Nerin rođendan

Prije par dana smo proslavili još jedan rođendan. Mjesto proslave, restoran / konoba Galiola u Ližnjanu. Vlasnik restorana, Bosanac, odlično vodi posao pa nije čudno da je restoran gotovo uvijek pum. Mi, Banjalučani koji ljeta provodimo u Istri, ili smo se tamo skrasili, se rado družimo upravo u Galioli jer je hrana odlična a i ambijent je ugodan. Svakako ga preporučujem onima koji zalutaju u ove krajeve, neće se pokajati. 

Ekipa, mala ali odabrana, svi zakoračili u sedamdesete (neki, dobrano): Aida i Ferid Žiško, Emina i Eko Kušmić, te nas dvoje. Prosjek nam kvari kćerka Sanja koja je ove godine uhvatila malo vremena da posjeti Evropu. Nakon kraćeg odmora u Španiji i posjete Beču, došla je i do nas na desetak dana. Hrana je i ovaj put bila odlična a ni vino nije bilo loše. Ja sam, kao i uvijek ostao uz pivo jer mi nekako više paše ljeti od vina. 

Tokom ljeta nas očekuje još nekoliko proslava, samo da nas zdravlje posluži.

Blago vama

 

Đede Kecmanovića 27, 30 godina kasnije

Kraj je maja mjeseca devedesettreće. Već jedno vrijeme se spremamo na izlazak iz grada. Nakon što mi je mati umrla krajem marta u gradu koji već duže vremena sistematski čini sve da protjera što više „nepodobnih“, odluka je donešena da se ide. Nera je već više od godinu dana na „čekanju“ a moj privatni biznis sam i zvanično zatvorio oktobra devedesetdruge jer više nikome nisu trebali računari, računarska oprema i programi za vođenje poslovnih knjiga. A i nisam se smio slobodno kretati gradom zbog patrola koje su hvatale one koji nisu imali dozvole za kretanje: potvrdu da im je  ratni raspored u preduzeću jer su se ostali morali javiti na stalne mobilizacije, pa zbog toga nisu mogli tek tako šetkati gradom dok se vodi borba protiv „balije i povampirenog ustaštva“.

Nakon što sam zvanično podnio zahtjev za odlazak i vratio vojnu knjižicu, trebalo je prikupiti i potvrde o plačenim komunalijama jer je sve moralo biti „po zakonu“. A jedna od potvrda je bila i ona da stan ostavljamo Rudi Čajavecu, RO Profesionalna elektronika, za što je trebalo platiti određeni iznos, ko zna zbog kog razloga. Bio je to jedan od načina da se od onih koji su prisiljeni da napuste grad izvuče što je moguće više novca a oni nisu imali izbora. Ili plati, ili čekaj šta će ti sudbina donijeti. A svaki dan, i svaka noć, su donosili nove opasnosti jer se rat razbuktavao a po alejama grada je svaki dan osvanjivalo sve više smrtovnica „boraca“ poginuli na ratištima po Bosni i Hrvatskoj. A za to smo, između ostalog, bili krivi i mi jer se „naši“, na nekom ratištu pitaj Boga gdje, nisu htjeli tek tako predati i prepustiti teritorij „njima“ kako bi se ostvarili planovi o velikoj Srbiji skovani u Beogradu još za doba kada smo mislili da smo svi „jedni“.

Kako bi sve bilo „po zakonu“, RO Profesionalna elektronika je za dobijanje potvrde da je stan predat preduzeću, formirala komisije sastavljane od zaposlenih u OOUR-ima koji su stanove dodjeljivale svojim zaposlenim, a koje su odlazile u obilazak stanova koje su ostavljali nesrećnici koji su morali otići. Kakav je bio zadatak tih komisija nije nam bilo poznato. Nismo znali ni šta bi se moglo dogoditi ako komisija donese „negativan izvještaj“ po obilasku stana. Da li bi to značilo da stan ne bi mogli napustiti ili bi se, možda, morali iseliti iz stana ali ne bi mogli dobiti potvrdu bez koje se iz grada nije moglo izići. U svakom slučaju, bila je to još jedna odluka novih vlasti koje su sistematski ponižavale one koje se željelo protjerati iz grada jer pobiti pola grada bi bio veliki zločin. Ovako, donoseći mjere koje će ih prisiliti da se „samovoljno“ isele je bilo elegantno rješenje. A rezultat je bio isti: etnički čist grad koji će postati centar srpskog nacionalizma za generacije koje dolaze.

Kada sam obavijestio odgovorne u mom bivšem OOUR-a da namjeravamo da odemo, uskoro su nas nazvali iz Nerinog OOUR-a i obavijestili kada će doći komisija da pregleda stan. Bilo nam je to čudno jer je stan pripadao OOUR-u Telekomunikacioni uređaji a dolazi nam komisija iz OOUR-a Prostorne tehnike. Ispostavilo se da je razlog za to činjenica da se u stan Tira, komšija iznad nas, koje su „dobrovoljno odselile u Švedsku“, a koji je pripadao OOUR-u Prostorna tehnika, nasilno uselio Šandor, Nerin školski kolega iz Tehnike, a on je bio zaposlen u mom bivšem OOUR-u. OOUR-i su se dogovorili da se oko toga ne pravi problem pa je komisija iz Nerinog OOUR-a jednog dana pokucala na vrata našeg stana u ulici Đede Kecmanovića 27, na Starčevici.

Kako smo par nedelja ranije dio namještaja preko Karitasa poslali u Zagreb, u kojem se još prošle godina skrasila moja starija sestra, odlazeći kod sina koji je nešto ranije završio građevinski fakultet u Zagrebu (oni su u međuvremenu uspjeli zasmijeniti svoju kuću na Predgrađu za jednu u predgrađu Zagreba), komisija nas je zatekla u polupraznom stanu. Da li ih je to iznenadilo nismo mogli zaključiti po njihovoj reakciji kada su ušli u naš stan, niti su postavljali bilo kakva pitanja. Nera ih je poslužila kafom i pićem kako je to kod nas red i običaj, kao kada vam u posjetu dolaze prijatelji.

Nismo postavljali nikakva pitanja jer to ne bi imalo smisla, a imali smo ih. Zanimalo nas je šta misle o svemu što se događa njihovim bivšim radnim kolegama i da li se osjećaju nelagodno dolazeći u stan? Da li su se dobrovoljno prijavili u komisiju ili su ih u nju postavili njihovi pretpostavljeni? Da li se slažu s onim šta se u preduzeću događa ili smatraju da je normalno da oni koji nisu željeli da idu u rat na strani srpske vojske  moraju otići? Nismo ih ništa pitali, praveći se da je naš odlazak nešto normalno, nešto na što smo se odlučili jer smo donijeli odluku da odemo jer nas tamo gdje idemo čeka nešto bolje, i za nas i za našu djecu.

Naš razgovor se upravo sveo na to jer je neko od članova komisije u jednom trenutku rekao: „Blago vama, vi odlazite a mi moramo ostati ovdje“, kao da oni nisu imali izbora a mi ga, sretnici, imamo. Spominjalo se kako ćemo tamo gdje idemo imati priliku da napredujemo, da nađemo dobro plaćane poslove, da se skućimo u državama Zapadne Evrope gdje je većina prognanih završavala. A oni će, jadnici, morati ostati tamo gdje su, možda će im biti dodijeljen stan nekog od prognanih, i to je to. Nije bilo isprika što su nam banuli na vrata u teškim trenucima naših života, nisu rekli da se lično ne slažu s onim što nam se dešava, što će izgubiti vezu s osobama s kojima su godinama živjeli i družili se, niti su izrazili suosjećanje što moramo ostaviti sve ono što smo godinama stvarali i otići negdje, u nepoznato, počinjući sve iz početka. Ne, sav njihov komentar se sveo na žal što oni moraju ostati a nama se, eto, pruža šansa za boljim životom koji nas čeka negdje na Zapadu, u Njemačkoj, Švedskoj, Italiji, a možda i u Americi.

Komisija je otišla a mi smo ostali da čekamo da i na nas dođe red da se uz pomoć srpskog Crvenog krsta zaputimo ka Hrvatskoj gdje nas čeka svijetla budućnost i blagostanje.

Banja Luku smo napustili polovinom juna devedesettreće, polovinom jula devedesetčetvte stigli u Ameriku gdje su nam naše znanje, iskustvo i pošten rad omogućilo da nađemo svoje mjesto pod suncem i preživimo protjerivanje iz rodnog grada samo zato jer smo imali kriva imena. Nikoga od članova komisije više nikada nismo sreli pa nismo imali priliku da ih upitamo kako su se osjećali onih dana kada su obilazili stanove svojih radnih kolega koji su morali ostaviti svoj grad. Možda je tako i bolje jer ni sebe a ni njih nismo doveli u situaciju da se pravdamo. A ni pravdanje nakon trideset i više godina ne bi imalo smisla. Svako je birao svoj put kada je bilo najteže. Mi se svoga ne moramo stidjeti a za one na drugoj strani nisam siguran.

Stolni tenis

 

Druženje stolnotenisera ispred mjesnog ureda
nakon završetka turnira

Stolni tenis sam prvi put zaigrao u našem dvorištu na Predgrađu krajem šezdesetih prošlog stoljeća kada je stariji brat jednog ljeta donio stol za stolni tenis iz Više poljoprivredne škole gdje je tada radio. Bila je to velika radost za svu raju u komšiluku jer smo po cijeli dan prebacivali lopticu preko mrežice iako niko od nas prije toga nije nikada držao reket u rukama. Učili smo se sami, niko nam nije pokazivao ili objašnjavao kako se to treba raditi, ali nam to nije smetalo da uživamo u igri.

Nakon što je izgrađena dvorana u Boriku, nekoliko nas je odlazilo tamo igrati stolni tenis jer se netko pametno sjetio da u holu postavi stolove koji su se mogli iznajmiti na sat. Najčešće su to bili moji prijatelji Boro i Miho a ponekad bi nam se priodružio i neko drugi. Igrali bi uveče a nakon igre bi obavezno svratili na pivo da se malo rashladimo. Mečevi su bili zanimljivi, često neizvjesni, a nama su predstavljali pravo zadovoljstvo.

Kasnije, kada smo pozavršavali fakultete i zaposlili se, odlasci u dvoranu Borik su prestali a stolni tenis je polako padao u zaborav. Moj najbolji prijatelj Boro je ubrzo po završetku fakultete iznenada umro (imao je urođenu srčanu manu koja se kasnije relativno lako liječila operacijom) a i kuma Mihu je zadesila slična sudbina nekoliko godina kasnije. Umro je od galopirajuće leukemije nedugo pošto mu se rodila kćerkica. Tako sam u kratko vrijeme ostao bez dva najbolja prijatelja mnogo godina prije rata koji nas je razbacao na sve strane svijeta. U danima dok sam kao izbjeglica živio u Americi, često sam razmišljao o njima, pitajući se da li bi nas sudbine odvele na različite strane jer se to desilo mnogima koji su se u Banja Luci družili i redovito posjećivali. Sada se srećemo rijetko, najčešće ljeti, jer se većina nije vratila u Banja Luku.

Stolni tenis nisam poigrao narednih dvadesetak godina, sve do nekoliko godina po dolasku u Ameriku. Sin je otkrio da u obližnjem Carnegie Boys and Girls klubu imaju stol za stolni tenis pa smo nas dvojica jedno veče proveli par sati prebacujući lopticu preko mrežice, izazivajući znatiželju kod djece iz komšiluka jer smo bili mnogo bolji stolnoteniseri od onih koji su tu ponekad igrali. Igrali smo samo jedno veče jer ja kao odrasla osoba nisam imao pravo da koristim prostorije kluba.

To bi vjerojatno bio moj zadnji susret s stolnim tenisom da u mjesnom uredu Pješčane uvale prije pet godina nisam primijetio neke osobe koje često uveče igraju stolni tenis. Jose, Belgijanac, moj komšija iz ulaza i ja smo dobili odobrenje da igramo stolni tenis svakog ponedeljak, srijede i petka ujutro od 10 pa do 12. Bila je to za nas odlična rekreacija u penzionerskim danima kada je bilo kakva fizička aktivnost veoma korisna.

Jose, iako osam godina mađi od mene, je uglavnom gubio pa je slijedeće godine odlučio da angažira trenera kako bi svoju igru digao na viši nivo. Nekako u to vrijeme nam se pridružio Josip, cijenjeni pulski arhitekta, dobitnik nagrade grada za životno djelo (u penziji, ali još uvijek ponešto uradi), četiri godine stariji od mene, pa nas je sada bilo troje. Joseu trener nije pomogao da popravi svoju igru a onda je, na moje iznenađenje, donio odluku da neće više igrati jer je povrijedio rame pa smo tako ostali samo Josip i ja.

Nakon izvjesnog vremena nam se pridružio Souren, Ukrajinac, koji od početka rata živi u komšiluku. Opet smo bili trojica i bilo nam je zabavno, iako za mene igra protiv njih dvojice nije zahtijevala veći napor jer sam ih veoma lako pobjeđivao. Igrajući s njima nisam ni malo napredovao u igri jer se nisam morao truditi ali sam se radovao svakom susretu i redovito odlazio u malu dvoranu mjesnog ureda.

Više se ni sjećam kako nam se pridružio Rolf, Švicarac, koji svoje penzionerske dane također provodi u Pješčanoj uvali. Rolf ima specifičan stil i u početku sam imao problema s nekim od njegovih servi a i ima veoma neuobičajen bekend koji bi me često znao iznenaditi. Bila je to za mene šansa da naučim nešto novo ali sam vrlo brzo skužio o čemu se radi pa ga sada uglavnom pobjeđujem.

Tokom ljeta bi nam se ponekad pridružio Enver Koso, bivši igrač rukometnog kluba Borac i reprezentativac Jugoslavije a sada švicarski penzioner, moj prvi komšija tokom ljeta, koji je donio svoj stil na koji se trebalo prilagođavati. I tu sam se morao potruditi da naučim nešto novo i dobro se nosim kada ukrstimo rekete. Enver, zbog problema koje su posljedica igranja rukometa na vrhunskom nivou ne igra baš često ali kada navrati u salu mečevi postaju zanimljiviji.

Jednog dana nam se pridružio Marijan, još jedan arhitekta u penziji, komšija iz Pješčane, tri godine stariji od mene, pa sam se ponovo morao prilagođavati. U početku sam imao velikih problema s Marijanovim stilom igre ali sam se, malo po malo, prilagodio pa su naši mečevi uglavnom neivjesni.

Marijan je jednog dana doveo Davora, još jednog penzionera, ali iz Zagreba, koji u Pješčanoj boravi ljeti, pa nas nekad zna biti četvorica. Davor ima prefinjene poteze (igrao je tenis sve do nedavno i to se po njegovoj igri da primijetiti), ali mu ne odgovaraju moje rezane loptice tako da ga po pravilu pobjeđujem.

Na naša druženja sve češće navrati Drago, žitelj obližnjeg Vinkurana, Marjanov prijatelja, pa je u maloj drvorani mjesnog ureda uvijek živo i zanimljivo. Komentiraju se potezi, zezamo jedni druge kada promašimo zicer, smijemo se i zabavljamo, a uz to pod stare dane učimo nove trikove igre koja je kao izmišljena za nas starije. Ne moramo se puno kretati ali zato moramo brzo misliti, još brže reagirati i koordinirati naše pokrete što je za nas u ovim godina jako korisno.

Prije par nedelja me Aldo zamolio da primimo još nekog u našim terminima pa nam se pridružio Hasan, Bosanac, koji od sedamdesetih prošlog stoljeća živi u Istri. Hasan na naša druženja dolazi iz Vodnjanja, i to uglavnom biciklom, i odmah je spreman da igra iako mu do Pješčane uvale treba jedno pola sada okretanja pedala. Stolni tenis je sam naučio i igra ga odlično, a posebnu su mu nezgodne serve koje mi je u početku bilo teško vraćati. Isto tako odlično drajfuje i na niske loptice pa kada igram s njim moram biti posebno pažljiv. Iako je definitivno bolji igrač od mene ja ga uglavnom pobjeđujem jer kod Hasana nema kalkuliranja a kada tako igraš više se griješi. Hasana to ne uzbuđuje a meni je igra protiv njega odlična prilika da nešto naučim, što i činim.

Davor je neki dan doveo svog gosta, Mađara, a i njegov sin ponekad navrati tako da je društvo šaroliko, i po državama iz kojih stižemo, i po godinama. Ako ovako nastavimo, moram predložiti Aldi, koji je glavna motorna snaga koja okuplja ljubitelje stolnog tenisa u Puli i okolini, da organizira prvi međunarodni turnir u stolnom tenisu u Pješčanoj uvali. Aldo uživa da se u sali mjesnog ureda uvijek nešto događa pa sam siguran da bi moj prijedlog shvatio ozbiljno, iako se samo šalim.

Već je peta godina kako redovito odlazim u malu salu mjesnog ureda i družim se s ljudima iz raznih krajeva Evrope, različitih nacionalnosti, društvenog statusa i korijena, i lijepo mi je jer smo daleko od svakodnevnih politika koje su zavladale svijetom i koje normalnom čovjeku ne daju da se opusti. Niko nikoga ne pita ni ko je i ni šta je, niko se na nikoga ne ljuti već se, naprotiv uglavnom zezamo, posebo kada loptica udari u rub stola, zapne za mrežicu ili kada se promaši zicer, i jedva čekamo da se vidimo slijeći put.

Posjeća me to na vremena moje mladosti kada je, bar se meni čini, bilo isto tako. Ali dođoše neka druga vremena, zavladaše kojekakve budale i idioti i sreća je da još ima onih kojima mozak nije zatrovan pa svoje vrijeme provode zajedno, družeći se ne pitajući za ime i naciju. Moja je sreća da sam se našao u takvom društvu, pa dok traje, traje.

Sramota

 

Svijet se razvija, gradovi rastu i šire se, tehnologija se uvodi u sve pore života i čovjek očekuje da se napreduje u svim sferama života. Možda je to istina za neke od sredina ali svakako ne za sve.

Glavni razlog posjete Banjaluci je bio obilazak grobova familije i prijatelja koji više nisu među nama. Gotovo po pravilu prvo idemo na groblje Svetog Marka u Rosuljama a nakon toga u Sitare gdje je sahranjena Nerina mama.

Na grobu najboljeg prijatelja Bore koji nas je napustio u svojim najljepšim godinama

Groblje Svetog Marka uredno, sređeno, kao što je uvijek bilo. Čempresi koji su zamijenili one prijeratne narasli ali lijepo oblikovani i obrezani tako glavni put sredinom groblja podsjeća na aleju. Iako su i prije kante za smeće bile tu, čini mi se da ih je sada više i nisam primijetio niti jedan komad smeća bačen pored njih. Slavina je više nego dovoljno a tu su i kante za vodu, metle, pa čak i krpe za one koji žele da operu nadgrobne spomenike. Sve je to skromno ali je vidljivo da se o svemu neko brine.

Na groblju u Sitarima

A u Sitarima, katastrofa! Više nema česme na kojoj bi se moglo natočiti vode pa smo morali zamoliti vlasnicu jedne od kuća uz groblje da nam dozvoli da napunimo plastičnu flašu koju smo ponijeli sa sobom znajući da će nam trebati. Ni kante u koju bi se moglo ubaciti smeće nakon čišćenja groba nema. A još gore je doći do pojedinih grobova. 

Dok smo do groba Nerine mame uspjeli nekako i doći jer ga obilaze neki od prijatelja pa je uska staza bila utabana, do većine drugih grobova je nemogu prići a da čovjek ne gazi kroz visoki korov koji nije pokošen ko zna od kada. Sramota je to za koju nema nikakvog opravdanja. Dok smo, vozeći se ka Banjaluci kroz krajeve u kojima su se po pravilu isticale obnovljene i novoizgrađene džamije (najčešće su uz one iz našeg vremena dominarale nova, nikle poslije rata i izgrađena parama stiglim iz arapskih zemalja pa ih je gotovo po pravilu dvije), očigledno je da para ima. Ali je isto tako očigledno da u našem gradu nikome ne smeta što su neka groblja zapuštena, prepuštena sama sebi da se održavaju. A za to je potrebno tako malo.

Pretpostavljam da će ove moje kritike naići na osudu od nekih kojima neće biti pravo zašto se ja bavim grobljima koja nisu „moja“ ali nisam mnogao prešutiti ono što me je zaista razočaralo. Izgleda da je masovno okretanje Bogu paravan za neke koji od toga imaju koristi jer da su iskreni u svojoj vjeri ne bi dopustili ovoliku nebrigu o pokojnima koji se ne mogu nikome požaliti.

Dva rođendana

 

Vesela "ekipa" u Plominu

Nekada su se na blogu „slavili rođendani“ ali kako su autori priloga odustajali jedan po jedan (vjerojatno sam ja krivac što je tako), takvih priloga nema odavno. Uz to, mora se priznati da je i facebook djelomični krivac za to jer sada svako može objaviti šta god mu je volja uz nekoliko klikova mišem. A bilo je lijepih fotografija i tekstova, baš onako kako sam se nadao da će biti.

Ljepši dio ekipe

Iako je tako kako je, ipak sam se odlučio da na „papir“ stavim jedno lijepo druženje povodom dva rođendana. Aida (Žiško, punica) i Edin, (Aščić, zet), su se dogovorili da njihove rođendane proslavimo zajedno jednodnevnim izletom u Moščenićku Dragu, poznatom turističkom mjestašcu nadomak Opatije. Edin i supruga mu Alma (djevojačko Žiško) su poželjeli da vide to malo istarsko primorsko mjesto jer su im u sjećanju ostale fotografije od naše posjete prošle godine. Mjesto im se svidjelo pa su rođendani bili prilika da ga i oni posjete a ni nama nije bilo krivo što ćemo ga ponovo vidjeti jer je i nama prošlogodišnja posjeta ostala u lijepom sjećanju.

Alma i Edin

Na putu do krajnjeg odredišta svratili smo u malo mjestašce Plomin, poznato po termoelektrani smještenoj uz more, smješteno na padini s koje se pruža lijepi pogled na plominski zaliv. Zaista je velika šteta što je većina kamenih kuća u mjestu prepuštena propadanju jer bi, u nekoj drugoj zemlji, gradić bio popularna turistička destinacija. Možda će u nekoj dalekoj budućnosti tako i biti jer smo primijetili da se neki od objekata obnavljaju ali proći će još dosta vremena dok mjestašce ne povrati nekadašnji izgled.

Kume

Mošćenićka Draga nas je dočekala svojim prekrasnim plažama, raskošnim vilama, restoranima i kafićima smještenim uz samu plažu. Kako sezona još nije počela u mjestu je vladao nekakav poseban mir u kojem smo uživali šetajući od jednog kraja mjesta do drugog. Usput smo popili naša makijata (a „pali“ su i neki kolači) a na povratku do parkinga na kojem smo ostavili auta jeli smo u bistrou Fico. Svi smo se složili da je hrana bila zaista odlična i bistro ima naše preporuke za sve one koje put navede u ove krajeva.

Familije Žiško i Aščić

Na povratku kući svratili smo do Labina, zapravo njegovog starog grada, prošetali njegovim ulicama i sve začinili kavicama kako to Bog zapovijeda.

Kumovi

Bilo je to još jedno lijepo druženje, istina daleko od rodnog grada ali u prelijepom ambijentu Istre koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Alma i Edin u Labinu

Edin i Ferid

Dok čekamo kave u Labinu

Novi Komentari i linkovi

Toba - Par dana u rodnom gradu

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Par dana u rodnom gradu

 

U Banja Luci nisam bio pune dvije godine. U grad obično navratimo jedanput godišnje da obiđemo groblja i sretnemo se s par prijatelja koji u njemu žive. I to je sve. Po centru grada ne šetamo  jer nas nove građevine ne zanimaju a znamo da nikog poznatog na njegovim ulicama nećemo sresti jer ni oni koji su tamo ostali u centar grada gotovo ne svraćaju. I oni su sada u ogromnoj manjini i odlazak u centar ih više ne privlači kao što je to bilo nekad, u neka drugačija vremena kada smo bili sigurni da ćemo naletiti na poznata lica ako prošetamo Gospodnskom ili sjednemo u baštu pred hotelomn Palas.

Ovaj put smo odsjeli u ugodnom apartmanu u neposrednoj blizini gradskog mosta, odmah do čevabdžinice kod Muje i restorana Vrbas. Apartman ima svoj vlasititi parking tako da smo elegantno riješili problem parkiranja s kojima se susreću svi oni koji autima dolaze u centar grada.

Čevape smo pojeli u čevabdžinici „Pod lipom“ preko puta MUP-a, s pogledom na spomenik pripadnicima MUP-a koji su dali svoje živote u ratu koji je za cilj imao stvaranje etnički čiste teritorije. Na putu od čevabdžinice do apartmana, na fasadi prve zgrade s lijeve strane ulice poslije prelaska gradskog mosta dočekao nas je grafit koji poručuje da svi oni kojima smeta slika đenerala, Mejdanom neće mirno šetati. Kome je grafit namijenjen, i kakva je njegova poruka, nije potrebno objašnjenje.

Malo dalje, kod kružnog toka u Maloj ćaršiji, na zgradi gdje oni koji jedva sastavljaju kraj s krajem dolaze po obroke u narodnoj kuhinji, pogled nam pade na mural Ratku Mladiću. To je slika đenerala o kojoj grafit govori i kako sam se vlastitim očima mogao uvjeriti, nikome ne smeta niti ga iko ima namjeru ukloniti jer se tu nalazi već poprilično dugo.

Pedesetak metara dalje, skrečući prema apartmanu, prošli smo pored društvenog doma Mejdan ispred kojeg je još jedan spomenik palim borcima iz „odbrambeno-otadžbinskog“ rata. Šta reći, grad nas je dočekao „prijateljski“, upravo onako kako se hvali mladi nadobudni gradonačelnik koji je, ako je suditi po trenutnom stanju stvari, najveći favorit za predsjednika manjeg blentiteta. Njemu očigledno ne smetaju grafiti ni murali koji slave presuđenog ratnog zločinca koje bi mogao vrlo lako ukloniti. Oni su tu da nas koji smo protjerani podsjete da se od početka devedesetih u glavama pojedinaca ništa nije promijenilo i da u njemu nemamo šta tražiti.

U dva dana boravka, pored susreta s prijateljima, stigao sam obići i komšiluk u kojem sam rođen i u kojem sam živio do svoje tridesete godine, a moji do 95., kada je stariji brat, kao posljednji iz familije,  morao preko Save iako nas je ubjeđivao da ga iz grada niko ne može otjerati. Htio sam pogledati šta se tamo događa jer sam na Google maps primijetio da se u dvorištu naše nekadašnje kuće pripremaju temelji za nekakav objekat. Dio kuće uz ulicu, u kojem sam 91. otvorio trgovinu računarima i računarskom opremom je bio srušen i na Street view su se lijepo vidjeli zašalovani temelji. A ni su se protezali od jedne do druge međe dvorišta. 

Nisam vjerovao da je u našem nekadašnjem dvorištu, punom cvijeća, i s lijepo njegovanim travnjakom, moguće napraviti neki objekt a da on ne učini život nekadašnjim komšija nemogućim. A upravo to se desilo. Na tom relativno malom prostoru je iznikla zgrada koja trenutno ima sedam spratova, a čini mi se da će ih biti još. Zidovi zgrade se uzdižu u visinu, pritiskajući kuće komšija, s jasnim ciljem da ih se natjera da svoja imanja prodaju u bescijenje. Čini se da kod građevinske mafije nacija ne igra nikakvu ulogu jer su nam s obe strane komšije bili Srbi (dvije familije su se još prije zemljotresa doselile iz Vojvodine), koji nisu obraćali pažnju šta se s nama dešava, kada smo početkom devedesetih bili natjerani da svoja ognjišta napustimo odlazeći iz rodnog grada u neizvjesnu budućnost. Sada će i oni morati da potraže novo mjesto za život jer je nemoguće da normalno žive u svojim dvorištima kada im nad glavom vise balkoni novoizgrađene zgrade.

Nazad kući smo krenuli na vrijeme kako bi izbjegli gužve na graničnim prelazima uzrokovane novim pravilima za ulazak u države Evropske unije. Imali smo sreću i granicu u Bosanskoj Gradišci prešli za manje od 30 minuta, radujući se da ćemo za nekoliko sati stići u „naše malo misto“, u mir u kojem uživamo već evo petu godinu, daleko od aveti prošlosti koje još uvijek pritišću rodni grad. Tamo, čini mi se, napretka ka nekom normalnom životu neće biti još dugo, dok god sadašnje vlasti svoju popularnost grade na zločinima učinjenim početkom devedestih prošlog stoljeća. A oni su vidljivi na svakom koraku i nemoguće ih je izbjeći.

S unukama na Plitvicama

 

Prošlo je skoro 40 godina kada sam zadnji put bio na Plitvičkim jezerima a možda ih ni sada ne bih obišao da sin u svom ovogodišnjem putovanju starim krajevima nije uvrstio i Plitvice na listu mjesta koje mora pokazati unukama. Tako sam poslije toliko godina ponovo uživao u prirodnim ljepotama jedne od najljepših turističkih atrakcija bivše nam države koju svake godine posjećuje veliki broj turista.

A zadnji put sam na Plitvicama bio sredinom osamdesetih prošlog stoljeća s Marinkovićima, Jasnom i Srđom, kada smo proveli sedmicu dana, u sred zime, odsjedajući u jednom od hotela ali više nisam siguran u kojem.

Ovaj put smo odsjeli u lijepoj drvenoj kući ne tako daleko od jezera ali dovoljno daleko od civilizacije i uživali u miru i tišini, okruženi proplancima i šumama koji su mamili da ih se obiđe. Umoran od vožnje od Pule do mjesta boravka odmarao sam se uživajući u lijepom, sunčanom poslijepodnevu dok je ostatak „ekipe“ otišao u šetnju predvođenu pitomim kućnim ljubimcem koji nas je dočekao pri dolasku.

Cijeli slijedeći dan smo proveli obilazeći jezera, diveći se prekrasnoj zelenoj boji jezerskih voda i mnogobrojnim vodopadima. Obilazak smo počeli posjetom Gornjim jezerima a završili diveći se Velikom slapu koji pada s visine od 78 metara uz grmljavinu vode na radost mnogobrojnih turista.

Taj dan smo propješačili skoro 12 kilometara i prilično iscrpljeni dovukli se do mjesta s kojeg nas je električni vlak odvezao do mjesta odakle smo pošli u naš obilazak. Dan smo završili u jednom od mnogobrojnih restorana uz dobru „klopu“ i piće, prije povratka u našu mirnu oazu.

Sutradan smo se oprostili od unuka, snahe i sina, odlazeći svako na svoju stranu: oni u pravcu Livna a mi za Banja Luku, gdje smo planirali susret s par prijatelja i obilazak grobalja gdje su sahranjeni naši najmiliji. Bilo je to još jedno lijepo druženje s unukama koje će ove godine ljetnje praznike provesti na Sardiniji pa ih tako nećemo vidjeti kao obično, kod nas, u našem „malom mistu“.