SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, June 11, 2019

Novi Komentari i linkovi


Dubravka - Bile nam uuke
Saima - Bile nam uuke
Saima - Empatijan

Sunday, June 09, 2019

Bile nam unuke


Konačno svi na okupu
Nekada davno, u neka druga vremena, dok nas nisu rastjerali po svijetu, posjeta unuka bi bila normalna, uobičajena stvar. Danas, za mnoge je to prava dragocjenost, pa tako i za nas jer nam unuke žive hiljadama kilometara daleko. Da bi proveli 15-20 dana zajedno putuje se satima. U ovom slučaju putovalo se autobusom, vozom, pa onda promijenilo dva aviona. Nije bilo lako ali je vrijedilo. Dvadesetak dana je prošlo kao tren. I pamtiće se dugo jer ko zna kada će se ponoviti.

Kad tamo u bašti...
Emina i Suada su došle kod nane i dide na selo u Ameriku i uživale. Ako tome dodamo i Ellu, malog ćuku kćerke Sanje, doživljaj je bio potpun. Trčalo se po kući, bezbroj puta su otvorena i zatvorena ulazna vrata i vrata prema backyardu dok su se pravili krugovi oko kuće, s nanom se sadilo cvijeće i bralo povrće, ganjalo se Ellu koja je hvatala bejzbol lopticu koju su joj bacale a ona trčala oko nas tek toliko daleko da je ne možemo uhvatiti, penjalo se na naše brdašće i spuštalo niz njega jer u njihovoj domovini gotovo da nema brda, napadalo didu i ganjalo po kući i dvorištu, išlo u obližnji park na tobogane, svaki dan ubjeđivalo nanu da im da sladoled, ljubilo auto (manja Suada), kada se išlo u vožnju s mamom i tatom u kafiće i trgovinu, jednom riječju, uživalo se kao što to može uživati unučad u svim krajevima svijeta kada dođu kod nane (bake) i dide.

Slavio se i rođendan, par dana ranije
Unuke su otišle nazad a naša kuća je ostala prazna, bez buke, gužve i galame od ranog jutra pa do trenutka kada su išle spavati. Razmišljam, kako bi bilo lijepo da žive negdje u blizini, da ih možemo vidjeti češće, da ne moramo čekati mjesece i mjesece da se opet poigramo. Ali, rat koji nas je razdvojio, je učinio svoje i malo se tu šta može učiniti. Surova je to stvarnost ali i još jedna potvrda zla koje su nam učinili oni od kojih to nikada nismo očekivali. Pitam se da li su i oni sretni, sada kada i njihovi potomci odlaze trbuhom za kruhom, shvaćajući da se od nacionalizma ne može živjeti iako su mnogi još uvijek ubijeđeni da su ostvarili svoj san, da žive u društvu očišćenom od drugih i drugačijih.

A šta si ti dobila?
Unuke smo vidjeli jučer preko facetime-a. Veselje je bilo obostrano. A starija Emina je odmah po povratku kući rekla da hoće da ide do nane i dide, avionom. Siguran sam da će joj posjeta ostati dugo u sjećanju i da će, kada još malo više odraste, pričati svojim kolegicama o nani i didi negdje tamo u dalekoj Americi.

Kod Tufekčića

Ganja se Ella

Suada

Emina zalijeva cvijeće


Saturday, June 01, 2019

Empatija

Co "ukrao" od Keme Bajagilovića.
Ovih dana u Banjaluci


Hoće li biti „Alidžun“...nije.Bijaše malo hladnije.Bit će prije  „Drugo džemre“. Pa pritisla neka tmuša ali to što je zguralo odozgo sa Karaule, nije ništa. Crne su i teme, ljudi od teme zajapureni...u onoj tmuši...
...biće da sam mislio da je bolje ne sjedati, kad odozgo od Kunjuha sjari osmica kompanije Čivčija. Te ću ti ja  Donjem šeheru a biće tamam oko podne. Sreća, naletiću ti ja na Topu, studirali zajedno pa kako smo davnih sedamdesetih dijelili što se imalo  gore na Bjelavama u Studenskom domu, tako je ostalo do danas. Kad dođem, nađemo se. Ovaj dan nalaktićemo se mi kod Voje Crnogorca na šank...hoćeš ti ili nećeš, malo je i glasno pa čuješ...teme, pritisle.A tmušne, kao da se nema o čemu drugom nego o politiki, koljedajojjebem...kadaćeti sreća, otud kroz hauster ljulja kočoperna gospođa. Ma jeli to prsataRada? Kako ide, biće da jest. Lomila je na matineu Meteora još u Učiteljskoj. I dan dans žensko feš. 
-Gledaj Rade, kao vila Raviojla, okrenuću se ja Topi,  pa  mu reče...to.
-od mene je nebi spasile ni straže đenerala Raže, odmah će ti Top...
-...ma, ni patrole Alabić Ikole, dodaću ja...,
a stari roker kanađanin  Škoro, uleti sa lijeve spojke pa onim svoji glasom kao Amstrong podšprajca dialog rimom,
-...biće minđe orlu i gavranu, u Hausu  o Vidovu danu.
I razbismo mi tmušu pa neko Dadu neko Radu neko Anu neko Danu...išao Neri, noge dizao Veri, pojebasmo mi pola Bnjaluke. Da je neko htio napraviti vic pa da nam zapjeva , „diž te se dižte“ a da mi gledamo dole, mogao je samo uz onu scenu Benje Filipovića  iz „Dobro uštimani mrtvaci“ kad  komšinica kaže,
-...“ja jebača, majko mila.“!
Samo Amerikanac Gemo (iz Vrbanje Džemo) podobro podkajlan „ginom“  a sa minđuhom u desnom uhu lagahno krenu onu od „Minđušara“,
-...“nema  Raja do rodnoga kraja“-
“...plačeš pičko, plačeš,” (A.S.-Sjećaš li se Doli Bel)
dodade mu Ahmo -Kengur iz Adelaide...

Kurjakovom kamenu  ću ti krenuti oko tri bez ozira što nisam čuo Timinog horoza. (kraj u Tvornici obuće.) Polako pored Daudije kuće Suljića, Čarđića kruške, „Izvora“ pa Donjom cestom i Hadžincinim putićem gore...a mobilni iz Njemačke, zvone. Ne može Njemačka nacrtati Mejrine ruke  (Mutter Maria)  bez mene. A mene tamam ostavljaju Tomine „Danka i Brank“ a i Kuliševa Danijela gdje je rasla breza bijela... u glavi mi.

Sutradan sam na Begovića karamut pripeo tekst,
"Dok god sa Kurjakovog kamena budete čuli zvuke rokenrola, turbo neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih Banjalučkih rokera."

Grof
(slicnost sa bilo kim je isključena a pojedine pežorative,
molim, uzimati kao pastoralno naslijeđe, nikako kao seksizam)

Labels:

Tuesday, May 28, 2019

Jedinstvo srBskih četnika i partizana


9. maj je dan pobjede nad fašizmom. Tako su nas bar nekada učili u školama, tako je to u cijelom svijetu. Tako je to svuda osim u našem gradu gdje fašisti slave dan pobjede nad njima samima. Jer, kako drugačije protumačiti vijest da je gradom marširala grupa noseći veliki transparent koji je razliku između četnika i partizana konačno izbrisao.  Ako je pravo govoriti, još početkom devedesetih, s prvim danima demokratije, četnici su izmigoljili iz svojih jazbina, ali tada nismo mogli naslutiti dokle će to sve dogurati. A doguralo je dotle da su se i jedni i drugi borili protiv istog neprijatelja samo im to nije bilo jasno.

Dugo je to trajalo jer Vrbasom je proteklo jako puno vode, a Una još uvijek teče, iako se Jovan Rašković, s bine na Kastelovom ćošku, zaklinjao da će je popiti kako bi uklonio prepreku između braće.

Ko je branio da ta istina konačno izađe na vidjelo teško je reči. Jer, četnici su gradom počeli šetati negdje u to vrijeme i njihova šetnja nije prestala sve ove godine. Vlast, istina, balansira između dvije vatre, i još se uvijek nije stavila na pravu stranu. Još uvijek nema otvorene podrške pravim oslobodiocima od fašizma ali i to vrijeme će doći. Jer nisam čuo da je iko od onih koji su danas na vlasti digao svoj glas protiv ovog događaja. A šutnja je znak odobravanja, ako je vjerovati mudrostima starih. Doći će vrijeme kada će i Mile zapjevati uz iste gusle, samo je pitanje vremena. Jer, ako se mogao od mladog SKOJ-evca prešaltati u najvećeg vjernika, kojem sam patrijarh dolazi na slavu i lomi kolač slavski, doći će vrijeme kada će i on potpuno okrenuti ploču i izbaciti partizane iz svojih govora, kao što ih je izbacio s banjalučkih ulica.   

Sam događaj me nije iznenadio ali me je posebno razočaralo što se sve ovo desilo u mome rodnom gradu, što je on pao tako nisko, niže od mnogih kasaba kojih u Bosni ima dosta i za koje bi čovjek očekivao tako nešto. Ako je Banjaluka mjesto u kojem se događaju ovakve stvari, ako ona ostaje nijema i slijepa i ne buni se (čast nekolicinihrabrih novinara koji su stvari nazvale pravim imenom), onda nije čudo što se po kojekakvim vukojebinama četnici slobodno okupljaju i slave pobjede iz drugog svjetskog rata, pobjede koje su zabilježene crnim slovima u svjetskoj historiji.

Često me neki kritiziraju da stvari vidim crnima, da nije baš sve to tako kako mislim, ali od onog dana kada sam morao otići iz grada, ne primjećujem stvarne promjene na bolje. Banjaluka tone sve dublje u glib nacionalizma, hostorija se izvrće, laž zamjenjuje istinu, a gotovo niko ne reagira. Ako je to znak da je sve u redu i da ja pretjerujem, onda ja zaista ništa ne razumijem. A mislio sam da sam za ovih 70-tak godina ipak nešto naučio.

U svemu ovome sreća je da se tog dana nisam našao u rodnom gradu jer bi moje razočarenje bilo još veće. Ovako, ipak me sve skupa manje pogađa jer nije isto pročitati vijest na Internetu ili vidjeti događaje vlastitim očima. Jer žive slike ostavljaju dublje ožiljke od izještaja nezainteresiranog novinara koji niti ne pokušava da događaj postavi u pravi kontekst.

A do eventualnog ponovnog susreta s rodnim gradom, ružna slika će možda izblijediti, iako će biti zauvijek upisana negdje duboko u mozgu, podsjećajući me da to nikada neće biti onaj grad u kojem sam se rodio i u kojem sam proveo više od pola svoga života.

Sunday, May 26, 2019

Sjećanje na Mostar

Posjeta starom kraju ne može proći bez posjete Mostaru, što zbog sestre koja tamo živi, što zbog samog Mostara koji me je privukao još od prve posjete, više se ni ne sjećam koje godine.

Stari most i stara ćaršija su magnet koji privlači na hiljade turista svake godine. Za sve ove godine koje ga posjećujem, još nisam primijetio da se turisti zanimaju za nove dijelove grada i višekatnice koje novo vrijeme donosi. U Mostaru je, srećmo, bilo dovoljno mudrih glava koje su sačuvale stari most i starine oko njega jer bez njih Mostar ne bi bio Mostar, već bi bio kao mnogi drugi gradovi bez duše i korijena. Svi znamo šta se dogodilo s Banjalukom koja gotovo da nema šta ponuditi putniku namjerniku, osim silnih kafića i restorana kakvi se mogu naći u svakom drugom mjestu bivše nam domovine.

Prema starom mostu smo se zaputili isto veče kada smo stigli. Spuštajući se uskom kaldrmisanom ulicom koja vodi prema mostu, sretali smo sve veći broj ljudi koji su išli u istom smjeru. Kroz prekrasno ljetnje veče do nas je dopirala muzika, glasnija svakim našim korakom. Bilo je to nešto novo za nas jer do sada nismo imali prilike prisustvovati koncertima žive muzike na otvorenom, u blizini starog mosta. Taj dan se završilo tradicionalno takmičenje u skakanju sa starog mosta a uveče su organizirani koncerti na nekoliko mjesta, koji su u uske stare bosanske ulice privukle veliki broj mladih. Uskoro smo se morali probijati kroz masu, nastojeći da pređemo na drugu stranu Neretve.

Jedna od pozornica s muzikom
Odmah do restorana Šadrvan, u kojem nije bilo slobodnog mjesta, odlučismo da se osvježimo sladoledom u jednom od ugostiteljskiih objekata smještenom malo niže prema Neretvi. Kada smo već naručili sladoled, shvatismo da nemamo sitnih para. A jedna kugla je bila samo jedna marka, par kugli, par maraka. Ni mladić koji nas je posluživao nije imao sitnih ali nam reče da ne brinemo, da ćemo platiti kada slijedeći put navratimo. Bilo nam je to simpatično, ali nas je istovremeno podsjetilo na onu nekadašnju Bosnu i Hercegovinu, koja je zadnjim ratom nestala i u kojoj vladaju mračne sile nacionalizma koje čvrsto drže kontrolu u svojim rukama, nedozvoljavajući dobroti da prevlada.

Našu šetnju nastavismo prema mostu, pa na drugu stranu. A tamo, odmah uz sami most, ulični muzičar zabalja okupljene. Svira i pjeva poznate hitove iz našeg vremena, u svojoj obradi. Sjedosmo prekoputa da uživamo u muzici i ukusnom sladoledu koje dobismo badava.

Nakon petnaestak minuta nastavimo starom ćaršijom uz želju da napravimo koji snimak s poznatog mjesta, sa starim mostom kao pozadinom. Dok smo se dogovarali kako da napravimo snimak, priđe nam mlađi par i muškarac nam ponudi da nas uslika. A onda i ja uslikah njih dvoje. Za uspomenu.

Na spavanje smo se vratili kasno, umorni od puta i šetnje ali zadovljni onim što smo vidjeli. Mostar je disao punim plućima, bar onaj dio oko starog mosta, a mladost je bila onakva kakve je se sjećamo.

Drugi dan smo ponovo svratili do mosta. Još dok smo se kretali ulicom u kojoj su smješteni Gimnazija i Gradska vijećnica, primijetismo autobuse pune turista koji hrle ka starom mostu. Vodići me podsjetiše na one u Peruu, sa zastavicama koje su nosili u rukama kako bi ih grupa mogla slijediti u vreri oko starog mosta. Šadrvan je opet bio pun, a red za stol se čekao jako dugo. Nije nam se jelo, htjeli smo samo popiti po hladno pivo kao što smo to nekad znali raditi ali nije vrijediloda čekamo. Bilo je vrijeme ručka i rekoše nam da ćemo pivo morati popiti negdje drugdje.

Deset uveče, Šadrvan pun
Bio sam impresioniran brojem turista koje sam vidio. Mostar je, bilo je to očigledno, postao svjetska turistička atrakcija a kase grada su se morale puniti novcem od prometa u mnogobrojnim restoranima i kavanama. Bio je to dobar znak da još ima nade za ovu napaćenu zemlju koja se iz bijede izvlači puževim korakom.

I danas moram napraviti paralelu s rodnim gradom u kojem su glavni turisti protjerani, koji svake godine navraćaju u svoj grad nadajući se da će stvari poći na bolje. I pri tom ostavljaju pare zarađene u prognanstvu, nesvjesni da time pomažu onima koji su ih otjerali. Ni sam ne znam koliko sam bakšiša ostavio pri zadnjoj posjeti. Bilo mi je to nekako normalno jer ovdje gdje živim od prognanstva, konobari žive od bakšiša. Ono što im vlasnik restorana plati je crkavica koju je sramota i spominjati. 

Jedna od lijepih ulica na zapadnoj obali grada
I dok sam ja, u Banjaluci, svaki put ostavljao dobru napojnicu, sjetih se susreta s jednim bivšim prijateljem (ne znam u koju bih ga katergoriju svrstao). Radi se o dobro stojećoj osobi, višegodišnjem ambasadoru manjeg blentiteta, a sada stručnim svajetnik jedne od novih kompanija koje su blisko povezane s vlastima. Pozva nas na kavu u obližnjem restoranu. Na kraju kratkog razgovora pozva konobaricu da plati. Tri kave i nisu nekakav trošak pa me gotovo šokira kada pokupi sav sitniš koji je konobarica vratila. Ne ostavi joj ni pola marke a ja bih se osjećao jako nelagodno ako joj ne bih ostavio bar marku. Njegov postupak mi je ostao nejasan i do današnjih dana se pitam zašto je to tako.

Pri posjeti Mostaru uvijek napravim bezbroj slika jer se ima šta uslikati, ali sam ovaj put bio nešto ljenji. Tamo, šta god da se uslika, lijepo je kasnije pogledati. I posjetiti se na jednu lijepu posjetu gradu koji ima čime da se podiči iako su neki htjeli da mu ubiju dušu. Srećom, nisu potpuno uspjeli.

Zgrada Gimnazije


Šadrvan opet pun


S familijom na ručku

Mladost




Turista "ko pljeve"



Labels: ,

Wednesday, May 22, 2019

O Davoru, tatinim riječima


Sega mi se, kao što je obećao, javio emailom I poslao dosta fotografija s promocije njegovog sina Davora. Predložio je da sav material ubacim u objavljeni prilog ali sam ja odlučio da njegovo javljanje objavim zasebno, posebno zbog većeg broja fotografija.
Evo šta mi Sega piše:

Kao prvo htio bih da se zahvalim svima na cestitkama i lijepim zeljama u nase ime i u ime Davora !!!!!! SVIMA DOBRO ZDRAVLJE I SVE NAJBOLJE  !!!!!!!



Holanđani vole čuvati tradicije, održavati i poštovati štošta iz prošlosti što je potvrda i u dodjelama svih vrsta promocija. Naime, Univerzitet u Amsterdamu (po tradiciji) sve vrste promocija održava u staroj Lutherse crkvi. Ista je izgradjena 1630-e godine od strane izbjeglica iz Belgije, Danske i Njemačke.

Tako je bilo i ovoga puta. Protokol je pročitan na početku i sve se …..”odigrava” po planiranom. U 11:00 sati je bio početak a u 10:45 su ulazna vrata zatvorena !!

Od 11:00 do 11:10 Davor je ukratko izložio prisutnima šta je radio 5 godina, kakve je rezultate dobio i šta se očekuje ubuduće.

Zatim je došla komisija (predvodi je jedna gospodja) i po zauzimanju mjesta, daje im 60 minuta za postavljanje pitanja. Tačno po isteku 60-te minute, čuje se udar njenog štapa o pod i njen glas ….. : Vrijeme je isteklo !!

Prvi puta sam vidio našeg Davora kako prezentira, kako komunicira (naizmjenično s profesorima)….. bio sam više nego ponosan !!

Na kraju je rektor održao mali govor o Davoru, komplimente nije dobio “preko veze”, sve je zaradio svojim dano-noćnim radom, pravim izborom znajući šta može i šta mu “leži”.

Interesantan je bio i komentar rektora ….. a rekao je: da je šteta što nisu prisutni novinari i predstavnici (dvije radikalne partije) da čuju prezentaciju jednog mladića koji je došao u Holandiju prije 25 godina i nije znao ni jednu holandsku riječ !!

Ne mogu a da ne spomenem i Lieke, Davorovu dijevojku, naše treće dijete ili našu snahu …  zovite je kako hoćete, da joj se zahvalim za ljubav, razumijevanje i podršku Davoru da ostvari svoje ambicije !!

Dragi i poštovani blogeri, svima vama kao velikoj i maloj djeci želim sve naj…..naj uz DOBRO ZDRAVLJE !!!!!!!

Slijepčevići !

Bili smo u 1. redu desno

Davorovo društvo

Davorovo društvo pred početak

Davor, 10. maja 2019. godine

Davor, 10-ta minuta

Dolazak komisije

Svi na svojim mjestima

Komisija, devet članova

Davor, 60-ta minuta odbrane

Postavljanje pitanja

Pred komisijom

Uručenje doktorata

Opuštanje

Pred završetak

Slijepčevići

Starci i Sandro

Završetak promocije

Davor - živjeli!

Najbolji drugovi - živjeli!

Lieke s roditeljima i sestrom

Čestitke profesora iz USA

Brana sa snahom Lieke

Riemer ... vrijeme ... protokol


Labels: ,