Odgovor

Zadnjih par dana je na blog stiglo nekoliko komentara nepoznate osobe na nekoliko objavljenih priloga a kako su oni takve prirode da ih ne mogu ignorirati, odlučio sam da odgovorim na ovaj način. Kometari se odnose na priloge Samo ti lomi sine i Nova druženja a dva su poslata i na post Kako poslati prilog pa ih oni koje bi to moglo zanimati mogu pročitati. Kako su komentari poslati pod imenima Banja Luka i Anonymous, u svom odgovoru ću pretpostaviti da se radi o istom autoru.

Ista osoba je u jednom od komentara predložila da komentare mogu i obrisati ali pošto se držim pravila da sve komentare objavim, nije mi namjera da ništa što je objavljeno brišem.

Komentare je poslala mlada osoba, srednjoškolka, koja je na blog „nabasala“ slučajno tražeći informacije o Lendrinom mlinu, objektu u Budžaku na obali Vrbasa, koji je prije ovog zadnjeg rata bio mjesto okupljanja mladih iz Budžaka i okoline.

Lično sam tokom ljeta kao dijete i momak proveo mnoge dane kupajući se u Vrbasu upravo kod Lendrinog mlina, kao i autor priloga o njemu. Ni autor teksta o mlinu a ni ja više nismo tamo. Nije tamo ni većina onih koji su se tamo okupljali. I ne samo oni. Nisu tamo ni članovi njihovih bližih i daljih  familija.

Ako je suditi po onom što je mlada Banjalučanka napisala, to se vjerojatno desilo jer su mrzili Srbe pa su se, da bi im napakostili, dobrovoljno iselili. Ni slučajno nešto drugo ne bi moglo biti razlog, zar ne?

Iz jednog od komentara saznah kako je Ratko Mladić spasao mnoge Hrvate, kao što je to činila i srpska vojska. Ovo saznanje za mene je potpuna novost za koju nikada do sada nisam čuo. Bilo bi interesantno saznati više detalja o ovim humanitarnim djelima osuđenog ratnog zločinca i teško nauružane vojske koja je etnički očistila velike dijelove Bosne i Hercegovine za vrijeme četiri godine rata.

U istu „kategoriju“ spada i tvrdnja o 10,000 pobijenih Srba po muslimanskim kazamatima u Sarajevu! Čudi me da kao dokaz nije spomenula i bacanje srpske djece u kavez za lavove u zoološkom vrtu Sarajeva jer smo o tome mogli slušati na talasima radio Banjaluke prije nego što smo „dobrovoljno“ otišli iz nje. Ili možda kako su Sarajlije same sebe granatirale upravo da bi za to optužile nevinu srpsku vojsku ukopanu po brdima oko Sarajeva prije nego što su počeli bilo kakvi oružani sukobi. Mi svjedoci događanja ne bi trebali vjerovati svojim očima jer ono što smo viđali na TV ekranima je vjerojatno napravljeno uz pomoć vještačke inteligencije od strane mrzitelja lika i djela gore spomenutih. (ups!, zaboravio sam da se to događalo prije 30 i više godina).

Za mene je posebno interesantno pozivanje na protjerivanje Srba iz Hrvatske za vrijeme oružane akcije Oluja. Većina onih koji je koriste kao argument za stradanje srpskog naroda ni slučajno ne spominju šta se događalo prije toga. Ne spominje se oružana pobuna srpskog naroda u tim krajevima u avgustu 1990., (naravno, ni otkud im toliko oružje), protjerivanje hrvatskog naroda iz tih krajeva, razna provociranja i hvalisanja za vrijeme dok je UNPROFOR stajao na granicama između dvije suprostavljene strane, a posebno nema ni riječi o izdaji srpske vojske kada je trebalo zaštititi taj isti zaluđeni narod. Kada je započela akcija Oluja, „hrabra“ srpska vojska je podvila rep i pobjegla i ostavila narod na cjedilu.

Naravno, naša srednjoškolka ne spominje šta se u isto vrijeme događalo u Banjaluci i okolici sa nesrpskim življem kojem, za razliku od njihovih sugrađana Srba (istina, ne svih), nije dijeljeno oružje prije nego što je rat u Bosni počeo. Ne pita se zašto je grad napustilo gotovo pola njenog predratnog stanovništva. Vjerojatno jer nisu mogli izdržati silnu ljubav njihovih sugrađana koju su osjećali u gradu.

Imao bih gore napisanom dodati još mnogo toga ali sumnjam da bi to imalo ikakvog efekta jer ja sam, kako sredjoškolka ponavlja, mrzitelj svega srpskog ,što je, kako ona reče, još jedan dokaz muslimansko-hrvatske patološke mržnje i zla.

Ne bih svoje vrijeme trošio da se branim od napada jedne mlade osobe koja je o ratu saznavala naknadno, od svojih roditelja, prijatelja i poznanika, te iz medija, a vjerojatno i u školi ali me na pisanje ponukalo saznanje koliko je mladost rođena poslije rata podložna raznim uticajima da potpuno gubi realnost sa stvarnošću.

Neke od „izjava“ banjalučke srednjoškolke mi pokazuje koliko je sadašnja mladost indoktrinirana pa gubim bilo kakvu nadu da će stvari u Bosni i Hercegovini poći na bolje. Što je posebno zabrinjavajuće je da mlada Banjalučanka potiče iz famijije koja nije, kako ona kaže, u zadnjem ratu činila nikakve zločline. Objektivnom čitaocu prepuštam da sam zaključi kakva su razmišljanja mladih iz familija čiji su članovi bili direktno uključeni u zlo koje se u Bosni desilo. Ako se sjetimo da smo prije zadnjeg rata živjeli u društvu koje je, bar smo tako mislili, njegovalo bratstvo i jedinstvo, a da je mržnja njegovana tajno, samo u užim, familijarnim krugovina, a ipak je došlo do krvavog rata, možemo samo nagađati šta bi se dogodilo sada jer mediji, pojednici na vlasti, te obrazovanje već 30 godina šire mržnju među običnim svijetom.

O ličnim uvredama ne bih da pišem jer me se ne dotiču. Svako ima pravo da iznese svoje lično mišljenje a moje pobijanje napisanog ne bi imalo nikakvog efekta.

Novi Komentari i linkovi

Co - Nova druženja

Banja Luka - Nova druženja

Co - Samo ti lomi sine

Banja Luka - Samo ti lomi sine

Nataša - In memoriam - Aljoša Mujagić

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Davor iz Zagreba

Ove godine sam upoznao Davora. Jednog jutra se pojavio u maloj sali mjesnog ureda u Pješčanoj uvali u kojoj nas nekoliko starijih igramo stolni tenis. Došao je s Marijanom koji je nas je upoznao s Davorom. Reče da su komšije, da Davor živi u Zagrebu a da u Pješčanoj ima vilu s nekoliko apartmana koje ljeti izdaje turistima. Nama bi drago jer nam je interesantnije i zabavnije kada nas ima više. A Davor je od prvog dana donio novosti i što se tiče stila igranja i druženja.

Po prvim Davorovim potezima se dalo prijetiti da je igrao veliki tenis jer su mu pokreti odavali osobu koja se dugo bavila tenisom: lijepo vraćanje lopti i napad tipičan za igrače tenisa se razlikovalo od naših poteza. Marijan ima veoma neobičan, brzi kratki bekend koji me često iznenadi a Rolf opet ima poseban stil potpuno različit od bilo čega što sam do sada vidio. Dolaskom Davora naši mečevi su postali raznovrsniji a i zabavniji jer mnoge poteze komentiramo i šalimo se pa je sada prilika za šalu bilo još više.

Davor je u početku imao velikih problema da vrati moje rezane loptice pa sam ga relativno lako pobjeđivao. Bilo je očito da mu nije bilo jasno zbog čega se to događa, posebno što nam je kasnije rekao da je prije dolaska u Pješčanu imao trenera jer je namjeravao da se uključi u naše druženje. Marijan i on se godinama poznaju i druže i Marijan je bio taj koji ga je nagovorio da nam se pridruži.

Dok sam igrao mečeve s drugima, primijetio sam da Davor pažljivo prati svaki moj pokret. Dok ja nikada ne obraćam pažnju na to kako ko igra, on se trudio da prokuži moje poteze što je nakon izvjesnog vremena pokazalo svoje rezultate. Prvo su naši mečevi postali ravnopravniji a onda je i on počeo pobjeđivati. U zadnje vrijeme igra jako dobro tako da su naši mečevi jako zanimljivi jer i meni pomažu da naučnim ponešto novo, iako je to u mojim godinama jako teško.

Primjetio sam da se Davor uvijek obeseli kada me vidi. Kada igramo jedan protiv drugog padaju razni veseli komentari, posebno kada neko od nas dobije neočekivan poen, pošalje lopticu u plafon kada je treba samo spustiti preko mreže, potpuno promaši lopticu kod serviranja... I ostatak ekipe se za ovo vrijeme otkravio tako da jadva čekamo ponedeljak, srijedu i petak da se nađemo i ukrstimo rekete.

Nedavno nas je Davor pozvao kod njega uveče gdje smo se osjećali zaista prijatno. Uz mezu i kolače, probali smo rakiju od borovih iglica s Krka, pili dingač i čavrljali o svemu i svačemu. Davor se oduševio kada sam mu rekao da sam šezdesetih pjevao po igrankama u Banjaluci, a posebno kada sam spomenuo da sam s grupom Eight Band pjevao pjesme grupa Blood, Sweet, and Tears i Chicago. Prisjetio se kako je kao momčić gledao Blood, Sweet, and Tears uživo na Šalati a iz njegove priče je bilo vidljivo da je veliki ljubitelj muzike.

Od Davora smo saznali da je njegov otac još sredinom šezdesetih kupio komad zemlje za vikendicu u Pješčanoj uvali kada je cijela uvala bila pokrivena šumom i kada u blizini nije bilo niti jednog objekta. Kasnije je otac kupio dodatni komad zemlje na kojem sada stoji vila sa sedam apartmana u koju Davor i njegova supruga Maja sada svake godine dočekuju uglavnom stalne goste. Pokazao mi je fotografije Pješčane uvale iz sredine šezdesetih na kojima se vidi samo šuma a sada je prostor oko uvale načičkan vilama od kojih neke dostižu cijenu i preko četiri milijuna eura.

Uskoro će Davor nazad u Zagreb i neće ga biti do slijedećeg ljeta. Reče da bi volio ostati ali da ima obaveza oko svoje kuće koje ne može zanemariti. Svi mi koji smo imali svoje kuće znamo da se oko kuće uvijek mora nešto raditi pa Davora u potpunosti razumijemo. A svi bi voljeli da je ovdje jer se tako dobro uklopio u društvo da će nam zaista nedostajati.

Meni je izuzetno drago što sam ga upoznao jer nakon dugo vremena osjećam da sam upoznao osobu u čijem se društvu veoma prijatno osjećam. Jer Davor me po mnogo čemu podsjeća na mog najboljeg prijatelja Boru koji nas je napustio prije punih 50 godina. A takvih, bar je to moje iskustvo, nema puno. Ili ih ja nisam imao priliku upoznati. 

Kratka posjeta Nizozemskoj

 

Svaki odlazak u Nizozemsku, a bilo ih je do sada više, nam je ostao u lijepom sjećanju. Tako je bilo i ovaj put kada smo iskoristili jedan od zadnjih direktnih letova iz Pule za aerodrom koji se nalazi na pula puta između Haga i Roterdama. To nam je prilika da bez mnogo peripetija posjetimo unuke koje rastu k'o iz vode pa se svaki put iznenadimo koliko su narasle. Ako ovako nastave rasti uskoro će biti više od nane i dide, što i ne bi bilo ništa čudno jer im je mati Nizozemka, a one su poznate po svojoj visini.

U Puli smo ostavili lijep sunčan dan a u Nizozemskoj nas je dočekalo tipično nizozemsko vrijeme: promjenjivo, uglavnom oblačno, a sunce smo za našeg boravka vidjeli samo nekoliko sati. Temperatura je bila oko osam stepeni niža u odnosu na Pulu ali smo se za to pripremili. U kafiću Batana smo prije polaska na aerodrom popili svoja makijata uz sunce i prekrasan pogled na zaliv, (bio sam u košulji kratkih rukava), a u Hagu nas je dočekao pravi jesenjski dan. Ali, nije nam bilo žao jer baš i nemamo često priliku da se družimo s unukama koje ne žive blizu nas pa je svaki susret mala premija.

Nizozemska nas je opet oduševila kao što je to svako put. Jedna od najbolje uređenih država što se tiče života običnog čovjeka svaki put nas uvjerava da ljudi mogu živjeti pristojno ako je društveno uređenje prilagođeno njenim građanima a ne vladajućoj oligarhiji kako je to u većini država nastalih raspadom Jugoslavije. Ništa bolje nije ni u najbogatijoj državi svijeta koja već odavno ide putem moralne i društvene propasti gdje su bogati uzeli sve u svoje ruke a običan čovjek više nema nikakvog uticaja da nešto promijeni. Uz to, mnogi toga nisu ni svjesni pa glasaju za one koji ih drže u bijedi i siromaštvu, vjerujući da ih bolji život čeka kada žavrše ovaj koji sada žive.!

Hodajući komšilukom u kojem nam unuke žive nismo mogli a da ne primjetimo kako su sve zgrade napravljene s velikim prozozorima i balkonima, kako su oko zgrada velike zelene površine, kako je puno drveća i kako su naselja prošarana parkovima i igralištima za djecu. Gradski prevoz je izvanredno organiziran i čovjek bez frke stiže do odredišta ma gdje se ono nalazi. Svaka ulica ima stazu za pješake i bicikliste. Staze za bicikle se puno koriste čak i kada vrijeme biciklistima nije naklonjeno. I naše unuke gotovo od prvih školskih dana koriste bicikle a sada već same voze do škole bez obzira na vrijeme. Takvo nešto u USA je nezamislivo, ne samo što bicilističkih staza gotovo ni nema, nego što djecu iz sigurnosnih razloga ne puštaju same nikuda. U državama nastalim na ruševinama Jugoslavije o biciklističkim stazama malo ko razmišlja, osim možda u Sloveniji.

I ovaj put smo, pred vremena provednog s unukama, skoknuli u obilazak dvaju gradova koje do sada nismo posjetili. To činimo pri svakoj posjeti jer nam za to ne trebaju nikakve posebne pripreme. Samo je dovoljno otići do najbliže željezničke stanice i pratiti obavijesti o dolasku i odlasku vozova. A njih je toliko da na stanici gotovo nikada ne čekamo više od pet minuta.

S unukama smo išli u Utreht a sa unukama i snahom u Roterdam. Na oba odredišta smo stigli bez ikakvih problema koristeći usluge državne željeznice koja povezuje sve krajeve Nizozemske gustom mrežom pruga pa je putovanje s jednog kraja zemlje do drugog prava uživancija. Uz to, na stanicama ne moramo kupovati karte već koristimo kreditne kartice koje služe umjesto njih. Dovoljno je karticu prisloniti na mnogobrojne automate koji registriraju da smo ušli na stanicu, te uraditi isto pri dolasku na odredište.

Za posjete Utrehtu nas je vrijeme poslužilo pa smo uživali šetajući ulicama starog dijela grada bez nekog posebnog plana. Popili smo svoja makijata u kafiću na jednom od mostova preko kanala a unuke su bile presretne da smo im, prije polaska kući, dozvolili posjetu McDonaldsu gdje su birale što im je volja. Iako brzu hranu uopće ne volimo, nismo imali srca da im uskratimo želju da pojedu ono što vole. Vjerujem da tako rade sve nane i dide i da u tome nismo izuzeci.

Pri posjeti Roterdamu, nekada najvećoj luci na svijetu, nismo imali sreće s vremenom. U Hagu nas je ispratilo oblačno vrijeme i vjetar a u Roterdamo dočekala kiša, prvo slabašna, a onda sve jača i jača. Pri povratku za Hag je kiša pojačala pa smo kući stigli mokri ali zadovljni što smo obišli još jedan dio Nizozemske. Roterdam je jedini grad u Nizozemskoj u kojem nije sačuvan stari dio grada jer su ga Nijemci potpuno razrušili odmah na početku rata, prije nego je Nizozemska kapitulirala kako bi sačuvala dodatne žrtve i razaranja.

Roterdam

Zbog lošeg vremena koje nas je pratilo u Roterdamu nismo proveli onoliko vremena koliko smo planirali. Posjetili smo Kijk-Kubus Museum house, građevinu s neobičnim stanovima gdje baš i ne bih volio stanovati a naša makijata smo popili u lijepom restoranu smještenom u Market Hall-u, jednoj od mnogobrojnih interesantnih građevina grada. Unuke su na istom mjestu nešto prezalogajile jer su u dobi kada rastu pa stalno nešto moraju grickati. Odatle smo pješice prošetali trgovačkim dijelom grada dok nas je kiša pratila cijelim putem. Trgovački dio je lijepo uređen ali se ne razlikuje od onih u gradovima u kojima dominiraju moderne građevina pa nam to i nije bilo posebno interesantno.

U Pulu smo se vratili zadovoljni jer smo imali priliku da ponovo posjetimo zemlju u kojoj su mnoge stvari urađene prema potrebama njenih građana a to se moglo osjetiti na svakom koraku. Da li će se tako nešto desiti u našim krajevima teško je reči. Za mog života siguran sam da neće.

In memoriam - Aljoša Mujagić

 

Zadnjih par mjeseci stižu tužne vijesti jedna za drugom. Danas na facebooku saznah da nas je napustio Aljoša Mujagić.

Vijest me je zaista rastužila. Napustila nas je još jedna dobra banjalučka duša.

Aljošu sam upoznao na poslu, u Profesionali, u kojoj se zapošljavala većina koja je završavala Tehniku i Elektrotehnički fakultet. I bilo bi tako do današnjih dana da nas ne rastjeraše početkom devedesetih.

Aljoša je s familijom završio u Kanadi gdje je našao novi dom, kao i mnogi od nas koji smo nove živote počeli daleko od grada iz kojeg smo morali otići. I Aljoše se u novoj sredini snašao kao i većina drugih koje je zatekla ista sudbina. Radio je Aljoša pošteno kao što je to svojstveno većini koji smo se rodili i odrasli u zdravim sredinama, da bi u novoj domovini dočekao penziju.

Na blog se Aljoša javljao često, svojim prilozima i komentarima u kojima je sačuvana istina na vremena kakvih više nikada neće biti. Posebno su bili zanimljivi njegovi prilozi o fabrici Rudi Čajavec i Profesionali u kojoj nas je dosta zarađivalo naš kruh svagdašnji. U zadnje vrijeme laži su preplavile sve medije i oni kojima je istina način života je sve manje. A Aljoša je bio jedan od onih koji se nije bojao da govori istinu i onda kada bi mu ćutnja više odgovarala. Može se to osjetiti i iz teksta koji je prilično davnoobjavio na jednom od Internet portrala.

Danas se opraštamo od Aljoše a ko je slijedeći niko ne može predvidjeti. U godinama smo kada se može desiti svakome od nas da završimo svoj put na ovom svijetu. Pri tom je važno da možemo biti ponosni na ono što smo na tom putu uradili a Aljoša je sigurno jedan od onih na kojeg njegovi mogu biti ponosni.

Supruzi Minki i ostaloj ožaošćenoj familiji upućujemo naše iksreno saučešće.

Monte Lussari

Monte Lussari, malo alpsko selo, a zapravo svetište na nadmorskoj visini od 1.790 metara bio je cilj našeg izleta s kumovima prije nešto manje od mjesec dana. Smješten iznad Tarvisija, na tromeđi Italije, Austrije i Slovenije, godišnje privlači veliki broj turista.

Do sela se za desetak minuta stiže žičarom koju zimi koriste skijaši jer od sela vodi prilično strma skijaška staza koja se završava u podnožju brda.

Prema legendi (na našim putovanjima smo ih čuli poprilično), pastir iz mjesta Camporossa je 1360 godine pronašao svoje ovce kako su se okupile oko grma u kojem je bila skrivena drvena statua Gospe s Djetetom. Na tom mjestu je izgrađena kapelica a kasnije i crkva pa je selo postalo svetište u koje dolaze mnogi vjernici.

Po izlasku iz gondole žičare dočekali su nas oblaci ali se vrijeme vrlo brzo proljepšalo pa smo uživali u sunačnom vremenu tokom obilaska sela. Pogled na okolinu je impresivan a kažu da se za vedrog dana s jednog mjesta pruža pogled na Italiju, Austriju i Sloveniju.

Nakon kratkog obilaska sela i okoline prezalogajili smo na terasi jednog od nekoliko restorana s pogledom na Julijske Alpe.

Bio je to još jedan lijepi izlet s turističkom agencijom Brioni koja nudi veliki broj izleta autobusima s polaskom iz Pule. Mnoga lijepa i interesantna mjesta su nam dostupna upravo zbog položaja Pule u odnosu na susjedne države pa za jedan dan stignemo s obale mora do planinskih predjela s pogledima koja ostaju u pamćenju.

Nova druženja

 

Često razmišljam kakav bi mi život bio da nije bilo rata, da sam starost dočekao  u Banja Luci. Teško mi je to i zamisliti jer je prošlo više od trideset godina kada smo jednog junskog jutra 93. sjeli u autobus Crvenog krsta  koji nas je odveo na put bez povratka. Grad se iz temelja promijenio, izgradio, proširio na sve strane, usput gubeći svoju dušu pod naletom srpskog nacionalizma koji je na sve načine gušio i guši sve što mu se suprostavljalo.

Gradom je zavladao primitivizam, seljakljuk kojeg bih teško podnosio. Grmalji odavno drže sve u svojim rukama i uprkos njegovom modernom izgledu to se osjeća na svakom koraku.

Često pomislim na one koje poznajem a koji nisu otišli pitajući se kako im je. Da li se osjećaju isto kao ja ili su se na promjene navikli i neprimjećuju ih. Ja znam da u takvoj sredini ne bih mogao živjeti i da bih grad napustio i da rata nije bilo.

Sretan sam da sam se obreo u sredini koja nije doživjela takve drastične promjene i da ne osjećam taj bolesni nacionalizam koji se uvukao u sve pore života rodnog grada.

Ovdje gdje sam sada još uvijek me iznenade događaji iako sam zašao u starost kada iznenađenja ne bi trebalo biti. Još uvijek srećem nove ljude s kojima uspostavljam nova prijateljstva i ubijam starost koja bi mi u Banja Luci bila znatno teža, okružena primitivizmom i podmuklošću.

Tako sam nedavno, u 78-oj, ni kriv ni dužan, postao član Udruženja umirovljenika i čak učestvovao na jednom od druženja koje se svake godine održava u drugom gradu Istre.

Vjerojatno se to ne bi desilo da me prije dvadesetak dana jedan od mojih stolnoteniskih prijatelja ne upita da li bih htio biti njegov partner na turniru koji penzioneri Istre organiziraju u dvorani Mate Parlov. Pristadoh, ne znajući da je za to uvjet članstvo u udruženju penzionera. Problem je riješen ekspresno. Dobio sam člansku kartu i jednog petka obreo u dvorani u kojem je svečano otvoreno druženje. Nakon toga smo mi stolnoteniseri odigrali naš turnir a uveče je u hotelu Park Plaza Histria na Verudeli održana dodjela medalja i večera s plesom. Moj prijatelj Marijan i ja smo, kao predstavnici grada Medulina, osvojili treće mjesto pa se još jedna medalja, treća, našla u mojoj kolekciji. Ako ovako nastavim, morat ću tražiti veći stan gdje bih mogao držati sve medalje jer se broj turnira povećava pa samim tim rastu šanse da će ih biti još.

Eno mene, tamo u pozadini udruženja iz Medulina

Bilo je to lijepo druženje na kojem sam upoznao penzionere iz drugih gradova Istre, proširio krug poznanika, dogovarao neke nove susrete. Sumnjam da bih u rodnom gradu igrao stolni tenis a siguran sam da bi se broj onih s kojima se družim smanjivao jer je onih s kojima mi je drago da se sretnem svakim danom sve manje.