Trubaduri

U gornjem redu: Željko Kosanović,
Milan Komljenović, Zoran Šučur,
Hari Milanović i Đeđo Kozaragić.
U donjem redu: Zoran Bićanić
i Ahmet Kozaragić

Prelistavajući albume, koji su mi jedina „opipljiva“ uspomena na predratnu Banja Luku, „naletih“ na fotografiju VIS-a Amori početkom sedamdesetih prošlog stoljeća. Uslikana je u dvorani Čajavečkog hotela u pauzi svirke koju su organizirali ferijalci, omladinska organizacija koja je, u objektima i odmaralištima širom Jugoslavije, pružala mogućnost mladima da za male pare obilaze domovinu, ljetuju, druže se. I u Banja Luci, tačnije na brdu iznad Gornjeg Šehera, je postojao ferijalni dom, u kojem sam 24. aprila 1964. godine prvi puta u ruke uzeo mikrofon. Pretpostavljam da tako nešto u ova naša vremena ne postoji jer je sada sve podređeno novcu i profitu a to u ona predratna vremena nije bio slučaj. Nekoliko puta sam i sam ljetovao u ferijalnim odmaralištima na Jadranu za male pare a njih je u to doba bio popriličan broj.

U to vrijeme sam se pridružio Amorima zajedno s Željom Kosanovićem pa sam se sticajem okolnosti našao na ovoj fotografiji na kojoj su članovi grupe obučeni u kostime slične onima po kojima su bili poznati Dubrovački trubaduri, popularna grupa iz Dubrovnika čiji je osnivač i šef bio Đelo Jusić, također poznati muzičar iz tog vremena. Nisu Amori na svojim nastupima oblačili posebnu odjeću a ne bi ni to veče da desetak dana ranije nisu svirali na prvom maskenbalu organiziranom u Narodnom pozorištu Bosanske krajine. Kako su se svi učesnici maskenbala morali „maskirati“, jer bez toga maskenbala ne bi ni bilo, i mi smo morali pronaći odgovarajuću odjeću. Na raspolaganju su nam bili kostimi korišteni u pozorištu a neko iz grupe je došao na ideju da se obučemo u trubadure iako muzika koju smo svirali nije imala pune veze s njima. Kako kostime nismo odmah vratili, obukli smo ih to veče kada smo svirali za ferijalce pa tako nasta ova fotografija.

Prošlo je od tog vremena više od pedeset godina, svijet se promijenio, ferijalaca već odavno nema, ferijalni dom Brijuni u Šeheru je još prije rata izgorio a ni većina članova grupe više ne živi u Banja Luci. Ahmet Kozaragić se nakon godina izbjeglištva u Švedskoj skrasio u Rijeci i uživa u penzionerskim danima. Ostao je u muzičkim vodama i aktivan je u bosanskom kulturno-umjetničkom društvu Sevdah. Njegov brat Đeđo, čini mi, još uvijek živi u Švedskoj. Zoran Bićanić je još od prije rata postao Zagrepčanin. Već odavno je penzioner, nakon uspješne poslovne karijere. Željo Kosanović svoje penzionerske dane provodi u Banja Luci a ja sam, nakon 27 godina života u USA završio u Istri. O sudbinama Zorana Šućura i Harija Milanovića (kojemu su to bili prvi koraci u menađerskom poslu – kasnije se ozbiljno bavio tim poslom) nažalost ne znam ništa.

Kako me je ova fotografija podsjetila na neka nezaboravna vremena iz mladosti i života u rodnom gradu, odlučio sam da je uvećam, uokvirim i zakačim na zid iznad „radnog“ stola pa mi je sada stalno pred očima, zajedno s fotografijama VIS-a Usamljeni za koje me vežu posebne uspomene. I ostat će tu dok ne odem tamo gdje svi odlazimo. 

Druženje s Tufekčićima

 

Prije povratka u USA posjetili su nas Tufekčići, Jasna i Izet. Odvojili su par dana da skoknu do Istre iako su ovogodišnji boravak u starom kraju proveli obilazeći više gradova i mjesta, uz obavezni odmor na Jadranu. Lijepo je to od njih da nađu vremena za bivše komšije jer svaki dan za nas u ovim godinama je neka vrsta lutrije. Svjedoci smo toga svakodnevno i ko zna šta se može desiti u narednih godinu dana.

Iako je vrijeme ovog oktobra malo lošije nego inače (u drugoj polovici je bilo nekoliko kišnih dana), ipak smo imali sreće da obiđemo naš bliži i dalji komšiluk.

Prvi dan smo, prije ručka koji je Nera pripremila (dan ranije je kupila odličnu teletinu u mesnici gdje se prodaje svježe lokalno meso), prošetali Verudelom i popili naše kave u restoranu Bonaca s čije terase se pruža lijep pogled na otvoreno more i okolne otoke. Iako je vrijeme bilo sunčano, na nekim mjestima je duvao malo jači jugo dok je opet u nekim uvalama bilo mirno, bez daška vjetra.

Drugi dan smo većinu vremena proveli u Balama, malom mjestu ne tako daleko od Pule, šetajući uskim ulicama starog dijela grada na kojima turista gotovo da i nema. Vrijeme je bilo poluoblačno ali lijepo za laganju šetnju i razgledavanje starina kojih je gradić prepun. Primijetili smo da se na nekoliko objekata vrši restauracija što ovakva mjesta svake godine čini sve privlačnijima. Nedavno sam čitao u lokalnim novinama kako Bale postaju interesantne i za osobe srednjih godina koje odlučuju da život u velikim gradovima zamijene mirnim životom u malim istarskim mjestima iako je do prije nekoliko godina trend bio suprotan.

Zanimljiv je bio razgovor s Luiđijem, penzionerom iz mjesta koji sa svojih 88 godina nije pokazivao znakove mentalnih problema tipičnih za one koji uđu u devetu deceniju života. Pričao nam je Luiđi o svom životu, o radnom vijeku koji je proveo u Uljaniku, o svojoj djeci koja žive u okolini Bala, o bratu kojeg je život odveo u Australiji. Kaže da s penzijom od 1,000 eura može živjeti, da i djeca nemaju većih problema s primanjima koja su mala u odnosu na ona na koja smo mi koji smo dio života proveli u USA navikli. Čini se da ima i onih koji su zadovoljni s malim u ovo naše doba kada je trka za bogatsvom sve prisutnija.

Nakon obilaska Bala svratili smo na kavicu u Fažanu. Vrijeme se počelo kvariti pa smo odlučili da jedemo kod nas u Pješčanoj uvali, u restoranu Cave Romane iz kojeg se pruža lijep pogled na naš zaliv. Restoran je poznat po dobrim pizzama pa smo se i mi odlučili da ne biramo previše. I nismo pogriješili. Uz čašu piva i prijatan razgovor, vrijeme je brzo prošlo.

Zadnji dan smo, nakon doručka i šetnje Pješčanom uvalom, na kavicu otišli u novootvoreni restoran El Brutale, kod Igora, koji, prema našoj ocjeni, pravi najbolja makijata u Puli i okolici. Tu će nam ove zime vjerojatno biti baza jer gotovo svaki dan tokom cijele godine ispijamo naša makijata u baštama lokalnih kafića, čak i u danima kada nema sunca ili kada pada kiša. Tako je bilo ovih četiri godine od kada smo Pittsburgh zamijenili Istrom a nadamo se da će biti tako i u buduće sve dok nas zdravlje koliko toliko služi.

Nakon kavice i novih evociranja uspomena iz prošlosti (najčešće iz godina prije rata), Tufekčići su sjeli u svoju novu Toyotu, koju su kupili prošle godine kako ne bi morali rentirati auto kada dođu iz Amerike, i zaputili se prema Zagrebu koji je polazna tačka njihovih obilazaka starog kraja. Vrijeme se proljepšalo tako da je Nera odlučila da „baci“ bar jedno kupanje prije ručka a ja sam otišao u stan da pokušam riješiti problem s televizijskim prijemom jer se poslije podne igra El clasico, susret Real Madrida i Barcelone. Tako nam je prošlo još jedno lijepo druženje s našom starom rajom iz kojeg će nam ostati lijepi uspomene i fotografije koje ćemo pregledavati u godinama koje su pred nama.

A Hard Day's Night

 

Treći dan posjete Pragu smo proveli u vožnji turističkim brodom Vltavom, prošetali malim ostrvom i obalom rijeke, obišli Prašni toranj i još neke dijelova starog grada… Vrijeme je i dalje bilo oblačno ali to nam nije smetalo. U gradu je vladala uobičajena živahnost, turista je bilo na svakom koraku. Nismo nikuda žurili niti smo imali program koji smo morali ispoštovati što se pokazalo dobrim.

Kada smo ujutro krenuli iz hotela, na malom trgu ispred hotela je bilo živo. Djeca su s pažnjom pratila program malog improviziranog lutkarsko pozorišta, stariji su ispijali pivo, a bila je tu i mala bina. Kada smo se nakon vožnje brodom na kratko vratili u hotel, s bine je okupljene zabavljala djevojka s gitarom izvodeći nama poznate muzičke numere. Pri odlasku iz hotela su nas ispratili zvuci drugog izvođača a pjesme su nam također bile poznate. Valjda je to iz razloga što kod nas u kući muzika svira od jutra do mraka pa su nam mozgovi zapamtili mnogo toga da se i sami ponekad iznenadimo koliko nam je pjesama poznato.

Ponovo smo prošetali do glavnog trga a onda nastavili prema Prašnom tornju, još jednoj atrakciji grada.  Šetali smo ulicama nasumice a onda odlučili popiti naša makijata. Tražili smo kafić s lijepom baštom podalje od glavnog trga jer nismo željeli baciti 7 Eura po kavici koliko smo platili u kafiću na trgu za makijata koja nisu bila po našem ukusu. I baš kada smo pronašli lijepu baštu s Lawazza kavom stiže tekst poruka. Javlja nam se snahin brat, Nizozemac, koji je također u posjeti Pragu i predlaže nam da se nađemo u jednom irskom pubu u Karlovoj ulici. Nije nam trebalo dugo da ga nađemo. Sjedio je s prijateljem uz Guinness, njihovo omiljeno pivo. I mi, nakon naših makijata, popismo po jedan Guinness nakon što smo, na njihovo insistiranje, probali baby Guinness, piće koje uopće ne sadrži pivo. Bilo je to za nas nešto novo što smo naučili pod stare dane. Susret s Marcelom je bio veoma prijatan, prijateljski i bilo nam je drago da smo ga mogli ponovo vidjeti nakon susreta prošle godine kada je na kratko posjetio Pješčanu uvalu.

Već je bilo kasno popodne i trebalo je ići na večeru. Opet smo pošli prema našem hotelu da malo predahnemo. U trenutku kada smo iza ugla zakoračili prema trgu ispred hotela, trgom odjeknuše zvuci poznatog hita Beatlesa. A Hard Day's Night, pjesma po kojoj je dobio ime njihov treći album. Početni akord (i ostatak), koji je na 12-žičanoj gitari odsvirao George Harrison, je najviše analizirani akord u historiji muzike, u momentu me vrati šezdeset godina unazad u dane kada sam kao srednjoškolac ušao u svijet muzike. A Beatlesi su bili neodvojiv dio toga, grupa čije sam pjesme znao napamet a mnoge izvodio na binama rodnog grada i drugih mjesta gdje smo gostovali.

Požurili smo na trg da se pridružimo onima koji su se okupili oko male bine na kojoj je grupa momaka veoma dobro svirala pjesmu za koju sam posebno vezan.

Kroz glavu su mi prošla sjećanja kada sam jednog popodneva u proljeće 1965. u izlogu robne kuća Nama preko puta hotela Palas ugledao longplejku A Hard Day's Night, prvu stranu longplejku koje se mogla kupiti u gradu, kako me je uhvatila panika da je neću moći kupiti jer pri sebi nisam imao novaca a uz to sam morao na nastavu. U tom trenutku nisam ni razmišljao o tome da mi mati možda neće dati novac da je kupim jer nismo imali novaca za bacanje. Dvoje starije braće i dvije sestre su u to vrijeme studirali u Zagrebu i za to je trebalo dosta novca. U familiji je radio samo otac, i to na željeznici, pa nam je svaki dinar bio dragocjen.

Sav uzbuđen požurio sam u školu s nadom da će mi neko moći posuditi novac za longplejku. Planirao sam da, ako uspijem posuditi novac, odmah po završetku nastave odjurim do Name i kupim ploču. Ali, postojao je još jedan problem. Zadnja dva časa smo imali kontrolni iz Elektrotehnike koju nam je predavao profesor Tasić. Morao sam ga pisati jer sam iz predmeta imao dobre ocjene i nisam ga mogao propustiti.

Na sreću, Vinka Ševo, moja drugarica iz razreda je kod sebe imala novaca i bez ikakvih pitanja mi posudila koliko mi je trebalo. Kako sam taj problem riješio, ostala je bojazan da će se Nama zatvoriti prije nego što se završi nastava, uz dodatnu mogućnost da neko prije mene kupi ploču dok sam ja na nastavi. Časove prije kontrolnog nisam pratio a onda sam na brzinu pisao odgovore na pitanja kako bih što prije mogao otići do Name jer nam je profesor rekao da razred možemo napustiti ako smo završili s kontrolnim.

Razred sam napustio poslije prvog časa, ne pokušavajući da odgovorim na sva pitanja. Požurio sam do Name i ploča je bila u mojim rukama. Bio je to poseban osjećaj jer malo ko je u to vrijeme posjedovao ploče proizvedene u inostranstvu, a posebno ne od Beatlesa koji su tih godina vladali svjetskom muzičkom scenom.

Mati mi nije pravila probleme oko novca. Domaćica, koja je sama naučila čitati i pisati jer ju je Prvi svjetski rat zatekao kada je pošla u prvi razred osnovne škole a onda od malena morala pomagati u i oko kuće jer je ostala bez roditelja i nije imala vremena za školu, voljela je muziku, slušala Po vašem izboru na Zagrebu 2, pa čak simpatisala „drekavce“ iz Liverpula. Tako sam došao u posjed svoje prve longplejke nekog stranog pjevača ili sastava a kasnije su se redale druge.

I evo me sada, šezdeset godina kasnije, u glavnom gradu Češke i slušam dječke koji me podsjetiše na ta lijepa vremena, na VIS Sjenke i Usamljene i naše nastupe na ferijalnom domu Brijuni, u sali Kasina, pobjede na prvoj gitarijadi u Banja Luci u Domu kulture 1967., nastupe sa VIS-om Amori, igranke u Domu kulture i sali „Čajaveca“ i sastave Pro at Contra i Eight Band s kojima sam pjevao neku drugu vrstu muzike. Bila su to vremena koja će mi zauvijek ostati u divnom sjećanju, dani kada nisam mogao ni pomisliti da će mi se desiti ono što mi se desilo. A samo malo ranije popio sam pivo s bratom naše snahe, koju je sin upoznao u Irskoj nakon što je odlučio da Ameriku zamijeni Evropom (sada žive u Nizozemskoj, njenoj domovini), a nešto kasnije sam starijoj unuci, koja se nije rodila u Banja Luci nego u Nizozemskoj, čestitao rođendan preko „žica“, umjesto da ga proslavimo zajedno, a nakon nazvao kćerku koja svoj kruh zarađuje preko velike bare.

Za sve su krivi idioti koji su iz svojih skrovišta ispuzali krajem osamdesetih prošlog stoljeća i još uvijek se drže na vlasti, trujući narod da se i dalje mrzi iako je od rata prošlo trideset godina. Sada su im se pridružili još gori, koji odlučuju o sudbini cijelog svijeta i više niko nigdje nije siguran šta ga čeka sutra.

To veče u Pragu smo završili s ukusnom večerom u obližnjem restoranu Kada smo se poslije večere vraćali u hotel, na bini su bili drugi izvođači, zanimljivi, koje smo poslušali, ali meni se u glavi i dalje vrtio onaj prvi prepoznatljivi akord Beatlesa. Uvijek kada bih ga čuo budio je u meni neke posebne osjećaje, pa tako i to veče u gradu daleko od rodnog grada i čak šezdeset godina nakon što sam ga prvi put čuo.

Posjeta Pragu - prvi dan

 

Od kako smo se preselili u Istru nisam nešto za putovanja, čak ni ona kraća, naročito dok traje lijepo vrijeme a more je još uvijek za kupanje. Ovog oktobra ipak skoknusmo na par dana do Praga. Ostavismo Pulu okupanu suncem a nekoliko sati kasnije na praškom aerodromu Vaclav Havel dočeka nas kiša. Srećom, za našeg boravka kiše nije bilo ali sunce gotovo nismo ni vidjeli. Za tri dana, dok smo šetali češkim glavnim gradom, pojavilo se samo par puta, sveukupno manje od minute. Iako je cijelo vrijeme bilo oblačno, temperatura je bila prijatna za šetnju tako da nam to nije smetalo. Jedino fotografije nisu onako lijepe kako bi bile da su dani bili sunčani.

Pogled na prašku tvrđavu

Smjestili smo se u hotelu Perla u starom dijelu grada. Pripremajući se za put nisam imao osjećaj koliko vremena će nam trebati da obiđemo sve najpopularnije turističke znamenitosti Praga. Čak smo planirali kupovinu višednevne karte za gradski prijevoz ali nam on uopće nije trebao. Sve glavne znamenitosti i turističke atrakcije smo obišli pješice iako zbog godina to nije bilo baš lako. To sam najviše osjetio penjući se strmom ulicom prema tvrđavi i dvorcu koji dominiraju Pragom. Prvi put u životu sam osjetio da moram zastati, uhvatiti malo zraka. Bio je to za mene novi osjećaj jer mi dnevne šetnje marinom Veruda i igranje stolnog tenisa uglavnom ne predstavljaju problem.

Gužva na Karlovom mostu

Ujutro, nakon ukusnog doručka u hotelu, zaputili smo se u obilazak grada. Prvi dan je bio rezerviran za obilazak Hradčana, dio Praga u kojem je smještena praška, kako kažu, najveća tvrđava na svijetu. Od hotela smo krenuli rutom koju sam još prije polaska isplanirao ali smo se vrlo brzo izgubili promatrajući fasade zgrada koje, svaka za sebe, privlače pažnju pa čovjek vrlo lako izgubi orijentaciju. Planirali smo da od hotela dođemo do Karlove ulice koja vodi direktno do Karlovog mosta, a da nakon toga nastavimo ulicama koje uzbrdo vode do glavnog ulaza u stari grad na brdu. Kada smo shvatili da ne znamo gdje smo, morali smo se poslužiti novim tehnologijama. Uz pomoć Google Maps smo se dokopali Karlovog mosta koji je bio prepun turista. Bili su tu i mnogobrojni navijači Hrvatske koja je to veče imala okršaj s nogometnom reprezentacijom Češke u borbi za odlazak na svjetsko prvenstvo 2026. Bio sam iznenađen velikim brojem organiziranih grupa koje su uz pomoć vodiča obilazile grad, posebno  onih iz Dalekog istoka.

Glavni ulaz

Do glavnog ulaza u tvrđavu smo stigli pred podne, upravo u vrijeme kada se smjenjivala počasna straža, što je privuklo pažnju velikog broja turista. Mi smo se uputili strmom ulicom uz zidine tvrđave kako bi u tvrđavu ušli s druge strane. Trebalo nam je dosta vremena da pronađemo pravi put pa smo do ulaza stigli poprilično umorni. A čekalo nas je još dosta hodanja.

Zlatna ulica

Za razgledavanje pojedinih atrakcija smještenih unutar zidina tvrđave se moraju kupiti ulaznice. Prva koju smo obišli je bila uska ulica (Zlatna) u kojoj su u početku živjeli stražari i razni majstori a kasnije i običan svijet. Gužva je u pojedinim trenucima bila tolika da smo ubrzo izgubili želju da razgledamo unutrašnjosti malih kućica, čije su fasada obojene u različite boje, i jedva smo našli izlaz.

Katedrala svetog Vida

Razgledali smo baziliku svetog Đorđa a onda nas je gotička katedrala svetog Vida oborila s nogu. Toliko detalja, umjetnina, ljepote, raskoši, te njena zastrašujuća visina tjera čovjeka na razmišljanje. Ko je mogao projektirati jedan ovakav objekt, koliko je vremena i novca trebalo da se nešto ovako napravi i u koje svrhe. Na jednoj strani bijeda običnog puka a na drugoj ogromno bogatstvo posvećeno nekome za koga još niko nije dokazao da postoji. Nikada mi neće biti jasno zašto je to tako. Slična je situacija i danas kada na jednoj strani imamo pojedince nezamislivo bogate a na drugoj veliki broj onih koji umiru u bijedi i od bolesti koje se odavno liječe, nemajući za osnovne životne potrepštine.

Unutrašnjost katedrale

Nakon izlaska iz katedrale i razgledavanja velikog trga, umorni od hodanja, odlučili smo da potražimo kafić i malo se odmorimo. Izašli smo iz tvrđave i uputili se ponovo uz brdo nadajući se da ćemo u malom naselju, čiji obilazak nam je preporučila naša prijateljica Katja koja živi u Pragu ali većinu vremena provodi u Pješčanoj uvali, naći gdje ćemo u miru popiti naša makijata. I bi tako. Mali kafić, s nekoliko stolova ispred, je bio prazan, što nam je odgovaralo. Nadali smo se da je kava dobra, i bili u pravu pa je Nera naručila još jednu. Dok smo polako ispijali naša makijata, stiglo je još ljubitelja kave pa se mala terasa gotovo popunila. Izgleda da smo mi bili ti koji su privukli ostale goste jer prije nas niko nije obraćao pažnju na nju.

Kako smo u planu imali obilazak još nekih interesantnih dijelova grada odlučili smo da se zaputimo nazad ka centru grada, propuštajući da obiđemo još jedan dio tvrđave za koji smo imali ulaznicu. Tek po povratku u Istru sam shvatio da nismo obišli vrtove tvrđave i vidikovac iz kojeg se pruža prekrasan pogled na stari dio Praga. Tako to obično biva kada se čovjek nađe u nepoznatom okruženju. Obično je potrebno par dana da se čovjek snađe a tada je već vrijeme da se ide kući.

Lijepi park prema "našem" kafiću

Silazeći istom ulicom kojom smo se penjali prema tvrđavi otkrivali smo mnoge detalje i zanimljivosti koje nismo primijetili dok smo se penjali. Svaka zgrada je priča za sebe i čovjeku bi trebali dani ako bi htio da ih pažljivije pogleda a za to se za par dana posjete nema vremena.

Bilo je već rano poslijepodne kada smo stigli u podnožje brda gdje su nas čekala još neka zanimljiva mjesta koje smo planirali posjetiti.