Novi Komentari i linkovi

Posmatrac - Oluja i srpske sljive

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Oluja i srpske šljive

 

Preuzeto iz Nezavisnih novina

Početak je avgusta mjeseca 1990. Pakujemo našu Brako prikolicu i polazimo za Banjaluku. Već nekoliko godina ljetujemo u kampu Straško na Pagu. Put od Banjaluke do kampa prolazi dijelovima Hrvatske naseljenim većinom Srbima. Na put bi obično pošli predveče a onda bi malo odspavali negdje uz put, u divljini, bez bojazni da bi nam se nešto ružno moglo desiti.

Te godine na putu kroz Liku primjećujemo mnogo automobila sa srbijanskim registarskim tablicama. Auta sa stranim registracijama nema, a ni onih iz Hrvatske iako je turistička sezona već odavno počela.

Kamp je, na naše čuđenje, pun, ali gotovo ne primjećujemo auta iz Srbije iako ih je prethodnih godina uvijek bilo poprilično. Na našu (ne)sreću zadnjih desetak dana smo proveli u društvu komšije iz zgrade i radnog kolege Milana Mitrovića (njemu sam posvetio čitav paragraf u knjizi koju ću možda jednog dana završiti) koji se jednog jutra iznenada odlučio za prekid ljetovanja. Mi smo slijedili istim putem sedam-osam dana kasnije. A onda su, desetak dana kasnije osvanule barikade na putevima Like.

Pat godina kasnije, negdje u isto vrijeme, putevima kojima smo i sami išli krenula je kolona izbjeglica prema Banjaluci. „Hrabra“ srpska vojska tkz Republike Srpske Krajine je podvila rep i ostavila narod na cjedilu. A prije toga su se pet godine šepurili pred kamerama kako će sve do mora biti srpsko, kako hrvatska noga više nikada neće stupiti na kninsku tvrđavu, ljetovalo se na srpskom Karinskom moru... Sada više od trideset godina kasnije krajiških Srba gotovo da i nema u krajevima u kojima su stoljećima živjeli ali ih je zato puna Banjaluka.

I onda a i sada oni koji su ih poveli u pobunu pričaju gotovo istu priču. Svi drugi su krivi samo oni nisu. Organiziraju se skupovi podsjećanja na operaciju Oluja, broje žrtve (među kojima su ubrojani i neki koji su poginuli mnogo ranije ali izgleda „ljepše“ kada je brojka veća), optužuje zločinački hrvatski režim, oplakuju poginule.

Jedan od njih je i Nenad Stevandić, dugogodišnji političar, nekadašnji mladi nadobudni student, koji je lično, s automatom u rukama, bio uključen u protjerivanje stanovnika Banjaluke i okoline. Video njegovih „hrabrih“ akcija protiv nenaoružanog naroda smo svi vidjeli ali to mu ne smeta da ponovo podiže tenzije kao što je to radio početkom devedesetih kada je počeo progon nedužnog stanovništva Banjaluke. I niko od govornika se ne sjeti da spomene koliko je Banjalučana protjerano a da niko od njih nije to zaslužio. Nismo se naoružavali, nismo dizali pobune, nije bilo barikada, a jedini razlog za izgon je bilo „krivo“ ime i prezime.

Preuzeto iz Nezavisnih novina

Žalosno je šta se sve u ime „svog“ naroda radi još od početka devedesetih. Ludilo ne prestaje, već, čini mi se, sve više hvata maha. Ovih dana viđam fotografije političara sa ikonama, nosaju se krstovi i daju izjave koje ni pas s maslom ne bi mogao progutati. Čak su, prema izjavama diplomiranog mesara iz Bakinaca i šljive odjednom postale srpske.

Preuzeto iz Nezavisnih novina

"Šljiva je simbol srpstva, srpske tradicije i karaktera. Šljiva je simbol blagosti i širokogrudosti, ali i prkosa i odlučnosti, baš kakvi smo i mi", naveo je Dodik na Instagramu.

Pa šta da čovjek kaže na ovo?

Sreća je da sam na vrijeme „dobrovoljno“ otišao iz rodnog grada pa me sve ove gluposti više ne tangiraju. Jer da nisam, vjerujem da bih davno završio u ludnici. Ovako, o događajima u rodnom gradu saznajem provodeći penzionerske dane na obali Jadrana, uz kupanja i svakodnevna makijata, pa dok traje, traje.

Pedeset godina zajedno

 

U petak, 31. avgusta, smo proslavili veliki jubilej. Naši kumovi Aida i Ferid Žiško su prolavili 50. godina braka, jubilej koji je, u ova moderna vremena, vrijedan divljenja. Jer nije lako doživjeti ni pedesetu a kamo li provesti toliko godina u braku.

Jubilej smo proslavili na brodici, uživajući u plovidbi Jadranom u prelijepoj Istri gdje nas većina provodi ljeta (a neki cijele godine). Skupilo se poprilično društvo, od onih već u poznim godinama pa do onih najmlađih. Bilo nas je iz Norveške, Švedske, Austrije, Hrvatske pa čak i iz rodnog grada. Srećom, većinu još uvijek zdravlje služi pa se lijepo zabavilo uz hranu i piće, te pokoju pjesmu.

Iako nisam htio biti dosadan slikajući, napravi sam par fotografija na početku izleta, onako da ih sačuvan za neke buduće generacije.

AI i 100 godina Borca

 

Preuzeto s portala Nezavisnih novina

Ovih dana je u Banja Luci proslavljeno 100 godina od osnivanja fudbalskog kluba Borac. Vrijedan jubilej koji je svakako trebalo obilježiti jer Borac je od svog osnivanja bio neraskidiv dio grada i dijelio je njegovu sudbinu kroz dobra i loša vremena.  

Na utakmice Borca sam išao još kao dijete. Sjećam se utakmica iz doba prije nego se Borac izborio za ulazak u Drugu ligu. Stadion je gotovo uvijek bio pun a ja sam često birao mjesto uz samo ogradu igrališta, negdje oko sredine terena. Kako sam bio dijete, mjesto na tribinama mi nije odgovaralo jer od starijih koji su bili viši od mene nisam imao dobar pregled terena.

Na utakmice sam išao i kao srednjoškolac i kao student, sa rajom iz škole i fakulteta i gledao mnoge generacije borčevih igrača koji su mi ostale u sjećanju, počevši od Tome Kneza, Velimira Sombolca, Husnije Fazlića, Abida Kovačevića, Marijana Jantoljaka, pa do mnogo drugih koji su ponosno pronosili ime grada po nekadašnjoj nam zajedničkoj državi.

Sjećam se i ružnog perioda iz historije kluba kada u njemu nije igrao niti jedan igrač koji nije bio Srbin. Bilo je to početkom rata u Bosni kada su se neki hvalili i ponosili tom činjenicom, na njihovu sramotu, uz zgražanje svih normalnih ljudi kojima nacija nije najveći uspjeh u životu.

Sudbinu kluba sam davno prestao pratiti, a ne pratim je ni sada i vjerojatno se Borca ne bih sjetio ni ovih dana da nedavno ne pročitah vijesti o velikoj proslavi stote godišnjice osnivanja kluba. Kako u članku ne nađoh nikakvih informacija o njegovom osnivanju niti o igračima koji su nosili njegove dresove, odlučih da provjerim šta o klubu „zna“ umjetna inteligencija koja se polako ali sigurno uvlači u sve pore naših života i čiji uticaj vrlo brzo nećemo moći ignorirati.

Kako mi se na laptopu „vrti“ Copilot, alat koji je sastavni dio Windows operativnog sistema, „upitah ga“ šta mi može reči o Borcu i njegovoj godišnjici.

Odgovori su bili veoma interesantni.

Na upit, kada je Borac osnovan, odgovor je bio korektan. Godina osnivanja je 1926, a jedan od glavnih osnivača je bio Veselin Masleša, čije ime nosi ulica u kojoj su mnogi proveli svoje mladenačke dane, na korzu, tom popularnom mjestu gdje se mladost Banja Luke okupljala.

Nakon toga sam dobio hrpu pogrešnih informacija, što me je jako iznenadilo jer Copilot koristim kao pomoć u poslovima koje radim za kćerkinu firmu. Prva pogrešna informacija se odnosila na godinu kada je Borac osvojio kup maršala Tita, a onda su slijedile mnoge druge.

Na upit kojih su deset najboljih igrača kluba u povijesti ne vidjeh niti jedno muslimansko ili hrvatsko ime. Svi odreda su bili Srbi, a ja sam od njih prepoznao samo jedno kojeg se ja sjećam. Bilo je to ime Velimira Sombolca. Čak se među najboljim igračima kluba spominjao Duško Bajević, poznati reprezentativac Veleža, te moj prezimenjak Slobodan Komljenović koji nikada nije igrao u Borcu a zbog kojeg sam jedne godine pri dolasku iz USA uspio uhvatiti avion za Zagreb na aerodromu u Frankfurtu jer je jedan radnik na aerodromu mislio da on dolazi iz USA a ne ja pa me je službenim vozilom aerodroma prevezao s jednog terminala na drugi kako bih stigao na let. Lista nikako nije mogla biti korektna jer su najboljih igrača Borca bili muslimani.

Kada sam počeo postavljati pitanja kako to da na listi najboljiuh igrača nema niti jednog muslimana, Copilot se počeo izvinjavati, pravdajući se da njegov algoritam koristi informacije koje su najšire dostupne. Tek kada sam spomenuo Abida Kovačevića, Hunu Fazlića, Pašu Bećirbašića, Copilot je prikupio dodatne informacije, izvinjavajući se što to nije uradio odmah. Međutim, još uvijek nije spomenu Tomu Kneza, vjerojatno najboljeg  igrača u stogodišnjoj povijeti kluba, koji je do današnjeg dana ostao jedini igrač kluba iz druge lige koji je igrao za reprezentaciju Jugoslavije i čak s njom osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. Copilot nije spomenuo ni Marijana Jantoljaka, Riječaninu, koji je bio ljubimac navijača u Banjaluci i vjerojatno najbolji golman u historiji Borca.

Kada sam mu ja „rekao“ da je očigledno da mu algoritam koji koristi za prikupljanje informacija ne valja i da nakon ovakvih odgovora ne mogu biti siguran da su informacije koje sam dobijao na moje upite o drugim subjektima istinite, počeo se izvinjavati što mi odmah nije dao tačne informacije i zahvaljivati jer sam mu ja pomogao da do njih dođu.

Dijalog s Copilotom je bio interesantan ali je u isto vrijeme pokazao koliko je opasno oslanjati se na ove nove tehnologije i kuda forsiranje umjetne inteligencije može odvesti. S ljudima se manipulira i bez korištenja novih alata o oni će samo omogućiti da ta manipulacija bude brža i cjelovitija. Generacije koje dolaze se sve više oslanjaju na Internet a sve manje znanja stiču u školi. Oni koji to znaju su shvatili da imaju odlične alatke da veoma lako ostvare ono što žele i teško je vjerovati da će ih neko u tome spriječiti.

Ako mi je Copilot napravio listu najboljih fubalera u historiji Borca u kojem nije bilo niti jedno muslimansko ime jer je svoju listu bazirao na najšire dostupnim podacima nije čudo što, na primjer, u manjem blentitetu većina mladih vjeruje da su u Bosni Srbi vodili odbrambeno-otadžbinski rat a ne da se radilo o smišljenom planu stvaranja etnički čiste teritorije koja bi bila dio Velike Srbije. U školama ih, još prije pojave umjetne inteligencije, filuju lažnim informacijama i rezultat tog filovanja je očigledan. Nas koji se još sjećamo šta je nekada bilo je sve manje a uskoro nas neće uopće biti. Nove istine će isporučivati novi alati a oni će ih odabirati prema kriterijima koje će im postavljati ko zna kakve osobe i sa ko zna kakvim namjerama.

Hvala Ameriko

 

Danas je finale Svjetskog nogometnog prvenstva u kojem će svoje snage ukrstiti Španija i Argentina. Ko će pobijediti, teško je prognozirati. Nakon pobjede Španije nad Francuskom bio sam ubijeđen da će Španci postati svjetski prvaci jer su odigrali odličnu utakmicu, jednu od najboljih koje sam do sada gledao. Utakmice pratim pažljivo i mislim da dosta dobro poznajem nogomet. Uvijek sam imao dosta primijedbi na igre pojedinih igrača i često sam razočaran odlukama koje u toku igre donose. Da li se radi o kasnom dodavanju lopte ili odabiru kome će se lopta dodati, ili pak o pokrivanju određenih igrača koji ne bi smjeli lako doći do lopte, i nikako mi nije bilo jasno da profesionalci, koji ne rade ništa drugo nego šutiraju loptu, često donose pogrešne odluke. U igri protiv Francuske gotovo da nisam imao niti jedne primjedbe na igru Španaca. Vjerujem da je trener imao veliku ulogu u tome jer su Španci totalno nadigrali Francuze i zasluženo pobijedili.

I kada sam već bio ubijeđen da su Španci favoriti u utakmici protiv Argentine, igra Argentine u drugom poluvremenu protiv Engleske me je dovela u dilemu. Iako i dalje mislim da je Španija favorit, naročito ako ponovi igru protiv Francuske, svašta se može desiti. A volio bih da Španci pobijede zbog onoga koji će dijeliti medalje jer mu to neće biti drago.

Kao što nije bilo drago ni diplomiraniom mesaru iz Bakinaca kada se reprezancija Bosne i Hercegovine plasirala na svjetsko prvenstvo. Kada je sav normalan svijet iz naših krajeva ponosan na ono što je nogometna reprezentacije postigla na svjetskom prvenstvu, on se našao da se oglasi kao da bez njega i njegovog mišljenja ne može baš ništa proći.  A mišljenje je pogano, kao i mnogo toga što taj čovjek čini.

Kada je Bosna ispala sa svjetskog prventsva nakon poraza od ekipe USA Dodik se oglasio kratkom objavom na X-u: „Hvala Ameriko, svakako je neradni dan.“ Valjda je htio da ispadne simpatičan, možda pametan, a u stvari je to svom objavom priznao da je utakmicu gledao jer je morao ostati do ranih jutarnjih sati da dočeka kraj meča. Jer zašto bi spominjao neradni dan.

Taj njegov sarkazam može biti simpatičan samo onima sličnim njemu a svakoj normalnoj osobi se mora gaditi. Nažalost, takav već godinama vlada Banja Lukom i svakim danom je svakom svojom izjavom sve više gura u blato. Banja Luka, nažalost, nema snage da stane na zdrave noge dok god ovakvi kao što je diplomirani mesar iz Bakinaca vode glavnu riječ.

Konačno medalja

 

Evo već petu godinu kako u sali mjesnog ureda igram stolni tenis, više kao pokušaj da zaustavim starenje, da se održim na nogama, a manje da naučim nešto novo ili da treniram za nekih od turnira kojih ima poprilično. Izgleda da mi igranje s različitim protivnicima ipak pomaže pa su mi reakcije sigurnije, tačnije, brže. Igrajući s protivnicima raznih stilova primijetio sam da su mi vraćanja loptice preciznija, udarci jači, da vraćam loptice koje bih ranije samo ispratio pogledom. A uz sve to, druženja su nam sve zanimljivija, sve je više zezanja a to nam u ova ružna vremena kada su svijetom zavladali idioti, potrebno.

Učestvovao sam i na nekoliko turnira ali bez nekog posebnog uspjeha. Posebno što na njima učestvuju i mnogo bolji i mlađi od mene pa sam zadovoljan ako tu i tamo dobijem pokoji set.

I tako bi ostalo da me neki dan Aldo, glavna stolnoteniska pokretačka snaga Pješčane uvale, a rekao bih i Pule, u okupljanju onih kojima je prebacivanje bijele loptice preko mrežice zanimljivo, ne nagovori da učestvujem na manjem turniru u Pješčanoj uvali, a povodom dana našeg malog mista. Igralo bi nas nekoliko, svi se poznajemo, a oni najbolji bi ovaj put ostali po strani. Možda ne bih ni pristao da Aldo ne spomenu ćevape koji će se uveče peći uz novo dječije igralište. Pristadoh, više zbog ćevapa, iako nisam bio posebno zaiteresiran. Stolni tenis igram tri puta nedeljno sa svojom rajom i svako dodatno igranje traži dodatnu energiju koje je sve manje i manje. Kada tome dodam i svakodnevno plivanje i večernju šetnju do nekog od obližnjih kafića uz more, puno je to aktivnosti za nekoga koji je na pragu osamdesetih.

Bilo kako bilo, u nedelju u jedanaest se nađoh u sali mjesnog urada s još osmoricom potencijalnih protivnika. Znam ih sve. Trojica su bolja od mene i protiv njih se ne mogu nadati ništa dobrome a s preostalom petoricom se mogu nositi. Aldo formira tri grupe od po tri igrača, koje predvode trojica najboljih kako ne bi igrali jedan protiv drugog. Mene zapade mjesto u grupi s Neviom koji me je do tada redovito pobjeđivao. Mlađi od mene 15-tak godina, veoma dobro vraća loptice i ima odličan napad. Znam da u susretu s njim nemam šta tražiti ali sa mnom u grupi je Davor iz Zagreba koji nam se pridružio ovog ljeta u našim jutarnjim druženjima i kojeg uglavnom pobjeđujem. Davorovi potezi su elegantni, posljedica dugogodišnjeg igranja tenisa, ali mu ne odgovara moj stil igre i još uvijek nije našao odgovor na moje jako rezane loptice, što ja koristim da ga navučem na tanak led, da se odluči na drajfanje, što obično završava ili s lopticom u mrežici, ili preko stola. Planiram, njega ću pobijediti a onda idem u razigravanje s dvojicom iz druge dvije grupe koji budu drugi u svojim grupama, za ulazak u nokaut fazu u kojoj učestvuje četvorica najboljih. Potencijalni protivnici za razigravanje bi mi trebala biti dvojica mlađih momaka s kojima sam se već jednom sastao i koje sam pobijedio, iako ne baš lako. Kontam, evo šanse da konačno osvojim medalju jer ih je Aldo pripremio za prvu četvorku. Za treće mjesto se ne igra već oba igrača dobijaju medalju pa mi je to šansa da se okitim bronzom po prvi put u mojoj igračkoj karijeri. Šalim se, naravno. Medalja mi nije važna, važno je da se zabavljamo i da si uz to pomognem da što duže ostanem na nogama.

Prvi susreti mojih potencijalnih protivnika iz druge dvije grupe su me zabrinuli. Oba momka su pružili odličan otpor najboljima u njihovim grupama pa su moje ambicije malo splasnule. Ali, šta je, tu je, Treba biti optimista pa šta bude.

Na moju nesreću, zapalo me da prvi meč igram s Neviom, iako bih volio da sam se prvo malo zagrijao s Davorom. Tako bih imao priliku da se uigram, da skupim samopouzdanje za meč s najboljim u našoj grupi. Ovako ću odmah izgubiti a ko zna šta će se onda desiti u drugom meču.

Bilo kako bilo, Nevio i ja počesmo zagrijavanje. Osjetim da se dobro držim, da mu moje sječene loptice ne odgovaraju, da često prebacuje stol ali kontam da je to zbog toga što se puno ne trudi jer ne  igramo za poene.

A onda poče prvi set. Nemam problema s vraćanjem servi a primjećujem da Nevio puno griješi. Njegove loptice često idu u mrežicu ili preko stola. Nikako da uhvati ritam. I dok se još nismo pravo ni zagrijali, set dobih sa 11:4. Ne mogu da vjerujem. Vjerujem ni Nevio. Zadnji pit kada smo igrali Nevio me je relativno lako pobijedio a ja ga skoro ostavih u ciganima. Očekujem da će u drugom setu sve doći na svoje a onda idemo u treći, odlučujući, jer je donijeta odluka da se igra u dva a ne tri dobijena kako u sali ne bi ostali pola dana. Vrijeme je lijepo, more ugodno za kupanje pa bi bilo šteta da to ne iskoristimo.

Krenusmo drugi set. Situacija slična. Nevio napada a ja se branim na svoj karakterističan način. Vodim, par poena, i stalno čekam kada će se situacija preokrenuti. Ali to se ne desi. Nevia pobijedih drugi set sa 11:7 i gotovo obezbijedih mjesto u nokaut fazi jer bih u većini slučajeva trebao pobijediti Davora. Ali čovjek nikada ne može biti siguran.

Oba seta protiv Davora dobih, istina malo teže nego sam očekivao, i tako uđoh u završnicu, s bronzanom medaljom u đepu. Konačno! Medalja je moja! Sada se mogu hvaliti svojoj raji, a i unkuma, i za to imati i dokaz. A mogu i završiti svoju stolnotenisku karijeru koju sam započeo prije pet godina, skrasivši se u Pješčanoj uvali, u Aldinom susjedstvu, koji je zaljubljenik u sport u kojem je prebacivanje male loptice preko mreže razapete na stolu zelene boje najteži napor. Ne smijem ni pomisliti šta bi bilo da me je život odveo u kraj gdje je glavni sport, recimo, ragbi. Ovako, još sam uvijek u jednom komadu a možda ovako doguram i do osamdesete, koja je tu, odmah iza ćoška.

 U završnici turnira izgubih od Novaka a Nevio na kraju osvoji prvo mjesto jer je pobijedio i svog protivnika, i na kraju Novaka, relativno lako. Da se nisam malo opustio jer sam bio zadovoljan što sam pobijedio boljeg od sebe, možda sam mogao stići i do zlatne medalje. Eh, to bi tek bilo nešto!

Ali, medalja je medalja. Ne treba joj gledati u zube. Još da nađem pogodno mjesto da je okačim u stanu pa da je svi odmah primijete kada nam dođu u posjetu a da ja onda moram objašnjavati kako je to bilo, bila bi to prava stvar.

Srebrenica, Kozara i još po nešto

 

Pula, grad u kojem su još uvijek očuvani spomenici kao podsjetnice na borbu protiv fašizma, gdje se još uvijek obilježavaju značajne obljetnice vezane za događaje u Drugom svjetskom ratu, gdje se i danas može odmoriti u parku koji nosi Titovo ime, svake godine se obilježava sjećanje na zločin koji se u ovom zadnjem ratu dogodio u Srebrenici. Ove godine smo se i mi pridružili onima koji se trude da se zločin ne zaboravi, da se bar na taj način oda posljednja počast onima koje je vojska „Republike Srpske“, pod komandom presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, u „odbrambeno-otadžbinskom ratu“ pobila. Kao školovani oficir Jugoslavenske narodne armije Mladić je znao kako se mora postupati prema ratnim zarobljenicima ali za njega nikakvi zakoni nisu vrijedili. Tako je više od 8 hiljada ljudi pobijeno, sistematski, bez milosti, na sramotu svih onih koji ga i pored toga  i dan danas slave kao heroja a ne kao osobu koja je bacila neizbrisivu ljagu na cijeli jedan narod.

O Srebrenici, malom gradiću u istočnoj Bosni, da budem iskren, do masakra koji se u njoj dogodio, zapravo ništa nisam znao. Kako u ono predratno doba nisam putovao Bosnom i Hercegovinom, osim tamo gdje me je neki posao odveo, nisam ni znao da postoji neko malo mjesto s tim imenom. A još sam manje znao koji živalj živi u pojedinim gradovima, mjestima, selima i zaseocima, a tu mislim na naciju i vjeru, jer me to nikada nije zanimalo. Tek krajem osamdesetih sam saznao da su neki o tome i te kako vodili računa i da su odavno imali spremne karte po kojima će kasnije „odrađivati posao“. A odrađivali su ga temeljito, ako je suditi kakvi su se zločini činili po Bosni i kako ona sada izgleda.

U tome su posebno bili revnosni oni koji su imali sve oružje nekadašnje JNA. A za to oružje smo plaćali svi, jer nam je redovito od plaća odbijano za finasiranje armije, samo što nikada nismo mogli ni pomisliti da će ono biti upotrebljeno „za domaće poslove“, kao što je to bilo u Kozarcu, Prijedoru, Sarajevu, a posebno u Srebrenici. Među onima koji su se potrudili da se oružje doturi samo "njegovima" je bio i Slobodan Bošković, radni kolega iz Profesionalne elektronike, koji je to činio još dok smo mi, naivni, hodali za mir ulicama Banja Luke a on se smješkao sa strane znajući koja nam je sudbina namijenjena. Volio bih znati da li ga je ikada zapekla savjest za ono što je početkom devedesetih činio ili je ponosan na „dobro odrađen posao“. Vjerojatno će biti ovo drugo jer nigdje nikada nisam čuo niti pročitao da se kaje za zlo kojemu mu je svojim činom doprinjeo.

Za Srebrenicu je čuo cijeli svijet, u mnogim gradovima svijeta se obilježava godišnjica strašnog zločina, samo se u našem gradu o tome ćuti. Čak stoviše, da bi se zamazale oči (što baš i nije lako), na Kozari se istog dana obilježava stradanje srpskog naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata. Samo naivni mogu pomisliti da se ova dva događanja slučajno dešavaju u isti dan. Svakome je jasno da sadašnja vlast manjeg blentiteta nastoji neutralizirati ili barem umanjiti zlo koje je učinjeno pa eto, baš na taj 11. juli organizira skup na Kozari iako stradanje srpskog naroda niti je počelo, niti je završilo na taj datum, niti ga je iko ikada osporavao. To je, očigledno, manje važno. Važno je da se iz prozirnih razloga organiziraju skupovi, da se na njima priča šta su „oni činili nama“, kako bi odvratili pozornost na ono što smo mi učinili u ne tako davnoj prošlost, stvarajući paradržavu na kostima mnogih pobijenih silnim oružjem koje nam je dato.

Učesnici skupa obilježavanja godišnjice stradanja Bošnjaka u Srebrenici su se okupili ispred pulske tržnice a onda su prošetali do glavnog pulskog trga, Foruma, gdje je održan prigodan program. Većina učesnika je bila obučena u bijelo, a na kraju programa su u vazduh pušteni bijeli baloni, dok su u more bačene bijele ruže kao simboli zajedničke tuge, sjećanja i solidarnosti.