Tirin rođendan

 

Još jednu druženje Banjalučana daleko od Banja Luke. Naša mala „ekipa“ koja ljeta provodi u Istri gdje neki žive za stalno, a ostali dolaze svako ljeto, malo, malo, nešto slavi. Da li se radi o rođendanu, godišnjici braka ili nekom drugom povodu, nije ni bitno. Bitno je da se okupimo i provedemo par sati zajedno u razgovoru i lijepom druženju.

Ovaj put povod za okupljanje je bio Ratibov rođendan. Komšija, nekada iz istog ulaza, slavio rođendan u restoranu Biergarden u Medulinu. Restorana je u Medulinu je veliki broj a ovaj je jedan u kojem još nismo bili pa je to bila prilika za jedno novo kulinarsko iskustvo. Ekipa gotovo standardna: Kušmići, Žiške, Emira i Ratib, uz našu malenkost. Veče lijepa, možda malo pretopla, kao što su mnoge večeri ove godine. Izgleda da je globalno zagrijavanje ne šali, pokazuje svoje zube, a mi se potajno nadamo da ono o čemu naučnici pričaju nije istina. Možda bi bilo bolje da vjerujemo ovim novokomponiranim naučnicima koji nas uporno ubjeđuju da je ono što smo u školi učinili nije istina, da su nas neki cijelo vrijeme varali kako bi ostvarili svoje tajne planove.

Bilo kako bilo, druženje na terasi restorana je proteklo u lijepom razgovoru, uz jelo i piće koji već uz rođendane idu. S našom rajom, onom s kojom smo se družili nekada, je uvijek bilo lijepo, pa tako i ovaj put. Jedina razlika je da se sada družimo daleko od rodnog grada jer su neki tako planirali. Možda su svoje planove i ostvarili ali nisu onaj da će nas rastjerati da se više nikada ne sastanemo. Jer mi se sada sastajemo možda i češće nego nekada, ne da im napakostimo, već jednostavno zato što to možemo i što nam to niko ne može zabraniti.

Bilo nam i Dugme u posjeti

Bijelo Dugme, vjerojatno najpopularniji bend moje generacije (i mnogih drugih), stigao nam u posjetu. Za mjesto prvog nastupa u Hrvatskoj velike turneje povodom 50 godina postojanja izabrali su Cave Romane, kamenolom iz rimskog doba o kojem sam već nekoliko puta pisao. Tako smo ponovo imali priliku da uživo vidimo još jednu legendu iz one Jugoslavije u kojoj smo živjeli i odrasli i koje se mnogi rado sjećaju.

Karte smo kupili poodavno jer smo znali da će koncert vrlo brzo biti rasprodat. I bi tako. Već nedeljama prije koncerta na facebooku su oglašavali mogućnost gledanja koncerta putem video linka. Nisam bio znatiželjan da kliknem na link i provjerim o čemu se radi. Pretpostavljao sam da praćenje koncerta video linkom nije bilo besplatno, a što je i bio slučaj. Vjerujem da su mnogi koji su koncertu mogli prisustvovati samo na ovaj način morali biti razočarani onim što su čuli, kao i mi koji smo bili na licu mjesta, u masi svijeta koja je s nestrpljenjem očekivala nastup Bregovića i kompanije. Istina, nije tu bilo Bebeka ali bili su Tifa i Alen Islamović koji su bili dio Dugmića poslije odlaska Bebeka iz grupe, svaki u svoje vrijeme.

Na pozornicu, koja je bila skromna, bez mnogo opreme i specijalnih efekata,  izašla je grupa muzičara i započeli svirku poznatim pjesmama koje smo svi voljeli, znali i pjevali. Koncert je započela postava s Tifom, kojeg sam kao pjevača cijenio, ali je opći dojam bio očajan. Nije to bio onaj Tifa kojeg sam volio, već pjevač koji se mučio da otpjeva hitove, neke koje je pjevao Bebek, prepuštajući publici da pjeva dionice s višim tonalitetima jer je bilo očigledno da on to ne može. A i ono što je mogao pjevati nije zvučalo ubjedljivo. Ako tome dodam da se ni Goran nije proslavio na gitari, koja je zvučala čudno, ponekad nenaštimano, dojam je bio prilično blijed. Bilo je tu malo od onog Dugmeta kojeg sam rado slušao a čak sam siguran da bi neka druga grupa muzičara, okupljena u njihovu čast, zvučala mnogo bolje i ubjedljivije. Ovako, svaka nova pjesma je bila novo razočarenje i počeo sam pomišljati da je Goran ovu turneju organizirao samo da pokupi lovu od onih koji se sjećaju jednog lijepog vremena čiji su i Dugmići bili dio.

Bojao sam se da će drugi dio koncerta biti još lošiji jer Alena nisam posebno cijenio, ali sam se prevario. Njegovim izlaskom na pozornicu kao da se sve u trenu promijenilo. Alen je bio dobar, čak u nekim pjesmama odličan, a i muzičari su zvučali mnogo bolje. Bilo je to Dugme kojeg sam se sjećao, iako je bilo dosta pjesmica koje baš i nisam posebno volio. Alen je nekoliko Bebekovih pjesama otpjevao odlično i pokazao da mu je dostojna zamjena.

Ni kraj koncerta nije bio loš, kada su svi članovi benda otpjevali nekoliko pjesama uz pratnju Goranove gitare. A pjevala je i publika koja je znala riječi svih njihovih pjesama iako je među njom bilo jako mnogo mladih koji se u vrijeme kada su Dugmići vladali jugoslavenskom muzičkom scenom, nisu ni rodili.

Sve u svemu, drago mi je da sam Dugme vidio u živo iako mi je bilo teško stajati više od dva i pol sata, još nedovoljno oporavljen od prehlade, gripe ili Covida, šta god da sam ponovo zakačio. Da je sve ostalo na Tifinom pjevanju, bio bih razočaran. Ovako, ipak sam osjetio tu atmosferu iz godina kada me je muzika zanimala i bila dio moga života a na koju me je podsjetila i publika koja je bila aktivni dio događaja. A pjevalo se u glas, čak i onda kada se pjevalo Jugoslaviji, što me je još jednom uvjerilo da sam dobro izabrao mjesto gdje ću provesti ovo malo života što mi je ostalo.

Prvi kolač s nanom

 

Ljeto se polako bliži kraju a u našem malom mistu ljeto je godišnje doba kada misto naraste, oživi, jer u njega navale turisti iz svih kraja Evrope, a ima ih čak iz Japana a i iz nekih drugih dalekih zemalja jer Jadran je već duže vremena popularna destinacija za mnoge. Početkom ljeta bili su to gosti uglavnom iz Istočne Evrope, oni koje smo nekada u naše vrijeme sažaljevali, a ovih dana je sve više Talijana, Austrijanaca i Nijemaca, ako je suditi po jezicima koji se čuju na plaži i u kafićima.

Ljeti nam, evo već treću godinu, stižu i unuke. Tata im ima sreću da ima jako puno godišnjeg odmora pa svake godine provedu mjesec dana na Jadranu i nekim drugim mjestima nekadašnje nam države. Kada to poredim sa situacijom u Americi gdje je profit najvažnija stvar na svijetu i gdje si malo ko može priuštiti više od 7 dana odmora u komadu jer se boji da će izgubiti posao, jasno je da je Evropa ipak nešto drugo i da kapitalizam u Evropi nije isti kao onaj u državi u kojoj smo zaradili svoje penzije.

Unuke rastu, i već su se navikle da ljeti idu kod nane i dide na ljetovanje i da im nana i dido žive u malom mjestu pored mora koje je njihov drugi dom. „Pa ovo jeste naš dom“, čuh kako Emina reče sestri kada su ušle u svoju sobu i nešto između sebe pričale. A nama drago. Da smo ostali u Americi, ko zna kako često bi nas mogle posjetiti i ko zna kako bi se osjećale. Kako već godinama ljetuju u Hrvatskoj, a i Bosne su upoznali dobar dio, za njih su posjete ovim našim krajevima nešto što se podrazumijeva, nešto što se redovito događa svake godine. I dobro je da je tako jer sada imaju više prilika da dođu u posjetu nani i didi, kao što su to naša djeca išla u ono naše doba.

Mi smo, po preseljenju na Starčevicu, svakog utorka išli na grah kod moje mame a tamo smo provodili i većinu vikenda pa su Davor i Sanja imali priliku da baku vide najmanje dva puta nedeljno (moj otac je umro ranije, prije nego se Sanja rodila, a Davor je bio mali, pa ga se vjerojatno ni ne sjeća). I kod nane i dide smo išli često. Djeca su odrastala uz baku (nanu) i didu i to je bilo tako kod većine koje smo poznavali. Za to nisu bile potrebne posebne pripreme, niti je trebalo puno vremena. Sjedneš u auto i već za 10-tak minuta si kod bake (nane) i radiš šta ti je volja.

Od početka devedesetih, kada u naše krajeve na vrata zakuca „demokratija“,  sve se okrenulo naopako. Rastjeraše nas po cijelom svijetu, familije se rasturiše, a zbog borbe za preživljavanje u sredinama gdje se oko novca vrti sve, posjete baki i didi za neke postaše rijetki, posebno dragocjeni događaji. Tako je i u našem slučaju. Što zbog daljine, što zbog starosti, unuke vidimo najčešće dva puta godišnje. I onda, u tim rijetkim trenucima, nastojimo da uradimo stotine stvari koje su u našoj mladosti bile nešto normalno, nešto što je bilo dio naših života.

Neri ove godina pade napamet da kolač, koji unuke obožavaju, pravi s unukam. Jedan je napravila prije nego što si stigle i taj je nestao za par dana. Od mlađe unuke, za koju smo primijetili da često komentira hranu koju nana priprema, uglavnom dobija čistu peticu, pa je donesena odluka da ga Nera napravi ponovo, kada se vrate nakon obilaska Skradina, Cresa i nekog sela u okolini Gospića. Po povratku u „bazu“, Nera ih upita da li bi pravile kolač s njom ili da ga ona pravi sama. Dileme nije bilo, odluka je bila jednoglasna, pravit će ga zajedno.

Bilo mi je drago gledati kako s nanom razbijaju jaja, mute ih, miješaju tijesto, provjeravaju da li je pečeno. Bilo je i probavanja da li je sve napravljeno kako treba. Na kraju, kada je kolač bio gotov, pitale su da li mogu dobiti po komad. Kada im nana reče da kolač mora ostojati do sutra, nisu se bunile. Samo su uveče, prije spavanja, tražile da vide kako izgleda. To veče dugo nisu mogle zaspati. Da li je to bilo zbog kolača ili zbog nečeg drugog, nismo znali.

Sutra ujutro, po ustajanju, kolač se morao probati. Nakon toga se i poslije ručka pojeo po komad a ostatak je nestao za dva dana.

Tako su naše unuke, po mami Nizozemke (ako zanemarimo da im je tata iz Bosne), imale priliku da prvi puta s nanom prave kolač. Posjeti me to na pripovijetku Laze Lazarevića Prvi put s ocem na jutrenje, iako ova dva događaja nemaju gotovo nikakvih dodirnih tačaka. Meni je u sjećanju ostalo samo kako je dječaku u sjećanju ostao taj događaj a sigurna sam da će i našim unukama u sjećanju ostati pravljenje prvog kolača s nanom.

Da nismo živjeli s idiotima, kolači bi se pravili češće. Ovako, za nadati se da će nas zdravlje poslužiti i da će unuke imati priliku da s nanom naprave još kolača, na njihovu i našu radost.

Pločica - drugi put

O ćevabdžinici Pločica u Puli sam pisao prošle godine. Dvoje mladih, ambicioznih ljudi, Mersim i Snježana, donijela je odluku da u Puli, u blizini tržnice, otvore ćevabdžinicu koja će ponuditi nešto novo, nešto po čemu će biti drugačiji od drugih, nešto što će biti poznato po kvalitetu i ukusu i nešto gdje će se mušterije vraćati jer znaju šta mogu očekivati. I tako su odlučili da ponude banjalučke ćevape, one u obliku pločice, u lepinji, slične na kakve smo mi u Banja Luci navikli. Pronašli su mesara kod kojeg nabavljaju uvijek isto meso, pronašli su i pekara koji će im praviti lepinje, uredili lijep, moderan lokal uz samu tržnicu i otisnuli se u neizvjesnost privatnog biznisa, nadajući se da će ostvariti svoju zamisao.

I biznis je krenuo, ali ne baš onako kako su očekivali. Ćevapi su im bili dobri, ukusni, uz to su nudili i veoma ukusan hamburger, uz kajmak sa Zlatibora i ajvar iz Makedonije. Na ćevape smo navraćali nekoliko puta, dugo pričali s vlasnicima kada smo došli prvi puta, spominjali Muju i njegove ćevape, spomenuli i pečenjaru Big Mama u Zagrebu na Kvatriću gdje smo jeli najbolje ćevape poslije Mujinih, postali gotovo prijatelji. Bili su nam simpatični i željeli smo da u svom naumu uspiju.

Kako Davor i njegova ekipa obavezno idu na ćevape kada stignu u stari kraj (jeli su ih u Zagrebu, Banja Luci i Travniku), jedno veče su planirali da nas počaste, i to pulskim ćevapima iz Pločice. Dan prije nego smo skoknuli do grada na Internet stranici Glasa Istre naletjesmo na podugačak članak o Pločici. U Pulu je, na svom putu po Evropi u sklopu promotivne kampanje 50 Best Explorers, navratio poznati njemački kuhar i vlasnik restorana s tri Michelinove zvjezdice, Jan Hartwig, i svijet Mersimov i Snježanin se preko noći okrenuo. Vijest se brzo proširila, mušterije su počele dolaziti u sve većem broju, Mersim i Snježana su spadali s nogu. Lokal je mali, kao i roštilj, a mušterija je bilo sve više. Počeli su se stvarati redovi, kao nekada Muje, u ono naše doba. O Pločici je nakon Janovog članka prilog snimio i Associated Press, koji će biti objavljen na velikom broju televizijskih kanala. Šta će se nakon toga dogoditi nije teško pogoditi.

To veče smo na ćevape došli odmah po otvaranju lokala i uspjeli uhvatiti mjesto. Vrlo brzo su se oko ćevabdžinice okupile druge mušterije, većinom turisti, strpljivo čekajući da se oslobodi koji stol. Lično smo imali priliku da se uvjerimo koliki je uticaj medija koji su, u ovom slučaju, bili u pravu. Mersim i Snježana su svojim poštenim radom i upornošću ostvarili ono o čemu su sanjali i nama je zaista drago da se to desilo jer smo i mi o njihovim ćevapima pričali svima koji su navraćali u Pulu, nadajući se da ćemo im na taj način pomoći jer im biznis u početku nije išao kako su očekivali.

Nakon ćevapa smo prošetali Pulom punom gostiju, popili svoja kapućina u jednom od mnogobrojnih kafića na forumu i nakon toga se vratili do našeg parkinga. U povratku nas je put vodio pokraj Pločice gdje su Mersim i Snježana upravo ispraćali zadnje goste. Bilo nam je drago vidjeti da je dvoje mladih ljudi uspjelo u svom naumu u ovim današnjim društvima gdje su uspješni samo oni koji se koriste raznim lopovlucima, naravno, u sprezi s onima na vlasti. A bili smo ponosni i što je njihov uspjeh vezan za naš rodni grad, Banja Luku, mada nas s njom zadnjih 30 godina malo toga šta veže.   

Veče Pješčane uvale

 

Kako sada stvari stoje, ovog ljeta nećemo imati odmora od muzike. Tokom ljetne sezone u svim gradovima, gradićima i malim mjestima Istre se organiziraju zabave i ako bi čovjek htio da se zabavi gotovo svako veče bi imao gdje otići. Istra je mala i lako ju je obići autom ali nema se više snage za to. A i ono što se događa oko nas je više nego dovoljno da nam ne bude dosadno, ako je to uopće moguće ovdje gdje nas je sudbina dovela.

Prije dvije večeri je u našem malom mistu organizirana zabava pod nazivom Veče Pješčane uvale. Kao glavna atrakcija je najavljena zagrebačka pop-rok grupa Neki to vole vruće koja se na jugoslavenskoj muzičkoj sceni pojavila sredinom osamdesetih. Sjećam se nekih od njihovih hitova, između ostalih, Jeans Generacija, Kakva Noć, California. Iako nisam bio nešto posebno zagrijan za njih ali kako su došli tu u komšiluk, 100-tinjak metara od našeg stana, otišli smo da ih poslušamo. Dok smo ispijali naše kavice u Dulcei, sa sportskog terena iznad plaže se začula muzika. Zvuk mi nije ličio na onaj kojeg se sjećam iz osamdesetih, a ni pjesme mi nisu bile poznate.

Monarh

Nakon kave popesmo se do igrališta. Kad tamo, momci u ne baš mladalačkim godinama, praše li praše dobri stari rock and roll, na zadovoljstvo ne baš velikog broja posjetilaca. Zvuk je bio jako dobar, pjevač odličan, a i pjesme, koje nikada do tada nisam imao prilike čuti. Iz komunikacije pjevača s publikom shvatih da se radi o pulskoj grupi Monarh. Bila je to ona ista predgrupa prošlogodišnjem koncertu Parnog Valjka u kamenolomu Cave Romane, koja je i tada na mene ostavila odličan dojam. Svaka nova pjesma me je sve više uvjeravala kako se radi o odličnim muzičarima koji nisu šire poznati a po onome što su pokazali mogu se svrstati u najbolje grupe koje sam imao prilike slušati. Često se pitam šta je to što prevlada da neko postane popularan i poznat, a nekome to nikada ne uspije, iako između jednih i drugih nema velike razlike. Grupa Monarh, po mom mišljenju, je zaslužila mnogo više od onoga što je postigla. Potvrdila je to i publika koja je svaku njihovu pjesmu ispratila aplauzom.

Monarsi su svoj nastup završili oko 10 uvečer, a onda su, nakon kraće pauze, palicu preuzeli „momci“ iz grupe Neki to vole vruće. Njihov nastup nas nije posebno oduševio, a u odnosu na pjesme Monarha njihove pjesme su više ličile na pjesmice. A ni vokali se glasovno nisu mogli porediti s pjevačem Monarha.

Neki to vole vruće

Nismo ostali dugo. Vratili smo se u stan odakle smo muziku mogli čuti kao da smo na igralištu jer nas od njega dijeli nekih 100-tinjak metara vazdušne linije. A momci iz Neki to vole vruće su svirali sve do dva u jutro tako da smo ih dobro zapamtili. Srećom, već godinama ne ranimo pa nam muzika do kasno iza ponoći nije posebno smetala. Ali zato smo, to veče, uživali u dobrom rocku Monarha za koje se nadam da će jednog dana zaslužiti da se o njima više priča i piše, jer momci to zaslužuju.

Ibrica Jusić

U Pulu nam je prije desetak dana u goste došao Ibrica Jusić, jedan od onih iz stare garde muzičara bivše mi domovine koje sam želio vidjeti u živo jer za to nisam imao prilike sve do sada. Kako smo i Ibrica i ja odavo zakoračili u godine kada je svaki dan bonus, bojao sam se da neće biti prilike da mi se želja ispuni, kao što se neke nisu ispunile jer su oni koje sam želio vidjeti otišli tamo odakle se niko ne vraća.

Održao je Ibrica prelijepi concert na pulskom Kaštelu, tvrđavi iz austrougarskog perioda u centru grada. Da Kaštel postoji i da se na njemu često održavaju koncerti nisam znao sve dok se nismo preselili u predgrađe Pule. A od tada smo već nekoliko puta proveli lijepe večeri uživajući u nastupima Amire Medunjanin, Josipe Lisac, Massima Savića, a ovog puta u Ibricinima pjesmama kojih se sjećamo još iz godina naše mladosti.

Iako je par godina stariji od mene, Ibricu glas još nije izdao i zvuči isto kao na logplejlama i CD-ovima koje sam s zadovoljstvom vrtio. Koncert je počeo pjesmom Ponoć i svima nam se pred očima ukazao Dubrovnik i skaline na kojima je Ibrica ljeti zabavljao turiste i domaću čeljad, počinjući svoje koncerte tačno u ponoć. Društvo mu je pravio njegov kućni ljubinac, kao što je to bilo i ovog puta.

Nastavio je svoj nastup Ibrica s drugim pjesmama koje smo svi znali i na koje smo s nestrpljenjem čekali. Bila je tu i Emina po kojoj je naša starija unuka dobila ime. “Tužna pjesma”, rekla nam je jedanput ona kada smo joj pustili Eminu i rekli da je po njoj dobila ime. Bilo je tu i tužnih i veselih pjesama a concert je prošao brzo iako je Ibrica pjevao duže od dva sata. Nastup je završio Mačkom, na zahtjev publike a onda smo se zaputili kući u lijepu pulsku noć. Društvo su nam ovaj put pravili Kušmići, Emina i Eko a Žiške je jaka prehlada, ili možda korona, spriječila da nam se pridruže.

Do auta smo stigli taman negdje pred ponoć i rastali se planirajući neko novo slično druženje. 

Kratak susret s Demirom i Ajlanom

 

Od našeg izlaska iz Banja Luke pošlo je već više od 30 godina a još i sada se dešava da sretnem nekoga iz onog predratnog doba. Tako smo se prije nešto više od dva mjeseca kratko družili sa Demirom Rakanovićem i njegovom suprugom Ajlanom koji su posjetu prijateljima u blizini Pule iskoristili da skoknu i do nas.

Demira sam upoznao u Profesionali kada je, kao mladi, ambiciozni inženjer, dolazio kod mene u Odjeljenje čije su usluge koristili svi OOUR-i nekadašnjeg ponosa našeg grada. Radio je u OOUR-u Računarsko Radarske Tehnike, koje je razvijalo proizvode za nekadašnju JNA, kao i svi OOUR-i Profesionale. Ta JNA se, nažalost, stavila na stranu samo jedne nacije i kao takva doprinijela patnjama mnogih koji su radili za nju.

Demir je, kao i većina „nepodobnih morao napustiti rodni grad ali se, kao što je to bio slučaj gotovo sa svima koji su radili u Profesionali, dobro snašao. Stacionirao se u Sežani, gdje ima kuću, ali većinu vremena je radio za talijanske firme, a u nekima je bio i osnivač i vlasnik. Još uvijek je pun energije i još nije siguran kada će „okačiti kopačke na klin“.

Za vrijeme posjete je pokazao interes za kupovinu nekretnine u našem malom mjestu pa se može desiti da u komšiluku dobijemo još jedno poznato lice. Uz to smo dobili poziv da Rakanoviće posjetimo u Sežani pa nam se možda ostvari želja da obiđemo i Lipicu, mjesto u kojem se jednom davno trebao održati prvi skup dilera Hewlett-Packarda bivše Jugoslavije. U to vrijeme je „Ident“ bio ovlašteni diler Packarda i koferi su bili spremni za odlazak. Od druženja nije bilo ništa jer je JNA par dana ranije izašla na državne granice da nas zaštiti od „neprijatelja“. Rat u Slovenije je počeo na dan našeg planiranog puta na skup. Umjesto u Lipici, završili smo u USA.

Drago mi je da sam se sreo s Demirom i sprugom mu nakon toliko godina a još draže što je i on iskoristio svoje znanje i iskustvo u vremenima kada nam je bilo najteže. Sada je to sasvim druga priča, suprotna onoj koju su nam neki namijenili.