Kratka posjeta Nizozemskoj

 

Svaki odlazak u Nizozemsku, a bilo ih je do sada više, nam je ostao u lijepom sjećanju. Tako je bilo i ovaj put kada smo iskoristili jedan od zadnjih direktnih letova iz Pule za aerodrom koji se nalazi na pula puta između Haga i Roterdama. To nam je prilika da bez mnogo peripetija posjetimo unuke koje rastu k'o iz vode pa se svaki put iznenadimo koliko su narasle. Ako ovako nastave rasti uskoro će biti više od nane i dide, što i ne bi bilo ništa čudno jer im je mati Nizozemka, a one su poznate po svojoj visini.

U Puli smo ostavili lijep sunčan dan a u Nizozemskoj nas je dočekalo tipično nizozemsko vrijeme: promjenjivo, uglavnom oblačno, a sunce smo za našeg boravka vidjeli samo nekoliko sati. Temperatura je bila oko osam stepeni niža u odnosu na Pulu ali smo se za to pripremili. U kafiću Batana smo prije polaska na aerodrom popili svoja makijata uz sunce i prekrasan pogled na zaliv, (bio sam u košulji kratkih rukava), a u Hagu nas je dočekao pravi jesenjski dan. Ali, nije nam bilo žao jer baš i nemamo često priliku da se družimo s unukama koje ne žive blizu nas pa je svaki susret mala premija.

Nizozemska nas je opet oduševila kao što je to svako put. Jedna od najbolje uređenih država što se tiče života običnog čovjeka svaki put nas uvjerava da ljudi mogu živjeti pristojno ako je društveno uređenje prilagođeno njenim građanima a ne vladajućoj oligarhiji kako je to u većini država nastalih raspadom Jugoslavije. Ništa bolje nije ni u najbogatijoj državi svijeta koja već odavno ide putem moralne i društvene propasti gdje su bogati uzeli sve u svoje ruke a običan čovjek više nema nikakvog uticaja da nešto promijeni. Uz to, mnogi toga nisu ni svjesni pa glasaju za one koji ih drže u bijedi i siromaštvu, vjerujući da ih bolji život čeka kada žavrše ovaj koji sada žive.!

Hodajući komšilukom u kojem nam unuke žive nismo mogli a da ne primjetimo kako su sve zgrade napravljene s velikim prozozorima i balkonima, kako su oko zgrada velike zelene površine, kako je puno drveća i kako su naselja prošarana parkovima i igralištima za djecu. Gradski prevoz je izvanredno organiziran i čovjek bez frke stiže do odredišta ma gdje se ono nalazi. Svaka ulica ima stazu za pješake i bicikliste. Staze za bicikle se puno koriste čak i kada vrijeme biciklistima nije naklonjeno. I naše unuke gotovo od prvih školskih dana koriste bicikle a sada već same voze do škole bez obzira na vrijeme. Takvo nešto u USA je nezamislivo, ne samo što bicilističkih staza gotovo ni nema, nego što djecu iz sigurnosnih razloga ne puštaju same nikuda. U državama nastalim na ruševinama Jugoslavije o biciklističkim stazama malo ko razmišlja, osim možda u Sloveniji.

I ovaj put smo, pred vremena provednog s unukama, skoknuli u obilazak dvaju gradova koje do sada nismo posjetili. To činimo pri svakoj posjeti jer nam za to ne trebaju nikakve posebne pripreme. Samo je dovoljno otići do najbliže željezničke stanice i pratiti obavijesti o dolasku i odlasku vozova. A njih je toliko da na stanici gotovo nikada ne čekamo više od pet minuta.

S unukama smo išli u Utreht a sa unukama i snahom u Roterdam. Na oba odredišta smo stigli bez ikakvih problema koristeći usluge državne željeznice koja povezuje sve krajeve Nizozemske gustom mrežom pruga pa je putovanje s jednog kraja zemlje do drugog prava uživancija. Uz to, na stanicama ne moramo kupovati karte već koristimo kreditne kartice koje služe umjesto njih. Dovoljno je karticu prisloniti na mnogobrojne automate koji registriraju da smo ušli na stanicu, te uraditi isto pri dolasku na odredište.

Za posjete Utrehtu nas je vrijeme poslužilo pa smo uživali šetajući ulicama starog dijela grada bez nekog posebnog plana. Popili smo svoja makijata u kafiću na jednom od mostova preko kanala a unuke su bile presretne da smo im, prije polaska kući, dozvolili posjetu McDonaldsu gdje su birale što im je volja. Iako brzu hranu uopće ne volimo, nismo imali srca da im uskratimo želju da pojedu ono što vole. Vjerujem da tako rade sve nane i dide i da u tome nismo izuzeci.

Pri posjeti Roterdamu, nekada najvećoj luci na svijetu, nismo imali sreće s vremenom. U Hagu nas je ispratilo oblačno vrijeme i vjetar a u Roterdamo dočekala kiša, prvo slabašna, a onda sve jača i jača. Pri povratku za Hag je kiša pojačala pa smo kući stigli mokri ali zadovljni što smo obišli još jedan dio Nizozemske. Roterdam je jedini grad u Nizozemskoj u kojem nije sačuvan stari dio grada jer su ga Nijemci potpuno razrušili odmah na početku rata, prije nego je Nizozemska kapitulirala kako bi sačuvala dodatne žrtve i razaranja.

Roterdam

Zbog lošeg vremena koje nas je pratilo u Roterdamu nismo proveli onoliko vremena koliko smo planirali. Posjetili smo Kijk-Kubus Museum house, građevinu s neobičnim stanovima gdje baš i ne bih volio stanovati a naša makijata smo popili u lijepom restoranu smještenom u Market Hall-u, jednoj od mnogobrojnih interesantnih građevina grada. Unuke su na istom mjestu nešto prezalogajile jer su u dobi kada rastu pa stalno nešto moraju grickati. Odatle smo pješice prošetali trgovačkim dijelom grada dok nas je kiša pratila cijelim putem. Trgovački dio je lijepo uređen ali se ne razlikuje od onih u gradovima u kojima dominiraju moderne građevina pa nam to i nije bilo posebno interesantno.

U Pulu smo se vratili zadovoljni jer smo imali priliku da ponovo posjetimo zemlju u kojoj su mnoge stvari urađene prema potrebama njenih građana a to se moglo osjetiti na svakom koraku. Da li će se tako nešto desiti u našim krajevima teško je reči. Za mog života siguran sam da neće.

Novi Komentari i linkovi

Nataša - In memoriam - Aljoša Mujagić

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

In memoriam - Aljoša Mujagić

 

Zadnjih par mjeseci stižu tužne vijesti jedna za drugom. Danas na facebooku saznah da nas je napustio Aljoša Mujagić.

Vijest me je zaista rastužila. Napustila nas je još jedna dobra banjalučka duša.

Aljošu sam upoznao na poslu, u Profesionali, u kojoj se zapošljavala većina koja je završavala Tehniku i Elektrotehnički fakultet. I bilo bi tako do današnjih dana da nas ne rastjeraše početkom devedesetih.

Aljoša je s familijom završio u Kanadi gdje je našao novi dom, kao i mnogi od nas koji smo nove živote počeli daleko od grada iz kojeg smo morali otići. I Aljoše se u novoj sredini snašao kao i većina drugih koje je zatekla ista sudbina. Radio je Aljoša pošteno kao što je to svojstveno većini koji smo se rodili i odrasli u zdravim sredinama, da bi u novoj domovini dočekao penziju.

Na blog se Aljoša javljao često, svojim prilozima i komentarima u kojima je sačuvana istina na vremena kakvih više nikada neće biti. Posebno su bili zanimljivi njegovi prilozi o fabrici Rudi Čajavec i Profesionali u kojoj nas je dosta zarađivalo naš kruh svagdašnji. U zadnje vrijeme laži su preplavile sve medije i oni kojima je istina način života je sve manje. A Aljoša je bio jedan od onih koji se nije bojao da govori istinu i onda kada bi mu ćutnja više odgovarala. Može se to osjetiti i iz teksta koji je prilično davnoobjavio na jednom od Internet portrala.

Danas se opraštamo od Aljoše a ko je slijedeći niko ne može predvidjeti. U godinama smo kada se može desiti svakome od nas da završimo svoj put na ovom svijetu. Pri tom je važno da možemo biti ponosni na ono što smo na tom putu uradili a Aljoša je sigurno jedan od onih na kojeg njegovi mogu biti ponosni.

Supruzi Minki i ostaloj ožaošćenoj familiji upućujemo naše iksreno saučešće.

Monte Lussari

Monte Lussari, malo alpsko selo, a zapravo svetište na nadmorskoj visini od 1.790 metara bio je cilj našeg izleta s kumovima prije nešto manje od mjesec dana. Smješten iznad Tarvisija, na tromeđi Italije, Austrije i Slovenije, godišnje privlači veliki broj turista.

Do sela se za desetak minuta stiže žičarom koju zimi koriste skijaši jer od sela vodi prilično strma skijaška staza koja se završava u podnožju brda.

Prema legendi (na našim putovanjima smo ih čuli poprilično), pastir iz mjesta Camporossa je 1360 godine pronašao svoje ovce kako su se okupile oko grma u kojem je bila skrivena drvena statua Gospe s Djetetom. Na tom mjestu je izgrađena kapelica a kasnije i crkva pa je selo postalo svetište u koje dolaze mnogi vjernici.

Po izlasku iz gondole žičare dočekali su nas oblaci ali se vrijeme vrlo brzo proljepšalo pa smo uživali u sunačnom vremenu tokom obilaska sela. Pogled na okolinu je impresivan a kažu da se za vedrog dana s jednog mjesta pruža pogled na Italiju, Austriju i Sloveniju.

Nakon kratkog obilaska sela i okoline prezalogajili smo na terasi jednog od nekoliko restorana s pogledom na Julijske Alpe.

Bio je to još jedan lijepi izlet s turističkom agencijom Brioni koja nudi veliki broj izleta autobusima s polaskom iz Pule. Mnoga lijepa i interesantna mjesta su nam dostupna upravo zbog položaja Pule u odnosu na susjedne države pa za jedan dan stignemo s obale mora do planinskih predjela s pogledima koja ostaju u pamćenju.

Nova druženja

 

Često razmišljam kakav bi mi život bio da nije bilo rata, da sam starost dočekao  u Banja Luci. Teško mi je to i zamisliti jer je prošlo više od trideset godina kada smo jednog junskog jutra 93. sjeli u autobus Crvenog krsta  koji nas je odveo na put bez povratka. Grad se iz temelja promijenio, izgradio, proširio na sve strane, usput gubeći svoju dušu pod naletom srpskog nacionalizma koji je na sve načine gušio i guši sve što mu se suprostavljalo.

Gradom je zavladao primitivizam, seljakljuk kojeg bih teško podnosio. Grmalji odavno drže sve u svojim rukama i uprkos njegovom modernom izgledu to se osjeća na svakom koraku.

Često pomislim na one koje poznajem a koji nisu otišli pitajući se kako im je. Da li se osjećaju isto kao ja ili su se na promjene navikli i neprimjećuju ih. Ja znam da u takvoj sredini ne bih mogao živjeti i da bih grad napustio i da rata nije bilo.

Sretan sam da sam se obreo u sredini koja nije doživjela takve drastične promjene i da ne osjećam taj bolesni nacionalizam koji se uvukao u sve pore života rodnog grada.

Ovdje gdje sam sada još uvijek me iznenade događaji iako sam zašao u starost kada iznenađenja ne bi trebalo biti. Još uvijek srećem nove ljude s kojima uspostavljam nova prijateljstva i ubijam starost koja bi mi u Banja Luci bila znatno teža, okružena primitivizmom i podmuklošću.

Tako sam nedavno, u 78-oj, ni kriv ni dužan, postao član Udruženja umirovljenika i čak učestvovao na jednom od druženja koje se svake godine održava u drugom gradu Istre.

Vjerojatno se to ne bi desilo da me prije dvadesetak dana jedan od mojih stolnoteniskih prijatelja ne upita da li bih htio biti njegov partner na turniru koji penzioneri Istre organiziraju u dvorani Mate Parlov. Pristadoh, ne znajući da je za to uvjet članstvo u udruženju penzionera. Problem je riješen ekspresno. Dobio sam člansku kartu i jednog petka obreo u dvorani u kojem je svečano otvoreno druženje. Nakon toga smo mi stolnoteniseri odigrali naš turnir a uveče je u hotelu Park Plaza Histria na Verudeli održana dodjela medalja i večera s plesom. Moj prijatelj Marijan i ja smo, kao predstavnici grada Medulina, osvojili treće mjesto pa se još jedna medalja, treća, našla u mojoj kolekciji. Ako ovako nastavim, morat ću tražiti veći stan gdje bih mogao držati sve medalje jer se broj turnira povećava pa samim tim rastu šanse da će ih biti još.

Eno mene, tamo u pozadini udruženja iz Medulina

Bilo je to lijepo druženje na kojem sam upoznao penzionere iz drugih gradova Istre, proširio krug poznanika, dogovarao neke nove susrete. Sumnjam da bih u rodnom gradu igrao stolni tenis a siguran sam da bi se broj onih s kojima se družim smanjivao jer je onih s kojima mi je drago da se sretnem svakim danom sve manje.

Trst je naš

 

Ako postoji grad u nekoj drugoj zemlji koji je ostao u sjećanji većini iz moje generacije, to je, siguran sam, Trst. Trst je bio naš iako je nakon Drugog svjetskog rata pripao Italiji. U njega smo išli da kupimo prve traperice (Super Rifle), odijela, lijepe talijanske cipele i razne „krpice“ u godinama naše mladosti kada nismo bili bogati ali se uvijek imalo dovoljno novca da se lijepo obuče za obavezni izlazak na korzo.

U Trst se najčešće išlo vozom, a kasnije, kada smo malo po malo stali na svoje noge, i autima. Išlo se tamo redovito jer se farmerke nisu mogle kupiti u Jugi, a ni druge odjeće za mlade baš i nije bilo. Išli su tamo češće oni koji su od toga napravili biznis jer nije se baš svako upuštao u tu avanturu. A u Trstu si mogao sresti raju iz cijele Juge jer je to bila meka za sve one kojima je džins bio glavna preokupacija i od kojeg se moglo dobro zaraditi.

Za Trst su vezane mnoge zgode (i nezgode) od kojih se nekih još sjećam.

U sjećanju mi je ostao prvi odlazak najstarijeg brata još u doba kada su šuškavci (oni koje sam spomenuo znaju o čemu govorim) bili modni hit. Kako su postojala ograničenja koliko se novca moglo prenijeti preko granice, smišljali su se razni načini kako prevariti carinike na granici. Sjećam se kako je moja pokojna mati novac zamotavala u nekakvu plastiku, onda tu plastiku stavljala u prorez napravljen u šniclama koje je nakon toga pohovala. Tako je brat prenio novac u hrani koju je nosio sa sobom a da carinik ni u snu nije mogao pomisliti da bi neko takvo nešto mogao uraditi.

Ja sam, s rajom, prvi put išao vozom. Brzim do Ljubljane, a onda lokalom preko granice. U Ljubljani se (dobro) jelo u restoranu u blizini željezničke stanice kako bi se imalo energije za obilazak trgovina, od kojih su neke držali ljudi iz Banjaluke. Sjećam se trgovca Mešinovića u čijoj trgovini sam kupio lijepo odijelo i cipele i kojeg su znali mnogi koji su iz Banjaluke odlazili u šoping u Trst.

Glavni događaj po povratku je bio ulazak carinika koji su pregledavali šta je raja kupila. A raja je smišljala stalno nove cake kako bi roba koju su kupili promakla očima carinika koji često i nisu bili baš previše strogi. Znalo se da mladi u Trst idu da se obuku i da kupe još ponešto što bi mogli prodati drugima kako bi pokrili troškove putovanja pa im se u većini slučajeva gledalo kroz prste.

Sjećam se da sam prvi i jedini put platio kaznu za preticanje preko pune linije kada me je, na putu u Trst, zaustavila milicija na jednom usponu u Sloveniji. Slovenci su znali da na tom dijelu puta, koji se penjao uz brdo, mnogi pretiču kamione koji su usporavali vožnju pa bi se na tom mjestu pritajili a onda kasnije zaustavljali one koji nisu imali strpljenja. Čini mi se da su oni već i tada bili ispred milicije u našim krajevima koja je svoj posao naučila tek mnogo kasnije, a zadnjih godinu dana su se toliko ispraksali (naročito u Bosni) pa kažnjavaju čak i ako si samo pomislio da napraviš prekršaj.

Sjećam se i kada sam s prijateljima Borom i Mihom (obojica već odavno nisu među nama) išao autom prvo u Grac, da kupimo Levisice, pa onda u Trst, i kako sam na mnogim pumpama morao dolivati ulje u bratovljen Austin Maxi jer sam nekim slučajemo izgubio poklopac od posude u kojoj se sipalo ulje. Otišlo je tu dosta novca ali sam auto uspio dovesti do Banjaluke a da se motor nije oštetio.

U Trst smo ponovo išli prošle subote, ovaj put autobusom putničke agencije Brioni iz Pule koju koristimo za naše obilaske talijanskih gradova i mjesta. Mogli smo do Trsta skoknuti i autom ali nam je lakše bilo ići organizirano. Usput smo posjetili i dva lijepa dvorca u blizini grada.

Autobus nas je izbacio u blizini željezničke stanice odakle smo laganim korakom išli prema centru grada uz priču vodiča o historiji grada i njegovim najznačajnijim građevinama. Kada sam krajem šezdesetih odlazio u Trst vozom vjerojatno smo išli istim ulicama ali ja se ne sjećam ama baš ničega. Tada nismo obraćali pažnju na građevine, nismo zagledali fasade već smo gledali kako da dođemo do trgovina u kojima smo mogli kupiti farmerke i drugu robu. Tek sada sam imali priliku da vidim koliko je Trst lijep grad, s velikim trgovima i impresivnim građevinama.

Ponte Roso, najpoznatiji dio grada iz onog našeg doba, s mnogim kioscima gdje se mogla kupiti jeftina roba, je već odavno prazan. U Trst više niko ne dolazi po jeftine krpice jer se već duže vremena sve moguće proizvodi u Kini i prodaje u svim gradovima svijeta. Tako je Trst za nas izgubio vrijednost koju je nekada imao i njegovim ulicama više ne teče rijeka mladih iz susjedne države koja je u njemu nalazila robu koju nije mogla naći u svojoj državi.

Nakon obilaska grada pod vodstvom vodiča imali smo dovoljno vremena da sami lutamo njegovim ulicama. Kako je dan dio prilično topal, tražili smo uske ulice gdje se možemo sakriti od sunca koje je i u popodnevnim satima prilično pržilo. Kada smo se umorili od hodanja, sjeli smo u jedan kafić u starom dijelu grada i odmorili se uz espresso i makijata, a sve zalili hladnim pivom. Odmor nam je dobro došao jer smo tog dana prešli „dobru kilometražu“ obilazeći dva dvorca i lutajući ulicama nekadašnje turističke meke mladosti iz Juge.

Autobus nas je u centru grada pokupio u sedam uveče odakle nam je, uz udobnu vožnju, trebalo oko dva sata da stignemo do Pule.

Bio je to još jedan lijep izlet u organizaciji turističke agencije Brioni s kojom planiramo još jedan izlet prije nego nam se kumovi zapute nazad u Norvešku. Planiramo da naša kratka putovanja nastavimo dok nas zdravlje služi jer nam Istra to svojim položajem omogućava.

In memoriam - Bogdan Petković

 

Jučer me iznenadi još jedna tužna vijest. U Banja Luci je u 75. godini preminuo Bogdan Petković kojega mnogi Banjalučani moje generacije poznaju kao talentiranog nogometaša banjalučkog Naprijeda.

Bodo, tako su ga zvali mnogi u komšiluku u kojem sam odrastao, je još od malih nogu pokazivao da je veliki nogometni talenat. Neki su ga, zbog njegovih driblinga koji su podsjećali na one po kojima je bila poznata legenda jugoslavenskog nogometa Dragoslav Šekularac, zvali Šeki dok su ga moja starija braća, zbog munjevitih poteza  zvali Munja. Imao je odličan, nepredvidiv dribling i na Predgrađu i Budžaku smo se borili u čijoj ekipi će Bodo igrati kada igramo na male. A on je igrao najčešće u istoj sa mnom jer smo bili najbolji prijatelji i prve komšije.

Kao djeca smo proveli bezbrojne sate družeći se iako je Bodo bio tri godine mlađi od mene. Bio je prgave naravi, često je upadao u konflikte a ja sam ga, kao stariji, iz mnogih izvlačio. Kako sam u komšiluku bio poznat kao dobro dijete, njegovi roditelji Dušanka i Mirko su bili sretni što se družimo, što smo najbolji drugari, i uvijek bi ga puštali sa mnom ma gdje da smo planirali ići.

Čak sam jednom zbog njega mogao zaraditi ukor direktora osnovne škole Ivan Goran Kovačić kada sam potpisao pismo umjesto njegovog oca koje je direktor poslao ocu po Bodi jer je Bodo uhvaćem kako iz razreda iskače kroz prozor škole. Srećom, kako sam bio najbolji đak generacije i najbolji Bodin prijatelj, direktor me nije kaznio a ni Bodin otac se nije naljutio na mene jer je znao da sam to učinio jer smo bili najbolji prijatelji. A da sam dobio ukor direktora, ko zna kakva bi me sudbina čekala. Išao sam u osmi razred i planirao da se upišem u Tehničku školu. A sa ukorom direktora me sigurno ne bi primili jer su se u nju mogli upisati samo najbolji đaci. Ali, najbolji prijatelji su tu da jedan drugoga izvlače iz nevolje ako se u njoj nađu ne misleći na moguće posljedice.

Onda su jednog dana Petkovići odselili s Predgrađa i naša druženja su se prorijedila, iako je Bodo znao dolaziti u komšiluk kada bi igrali na turnirima organiziranim na Pilani ili Budžaku.

Kako su godine prolazile, naši susreti su bili sve rjeđi i rjeđi. Bodo je stekao nove prijatelje u Mejdanu a viđali bi se samo kada bi navratio u posjetu baki i djedu.

Znao sam da igra u Naprijedu i da je odličan igrač ali ga nisam imao prilike gledati uživo. Pratio sam Želju i gledao bih ga ponekad kada bi igrao na igralištu na Predgrađu a za ostale niželigaše nisam mario. Očekivao sam da će Bodo privući interes Borca i siguran sam da bi imao veliku igračku karijeru da se to desilo ali izgleda da je nešto drugo uticalo da se to nikada nije ostvarilo. Možda je to bila njegova prgava narav a možda su i neki drugi faktori uticali da ga Borac nije uzeo pod svoje. Jer bio je veliki talenat i mogao je biti veliki igrač.

Iako se po ženidbi preselio na Starčevicu, pa smo ponovo bili komšije, nikada ga nisam sreo niti vidio, iako se do njegove zgrade išlo ulicom u kojoj sam stanovao.

Kada je u Bosni počeo rat vidio sam ga samo jednom. Sarajevo je svakodnevno granatirano s okolnih brda, srpske snage su osvajale teritorij zahvaljujući ogromnom naoružanju koje su posjedovali, u Banja Luci je počelo ostvarivanje plana etničkog čišćenja. Gradom su se muvale razne vojne i paravojne jedinice, normalan život je zamirao. Bodu sam slučajno vidio jednog poslijepodneva kako se polako penje ulicom Đede Kecmanovića. Hodao je trotoarom na supronoj strani od naše zgrade. Izgledao je umorno, zabrinuto, pogleda usmjerenog na trotoar. Pušio je. Nije me vidio. Bio je u vojnoj uniformi a preko leđa su mu visile dvije puške: jedna obična, druga snajperska. Bio je to neobičan, i istovremeno zastrašujući prizor, jer nikada nisam imao prilike vidjeti vojnika s dvije puške, od kojih je jedna bila snajper. U vojsci su snajper dobijali samo oni koji su pokazali izvanrednu preciznost u gađanju a taj dan sam Bodu vidio upravo s tom puškom. Odmah mi je na pamet palo Sarajevo gdje su srpski snajperisti svakodnevno gađali civile na njegovim ulicama. Na trenutak sam pomislio da se Bodo možda vraća iz Sarajeva ali sam odmah odbacio tu mogućnost. Bilo bi to ogromno razoračenje za mene i nisam mogao vjerovati da bi moj nekadašnji najbolji prijatelj mogao spasti na te grane.

Prije nego smo otišli iz grada, saznao sam da su se Bodo i supruga mu razišli. I ona je otišla iz Banja Luke a on je ostao u gradu koji je postao logor na otvorenom, istina bez logorske žice, za sve one koji nisu pripadali odabranom narodu.

Naš posljednji susret se desio sedam-osam godina po završetka rata, prilikom moje druge posjete rodnom gradu nakon što smo ga 1994. morali napustiti. Ne bih ga ni tada vidio da me Mišo, zajednički komšija iz djetinjstva, ne odvuče do bašte nekog restorana u blizini katoličkog groblja Sveti Marko u Rosuljama. „Moraš vidjeti Bodu“, navaljivao je Mišo iako za to nisam imao posebnu želju. Naši putevi su se davno razišli, svako je izabrao svoju sudbinu i susret s nekadašnjim najboljim drugom više nije imao nikakvog smisla. Ali Mišo je bio uporan i susret nisam mogao izbjeći.

Bila je kasna večer, prošlo je već deset, a Bodo je sjedio sam za stolom u ne baš osvjetljenom kutu bašte. Otvorena boca piva je bila ispred njega. Bilo mi je čudno da sa Starčevice na piće dolazi čak u Rosulje jer ga je Mišo često tu sretao i bio je siguran da ćemo ga tu zateći.

Kada me je ugledao, nije reagirao. Nije pokazivao nikakve emocije. Pozdravili smo se kao dva stranca koja jedan drugom nemaju puno toga šta reči. Sjeo sam. Ponudio me pićem, odbio sam. Bilo je kasno i nije mi se pilo a i nisam se osjećao ugodno.

Nakon što reče da je čuo da sam u Americi, na što sam potvrdno odgovorio, odjednom promijeni temu.

„Što ne rasčistite ono vaše dvorište? Pa ono je sramota“, reče.

Gledao sam ga u čudu. Pitao me je za dvorište naše porodične kuće na Predgrađu gdje smo se kao djeca družili, u koje, nakon što je našu kuću napustila srpska familija iz Sarajeva koja se nasilno uselila nakon što je brat 1995. morao ići, a u koju više niko od mojih nije ušao. Nekada jedno od najljepše uređenih dvorišta na Predgrađu i Buđaku je par godina zjapilo prazno, razno šiblje i drveće je podivljalo, nekada njegovani travnjak postao đungla. Namještaj od orahovine koji su moji roditelji dobili od kumova Josića kao vjenčani poklon, a koji su uljezi izbacili na sred dvorišta kada su napuštali našu kuću, se raspao i tek je poneki ostatak izvirivao iz visoke trave. Život u kojem smo se nekada nas dva kao djeca igrala je zauvijek nestao a Bodo je morao znati zbog čega se to desilo. I od mase pitanja koje me je moj bivše najbolji drugar mogao upitati, on je imao primjedbu na napušteno i podivljalo  dvorište u kojem godinama nema onih koji su tu sretno živjeli.

Samo sam mu kratko odgovorio da u kući već par godina ne živi niko i da najstariji brat, koji je uspio ostati u gradu, u dvorište nije nikada navratio jer su mu „novi vlasnici“ zaprijetili da ne dolazi jer ne mogu garantirati za njegov život.

Nakon minut-dva, Bodo pozva konobaricu da plati piće, ponovo me upita hoću li šta popiti, i kada sam ponovo odbio, ustade, pozdravi se i ode svojim putem.

Ostao sam sam s Mišom, zatečen nastalom situacijom u koju me je on doveo. Nisam imao želju da se sretnem s Bodom jer je naše druženje prestalo još davno i nismo imali ništa jedan drugom reći. Postali smo stranci jedan drugom poodavno a rat nas je još više udaljio.

O Bodi nisam čuo ništa do vijesti u Nezavisnim novinama da je preminuo. Bilo mi ga je žao jer smo proveli desetak lijepih godina igrajući se kao djeca u komšiluku kojeg smo voljeli i gdje smo bili sretni. Nesretni rat nas je potpuno razdvojio. Svako je izabrao svoju stranu. Mi smo morali otići a Bodo je prihvatio politiku novih vlasti koja je učinila sve da nas otjera iz rodnog grada. Ako ima Boga, na njemu je da donese odluku kakav će biti naš zagrobni život, to carstvo nebesko koji mnogi isčekuju.

Na meni je da samo kažem onako kako je bilo.