Bosanski lonac

 

Ne sjećam se da je moja mati pravila bosanski lonac, a ako ga je i pravila ja ga nisam jeo. Kako sam bio najmlađi u familiji i njezin mezimac, mati mi je gotovo svaki dan pravila poseban ručak jer mnoga jela koja su ostali jeli ja nisam htio ni probati. Bio sam tolika peka da čak nikada nisam probao pileću ili goveđu juhu napravljenu od mesa već mi je mama morala praviti onu od Knorr kockica koje su se kupovale u dućanu. Sjećam se da sam jedino jeo onu na kojoj je bio nacrtan oroz. Tek mnogo godina kasnije kada sam se oženio počeo sam jesti i neka druga jela, pa tako i bosanski lonac koji je sada sastavni dio naše kuhinje.

Prije ...

Ne bi mi bosanski lonac pao na pamet da me prije dva dana do suza ne nasmijaše dvije fotografije koje nam je sin poslao. On je, još otkad je dobio prvi posao nakon završenog fakulteta u Johnson Space centru u Hustonu i otišao od kuće, počeo kuhati pa je to nastavio i kasnije, kada se oženio, pa sve do današnjih dana. Unuke, Emina i Suada (Famke i Rixt) od malih nogu jedu našu hranu, filovane paprike, grah, puru, pa tako i bosanski lonac kada ga tata napravi.

Sin je prije nekoliko dana, na nagovor prvog komšija, kupio veliki Kamado Joe roštilj (umjesto manjeg kojeg je nabavio ranije), na kojem priprema razna jela, od čevapa pa sve do bosanskog lonca. Za bosanski lonac je prije par dana kupio posebnu posudu (ranije ga je pravio u drugom posuđu), nakon toga je od mame pokupio detalje šta kupiti, pronašao sve potrebne sastojke, poslagao sve u novu posudu, stavio na roštilj da se krčka i nakon nekoliko sati bosanski lonac je bio spreman za degustaciju.

... i poslije

Rezultat se vidi na priloženim fotografijama. U tanjurima nije ostalo ništa. Snaha, Nizozemka, i unuke su očistile tanjure a nama je to bilo jako simpatično. I drago, da nam unuke osjete kako se to kod nas jelo, u vremenima koja dolaze kada će nam umjetna inteligencija uskoro određivati sve, pa tako i šta ćemo jesti.

Ostajte ovdje...

Ove godine po prvi put od preseljenja u Istru nećemo putovati u LA tokom božićnih praznika. Odluku smo donijeli teška srca jer nam je putovanje prilika da provedemo dvadesetak dana s kćerkom koja je svoju sudbinu vezala za Ameriku, te da zimu presiječemo na pola. Iako vrijeme u Istri tokom zime nije loše (svaki dan, osim kada je kiša, pijemo naša makijata na terasi s pogledom na more), lijepo nam je i kod kćerke gdje su temperature u ovo doba godine više, dani uglavnom sunčani a i Pacifik nam je udaljen svega desetak minuta laganog hoda. I tamo bi svaki dan prošetali plažom do kafića Playa Provisions gdje bi uporno naručivali makijata iako smo znali da neće biti ni blizu onoga na što smo mi Evropljani navikli. Društvo u šetnjama bi nam pravila Ella, mješanac čiuvave i nepoznate pasmine, koju bi vodili s nama iako joj to nikako nije bilo drago. Ella jednostavno ne voli da je oko nje zbrka a posebno ne voli pse pa je moramo držati na uzici cijelo vrijeme. A kućnih ljubimaca u Playa Provisions obično ima jer je to kafić gdje je njihov ulazak dozvoljen.

Na putu ka plaži - Elli se baš i ne ide

Odluku da ne putujemo smo donijeli odavno. Zgroženi onim što se u USA događa izgubili smo želju da putujemo u zemlju u kojoj je, to je sada očigledno, rasizam u punom zamahu. Skrivan u uskim krugovima a oslobođen dolaskom Trampa na vlast, vidljiv je na svakom koraku, iako su Kalifornija i još nekoliko saveznih država drugačije od onih u središnjem dijelu USA gdje su sve karte sada otkrivene. Živeći u Pittsburghu, gradu u kojem je dosta univerziteta i bolnica, gdje je obrazovanje na višem nivou nego u ruralnim dijelovima Amerike, a posebno radeći na univerzitetu s visoko obrazovanim svijetom, rasizam, dok sam bio zaposlen, nisam primjećivao. Tek sada, kada sam saznao više o Americi i njenom stanovništvu, jasno mi je da rasizam nije nastao s pojavom Trampa već je uvijek bio tu, skriven, čekajući pravi trenutak da se oslobodi stega države koja se trudila da ga iskorijeni ili barem svede na najmanju moguću mjeru.

Gledajući šta se u USA događa ne mogu a da ne povučem paralelu s onim šta se kod nas događalo početkom devedesetih. S pojavom Miloševića i njegovog korištenja nacije za svoje ciljeve (a oni su bili stvaranje velike Srbije u kojem bi Srbi bili dominantni), taj bolesni nacionalizam je isplivao na površinu, oslobodio se stega prethodnog sistema koji ga je nastojao iskorijeniti. Rezultat toga je preko 100 hiljada mrtvih, milioni protjeranih, mnoge rasturene familije. I kod nas su, preko noći, pojedinci pokazali šta u sebi misle, šta su im prave namjere kao što to sada u Americi pokazuju milioni onih koji podržavaju Trampa u nastojanjima da učini Ameriku „ponovo bijelom“, očišćenu od onih kojima je boja kože drugačija, misleći da su im oni krivi za njihove uglavnom bijedne živote. A životi su im bijedni zbog nedostatka obrazovanja, i zatucanost. Tramp je to iskoristio pa sada radi šta god mu je volja a masa njegovih obožavao sve to podržava, nesvjesna da im ono što se sada događa u USA neće donijeti ništa dobro, kao što se to nije desilo ni kod nas.

Kao neko ko je na svojim leđima osjetio bolesni nacionalizam u rodnom gradu i bivšoj mi državi, bilo mi je lako shvatiti šta se u USA događa, čak i onih dana kada je cijeli svijet mislio kako se Amerika konačno riješila rasizma birajući Obamu, prvu osobu crne boje kože za predsjednika. Većina onih s kojima sam se družio je bila oduševljena tom činjenicom ali su mi za oko zapale neke reakcije nekolicine koja je mislila drugačije. Iz nekih razgovora u kancelarijama sekretarica sam primijetio da se za poteze nove vlade nalaze primjedbe iako za to nisam vidio razloga, niti je takvih primjedbi bilo za vrijeme prethodnih predsjednika, bilo Demokrata ili Republikanaca. Nisu to bile otvorene kritike Obame ali sam mogao naslutiti o čemu se radi.

Povratak kući, Ella provjerava da li idem i ja

Pravi šok sam doživio kada mi je jena prijatelj Amerikanac, za kojeg sam znao da podržava Republikansku stranku, izjavio. S njim sam ponekad vodio raspravu o društvenim sistemima, pokušavajući mu objasniti da pored američkog kapitalizma postoje i drugačija društvena uređenja, posebno u Evropi, koja više vode računa o običnom čovjeku, a manje o profitu kao osnovi svega. Nakon nekoliko popijenih piva, Jim (to mu je ime), iz čista mira reče da Obama treba biti uklonjen, zapravo, da na njega treba biti izvršen atentat. Bio sam šokiran, ne znajući šta mu reći. Život u USA u to vrijeme nije bio loš, ekonomija je bila dobra, usvojen je zakon o zdravstvenom osiguranju koji je bio povoljan za većinu, uklanjajući mnoga ograničenja koja su vrijedila do tada (na primjer, u USA su osiguravajuće kompanije uključene u sistem zdravstvenog osiguranja mogle odbiti da osiguraju nekoga ko je već bio bolestan jer im je ta osoba bila „preskupa“), nije bilo nekih posebnih problema ni razloga pa da neko bude toliko nezadovoljan da otvoreno zagovara atentat na bilo koga, pa tako ni na predsjednika. Problem je, bilo je to očigledno, bila boja kože predsjednika.

Nekako sam to veče prešao preko njegove izjave (iako sam mu rekao svoje mišljenje), ali sam od tog trenutka potpuno promijenio mišljenje o Jimu i nakon toga više nisam imao želje da se družimo.

Kada je Tramp nakon Obame izabran za predsjednika (a bila je to direktna posljedica probuđenog rasizma koji nije mogao podnijeti osoba crne boje kože bude predsjednik), neki koje sam poznavao i s kojima sam radio, su počeli pokazivati svoja lica. Ja sam već odavno bio u penziji ali sam na facebooku počeo čitati komentare nekih od bivših radnih kolega i kolegica koje su sada otvoreno podržavale politiku koju je provodio Tramp. Rasizam je došao na svoje i više nije bilo srama da se pokaže pravo lice jer su iza sebe imali novu vlast i predsjednika koji to nije krio.

Sličnost s onim što se kod nas dogodilo početkom devedesetih je tolika da je ne treba dokazivati. Mi koji smo morali napustiti Banja Luku znamo šta se u našem gradu dešavalo, kako su se neki od naših poznanika, radnih kolega i komšija, ponašali, ko im je bio idol i šta im je bio cilj. Mi smo, za razliku od Amerikanaca, imali priliku da tu sredinu zagađenu bolesnim nacionalizmom napustimo (učinili su sve da nam onemoguće normalan život u gradu i čak organizirali neš odlase), ali većina Amerikanaca koja ne podrža ono što se sada tamo dešava tu priliku nema. Previše ih je, a (još) nema ni rata, pa će morati da se izbore da se zlo koje ih je snašlo pobijedi. Ali neće biti lako, ako je suditi o čemu se u starom kraju često lome koplja. 

Kada ćemo ponovo otići u posjetu zemlji koja nas je prihvatila kao izbjeglice i gdje smo zaradili penzije koje nam omogućavaju da sada mirno živimo penzionerske dane, teško je reći. Kao što me malo toga vuče u posjetu rodnom gradu u kojem nikog od mojih, osim grobova, više nemam, tako me ni u Ameriku, osim kćerke koja je tamo, ništa ne privlači. Ako je suditi kako se stvari tamo odvijaju, za tri naredne godine se neće ništa pozitivno desiti. A ako se nakon toga i desi, ostat će gorak okus saznanja da je pola Amerike zadojeno rasizmom i da ga se nikada neće osloboditi kao što se većina u našem gradu nije oslobodila bolesnog nacionalizma ni 30 godina od završetka rata.

Buje

 

Siguran sam da se većina iz moje generacije sjeća preduzeća Digitron iz Buja. Preduzeće, osnovano 1970., je bilo prvi proizvođač kalkulatora u Jugoslaviji što je u ono doba bio veliki tehnološki iskorak kako za regiju tako i za bivšu nam domovinu. Koliki značaj je proizvod iz Buja imao za sve nas govori činjenica da smo sve kalkulatore zvali digitronima ma ko ih proizvodio a vjerujem da ima još onih koji ih tako zovu.

Preduzeća Digitron sam se sjetio prilikom nedavne posjete Bujama, tom malom mjestu na brdašcu u sjevernom dijelu Istre. Do Buja smo skoknuli prije par dana slijedeći onu poznatu parolu iz naše mladosti „Upoznaj domovinu da bi je više volio“. Mladost je davno prošla ali neke stvari ne treba zaboraviti ni u godinama kada nam baš i nije putovati. Obilazak Buja smo isplanirali unaprijed jer smo znali da će dan biti lijep a od Pule to Buja nam treba manje od sat vremena.

Stari dio Buja je smješten na brežuljku kao što je to slučaj s većinom istarskih gradića dok je novi dio grada, koji uključuje i industrijske građevine, smješten u njegovom podnožju. Obišli smo, naravno, samo stari dio grada jer onaj novi je isti kao i u svakom drugom gradu a to nam nije posebno privlačno.

Grad je nastao na temeljima naseobine još iz rimskog doba i imao je burnu historiju. Jedno vrijeme je bio dio Republike Venecije, nakon toga je pripadao Austriji, pa Francuskoj, pa ponovo Austriji, pa onda Italiji, da bi nakon drugog svjetskog rata pripao Jugoslaviji, odnosno danas Hrvatskoj. Prepun je uskih kamenih ulica s kamenim kućama od kojih je većina u lošem stanju. Kada bi država imala više novaca ili kada bi bilo više interesa za njihovu obnovu (novaca možda i ima ali ga u državama nastalim raspadom Jugoslavije kradu oni koji su se dokopali vlasti), bio bi to još jedan interesantan istarski gradić koji bi privlačio turiste u svoje staro gradsko jezgro. Ovako je, nažalost, tek poneka stara kuća adaptirana dok su mnoge napuštene i u ruševnom stanju.

Šetajući uskim kamenim ulicama pronašli smo i kuću naših prijatelja iz Pittsburgha koji su staru kuću koja je njihovo vlasništvo adaptirali s planovima da se u nju presele nakon što završe radni vijek u zemlji koja više nije ono što je nekada bila. Bilo bi nam drago da im se želja ostvari iako je do tog trenutka ostalo još dosta vremena a došla su neka gadna vremena kada čovjek ne zna šta svaki novi dan nosi.

Za razliku od uskih kamenih ulica i trgova starog dijel grada, najveći dio glavne ulice je obnovljen i izgleda jako lijepo, posebno na prekrasnom sunčanom danu kakav je bio na dan naše posjete. Prošetali smo glavnom ulicom sve do njenog početka u podnožju brežuljka gdje smo na trgu zapazili spomenik palim borcima narodno oslobodilačkog rata i žrtvama fašizma što je u ovo doba kada fašizam ponovo diže glavu lijepo vidjeti jer budi nada da još ima onih koji razumiju o kakvom se zlu radi. Na istom trgu smo na maloj terasi restorana ugledali ljubitelje vina kako uživaju na kasno jesenskom suncu koje je u ovo doba dragocjeno.

Vratili smo se glavnom ulicom do parkinga na drugoj strani brežuljka odakle smo se zaputili prema moru udaljenom nekih desetak kilometara. Bilo nam je drago da smo se upoznali sa još jednim istarskim gradom o kojem smo nekada slušali i čitali ali ga nismo imali priliku ranije posjetiti.

Prvi kalkulator iz Digitrona

Godišnjica

 

Ovih dana u gradskoj kavani Pula

Slučajno sam pogledao datum prvog objavljenog priloga na blogu i primijetih da je prošlo punih 20 godina od dana kada sam pokušao da povežem prijatelje, poznanike i bivše sugrađane razasute po cijelom svijetu gdje su se našli kao rezultat etničkog čišćenja u našem gradu. Od tog dana je proteklo mnogo vode ispod gradskog mosta, desilo se mnogo toga, svijet se promijenio a ni blog nije ostao imun na to.

U početku su to bili kratki prilozi s jednom fotografijom iz mojih albuma, obično o nekom lijepom druženju, uz malo teksta a kasnije su prilozi postali duži, ponekad s više fotografija i s komentarima koji su mu davali posebnu draž. Još interesantnije je postalo kada su se na blog počeli javljati njegovi posjetioci s mnogim zanimljivim temama. Tako smo, prije pojave facebooka, saznavali o sudbinama nama nekad poznatih osoba koje je rat razdvojio i o kojima godinama nismo znali ništa. Bilo je i dosta priloga o gradu iz nekih lijepih starih vremena, a i onih iz novijeg doba kada nam je svaka fotografija dočaravala grad u kojem nas duže vremena nema, proslavljali smo rođendane, kako naše tako i naših potomaka, saznavali o sudbinama prognanika, putovali svijetom zajedno s autorima priloga, saznavali da nas je neko zauvijek napustio.

Bilo je i žestokih rasprava pa čak i razmišljanja o prestanku objavjivanja novih priloga ali je blog sve to preživio i još uvijek se ponešto novo objavi, istina ne tako često kao u njegovim prvim danima.

Tokom vremena se broj autora priloga smanjivao da bi se sve vratilo na njegov početak. Neki od redovitih autora su se umorili, neki naljutili, a nekoliko ih, nažalost, više nije među nama. Tu prvenstveno mislim na Nadu Štefanac i Enisu Bahtijarević koje su nas prerano napustile. Blog je, naravno, zbog svega toga izgubio na svojoj privlačnosti i zanimljivosti ali još uvijek određeni broj posjetilaca redovito svrati da provjeri da li ima nešto novo. Evo upravo ovih zadnjih par dana primjećujem veliki broj posjeta što objašnjavam vjerojatnoćom da je neko novi „naletio na blog“ pa čita prilog nakon priloga jer se u ovih 20 godina nakupilo dosta toga što može privući pažnju nekoga ko je nekada živio u Banja Luci.

Veliki utjecaj na broj posjeta i odustajanje nekadašnjih autora priloga ima pojava digitalnih platformi, kao što je facebook, koje su omogućile da svako može objaviti fotografiju ili nešto napisati dok je u slučaju bloga ipak bilo potrebno neko znanje o digitalnim medijima. I sam provodim dosta vremena na facebooku prvenstveo da saznam gdje su i šta rade prijatelji i poznanici jer mi je to najlakši način komuniciranja.

Iako sam na blogu manje aktivan još uvijek nemam namjeru odustati. Nadam se da će uvijek biti zanimljivih tema o kojima bih želio nešto na pisati za one koje bi to moglo zanimati.

Naravno da bi mi bilo drago da se ponovo jave neki od autora koji su ranije bili aktivni, a i neki novi, jer sam siguran da bi to željeli i oni koji redovito navraćaju na ove stranice. Bilo kako bilo, blog će nastaviti da živi i nadam se da će uskoro dostići brojku od dva miliona posjetilaca, što i nije tako malo za nešto što je nastalo slučajno u glavi nekoga ko ni u snu nije mogao sanjati da će ga zadesiti sudbina koja ga je zadesila.

Baza

 

Ljeto je prošlo, nema više kupanja (15. novembra je bilo zadnje), dani su sve kraći, bliži se Nova godina. Ovu ćemo, izgleda, dočekati i Istri jer nam se u USA ne ide zbog sranja koje je počelo novembra prošle godine. Prateći šta se tamo dešava, a isto tako u Srbiji, Bosni, pa i u Hrvatskoj, da ne spominjem Ukrajinu i Gazu, svako normalan se mora zapitati kuda ide ovaj svijet. Ako svemu dodamo AI (umjetnu inteligenciju) i njen utjecaj na svako živo čeljade na zemlji, budućnost mlađih generacija nije ružičasta. Sreća pa sam u godinama kada se ne planira dugoročno pa nam je ovih dana glavni problem da uhvatimo lijepo vrijeme kako bi mogli popiti naša makijata. A bez makijata ne može proći niti jedan dan, čak i kada pada kiša. Ritual je to koji smo započeli dolaskom u Istru i koji ponavaljamo svaki božji dan.

Prvi dvije godine kafić Yes je bio naša baza. Kafić ima veliku terasu s koje se pruža pogled na naš zaliv i kada se uz to dodaju zrake sunca koje je obasjavaju negdje od podne pa narednih dva-tri sata, čovjek ne treba tražiti ništa više.

Prošle godine Yes smo zamijenili kafićem Dolce zbog vlasnika Igora i odlične kave. Igor je pokušao prošle godine držati kafić, čija je mala terasa smještena uz more, otvorenim tokom zime a mi smo mu bili podrška iako ponekad, upravo zbog blizine mora, nije bilo baš prijatno. Gostiju nije bilo puno ali smo imali osjećaj da naše prisustvo privuče poneke od šetača kojih u Pješčanoj uvali ima uvijek, čak i kad vrijeme nije najljepše.

Ove godine smo odabrali novu bazu. Igor se iz kafića Dolce preselio u prostorije nekadašnjeg bistroa Viola koji je nazvao El Brutale, a s njim smo se preselili i mi. El Brutale se nalazi odmah do kafića Yes a pored male bašte u nivou ulice ima i terasu s koje se pruža lijep pogled na zaliv. Prva makijata u novoj bazi su „pala“ a nadam se da će ih biti još dosta jer u našem malom mistu tokom zime ima dosta sunčanih dana pa se kavica može piti na vani i kada se temperatura spusti na 7-8 stepeni.