Posljednji ispraćaj

Danas je u Zagrebu sahranjen Miro. Na posljednjeg ispraćaju se okupilo dosta Banjalučana a nekoliko slika mi je poslala Enisa koja je bila u društvu Nataše, muža i brata Fahre. Na jednoj od slika prepoznajem Ninu Bahtijarevića i Gveru a Enisa mi reče da je vidjela Adnana Huseinbegovića sa suprugom i Zaima Tetarića.

Tako je još jedna banjalučka duša završila svoj životni put daleko od svoga grada.

Neka mu je vječna slava i hvala za sve dobro koje je tokom svog života učinio.

Evo i nas u Hagu

Kada se spomene Hag, prvo na šta pomislim su ratni zločini, a onda mi pred oči izađu slike onih koji su imali “čast” da ga posjete prije nas, “uživajući u specijalnom gostoprimstvu” koje su svojim djelima zaslužili. Mada me sve što se događa oko ratnih zločina počinjenih na našim prostorima u "naše" ime zanima, Hag nije bio na listi gradova koje smo namjeravali posjetiti. Kako se na našem putu u Holandiju nađosmo u njegovoj blizini, jedno nedeljno popodne provedosmo u mjestu u kojem dvadeset godina od završetka rata još ima onih koji očekuju ruku pravde za nedjela koja su isplanirali i sproveli u djelo. Dok sam čekao na Neru da me uslika ispred zgrade gdje se odvija suđenje, pomislih kako su oni zapravo najzaslužniji što sada češće šetamo ulicama svjetskih gradova nego što to činimo ulicama u gradu u kojem smo se rodili.

Tamo, meni iza leđa se bratija brani lažima

Grad je lijep, kao i svi holandski gradovi koje smo posjetili. Glavni vodič nam je bila (u tom trenutku buduća) snaha Chantel koja je jedno vrijeme živjela u Hagu i koja ga dobro poznaje. Hodali smo ulicama s trgovinama, pili pivo u bašti restorana na ovećem trgu pod hladovinom drveća, obišli neke historijske građevine, odmorili se ispred Palate mira i završili na večeri u najpoznatijem holandskom ljetovalištu Sheveningen, gdje smo na jelo čekali više od sat vremena. Kući smo se vratili poslije deset uveče, zakasnivši na početak utakmice Holandija-Brazil koju smo planirali gledati. Srećom, uz pomoć suvremene tehnologije, prvi holandski gol smo vidjeni na Davorovom iPhone-u par minuta prije ulaska voza na stanicu u Roosendaal-u.

Hag mi je ostao u lijepom sjećanju a kako se u njemu osjećaju oni drugi, ne znam, ali ne bih volio biti u njihovoj koži. Neki od njih neće biti u prilici da vide ništa osim zatvorskih prostorija do kraja života. To je, istina, mala cijena za svo zlo koje su učinili ali zato bar imaju dovoljno vremena da se pripreme „kada dođu bogu na istinu“, kako pjeva njihov drugar Bora u jednoj meni nekada vrlo dragoj pjesmi.

In memoriam - Miroslav Štefanac

Stigla je  i ta vijest. Znao sam da je situacija loša, da je bolest uhvatila maha i da je nada da se nešto može uraditi mala ali sam se ipak potajno nadao da sve nije izgubljeno. Umro je Miro, moj prijatelj. Umro je u Zagrebu gdje ga je rat odveo iz našeg grada kao i većinu nas koji smo razasuti po ovom svijetu da se nikada ponovo ne sakupimo. Umro je u krugu familije, uz Nadinu njegu i veliku borbu da se neminovno  spriječi, koja je pokušavala sve da mu pomogne, kada su liječnici digli ruke. A pomoći nije bilo. Opaka bolest je bila jača.

Miru sam upoznao u srednjoškolskim danima, početkom šezdesetih, kada su našim gradom počeli odzvanjati prvi zvuci električnih gitara. Zapazio sam ga na jednom nastupu VIS-a Sjenke kada me je oduševio svojom svirkom na ono malo opreme što je imao. Kasnije smo svirali zajedno u Usamljenima, pobijedili na prvoj gitarijadi 67. godine,  a Miro me je uveo i u Dom kulture gdje smo u sastavu Pro at Contra zajedno sa Nadom, Sandrom, Cajom, Vojom, Zlajom, Murijem, Rudijem i Ćorom zabavljali banjalučku mladost na najpopularnijim igrankama u gradu. Za mene je bio i ostao najbolji banjalučki bubnjar svih vremena.

Miro nas je prije tačno dvadeset godina svojim kombijem odvezao do parkinga s kojem smo krenuli na put preko okeana.

A danas, dvadeset godina od tog dana se opraštamo od njega. Ljudske sudbine su nepredvidljive i nitko ne zna šta nas sutra čeka. Teško je naći riješi utjehe u ovim trenucima jer ma koliko bili svjesni da ćemo svi jednog dana završiti na istom mjestu, nikada na to nismo spremni.

Nadi, kćerci Andrei, sinu Davoru, sestrama Mihaeli i Vlasti, bratu Zdenku, unucima Filipu i Dominiku i svoj ostaloj familiji i prijateljima upućujem svoje iskreno saučešće.

Naša Holandija

Čitajući Coove opise Holandije, sjećam se svega, zahvaljujući i dobrim fotografijama, za koje sigurno treba i dobar alat i zanat.

Ovo ljeto sam imala i nekoliko gostiju Amerikanaca i u Hrvatskoj i Bosni. Svi su prvi put u Evropi i njihovo oduševljenje je prosto nestvarno.
Čitajuci Dubravkine doživljaje sa putovanja po zemaljama sa druge strane oceana je takođe odlično i tekstom i slikama.

Nadina ranija sjećanja sa putovanja po Evropi su takodđ odlična, iako su se dešavala u vrijeme "crnog mraka" na ovim prostorima.

Iz svega zaključujem da je samo stvar čovjekove prosvjećenosti i kulture da se tome da prioritet u životu.
Koliko god ko mislio da je primoranost odlaska iz ove zemlje nesreća, ja sve više mislim da je to primoranost ostanka ovde sa idiotima koji su nam ovo sve priredili i 20 godina uživaju. Da apsurd bude veći i oni koji su osuđeni kao ratni zločinci imaju bolje uslove života u zatvorimo od naše sirotinje ovde. 

Nemam neke inspiracije, jer nemam optimizma u sebi. Ove poplave su ubila i posljednju nadu o sreći ogromnog broja našeg svijeta na sve tri strane.

Kako sam Holandiju nakon prve posjete nazvala zemljom Lego kockica, sretna sam što je u toj zemlji ostao bar i neki  naš trag. Grad u kojem su rođena oba unuka je Hag, uređen, ugodan za život, ni prevelik ni premal. Na sve strane cvijeće i zelenilo o kojem svako brine i ne uništava ga.

U prilogu šaljem sliku starijeg unuka (3 god) i  mladjeg (mjesec dana.).

Pozdrav Saima

Road trip to USA

Ovog ljeta smo odlucili da putujemo autom iz Montreala u Lincoln NE. Imali smo 17 dana , 2000 km tamo i 2000 km nazad. Put je podijeljen na tri dijela, nakon svake trecine bi ostali prespavati i ujutro ici dalje.  Izasli smo iz nase provincije Quebec, prespavali u provinciji Ontario. Prosli smo kroz drzavu Michigan, prespavali u Illinois i dalje kroz  drzavu Iowa u Nebrasku gdje je nasa familija. Nepregledna polja zasijana kukuruzom i sojom. Malo manje polja sa vec pokosenom psenicom. Isto tako ogromna polja jagoda, nepregledni vocnjaci. Sve je uredno , kupa se u suncanim zracima. Bice dovoljno hrane ove zime.

U povratku smo imali jedan dan rezervisan za posjetu Nijagarinim vodopadima.Ovo cudo prirode je komercijalizirano do perfekcije. Mnogobrojne atrakcije , vodopadi su samo dio cijelog paketa. Povezli smo se malim brodicem Hornblower do samog vodopada. Svako je dobio laganu kabanicu. Kanadski brodic ima crvene kabanice, americki plave. Snaga vode je velicanstvena , osjecam se mala kao mrav prema toj sili. Mnogi imaju nepromocive fotoaparate i slikaju dok voda sprica po nama.

Opste je misljenje da je vodopad puno ljepsi i bogatiji na kanadskoj strani od onog na americkoj strani . Kao da su jedni ili drugi nesto zasluzni oko toga, Sve sto su uradili, nacrtali  su granicu po sredini rijeke. Mjesto za posmatranje je puno ljudi, svako hoce da se uslika sa vodom u pozadini. Sva ta guzve koja nekad malo ide na zivce, izblijedi pored velicanstvene snage vode i prirode.

Zeljeli smo vidjeti prvu hidroelektranu naizmjenicne struje koju je sagradio George Westinghouse zajedno sa Teslom pocetkom dvadestog vijeka. Trebalo je preci most i doci na americku stranu.

Nasli smo spomenik Nikoli Tesli. Do elektrane nismo stigli, trebalo je ici autom , a mi smo pjeske presli most. To je ostalo za slijedeci put. Zakljucili smo da je jedan dan malo za nas starije ljude da stignemo sve vidjeti. Spomenik Tesli je podignut udruzenim snagama Amerike i Jugoslavije. Bilo mi je drago procitati tekst da je Tesla rodjen u selu Smiljanu u Jugoslaviji.

Vratili smo se nazad u Kanadu poslije podne. Mali zuti lift nas je odvezao na vrh tornja Skylon Tower da vidimo vodu sa visine. Vec smo bili umorni . Vratili smo se u park i krenuli nazad u  hôtel na spavanje. Put u Hamilton vodi kroz lijepe vinograde i vocnjake. Sve smo to morali ostaviti za neki drugi put. Parkovi i cvijetnjaci su takodjer posebna prica. Kao da ih po cijelu noc strickaju i uredjuju. Poslije sam saznala da je to blizu istine. U gradu Nijagara Falls postoji skola za hortikulturu. Renomirani collège, traje tri godine, osnovan 1936. Studenti zive u  krugu skole, imaju praksu u parkovima oko Nijagare, u zadnjoj godini obilaze najbolje svjetske parkove. Velika konkurencija za upis, primaju ih oko desetak svake godine, svi poslije dobiju posao u poznatim mjestima sirom svijeta. Skola je u krugu botanicke baste, a tu je i staklena basta  i insectarium.

Sutradan smo nastavili put za Montreal i cijelo vrijeme se pitam : otkud onolika voda ? (110 000 kubnih metara svake minute u prosjeku).

Pozdrav svima od Dubravke

Slikovitost zagrebačke tržnice

Evo malo boja, "starine" i ljepote sa zagrebačke tržnice.

Jest da ne može konkurirati ljepotama gradova Beneluxa, ali plijeni posebnošću, šarenilom boja i žamorom kupaca i prodavača.

Ako ih se pažljivo posluša, može se nasmijati ali i razljutiti.

Kao što se vidi oblaci i kiša i ovdje, iz dana u dan.

Pozdrav, Nataša

Tri sata Antverpena

Pogled prema željezničkoj stanici

Bruž nas je ispratio prepun oblaka uz sporadičnu kišicu. Sjeli smo u voz i zaputili se nazad u Roosendaal. Kada smo se približili Antverpenu u kojem smo morali presjedati, vrijeme se proljepšalo. Pala je odluka: ne idemo odmah dalje nego ćemo provesti par sati lutajući ulicama Antverpena a onda predveče uhvatiti jedan od mnogobrojnih vozova koji idu u našem smjeru.

I bi tako. I nismo se pokajali. Od lijepe željezničke stanice sagrađene 1905. godine zaputili smo se širokom ulicom punom kafića i trgovina s namjerom da odemo do katedrale i gradske vijećnice. Kafići su bili puni a i trgovine su čini mi se pravile dobar promet. Hodali smo polako uživajući u pravoj gradskoj atmosferi, nadajući se da će nas naša intuicija odvesti na pravo mjesto. Nakon pola sata hodanja s lijeve strane ugledasmo obrise katedrale. Skrenusmo u tom smjeru i nakon minut-dva nađosmo se na trgu na kojem su trgovci pored voća i hrane nudili i odjeću, suvenire… Iza jednog ugla je dopirala tradicionalna talijanska muzika.  Uputih se u tom smjeru dok Nera osta da pregleda šta se nudi na trgu. Dok sam polagano hodao prema  mjestu gdje se moglo ući u katedralu, Nera me stiže s viješću da je kupila nekakav kruh i da ga momak za štandom upravo peče. Prošetasmo sporednim ulicama u kojima su se nalazili kafići u kojima je raja opušteno pijuckala ili jela a onda se vratismo po naš kruh. Bila je to štruca slična onoj koju smo nekada kupovali kod Insanića, kada bi se nakon zadnje predstave u kinu Kozara vraćali kući. Kruh je bio topao, tek ispečen i mi smo ga polako kidali i jeli s najvećom slašću.

Poslije obilaska trga na kojoj se nalazila gradska vijećnica, sjedosmo da popijemo kavicu u kafiću čija je bašča bila okrenuta ulazu u katedralu. Vrijem je bilo lijepo, prijatno a mi se nismo nikuda žurili.

Kasnije, zaputismo se nazad k željezničkoj stanici. Voz je stigao već nakon nekoliko minuta i u Roosendaal stigosmo za manje od pola sata. Kod „kuće“ Chantel i Davor su nas već čekali s večerom. Bio je to još jedan lijep dan u Evropi koje smo se, očigledno, poželjeli.

Željeznička stanica

Peroni se nalaze na četiri sprata

Ulica od željezničke stanice

Kakva arhitektura!

Raja kupuje

Kafići u blizini katedrale

Ulični svirač