Bilo jednom

 

Na plaži u Njivicama
Co, Ferid i Srđo

Na naše dvije plaže ove godine gužva. Turista sa svih strana a ako je suditi po onome što čujemo na plaži i po registarskim tablicama, pored Slovenaca, Austrijanaca i Nijemaca, mnogo je svijeta iz zemalja nekadašnjeg Istočnog bloka, kako su se zvale države pod kontrolom Sovjetskog Saveza. Pored Čeha, Poljaka i Mađara, ima tu dosta i Ukrajinaca i Rusa koji se odmaraju na Jadranu dok na ratištu ginu mnogi uvučeni u njega voljom jednog od nekoliko idiota koji su sada na vlasti. Valjda im Istra svima odgovara, što zbog položaja, što zbog klime, što zbog okruženja koje se još uvijek odupire nasrtajima nacionalizma koji se ponovo budi. Ne smetaju im visoke cijene smještaja i hrane u restoranima o čemu se ovih dana često piše.

A nekada je to bilo sasvim drugačije.

Sjećam se jednog našeg ljetovanja u Njivicama na otoku Krku, tamo krajem sedamdesetih prošlog stoljeća. Marinkovići, Žiške i nas dvoje zakupili bungalove u neposrednoj blizini hotela Jadran. Kupali se na betoniranoj plaži hotela, gdje smo se i hranili. Bilo lijepo. Turista bilo dosta ali uglavnom iz naših krajeva. Odmah tu do nas na plaži je bila i jedna familija iz nekadašnje Čehoslovačke. Otac i mati i kćerka Jana koju je Srđo, a on je oduvijek bio taj koji je lako uspostavljao kontakt s ljepšim polom, uključio u naše igranje picigina. Preko Jane smo upoznali njene roditelje i tako kroz priču saznali kako su te godine dobili dozvolu da idu na odmor izvan države i kako su to iskoristili da dođu na Jadran da uživaju u toplom moru, lijepoj prirodi i mirnom životu.

Na balkonu našeg bungalova
Nera, Srđo i Jasna

Česi su, kada smo ih prvi put vidjeli na plaži, imali dosta opreme za ljetovanje, od ležaljki za plažu, lijepih zračnih dušeka, do stolica na sklapanje, za razliku od nas za koje je to bio luksuz, iako smo svi bili zaposleni. A u to vrijeme u našim trgovinama i nije bilo nekog velikog izbora opreme za plažu. Mi smo se zadovoljavali peškirima prostrtim na betoniranu plažu, dok su se Česi izležavali na udobnim ležaljkama.

Kako je vrijeme prolazilo, primijetili smo da Česi na plažu donose sve manje opreme. Prvo su nestale stolice na rasklapanje, pa onda dušeci. Pomislili smo da im je dosadilo donositi svu opremu koju su imali svaki dan na plažu a onda smo primijetili da neku opremu više uopće ne donose. Nismo puno razmišljali o tome a istinu o čemu se radi smo saznali uskoro, kada smo ih, opet na Srđinu inicijativu, pozvali na večeru u restoran hotela. Nije da smo imali novca za bacanje ali smo si to ipak mogli priuštiti za razliku od Čeha koji bi često nešto prezalogajili na plaži, na brzinu, a u restoran hotela uopće nisu svraćali.   

To veče smo se lijepo družili u restoranu uz samu obalu, dobro jeli i popili, a usput i saznali neke stvari koje nam baš i nisu bile poznate. Ranije smo čuli neke priče kako se živi u zemljama Ističnog bloka, onim pod čvrstom rukom Sovjetskog Saveza, ali nikada nismo bili u prilici da o tome nešto čujemo iz prve ruke. Te večeri su nam naši gosti ispričali kako je život u Čehoslovačkoj težak, kako malo zarađuju iako imaju dobre poslove (Janini roditelji su bili visoko obrazovane osobe), i kako putovati ne mogu kada požele već da za put u inostranstvo moraju tražiti odobrenje na koje se čeka par godina. Čak i onda kada dobiju dozvolu da putuju, kod kuće uvijek mora ostati barem jedan član familije kao neka vrsta taoca. Ta osoba je bila garancija da će se familija vratiti jer je vlast pretpostavljala da će onima koji su otputovali biti teško da ostave bliskog člana familije kod kuće bojeći se za njegovu sudbinu. Saznali smo i da im oprema za plažu omogućuje da na ljetovanju ostanu duže i da su je i donijeli da bi je prodali domaćinima koji takve opreme nisu imali.

Slijedećih dana Česi su ostali bez sve opreme koju su donijeli pa su se, kao i mi, sunčali na peškirima.

Prošlo je od tih dana mnogo godina. Čehoslovačka se mirnim putem raspala, Česi i Slovaci su se dogovorili da je tako za njih najbolje, a kod nas je buknuo rat koji je odnio mnoge živote i rastjerao nas po cijelom svijetu. U godinama poslije raspada, i Češka i Slovačka su postale članice Evropske unije a kod nas u Bosni tihi rat još uvijek traje, a nije nemoguće da će se ratne sjekire ponovo iskopati. Mi opet ljetujemo zajedno ali ne dolazimo iz rodnog grad, već nas ima sa svih strana. Naše malo mjesto je puno Čeha (nešto manje ima Slovaka), dolaze u dobrim autima, večeravaju u restoranima a opremu za plažu ne prodaju jer imaju dovoljno novca da uživaju u Jadranu koliko im je volja. Ponekad zakupljuju apartmane po mjesec-dva (jedna naša poznanica Čehinja ga rentira cijelu godinu iako u njemu boravi samo par mjeseci), a ima i sve više onih koji su apartmane kupili pa ih koriste kada ih je volja, a ostalo vrijeme ih rentiraju drugima. U isto vrijeme naš običan svijet teško sastavlja kraj s krajem i pita se zašto je to tako.

Šta je to u glavama našeg svijeta što je uticalo da se dese tako velike promjene u relativno kratkom roku je teško dokučiti. Ali, tako je kako je, i male su šanse da ćemo ikada doći pameti. Vremena kada smo sažaljevali turiste koji su nam dolazili iz istočne Evrope su davno prošla i ostaje nam samo da se sjećamo kako je to nekada bilo. 

Mural

Novosti iz Banja Luke obično tražim na stranicama Nezavisnih novina, byke i Oslobođenja. Nije da me to nešto posebno zanima ali ipak nastojim da steknem nekakvu sliku šta se u mom rodnom gradu dešava.

Par dana ranije za oko mi zape vijest o muralu Ratku Mladiću, i to gdje: na zidu objekta u koji svakodnevno navraćaju oni koji jedva preživljavaju pa im je javna kuhinja mjesto gdje redovito dolaze da se prehrane jer nemaju od čega živjeti. A tamo im se sa zida smješka voljeni general, kako bi ih podsjetio zašto su tu. Vijest, istina, nisam našao na portalu Nezavisnih jer za njih ona vjerojatno nije vrijedna objavljivanja.

Na osnovu onoga što sam pročitao na Internetu mural je nacrtan preko noći a ako je suditi po onome što sam vidio, „umjetnik“ je morao potrošiti nekoliko sati da završi svoje „umjetničko djelo“. Policija, naravno, nije primijetila ništa neobično, kao ni one noći kada su 1993. srušene Ferhadija i Arnaudija.

Kako su po nekim izvještajima iz 93. džamije srušili muslimani kako bi za to okrivili Srbe, bit će da je to slučaj i sada. Jer, muslimani iz Sarajeva, a i cijela Evropa koriste sva sredstva da ukinu manji blentitet, posao koji su započeli presudom „voljenom vođi“ iz Bakinaca koji je sam protiv sebe podnio prijavu sudu, priznao osudu otkupljujući zatvorsku kaznu pa sada optužuje sve redom i traži da se manji entitet izjasni da li je za to da mu odluke donosi neki stranac ili on, njihov „voljeni i jednini“ vođa. „Jasno je“ da su rezultati referenduma neizvjesni i da ćemo svi s nestrpljenjem očekivati šta je narod u manjem blentitetu iz kojeg je protjerana većina nesrba (kao i oni koji nisu „pravi“ Srbi) odlučio.

Ako narod kojim slučajem odbije da im stranac donosi zakone, slijedi novi referendum o nezavisnosti, dosada najavljivan bar jedno dvadeset puta. Ovaj put će ga biti jer je to jedini način da „voljeni vođa“, odnosno diplomirani mesar iz Bakinaca, ostane na vlasti.

U sveukupnu sliku stanja u gradu se odlično uklapa i mlađahni gradonačelnik koji je, na upit novinarke da li će mural biti uklonjen, ljutito odgovorio da neće, kao da se na nešto opržio. Jer, ne uklanja se mural nekome ko ima tolike zasluge za etničko čišćenje manjeg blentiteta tek tako. A ako bi kojim slučajem bar za trenutak pomislio da bi to trebalo učiniti, jasno mu je da bi time izgubio najveći broj svojih glasača, a njegove ambicije nisu baš male. Jer, ako “voljeni vođa” ipak moradne odstupiti, a čini se da hoće, Draško je tu da ga zamijeni.

Zalosno mi je, s distance, gledati na šta je moj rodni grad spao. Ali, šta je, tu je. Bolest ga je zahvatila još krajem devedesetih a lijek ili vakcina protiv nje još nisu pronađeni. A siguran sam da ozdravljenje neću dočekati. 

Novi Komentari i linkovi

Co - Djeca pjevaju Banjaluci - nova fotografija s festivala

Anonimni posjetilac - Djeca pjevaju Banjaluci

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG