgleda da u životima sadašnjih građana Banjaluke i okoline nema ništa važnije od “bogosluženja” i “nalaganja badnjaka”, u čemu prednjači Mile od Mrčajevaca (sela negdje kod Laktaša o kojem nikada nisam ništa čuo a vjerojatno i ne bih da ne izrodi tako “velikog” čovjeka), inače diplomirani mesar Poljoprivredne škole u Banjaluci i bivši SKOJ-evac a sada glavni borca za “slobodu” srpskog naroda i univerzalni eksperta za sve pore privrednog, društvenog, moralnog, vjerskog i političkog života manjeg blentiteta, drugim riječima Bog na zemlji u tom dijelu svijeta, od koga sve počinje i gdje sve završava.

Krsna slava "Vodovoda".
Otac Mazalica je vjerojatno penzioner
pa ga nema na proslavi
Slika o preobraženju ne bi bila potpuna bez krsnih slava koje sada slave svi, da samo spomenem mjesne zajednice, institucije vlasti, policiju, dječije vrtiće, zgrade, preduzeća (ako tako nešto još uvijek postoji)… Mene posebno obradova slava preduzeća “Vodovod” (gdje se izgubi “i Kanalizacija”) jer me posjeti na moga radnog kolegu Milana Mazalicu (poslijeratni direktor preduzeća, inače poznati stručnjak za čiste vode) i njegovog sina Srđana koji je već odavno na braniku odbrane djela velikog vožda i veliki pristalica institucija sistema (da spomenem samo njegovu nedavnu inicijativu da se neposlušni poslanik Narodne skupštine manjeg blentiteta Draško Stanivuković natjera da ponovi zakletvu, koja je polagana nedavno pri konstituiranju skupštine, kojoj nije dao dovoljnu važnost prema Srđanovom mišljenju).

Zahtjev mladog Mazalice,
još jednog borca za poštovanje institucija


I nisu to jedine promjene koje su se u gradu desile.Na Internetu se može naći puno toga, pa tako neki dan naletih na objavu na facebooku svog bivšeg radnog kolege i (bivšeg) velikog komuniste Mirka Jovanovića o kojem sam već jednom pisao a koji me svaki put “prijatno iznenadi” svojim nastojanjima u širenju “bratstvo i jednistvo” čiji je prvoborac bio u ono “mračno” doba. Dok se u ono doba srčano borio protiv onih koji nisu bili članovi partije, Mirko se sada bori protiv novih neprijatelja, istina sada iz svog naroda, koji su, kako se iz objave može zaključiti, šljegli u grad a koji su se krili u mišjim rupama kada su se Mirko i njegovi borili da taj isti grad očisti od nepodobnih. Sada mu smetaju novopridošli pa ih želi poslati na smetljište historije kao što su nekada slali nas na sve strane svijeta.

Proglas nekadašnjeg radnog kolege, nekadašnjeg
"tvrdog" partijaša, čiji mozak očigledno
nije ispran
Sve gore napisano bi vjerojatno ostalo samo u mojoj glavi da neko veče ne zazvoni telefon i da se ne ispričah s prijateljem s kojim se odavno nisam čuo. A u toku razgovora smo se dotakli mnogih tema pa tako saznah kako je kćerka od jedne naše zajedničke “prijateljice” nedavno izjavila kako je članak o posjeti Banjaluci koji sam nedavno preveo i objavio, djelo osobe kojoj je Amerika isprala mozak. A kako sam već napisao da članak u potpunosti opisuje moje viđenje grada, ljudi i događaja od ranije i ovih sadašnjih, to istovremeno znači da je i meni Amerika isprala mozak i da sam pao pod uticaj propagande koja iskrivljuje činjenice i širi laži. Kaže to kćerka (sada udata žena) osobe  koju smo nekada obadvojica smatrali prijateljem, koja je, a to sam tek nedavno saznao, bila angažirana u Srpskoj Radikalnoj stranci koja je na početku devedesetih, dok smo mi hodali za mir, sve svoje snage usmjerila na progon nepodobnih, u čemu je u potpunosti uspjela. Kaže to kćerka mame, članice komunističke partije u prije “demokratskih promjena” kod nas, koja je tih dana iznenada progledala, okrenula se Bogu, pa sada čak pjeva u crkvenom horu, zaboravljajući i gazeći sve ono u šta se nekada zaklinjala.

Vjerujem da slično misli i većina onih koji su nam početkom devedestih okrenuli lađa i da i za ovo što se sada dešava u gradu okrivljuju nas koje su protjerali prije više od dvadeset godina. Optuživat će nas da mrzimo, da nam je mozak ispran i da je naša krivica što ne zaboravljamo. Niti u jednom trenutku neće prihvatiti krivicu, neće priznati da su pogriješili, da su povjerovali u priče onih koji su donijeli zlo na one naše prostore i da se kaju zbog toga. Za njih, mi smo ti kojima je mozak ispran bez obzira što sve činjenice koje sam gore naveo govore suprotno.

Većina ih svoje mišljenje drži za sebe i neće ga pokazati ako se slučajno sretnemo na ulicama nekadašnjeg zajedničkog grada. Tako će to biti sve dok i jedni i drugi ne odemo tamo odakle nema povratka. Za nas, kojima nacija ne znači puno a koje vjera nije uzela pod svoje, tu sva priča prestaje jer ne vjerujemo u zagrobni život i vjerojatnoću da ćemo se opet negdje sresti. A za one koji se sada zaklinju u Boga, priča se tu ne završava. Oni će i tamo, na onom svijetu, morati paziti da slučajno ne sretnu onoga koga su jednom davnom izdali i čije susrete izbjegavaju. Oni će se i tada braniti tako što će govoriti da nam je američki život isprao mozak iako u dubini duše znaju da su bili dio zla za koje nema oprosta.

P.S.

Tekst sam pripremio prije desetak dana, a danas, kada sam se spremao da ga publiciram, naletih na video iz rodnog grada. Mjesto događanja: Kastelov ćošak. U glavnoj ulozi: policija manjeg blentiteta. Vrijeme događanja: zimsko veče. Radnja: policija hapsi one koji zastanu na Kastelovom ćošku kod mjesta gdje se do 25. decembra okupljala grupa “Pravda za Davida”. Na radost onih kojima mozak nije ispran.

Posebno su sumnjivi oni koji se pokušaju uslikati na tom mjestu. Ako hodaš, makar i u krug, donekle si siguran. Ali ako zastaneš, sumnjiv si. Policija je tu da zaštiti vlast protiv onih koji ne hodaju. Naravno, grupa ne smije biti veća od dvoje, jer već troje čini opasno okupljanje usmjereno na rušenje sistema. Tako su odlučili oni koji su početkom devedesetih svoje nepodobne građane ganjali crvenim kombijem, upadali u njihove stanove pod okriljem policijskog sata, slali na bojišta na kopanje rovova na isturenim položajima prema drugoj strani. Tako se radi u gradu za koji njegov gradonačelnik kaže da je izgubio svoj imidž onog trenutka kada se narod počeo okupljati tražeći istinu o jednoj smrti koja je do današnjeg dana ostala nerazjašnjena. Srećom da nisam tamo i da događanja mogu pratiti iz tople kuće negdje daleko od rodnog grada. Ispranog mozga, naravno. Jer ono što vidim svojim očima u stvari ne vidim. To je samo propaganda kojoj smo podložni, posebno mi koje su naše bivše komšije, poznanici i pokoji prijatelj ispratili na put bez povratka, ostajući vjerni vrijednostima koje su oduvijek podržavali. Kao što već gore opisah.