Bosanski lonac

 

Dok sam prelistavao albume sa slikama da pronađem fotografije s Krka kao podlogu za prilog o Česima, „naletio“ sam na puno fotografija iz onog „mračnog“ doba kada smo svakog ljeta išli na more uprkos što smo živjeli u „tamnici naroda“. Tako mi za oko zapadoše fotografije iz Orebića jednog davnog ljeta početkom osamdesetih prošlog stoljeća kada smo nas četiri familije odlučile da ljetujemo zajedno. Ne sjećam se ko je i zašto predložio Orebić ali to je manje važno za ovu priču.

Ekipa na plaži

Na odmor smo išli sa Kušmićima, Žiškama i familijom Lončarski. Do Orebića smo se vozili prilično dugo jer nismo svi imali neka dobra auta. Cvijo i ja smo vozili fiću, Ferid malo starijeg Opela a za Eku se baš i ne sjećam ali smo svi stigli do odredišta bez problema. Nisam siguran ni kako smo našli smještaj. Nije tada bilo Booking.com-a i drugih Internet portala koji se sada koriste za rezerviranje smještaja ali smo se lijepo smjestili. Tri familije su bile smještene u jednoj kući, samo su Goga, Cvijo i sin im Marko smještaj našli u komšiluku.

Svaki dan se išlo na plažu koja baš i nije bila tako blizu smještaja ali nam to nije smetalo. Večeri bi provodili zajedno, u priči i laganom pijuckanju, obično kod nas u dvorištu, dok su se djeca bezbrižno igrala. Često se ručalo zajedno. Obično bi jedna ili dvije domaćice odlazile ranije s plaže da pripreme ručak a kasnije bi se i mi vraćali pa bi zajedno ručavali u vrtu kuće u kojoj smo našli smještaj.

Priprema ručka je bila ustaljena praksa sve dok jednog dana neko ne predloži da se ponese Pretis express lonac i sve što je potrebno za bosanski lonac pa da se na plaži naloži vatra i ručak pristavi kako neke od žena ne bi morale svaki dan prekidati sunčanje i kupanje da nas nahrane. Ideja i nije bila loša a i niko od nas nije pomislio da bi zbog toga mogli imati problema. Nismo razmišljali na mogućnost da vatra nepažnjom može izmaći kontroli i zahvatiti obližnje žbunje i izazvati požar koji se ovih godina dešavaju svakog ljeta.

Sjećam se da se nisam baš petljao oko pripreme ručka jer me je bilo sramota ali bilo je među nama i onih koji u tome nisu vidjeli ništa neobično. I vatra se naloži, bosanski lonac „posloži“ kako se to kod nas radi i ručak se poče krčkati.

I sve bi bilo manje upadljivo, jer se lonac nalazio podalje od plaže, do trenutku kada lonac poče pištati, kako je to i normalno za Pretisov lonac. Tek tada su ostali kupači primijetili o čemu se radi ali niko nam nije prišao da nas opomene da to ne smijemo raditi. Bila su to neka druga vremena kada smo živjeli u društvu u kojem su mnoge stvari bile dozvoljene koje su sada kažnjive.

Podmladak koji je sada u četrdesetim
Niko od njih ne živi u Banja Luci

Bilo kako bilo, jedva sam dočekao da se lonac skuha i da Pretis lonac prestane s pištanjem. Svi smo se okupili oko lonca i svako je čekao s tanjurom u ruci da dobije svoju porciju. Tanjure, pribor za jelo, salvete i kruh smo naravno ponijeli sa sobom tako da smo imali puni komfor. Istina je da na plaži nije bilo stolova ali nam to nije smetalo dok smo jeli pravi bosanski lonac skuhan na plaži u Orebiću jedne davne godine prije ovog zadnjeg rata. Dok smo  jeli s apetitom čuli smo komentare nekih od kupača. Uglavnom su nam zavidjeli a bilo je i onih koji su govorili da bi i oni voljeli da su se toga sjetili. A dok smo s tanjurima u ruci čekali da na nas dođe red, primijetili smo jednog dječkića kako se vrzma oko nas, valjda nadajući se da će i za njega nešto ostati.

Po završetku ručka smo nastavili s kupanjem a kućama smo se vratili predveče, mnogo kasnije nego što smo to radili ostalim danima.

Slike s Pretis loncem nema ali tu je mali roštilj koji je također stigao do Orebića

Bilo je to jedno lijepo ljetovanje kojega se rado sjećamo i u ovim danima kada nam je sve pri ruci. Bili su to dani kada smo mislili da će tako biti vječno ali nas kasniji događaji uvjeriše da sve nije onako kako čovjek misli i da uvijek ima onih koji imaju drugačije planove.