Meso
Televiziju ljeti
uopće ne gledam a kada prestane sezona kupanja pratim englesku premijer ligu,
UEFA ligu šampiona te različite video klipove na YouTube gdje moram izdvojiti
isječke iz emisija Zorana Kesića i prenose iz skupštine manjeg blentiteta. Dok za ono što radi Zoran Kesić zaslužuje sve pohvale za hrabrost (iako mu se emisija
svrstava u žanr komedije), prenosi iz skupštine mi definitivno zamjenjuju
nekadašnje popularne engleske humorističke serije jer ne vjerujem da se na redovnim
TV kanalima može naći veća zabava od onoga što se tamo dešava. Vjerujem da su i
najbolji autori humorističkih serija zavidni akterima izabranim da predstavlja
narod s prostora u kojima sam nekada obitavao. Tu se baš lijepo ismijem iako
bih trebao plakati zbog onoga što se dogodilo s društvom u cjelini a posebno s
gradom u kojem sam rođen, proveo djetinjstvo i mladost, završio škole, zaposlio
se, oženio i proveo više od pola života. Da je moguć toliki pad jednog društva
u svim segmentima života normalnom čovjeku je teško povjerovati.
Ono što je ostalo od nekadašnje kavane Granada
Nedavno mi YouTube
kao prijedlog šta bi me moglo zanimati predloži nekoliko serija snimljenih u
Banja Luci (Koža, Meso...) pa sada ponekad u kasne večeri pogledam o čemu nam novi filmski
autori iz rodnog grada pričaju. Koliko je istine u tim novim filmskim uradcima
ne znam ali vjerujem da sve nije izmišljeno znajući šta se u ovih zadnjih 30
godina od rata u gradu dešava.
Serija pod
nazivom Meso, čiju sam prvu epizodu upravo odgledao, mi se u početku učinila
zanimljivom ali nisam siguran da ću je odgledati do kraja zbog loše glume
većine glumaca. I možda je ne bih ni spominjao da mi se mjesto gdje se većina
radnje prve epizode odigrava ne učini poznatom. Kavana ili birtija, već kako ko
više voli, čiji je vlasnik glavni lik u seriji, se nalazi uz željezničku prugu,
a ja sam u gradu i okolini poznavao samo jednu takvu, i to u mom nekadašnjem
komšiluku.
U Majstorića
putu, u kući preko puta kuće u kojoj je živjela moja sestra, naš čovjek, Rasim,
koji se vratio iz Španije, otvorio je kavanu pod nazivom Granada. Ime kavani je
dao u čast supruge Španjolke i u početku je sam naziv kavane izazivao
podozrenje lokalnih momaka ali je ona ubrzo postala mjesto gdje su se okupljali
da uz piće rješavaju svjetske probleme, raspravljaju o svemiru, mijenjaju
trenere jer ne znaju svoj posao… U Granadu sam ušao samo jednom davno prije
„obrambeno-oslobodilačkog rata“ i u sjećanju mi je ostala lijepa bašta u kojoj
je, za lijepog vremena, bilo prijatno sjesti. U Majstorića put sam zadnji put
navratio krajem devedesetdruge kada sam pomagao da se sestrin namještaj
natovari na kamion jer je, po izlasku iz grada, uspjela zamijeniti kuću s nekim
Srbinom iz okoline Zagreba pa je dobila odobrenje da može prevesti svoju
pokretnu imovinu. Put me više nije odveo u taj dio Budžaka i nisam imao pojma
šta se poslije dešavalo s Granadom.
Zaintrigriran onim
što sam vidio na TV sjetih se da mi Google Maps možda može pomoći da
provjerim da li sam u pravu. I potvrdi se ono što sam pretpostavljao. Birtija
iz serije je bivša Granada. Koristeći street view sam prepoznao objekat,
detalje na fasadi, ogradu na prostranoj terasi, kuće preko puta kavane (čak i
ograde ispred kuća su iste kao u seriji) i bilo mi je drago da me sjećanje nije
iznevjerilo. U taj dio bivšeg komšiluka nisam kročio više od 30 godina a ipak
sam ga prepoznao iako se grad za proteklih godina jako promijenio. Nikle su
mnogobrojne nove ulice, čitava naselja i ponekad se nekadašnjim žiteljima grada,
kada se nađu u gradu, učini da se nalaze negdje drugdje a ne Banja Luci u kojoj
su živjeli sve do trenutka kada su bili prisiljeni da ga napuste.
Kada sam već, uz
pomoć Google Maps, „svratio“ do Granade, odlučih da „obiđem“ i ostatak
bivšeg komšiluka. „Prošetao“ sam malo Budžakom, onim poznatim ali i nepoznatim
ulicama, i primijetio ogromne promjene.

Velika zgrada na imanju Josipovića
Na mjestu gdje se
nalazila kuća mog kolege iz osnovne škole Peje Josipovića sada je izgrađena
velika poluokrugla građevina. Kuće, koja je u doba moga djetinjstva bila jedna
od novijih, više je nema. Srušena je kako bi neki građevinski tajkun izgradio
veliki objekat jer mu se lokacija učinila pogodnom. Moj školski kolega je odmah
po početku rata „dobrovoljno“ otišao u
Zagreb a brat mu je Drago završio u Kanadi.
Nad osnovnom
školom Ivan Goran Kovačić u kojoj sam proveo lijepih osam godina sada bdije
dragi Bog, i to pravoslavni. Crkva je izgrađena uz samu školu da oni koji su se
iznenada duhovno osvijestili ne bi morali pješačiti kao mi u naše doba kada nam
je najbliža bogomolja bila ona na Patričevcu. Istina je da su samo katolici u
to doba išli u crkvu a koji je razlog da i oni drugi nisu već je svima dobro
poznato.
Pravoslavna crkva izgrađena odmah uz moju
nekadašnju osnovnu školu
Na velikom imanju
tetke i tetka, na lijevoj strani nekadašnje ulice Ivice Davida kada se od grada
ide ka Zalužanima, je izgrađeno potpuno novo naselje, uz nekoliko trgovačkih
objekata uz samu ulicu. A nekada su tu bile oranice na kojima su Škrobe
uzgajale mnoge poljoprivredne proizvode od čijeg uzgoja su se izdržavali. Nikoga
od Škroba, naravno, više nema tamo a da li su za ogromno imanje dobili kakvu
oštetu ili im je ono jednostavno oduzeto nije mi poznato.
![]() |
| Veliko naselje izgrađeno na nekadašnjim njivama familije Škrobo |
Svoju šetnju Budžakom sam završio u ulici Braće Podgornika, ispred kuće u kojoj sam živio skoro 30 godina, sve dok se nisam oženio.
Kada sam zadnji put posjetio svoj nekadašnji komšiluk, cijelo imanje je bilo ograđeno visokim zidom pa se malo šta moglo vidjeti s ulice. U međuvremenu je zid srušen a kako se može vidjeti s ulice, u sredini nekada lijepog dvorišta se gradi novi stambeni objekat. Kako će taj veliki stambeni objekat, čiji je poster zalijepljen na dio zida koji nije srušen, stati u relativno usko a dugačko dvorište nije mi jasno. Primjećujem da su njegovi temelji postavljeni uz samu ogradu koja naše bivše dvorište dijeli od dvorišta Stijakovića. U kući Stijakovića, ako je suditi po onome što se može vidjeti sa slike, još![]() |
| Dvorište u kojem sam odrastao. Curice na slici od rata žive u Njemačkoj |
uvijek neko živi ali će sadašnji domaćini, umjesto pogleda na nekada lijepo dvorište, ispred nosa imati ogroman stambeni objekat koji će im zakloniti i ono malo sunca što im je ostalo jer je s druge strane još prije rata izgrađeno veliko skladište nekog dobavljača voća i povrća. I komšije s druge strane, a nekada su to bile Šolaje koje su se sredinom šezdesetih doselili iz Vojvodine, nisu bolje sreće. Poznata je to taktika poslijeratnih građevinskih tajkuna koji na ovaj način prisiljavaju na prodaju one koji i dalje žele da žive na svom komadu zemlje na kojem su možda njihovi preci živjeli godinama. Izgleda da u ovo moderno, poslijeratno, demokratsko doba nema veze ko se kojem Bogu moli pa su svi bar po ovom pitanju sada ravnopravni.
Interesantno je kuda
me je jedna TV serija koju mi je predložio YouTube odvede. Vratih se u
stari komšiluk u doba mog djetinjstva i čak se prisjetih imena kavane i njenog
vlasnika koji u to vrijeme za mene nisu bili od bilo kakvog značaja. Tako je
valjda kada čovjek ostari pa se prisjeti nečega samo zato što ga veže za neka
vremena koja su mu ostala u lijepom sjećanju. 
Temelji novog objekta su postavljeni
na samu među
Nisam siguran
čega će se sjećati sadašnja mladost rodnog grada jer ono što sam vidio u seriji
Meso, a još više Koži istog autora je za mene tužno da tužnije ne
može biti.




