In memoriam - Amila Višić

 

Drugog jula je u Oslu sahranjena Amila Višić, supruga Seje i sestra Emine Kušmić. Otišla je prerano, izgubivši borbu s opakom bolešću s kojom se borila duže vrijeme. Sahranjena je daleko od rodnog grada kao i mnogi drugi koje je rat natjerao da traži spas pred pomahnitalim nacionalizmom koji ga je zahvatio. Sahrani je prisustvovao mali broj rodbine i prijatelja, kao što se to dešava redovito za sve nas koji smo razbacani na sve strane svijeta. A sjećamo se kako je to nekada bilo u rodnom gradu, kada su sahranama prisustvovale stotine, jer smo se svi družili ili barem poznavali a to je bilo dovoljno da se okupimo kada nas napusti neko i ode u neki drugi, kako neki kažu, bolji svijet.

Sjećam se proslave Nove godine davne 1990, u stanu Kušmića na Mejdanu. Skupili smo se nas nekoliko familija, Kušmići, Žiške, Višići i mi, da zajedno proslavimo doček Nove godine ne sanjajući šta će nam budućnost donijeti. Bilo je to doba velikih promjena u bivšoj nam domovini kada su mnogi mislili da će nas Ante Marković izvući iz ekonomske krize, da će mjere njegove vlade pomoći da pametni dođu do riječi, da će Jugoslavija ponovo biti cijenjena zemlja kao što je to nekada bila. Sjećam se našeg šoka kada su nebo iznad Banja Luke, tačno u ponoć, počeli parati pucnji iz mnogobrojnog oružja kojeg su već tada naše komšije „zadužile“, spremajući se da se „odbrane“ od nas naivnih koji nismo shvatali šta nam se sprema. Sjećam se kako smo se pobjegli s balkona na koji smo izašli da zapalimo prskalice na radost naše djece, povlačeći se u stan, bojeći se da nas koji zalutali metak ne pogodi. Bilo je to naše zadnje druženje u bivšoj državi jer su događaji koji su slijedili pokazali da nam je sudbina davno određena, samo to nismo znali.

Višići su, kao i Kušmići, nakon puno peripetija završili u Norveškoj a nas je sudbina odvela preko velike bare u zemlju u kojoj danas vladaju slični onima koji su krajem osamdesetih došli na vlast kod nas.

Sticajem okolnosti sa starom rajom smo se počeli ponovo družiti na „neutralnom“ terenu, u Istri, gdje su Amila i Sejo provodili ljeta u apartmanu koji su kupili. Uz Kušmiće, Žiške i još neke, ponovo se družimo, slavimo rođendane i godišnjice vjenčanja kao nekada u rodnom gradu. 

Znali smo da tako neće biti do vijeka jer smo svi zašli u pozne godine ali nismo očekivali da će taj trenutak doći tako brzo. Amila je otišla prva, prerano, na žalost svih nas. Znamo da nas ista sudbina čeka i toga smo potpuno svjesni ali nas vijesti kao ova uvijek iznenade.

Seji, kćerci Aidi, unučadi, Emini i ostaloj ožalošćenoj rodbini i prijateljima upućujemo svoje iskreno saučešće.