Slobodna Bosna...

... je najbolji list na bivšim YU prostorima.

Ja se danas raspisala ali uvijek jedva čekam četvrtak da mi Slobodna Bosna dodje na vrata. Uvijek mi uljepša cjelu nedelju ali Senadova "Tjedna hektarica " me često do suza nasmije. 

Znate i sami da sam vam često skenirala neke tekstove. 

Ovaj o Novaku je posebna poslastica. Nećete vjerovati da sam često čula od mladih generacija ovde u Sarajevu da ga ne gledaju jer ne gledaju četnike. Ne živi samo ovde lud narod nego svugdje. Tako i u Njujorku. Oni koji mrze tudje vrijednosti i uspjehe, a šire mržnju, sto se mene tiče nek crknu odmah.


Za fotografiju i postupak Djoleta mogu reći samo: AFERIM DJOLE, a Senad "pogodi u sridu" sa svojim komentarom. Sreća je da nas ima koji ne živimo ne čineći nista, nego pokazujemo 
da ne treba puno mozga da čovjek pokaze poštovanje i ljubav prema svakom ko to zaslužuje.


Pozdrav od radosne Saime zbog ovog teksta.

P.S. Saima je tekst poslala prije nekoliko dana ali sticajem okolnosti dođe na red tek danas.

Nordijsko hodanje

Strpljivo sam čekala i dočekala septembar.

Vrućine su ovog ljeta bile nepodnošljive.

Gotovo cijela dva ljetna mjeseca  provodila sam u zatvorenom klimatiziranom prostoru, a ne volim ga, ostavština je to iz proizvodnih prostora Mikroelektronike.

Konačno dočekala ugodan boravak na otvorenom.

Od 1.9. sam krenula na nordijsko hodanje, učlanila se s prijateljicom u GOOUT grupu u kojoj nas je oko 20-tak, s dvoje mladih trenera, hodamo Maksimirom 2 x tjedno u ranim jutarnjim satima.

Iz sjedilačkog položaja krenula na hodanje i uživam kako u hodanju tako i u prirodi.

Jutra najviše volim; svježina, miriši zemlja, miriši bilje, šuma puna ozona, istočno sunce probija krošnje drveća dajući šumi bajkovitost, ptice se bude i pospanoj šumi daju karakterističnu ugodnu «šumsku buku» baš koliko treba da potpuna tišina, nama naviklima na gradsku buku, ne zasmeta.

Za nordijsko hodanje svi znate, ali pretpostavljam, poznavajući navike nas Balkanaca, malen je broj onih koji ga prakticiraju.

Čini se jednostavnim, ali treba naučiti pokrete i uskladiti ih; 15 min pravilnog hodanja ekvivalentno je 10 min trčanja, 90% naših mišića je aktivno, prokrvljenost organizma je potpuna. Preporučujem vam ga.

Iako redovito, što znači gotovo svakodnevno u ranim jutarnjim satima vježbam yogu, ipak aerobne aktivnosti, kakve god primjenjivali, nemaju zamjenjitelja.

Planinarenje je moje društvo iz opravdanih razloga malo ostavilo po strani, vratit ćemo mu se svakako, ali tada sa štapovima.

Moj je organizam jedva dočekao da se snažno fizički pokrene i da se barem u tim trenutcima odmakne od ružne svakodnevice prepune izbjegličke patnje, nepotrebnih konflikata, bolesti, smrti, nesreća, predizbornih bljuvotina na TV i ostane koliko-toliko normalan.

Pozdrav svima, Nataša

Summertime jos jednom

Vezan trenutak

Ana je imala 10 godina kad je dosla u Montreal. Trabalo je nastaviti uciti i odrastati u novom svijetu. Osnovna, pa srednja skola, onda koledz, universitet. U osnovnoj skoli je preko ljeta igrala fudbal, kao i mnoga ovdasnja djeca. Nije pokazala neku veliku zelju da nastavi taj sport u high school. Tamo joj ponudjen rukomet posto je izrasla  visoka, ali nije joj se svidjalo. Plivala je nekoliko godina i onda smo imali razgovor sa zakljuckom da ona nije neki sportski tip i da je ostavimo na miru s nasim komentarima da se mora baviti nekim sportom zbog zdravlja. Negdje poslije koledza je ona sama odlucila je da proba karaté. To joj se svidjalo, pricala nam je kako se odvijaju casovi i kako je disciplina jako vazna. Ona je kao pocetnik imala zadatak da brise pod.

Yann je dosao u Montreal na studije informatike sa malog ostrva Reunion juzno od Madagaskara. Upoznao je karaté jos kao mali djecak. U Montrealu je nastavio vjezbati. Upoznao je Anu jos dok je brisala pod. Tako je u montrealskom karaté klubu pocela ljubav. Ana je tada vec bila pticica koja je  napustila gnijezdo i zivjela sa prijateljicom u malom stanu u Verdunu. Yann je takodje odletio iz gnijezda i dijelio stan sa tri drugara u Montrealu daleko od svoje kuce i familije. Onda su Ana i Yann odlucili da zive zajedno i tu bi bio pocetak svijanja novog gnijezda.

Ove godine su Ana i Yann odlucili da formaliziraju svoju vezu jednim sluzbenim vjencanjem. Vjencanje nije nista promijenilo u njihovom zivotu ali to je bila izvanredna prilika da svi njihovi najmiliji dodju i budu zajedno. U ovom trenutku smo svi ponovo na poslu u redovnoj svakodnevnici. Proveli smo dvije  nezaboravne sedmice zajedno, u pripremama, izletima, vecerama i rostiljanju. Vjencanje je bilo u jednoj od zgrada McGill univerziteta. Protokol nije bio stro. Ana je umjetnik i ne voli klisee. Zamolila je prijateljicu iz high school Amy da bude administrator (maticar). Amy se pripremila temeljito, sve po redu i zakonu. Anin dido i Yannova baka su zamoljeni da ih doprate kratkim putem kroz salu do maticarke Amy. Svirala se njihova omiljena muzika Summertime. Bila je to neka verzija, koju nisam nikad prije cula, dirljivo. Ana jako voli urbani dio Montreala, Lachine kanal, obozava gledati ribice koje skacu iz vode pred kraj ljeta. Od male djevojcice izrasla je u mladu zenu, koja zna dijeliti srecu sa prijateljima i familijom.

Dubravka

Cijela svita

Baka i dida

Yann s bakom

Ana s didom

Ana s drugaricama iz high school
Desno je Amy koja je imala ulogu matičara

Torta

Razgovor s Dunjom, prijateljicom iz ranog djetinjstva sa Starčevice

Jesen stiže...

Stigla je jesen. Ovdje u Pittsburghu za mene najljepše godišnje doba. S puno sunčanih dana i bez velikih vrućina. Vrijeme je da se čovjek opusti i uživa. A ja činim upravo to. Nikuda ne žurim. Ne moram na posao. I povrtnjak je pri kraju i nemam poslova koje bez odlaganja moram obaviti. Ono što je u njemu još ostalo neobrano polako sarzrijeva i ne zahtijeva puno njege. Ono što je prošlo, uklanjam polako. Svaki dan ponešto.

Jučer sam prvi puta od kako sam ovdje proveo nekoliko sati čitajući knjigu, ležeći na ležaljki, uživajući na toplom jesenjem suncu, uz tihu muziku po mom izboru. Obično to radim uveče, kada uđem u kuću. Mislio sam nešto raditi ali mi je ljepota jutra promijenila planove. Posao koji sam planirao nije hitan, može čekati. Jeseni su ovdje duge, ponekad se otegnu do početka novembra. Stići ću.

Jutros otiđoh do doktora na kontrolu (stari se pa mi sluh pomalo slabi) a onda svratih u trgovinu hranom u jednom od lijepih pitsburških prigradskih naselja, Mt Lebanon,  smještenom odmah do naselja u kojem živimo. Pittsburgh i njegova prigradska naselja su smještena na stotinama brežuljaka na kojima su kuće i zgrade izgrađene na mjestima gdje je nekada bila gusta šuma, pa su neki njegovi predjeli kao veliki park. Čovjek se, vozeći se kroz njih, osjeća lijepo, bar je to kod mene slučaj. Tako je to u slučaju Mt Lebanona, koji prolaznika privlači svojim lijepim kućama, parkovima, stazama za šetanje, igralištima. Koliko puta mi je na pamet padala Banjaluka i Starčevica, koja me pomalo podsjeća na moj novi dom, istina ne tako uređeni kao što je to ovdje slučaj. Sada je to za mene samo prošlost, i lijepa i ružna, koje se ponekad prisjetim. Ovdje sam već punu dvadeset jednu godinu, stekao sam punoljetnost. U Banjaluku odem rijetko jer me se ona još davno odrekla, kao i desetina hiljada drugih koji svoje živote žive na svim meridijanima svijeta. Jeseni u njoj se gotovo ne sjećam jer sam zadnju proveo prije dvadeset i tri godine.

Da se ne bih uljenio, moram ovaj prilog privesti kraju. Danas ipak moram nešto korisno uraditi. Za ilustraciju uz prilog sam izabrao nekoliko fotografija snimljenih jučer poslije podne ispred naše kuće prije redovne šetnje do obližnjeg parka.

Kanjon rijeke Ugar

U dolini kanjon Ugra

Bila sam pet dana u Banjaluci. Išli smo putem Sarajevo - Travnik - Skender Vakuf - Banja Luka.

Nisam duže vrijeme išla ovim putem i novine sa završenom mini hidrocentralom su me rastužile. Ulazak vode u cijevi hidrocentrale napraviše od Ugra samo kamenu pustaru ispod koje se tu i tamo pojavi neka mala barica vode. Znam koliko su banjalučki ribari voljeli tu pritoku Vrbasa, mi smo je u školi imali ucrtanu u zemljopisne karte a ribe iz njene lijepe zelene vode su bile posebnog ukusa.

Dalje naidjosmo na krasan restoran kojeg se ne bi postidila ni jedna evropska zemlja. Bila je subota oko 13 sati, dan prelijep. Za razliku od gradskih temperatura u cjeloj bivšoj Jugi i njenim gradovima do 36 stepeni Celzijusa ovde je bilo ugodnih dvadesetpet-šest.
Mislim da je udaljen od Banja Luke nekih četrdesetak km.

Tužno je bilo gledati prazne stolove i stolice. Kažu da je to čovjek uradio za svoju ljubav ali da mu finansijska situacija nije sjajna. Tako reče jedan od gostiju. Ne znam je li tačno jer je rekao "da ljudi u RS-u nemaju ni za kifle". Oni papci koji imaju para idu tamo gdje mogu da budu vidjeni i da im se na parkingu vide auta iz kojih izlaze. Ovo je za njih pustara.

Sad šaljem nekoliko fotografija da vidite koliko je lijepa ova naša Bosna, za koju se vjekovima osvajači otimaju.

Pozdrav Saima

Prazna bašta

Predivan ambijent

Zelenilo na sve strane

Kućica do koje teče voda

Još jedan pogled na kućicu

Prazna bašza

Bazen iz kojeg teče vode sve do posebne kućice
i stolica s pogledom na kanjon

Uživala sam istinski

Hrvatska ovih dana

Pripremila sam početkom prošlog tjedna prilog za blog, septembar je, treba pomoći Cou, zanimljiv, mirnodopski, ali s obzirom na stanje na ovim našim prostorima ne bi bilo primjereno da iz Hrvatske šaljem takav prilog.

Izbjeglička kriza očekivano se prelila u Hrvatsku, nastavlja se i nastavljat će se prelijevati i u susjedne sjeverne države, koliko god priliv izbjeglica neke države nastojale zaustaviti.

Na brojan goloruk narod, žene i malu djecu ne može se žičanom ogradom sa strujom, a još manje s policijom ili vojskom pod punim naoružanjem.

Može se pokušati,  nažalost mnogi mogu stradati, ali povijest nas uči da je to bilo nemoguće, da dobro, solidarnost, empatija prema tuđoj nevolji na kraju pobjeđuju.

Evropa je dužna zaustaviti rat u njihovim državama, jer je i njena krivica što je do njega došlo, jer se samo tako taj egzodus može zaustaviti, a ljudi vratiti svojim kućama. Ne suoči li se Evropa s istinom, pravim uzrokom rata, ne obračuna li se s Islamskom državom ali i svojom politikom, ne piše joj se dobro u narednim godinama.

Ravnodušnost svih na zlo koje se događa tamo nekima drugima, a počinje se usporeno reagirati tek kad se s njime sami suočimo, skupo će nas sve stajati. Nitko neće biti pošteđen, bez obzira dijelili nas oceani.

Ove fotografije, pune ljudske dobrote, patnji, kaosa, nastale su u ovih nekoliko dana u Hrvatskoj, koja se sada suočava s izbjegličkom krizom.

Nije nam strano, prije nešto malo više od 20 godina smo slično prolazili i stoga nam je teže.

Boli još više kad se u vlastitom okruženju suočim s mržnjom, nacionalizmom, gluposti, zlom, koji još više bujaju u kriznim situacijama.

Ponekad se pitam jeli ljudska rasa zaslužila da opstane na ovom predivnom planetu?

A onda pogledavši ove fotografije ljudske dobrote, kažem samoj sebi – dobro će nadvladati zlo, moram vjerovati, moram poticati dobro kad god mi se ukaže i gdje god mi se ukaže prilika.

Nataša

P.S. Na ovoj stranici možete naći više informacija, dobrih analiza...

Enisa - Umjesto komentara

Osamdeset osmi

Jučer smo proslavili dida Danin 88. rođendan. Ekipa, standardna, samo što nam se ovaj put pridružila i Aida da nam malo popravi starosni prosjek.

Ponovo smo se odlučili za restoran Papa J’s u “našem malom mistu“ jer je hrana zaista odlična. Bilo je rano poslijepodne pa je restoran bio gotovo prazan ali nam to nije pokvarilo raspoloženje. Uz dobro vino, pivo i odličnu hranu, provel i smo još jedno prijatno poslijepodne, kao i obično.

Za blog, evo i nekoliko fotografija.

Ekipa ispred restorana

Dame

Ekipa još jednom

Nera i Aida

Dido čita čestitku od Tufekčića

Da nazdravimo!

Tata i kćerka

Jasna i Nera jo jednom

Prekinuto prijateljstvo

Davor i Damir se
igraju u pjesku u
dvorištu Davorove bake

Posljedice rata u Bosni su ogromne, teško mjerljive. Pored oko 100 ljudskih žrtava, ko zna koliko ranjenih, da ne spominjem mnogobrojne zločine, rat je natjerao nekoliko miliona ljudi da bježe s kućnih ognjišta i traže mir na svim stranama svijeta. Jedan manji dio rastjeranih se vratio ali je većina zauvijek ostala daleko od rodnog kraja i nikada se u njega neće vratiti.

Borba oko bicikla

Posljedica rata su i mnoga prekinuta prijateljstva. Listajući facebook, neki dan ugledah fotografiju sina našeg vjenčanog kuma Mihe. Damira poznajem od njegovog rođenja a nisam ga vidio već godinama. Veliki je to danas momak ali će meni u sjećanjima zauvijek ostati onaj mirni dječačić s kojima se moj Davor igrao kada god bi se družili s Fazlićima. Kada sam vidio da Damir slavi rođendan prelistah albume koje smo kao najveću dragocjenost donijeli u USA i podsjetih se na te lijepe dane kada niko od nas nije znao šta nam budućnost donosi. Kum Miho je, nažalost, umro prije rata od teške bolesti koja ne bira ljude po dobroti već po ko zna kojim kriterijima, mi smo završili u Americi, a Damir i Davor se više nikada nisu sreli. I ko zna da li će ikada.

Tako se prekinulo još jedno lijepo prijateljstvo, kao što se to desilo i s mnogim drugima. Oni koji su rat isplanirali i koji su ga započeli i njime rukovodili, znali su šta im je cilj i u svojoj namjeri su uspjeli. Jer posljedice rata nisu samo poginuli i ranjeni, već i protjerani i razdvojeni koji svoje živote žive svjesni šta im je ukradeno. Tu posebno mislim na one najmlađe čija su djetinjstva zauvijek prekinuta jer su neki pokvareni stariji tako htjeli.

Damir ovih dana

Davor ovih dana