Na Predgradju, zime 2011-te

Novi autoput Gradiska Banjaluka dovede nas caskom u rodni grad. Dan prohladan, bez snijega. Magla, koja nas je pratila gotovo cijelim putem, se ulaskom u grad podigla pa okolina ne izgleda onako sumorno kako je izgledalo cijelim putem. Sa autoputa sidjosmo u Rosuljama a ja zamolih Tonija da skrene prema Predgradju,  da svratim do rodne kuce. Prizor, zalostan. Ko tamo zivi, ne znam, ali ne izgleda da je neko cije su namjere dpostene. Prema ulici zid, prema komsiji zid. Kao da se nekoga boji. Ili nesto skriva. Nekada nije bilo tako. S obe strane su mu njegovi a on se ogradio. Neka nova vremena. U ona nasa, komsije su imale neko drugo znacenje. A sada se to svelo na visoki zid. A neki u svojim postovima kritiziraju svoje nove komsiluke. Kao, ne vide ih, niti se sa njima druze.

U kuci do ulice gdje sam prije rata imao poslovni prostor (kompjuteri, hardver i softver), zeljezna vrata zakljucana. Vjerojatno nikada nisu ni otvarana od onog dana kada je komsija sa lijeve strane sudskom odlukom nekoliko godina nakon zavrsetka rata morao napustiti. U prodavaonici kompjutera bio otvorio podrum pica. Za novu klijentelu. I komsijina polovica kuce izgleda zalosno. Prodavnica, koju je otvorio u njoj nakon izgona iz bespravno koristenog poslovnog prostora je zatvorena, cini mi se odavno. Kada sam prije tri godine svratio u komsiluk na vratima prodavaonice ugledao sam smrtovnicu: umro iznenada, naprasno. Predpostavljam od srcanog udara. Komsija sa desne strane takodjer nije medju zivima. Cujem umro nekoliko mjeseci nakon sto mu je kcerka prosle godine nesretnim slucajem preminula za vrijeme porodjaja. Vijest zalosna, da ne moze biti zalosnija. Nekoliko kuca nize prema ulici Vlade Vitjuka takodjer nema komsija. Stariji Curici su umrli ranije a oboje djece takodjer vise nije medju zivima. U Kezice (tako se prije rata zvala skupina kuca u kojima je zivjelo vise familija - bliskih rodjaka) nisam svracao, nema zbog koga. Svi su ili pomrli ili ne zive na starim adresama. Cini mi se da je u ulici Brace Podgornika u blizine druge kapije Jelsingrada (koji odavno ne radi), u komsiluku koji je nekada bujao zivotom, on, zivot, potpuno stao. Zivih svjedoka gotovo da i nema. A kazu, u Banjaluci nije bilo rata.

Nisam se dugo zadrzao na ovom tuznom mjestu. Nisam mogao. Ne osjeca se covjek ugodno kada se nadje na ovakvom mjestu. Valjda sam se bojao da cu lijepe uspomene iz djetinjstva izgubiti ako se nastavim setati ovim gotovo ukletim komsilukom gdje necu sresti nikog poznatog.

Sjedosmo u auto pa nazad u Rosulje. Do brata. Pa kasnije u grad. Pored velelepne zgrade vlade koja stoji kao simbol zla pocinjenog nad neduznim. Zgrade, u kojima predstavnici naroda lazu sami sebe a i onima koji ih slusaju kako su se casno izborili za slobodu, stvarajuci neke nove lazne mitove kojima se hrane nove generacije. Pitam se, do kada. Vjerojatno do onog momenta kada gladna usta ne progovore. Cini mi se da taj dan nije tako daleko.

Špiro Bocarić zivio 27 godina u Banjaluci

Moji roditelji imali su jednu prekrasnu sliku džamije u zlatnom okviru. Svi su se divili slici i govorili su da je slikar Špiro Bocarić. Ja nisam o njemu znala ništa osim da je slika stara i vrijedna. Rađena je tehnikom sitnih crtica u živim bojama i zaista je bila lijepa. Kada je poceo rat sliku sam prvo prenijela kod komšija koji su imali 2 Bocarićeve slike i znali su koliko je slika vrijedna. Kada smo odlucili otići, sve slike iz stana popakovali smo u vreće od kafe a poznanica koja je ostala u stanu trebala nam ih je saćuvati i poslati. Međutm, slike su nestale i pošto smo rješavali važnija pitanja životnog opstanka, sve ostalo bilo je zanemareno.

Životni cilj mi je da saznam gdje je završio naš Bocarić. Prije mjesec dana sjećanja na sliku i Bocarića su oživjela. Naime, Edin Čejvan je na F.B. stavio sliku muškarca sa bjelim šalom u kojoj sam prepoznala Bocarića. To mi je Ćejvan i potvrdio. Odmah sam na Googlu pocela istraživati o Bocariću i bila sam prijatno iznenađena slikama koje sam vidjela i onim što sam o Bocariću saznala. Zaželila sam da to podijelim sa vama dragi blogeri. Evo osnovnih podataka a više možete pročitati na Googlu:

- rođen 24.maja 1876 u Budvi - prve pouke u slikarstvudobio od brata Anastasa, koji je studirao u Veneciji
- školovao se u Veneciji i Novom Sadu - živio u BiH: Mostar, Sarajevo (17 god.) i Banja Luka (27god.), pa mu slike nose obilježja podneblja
- živio je krajem 19. i početkom 20.vjeka, kada se stvarala građanska kultura i tada radi portrete građanskih i crkvenih velikodostojnika i prijatelja
- nije bio samo slikar, veći publicist, muzeolog, snimatelj i sakupljac materijala za Etnografski muzej
- 1914g. zahvaljući poznanstvu sa Petrom Koćićem prelazi u Banja Luku i svestrano radi
- 1930g. osniva se Etnografski muzej ciji je Bocarić direktor
- 31.12.1932g. Ukazom njegovog velićanstva kralja Petra odlikovan je Ordenom Jugoslovenskog kralja IV reda
- 1932 god. izgradio kući u Pelagićevoj ulici i putuje Krajinom snimajući kamerom i fotoaparatom prikupljajući materijal za 1. Turisticki vodić Vrbaske banovine i film "Kroz Vrbasku banovinu"
- 1934god. postaje 1. predsjednik Rotari kluba, koji je imao 20 članova.
- U periodu 1919-1927 u B.Luku se vraćaju banjalucki slikari A. Bojko i Božo Nikolić sa kojima prijateljuje.
- 19.jula 1941god. uhpsile su ga ustaše, sproveden je u Gospić, gdje je ubijen i baćen u Šaranovu jamu.(Danka Damjanović)

Ova zadnja informacija jako me potresla. Imao je 65 godina i mogao je još mnogo da napravi.

Muzej R.S. ima stalnu postavu od 57 Bocarićavih slika-portreti i motivi iz svakodnevnog života.

Šaljem vam nešto slika starih razglednica Š. Bocarića, a kad odete u Banja Luku posjetite Muzej (koga interesuje).

Pozdrav Enisa

Marš iz vašeg grada, ali spontanooooooo

Evo trebalo je skoro dvadeset godina pa da istina o Banjaluci pocne izbijati na povrsinu, sve cesce i cesce, sa svih strana. Stvari se, konacno, nazivaju pravim imenima. Uloga armije, ljudi na vlasti, pojedinaca i grupa koje su provodile prljavu politiku osmisljenu u Beogradu se predstavlja u pravom svjetlu, bez uvijanja. Koriste se prave rijeci. Gorcina koja se skupljala godina konacno izlazi na svjetlo dana i  pojedinci koji su prezivjeli taj mracni period ljudskog roda sve otvorenije govore o onome sta se desavalo devedesetih.

Tako do mene neki dan stize ovaj izvanredan clanak koji zelim da podijelim sa vama. Znam da pojedinci na sve nacine pokusavaju da se stvari zataskaju, da se ne talasa u ime mira i nekih buducih generacija kojima bi neke istine mogle ostaviti posljedice, ne shvatajuci da su te generacije jos vise zatrovane onim istim otrovom koji nas je protjerao u svijet i da im je prijeko potreban lijek. Bilo bi dobro kada bi se onima koji i dalje slijepo slusaju svoje vozdove (oni se, istina, svih ovih godina mijenjaju ali im je zivotni cilj isti) otvorile oci pa da progledaju i shvate stvarnost oko sebe. Sto im se to ranije desi, posljedice ce po njih bit manje. Jer klica nacionalizma kojima su sve ove godine hranjeni se lako prima a lijeci sve teze, ako se lijecenju ne pristupi na vrijeme.

A 'medicinskih prirucnika' kao ovaj koji vam ovdje predstavljam ce biti sve vise i vise, samo ih treba koristiti.

Sretan rodjendan

Slavljenica sa poklonom

Jucer je u Pittsburgh-u poceo padati prvi snijeg, istina tek toliko da pokrije travnjake. Jucer je Jasna proslavila svoj rodjendan (pojma nemam koji, a nisam smio ni pitati) pa smo se u tu cast okupili kod nas.

Dida Dane, Izet, Jasna i Nera

Uz najbolje zelje Jasni evo i par snimaka s druzenja.

Rodjendanska torta

Kviz: ko se torti veseli najvise?

Bosnom behar probeharao

Dodju povremeno trenutci koji u ovoj zemlji mogu uljepsati dan svim normalnim ljudima. Kad se moze spoznati da nismo svi nacional-mrzci, da nismo svi bez ljudskosti i duse tj da smo mnogi topli i normalni ljudi.

Jedan takav trenutak za mene je i ovaj tekst iz bosanskog casopisa “Azra”. Iako izlazi u Federaciji ovaj tekst je bosanski i srbijanski.
 

BOSNOM BEHAR PROBEHARAO

“Carobnjak je Usain Bolt balkanske estrade"

Poslije skoro 20 godina Dino Merlin je odrzao tri koncerta za pamcenje u prepunoj Beogradskoj Areni. Euforija koja je trajala tokom koncerta moze se opisati samo jednom rjecju - spektakl. Sve tri veceri Dino je pocinjao pjesmom “Ispocetka”, a prvi koncert koji je ipak bio najemotivniji poceo je rijecima – “Dobro vece, Beograde, da vidim koliko ima ljudi.! Beograd je tamo gdje je spektakl! Pozelio sam vas, nisam vas dugo vidio."

To je u publici izazvalo odusevljenje, vrisak ali i suze. Izvodeci svoje najvece hitove kao sto su: ”Ja potpuno trijezan umirem”, ”Kad si rekla da me volis” ,”Nocas nesto lijepo treba da se desi" i druge, pjevac je sve prisutne bacio u trans, a vrlo cesto publika je toliko glasno pjevala da su se Dinin glas i muzika sa razglasa jedva culi. Na svim koncertima Merlin je ugostio Vesnu Zmijanac, Ivanu Banfic i Zeljka Joksimovica s kojim je otpjevao sad vec legendarne duete. Poslije ovacija i cetiri bisa, prva vecer zavrsena je pjevacevim izvodjenjem pjesme “Ako me ikada sretnes", uz rijeci upucene publici:

"Zivjela mladost! Tu smo sutra, prekosutra, zauvijek smo tu!"

Druga vecer Merlinovog pohoda na Beograd protekla je u jos boljem stimungu, ali ako je suditi po reakcijama ljudi, treci koncert obiljezila je najvatrenija atmosfera. U sjajnom raspolozenju i nevjerovatnoj razmjeni energije s prepunom Arenom, publika je najburnije reagirala na pjesme “Jel' Sarajvo gdje je nekad bilo?” i “Bosnom behar probeharao” sto je pjevaca natjeralo da od silnih emocija legne na sred bine.

Prije nego sto se oprostio od publike Dino joj se obratio rijecima: ”Kad covjek sanja gdje najdalje moze da ode, to je ovo! Hvala Beograde! Ovo je fantazija."

Koncert Dine Merilina na ekranima pratile su bebe, koje su prve rodjene tih dana u Beogradu i Sarajevu, kojima je pjevac poklonio po dukat, sto simbolizira novu nadu u normalnije odnose buducih generacija ovih dvaju gradova. U VIP lozama Beogradske Arene u Merlinovim pjesmama uzivale su i brojne poznate licnosti: Nikola Rokvic, Ivana Selakov, Verica Rakocevic, Mia Borisavljevic, Vladimir Stanojevic i drugi. Koncerte su pratile i jake mjere obezbjedjenja ispred Arene, a sve tri veceri, uprkos najavama, prosle su bez ijednog incidenta.

Pise: Mladen Mitric, Foto: Samir Saletovic

Ovo sam odlucila da napisem uz onu moju opasku: ”kome se svidja nek se raduje i bude ispunjen pozitivnom energijom, a kome se ne svidja" (ranije sam pisala nek crkne od muke), ali posto sam evoluirala onda kazem "zalicu ga do kraja zivota." U prilogu saljem fotografiju napravljenu iz moje baste u septembru ljeta gospodnjeg, gdje se vidi Studenac. Vrbas je presusio a nazire se “suplja“ stijena ispod koje su preplivavali djecaci kad su postajali muskarci”.

Ovaj predio ce svakog proljeca biti pun behara velikog broja dzanarika i vjecno ce biti ono “Svega ce biti samo nece biti NJIH”. Iskreno se nadam I vjerujem.

Milane, izbor muzike prepustam tebi, jer moja je deviza neka svak radi ono sto najbolje zna.

Pozdrav Saima

In memoriam - Zdravko Bilandzija

Iz starog kraja stize jos jedna tuzna vijest. Enisa me obavijesti da je u Zagrebu umro banjalucanin Zdravko Bilandzija, dugogodisnji reziser na HTV.

Obitelji Bilandzija upucujem iskreno saucesce.

In memoriam - Djemal Kolonic

Danas mi stize vijest da je jucer u Banjaluci preminuo Djemal Kolonic, asistent i profesor Elektrotehnickog fakulteta u Banjaluci.

Vijest me je jako iznenadila jer o Djemalu nisam nista cuo godinama. Nazalost nemam nikakvih detalja (ne znam da li je Djemal bio bolestan ili je nesto drugo u pitanju), niti imam njegovu fotografiju ali znam da ga se mnogi koji posjecuju ovaj blog sjecaju pa sam zelio da sa njima podijelim ovu tuznu vijest.

Djemalovoj porodici upucujem svoje iskreno saucesce.

Moja zavjesa (firinga)

Domaćicama su oduvijek zavjese bile važan ukras u stanu. Čak su se komšinice nadmetale cija će zavjesa biti ljepša. Prije mi se cinilo da je stan gol bez slika i zavjesa. Danas više ne mislim tako. Još prije rata moja prijateljica Sinajka skinula je zavjese i mi smo se čudili. Oko zavjesa ima dosta posla kada se peru,peglaju i vješaju, a pored toga skupljaju prašinu i mirise (smrad od cigara i kuhanja). Trebalo mi je godina i godina da shvatim da je bila u pravu. Moj sin davno je skinuo zavjese u svojoj sobi, ali ja u dnevnom boravku još uvijek imam ovu zavjesu iz sentimentalnih razloga.

Ovo je pola zavjese iz maminog stana, koju sam zatekla 1998 godine, a drugu polovicu otuđio je zlotvor Brane R. - jajćanin, koji je nekoliko ratnih godina živio u njemu. Već sam o tom pisala, kako mi se zahvalio.

Zavjesu je mama nabavila iz Italije i svi smo joj se divili. Do neki dan nisam bila svjesna da je zbog te zavjese moja mama izgubila život. Naime, ona je bila velika ćistunica. Otac je u šali znao reći da će joj na grob staviti krpu za brisanje prašine, jer ju je vjecito imala u rukama. Kada je zadnji puta skidala tu zavjesu da ju opere nije dobro postavila merdevine (starinski visoki plafoni), pala je i slomila nogu u predjelu gležnja. Mirovala je 1,5 mjesec sa nogom u gipsu, navečer joj je pozlilo - gušila se od ugruška krvi koji je stao u plućima. Dobila je plućnu emboliju, i umrla dok je stigla hitna pomoć.

Imala je samo 64 godine, bila je jako dobra osoba i jako mi nedostaje. Doktor nije dao ništa za cirkulaciju, mi nismo ništa znali o tome i desilo se najgore.

Sada mi zavjesa krasi prozor i upozorava da moram biti pažljiva, jer za tren se izgubi život - ono najvrijednije što imamo.

Enisa

Bahtijarevici, sretan rodjendan

Enisa

Umro je Ante Markovic

Umro je Ante Markovic. Dobricina i veliki covjek. Da se njega pitalo, nase sudbine bi bile drugacije. Ne bi bili rastjerani po cijelom svijetu pa se sada vidjamo jednom ili nijednom godisnje. Zelio je stvoriti bolje drustvo, pomiriti komunizam i kapitalizam, sacuvati ono sto je bilo dobro, a istovremeno primijeniti dobra rjesenja drugih, vjerujuci da je to moguce. Ali dusmani mu ne dadose: nacionalisti svih boja, oni odgajani od kolijevke i oni koji to postadose preko noci. A posten svijet plati veliku cijenu.

Neka mu je vjecna slava.

Thanksgiving kod Tufekcica

Dok se u Bosni slavio dan drzavnosti i mi smo slavili. Thanksgiving a i neki drugi americki praznici se veoma cesto poklapa sa praznicima u bivsoj Jugi tako da nas se na njih nije bilo tesko priviknuti.

Ovaj put smo se okupili kod Tufekcica. Dzindici su stigli iz komsiluka (6-7 sati voznje), Sanja doletjela iz LA-a, a nam je to tu, odmah iza ugla, nekih 30-tak i kusur kilometara.

Kada se okupimo kod Tufekcica, znamo sta nas ceka: Jasna kuha cijeli dan, sve po receptima poznatih TV kuhara pa ja vise ne mogu ni zapamtiti sta sam jeo. Ne manjka tu ni domacih specijaliteta, kao ovaj pupak, za koji mi rekose da je hanumin ili hanumicin. A koja je hanuma u pitanju, nije mi receno.

Bilo je veselo, kao sto je to uobicajeno kada se raja okupi. Moze se to vidjeti iz par prilozenih slika, mada sam se ovaj put morao suzdrzavati da okidac kamere ne koristim precesto. Sve cesce trpim kritike da kameru koristim previse pa tako izvjestaj nije potpun. Ako tome dodam i eventualnu cenzuru…

Drugo vece smo se okupili kod nas, ali sam ja gostima, za razliku od Jasne koja nam je zaprijetila da nista ne jedemo prije rucka, preporucio da dobro rucaju prije polaska a da kod nas svrate samo na mezu. Da li su me poslusali, ne znam, a slika s druzenja s ove druge veceri gotovo da i nema pa nema ni dokaza kako je bilo.

Eto, toliko o ovom druzenju stare raje iz grada Banjaluke na tlu Amerike. Nekada davno, prije nego je Facebook postao opce prihvacen medij komuniciranja medju rajom, o ovakvim druzenjima se cesto pisalo, a sada je ovo samo jedan pokusaj da se malo odmaknem od nekih tezih tema koje dominiraju zadnjih dana.

Evropska Banjaluka



Cetnici marsiraju ulicom Marsala Tita - kakva ironija

Vijest iz rodnog grada koja, izgleda, nije izazvala vece reakcije, kao da se radi o necemu sto je postalo dio svakodnevnice: odlazak u trgovinu, casica s prijateljem u nekom od mnogobrojih lokala, setnja Gospodskom. Gradom su se prosetali pripadnici ravnogorskog cetnickog pokreta, kao da se radi o cetrdesetim a ne o 2011-toj. Reakcije, gotovo nikakve. Pri tom mislim na nezavisne medije, gradjane koji za sebe tvrde da ne pripadaju onima kojima je nacionalizam iznad svega, da ne govorim o vlastima koji se ubise dokazujuci kako je Banjaluka evropski grad.

Od vlade i nisam ocekivao da ce se oglasiti jer onaj na njenom celu nije puno bolji. Prosao je on sve razvojne faze, od perspektivnog komuniste, preko isto tako perspektivnog reformiste, do vodeceg nacionaliste. Cini mi se da ni drugi nisu puno bolji, jer kako ocekivati bilo kakvu reakciju od onih koji su cetnicima zakonski zagarantirali posebne privilegije u vazecem penzionom zakonu, izjednacavajuci ih sa partizanima.

Ne vidim reakcija ni od meni poznatih, bilo onih koji su blize dogadjanjima, ili onih koji se zgrazaju nad svim onima koji se stalno vracaju na devedesete. A da su devedeset jos uvijek tu je dokaz upravo ovo sto se sada dogadja u nasem gradu. Prvog cetnika sam u gradu vidio jedno vece dok sam izlazio iz Doma kulture, onih dana kada se u gradu odrzavao prvi sajam male i velike privrede. Kod nas je u to doba bilo relativno mirno: rat se tek rasplamsavao u Hrvatskoj a nas grad je bio centar okupljanja svega sto se diglo da ‘ustasama’ stane na vrat. I tada smo cutali ne sluteci sta nas ceka.

Cestitka 'najvecem sinu nacije'

A da je ‘evropska’ Banjaluka zaista dotakla dno dokaz su i plakati kojima se onome kojemu se sudi za najvece zlocine u Evropi nakon drugog svjetskog rata cestita krsna slava. Masala!

Izbori 2011

Nakon jako puno vremena javi mi se prijatelj iz onih lijepih banjaluckih dana. Vjerujem da se mnogi sjecaju Zorana Bicanica, zgodnog momcica koji je palio zenska srca dalekih sezdesetih, sa bina i pozornica Banjaluke i okoline. Zoran i ja smo jedno vrijeme zajedno pjevali u VIS-u AMORI, jednom od mnogobrojinih bendova koji su tih godina nicali kao pecurke poslije kise.

Zoka je jos prije rata odselio u Zagreb i jedno vrijeme se veza prekinula ali smo ponovo uspostavili kontakt zahvaljujuci upravo ovom blogu.

Prije par dana stize mi email i Zokina molba da na blogu objavim izborni plakat njegovog prijatelja i kuma Mladena Zeljka koji na predstojecim izborima u Hrvatskoj izlazi kao predstavnik dijaspore u 11. izbornoj jedinici kao clan stranke HSLS. Prama Zoranovim rijecima, ova stranka je okupila odgovorne strukovne ljude kojima politika nije profesija. Zoran preporucuje Zeljka kao osobu za koju bi raja iz nasih krajeva koja ima potrebna dokumenta trebala glasati. Iz njegovog emaila osjecam da je i njemu dosadila sveukupna nezainteresiranost koja vlada medju obicnim svijetom te na ovaj nacin pokusava da bas nesto promijeni.

Situaciju u Hrvatskoj ne pratim ali poznajuci Zorana, ne sumnjam u njegov izbor.

Jesen na rubu grada

Na plavom nebu iznad Zagreba

Sunce me mami van. Dok oblacim toplu jaknu, dvojim hocu li na zapad po malo price, ili na sjever, uz potok, kroz one cesto spominjane basce, po malo mira. Druga opcija mi ovaj put vise odgovara pa se fatam fotoaparata s nadom da cu uhvatiti jos malo boja.

Na rubu grada

List brokule

Vec na izlazu sudaram se sa neugodno ostrim zrakom, ali plavetnilo neba nadjacava strah od zime. Uz potok jata onih crnih ptica za koje nikad ne znam jesu li svrake, vrane ili gavrani, lete sa glistama u kljunovima, pokupljenim sa obilate trpeze koju im je ponudila prekopana zemlja vrtova. Skrecem u basce ne ocekujuci nista spektakularno. Prvi put uocavam ruznocu ograda koje u ljetnim danima skriva raskosno zelenilo, a sad se pokazuju u svom svom jadu i provizoriju. Ipak se nasmijah ugledavsi dvije stare daske za peglanje koje promijenise svoje namjene.

Kelj pupcar

Mastovita ograda

Na prilicno velikom platou zelene se jos samo kelj, kupus, rastika, kelj pupcar i ogromni listovi brokule. S cudjenjem o tome pitam zenu koja prekova svoj dio vrta. Kaze budu i veci, ali ove godine je susa pa su malo skromniji. Rijetki grmovi krizantema srecom svojim sarenilom uveseljavaju sliku. Sve ono sto mi je uskratla flora obilato je nadomjestila fauna. Ne biste vjerovali kakva zivost vlada u vrtovima, nazalost neuhvatljiva foto objektivu. Dok sam ja upalila aparat kunic je vec odskakutao u grmlje, a neuocljive zenke fazana mi po tko zna koji put odleprsale ispred nosa. Nikad za taj spektakularni uzlet ne budem spremna.

Krizanteme

Na suncanoj zavjetrini ugledah tri male mace i pridjoh im da ih slikam, cudeci se sto im mama sa prilicne udaljenosti i nezainteresirano prati moje priblizavanje. Pogled u lijevo mi otkri psa koji se s respektabilnom brzinom sjurio prema meni. Sacekala sam ga mirno, a on je, omirisavsi me, valjda shvatio da sam prijatelj i polagano se vratio na svoje cuvarsko mjesto. Sad mi je bila jasna indolencija mame mace.

Tri male mace

Pas cuvar

Kuci sam se vratila naravno sa buketom krizantema. Moja mica lavica, goropadnica jedna, docekala me s ne bas prijateljskim pogledom. Kao da je slutila moje izdajnicko druzenje sa suparnicama joj.

zuuutooooo

Nada Stefanac

Ovu zemlju volim ali me i smara - treci dio

11. Koga najvise cijenite i rado citate od kolega knjizevnika?

Aleksandra Hemona, Jergovica, Ivana Lovrenovica, Borisa Dezulovica, Niku Mihaljevica i, naravno, meni izuzetno dragog i na zalost pokojnog Vladu Mrkica. Sejla Sehabovic mi se dopala cim sam procitala njenu prvu knjigu Price - zenski rod mnozina mislim da je i privatno sjajna osoba. Uzmite u obzir da nisma sve sa novije bosansko-hercegovacke scene. Citam svakodnevno, ali je u odabiru mog citalavkog opusa tokom mog zivota bilo samo meni znane logike. Vise intuitivne, no racionalne.

12. A od novinara?

Rijetko citam novine. Izuzev Helsinske Povelje, te Svjetla i rijeci, koje mi pristizu postom iz Beograda, odnosno Sarajeva. Alicu kad negdje naletim, uvijek obratite paznju na tekstove Ivana Lovrenovica, Miljenka Jergovica, Borisa Dezulovica, te Emira Imanovica Pirketa, Ahmeta Burica, Vildane Selimbegovic...

13. Sta trenutno radite rokom radnog vremena?

Pisem. Sredjujem Knjigu prica koja je nastajala tokom proteklih tridesetak godina i radim na novom romanu koji sam pocela pisati jos 1996.

14. Koliko Vam prija sloboda nez rokova, navijanja sata, neodgovornih sugovornika...?

Vrlo.

15. Kako knjizevnost pribliziti prosjecnom Bosancu i Hercegovcu koji se uglavnom bavi prezivljavanjem od 1. do 1.?

Tesko, mada, ko voli citati, citace, pa makar bio najsiromasniji. Medju tom populacijom ima vise knjigofila do medju novokomponovanim dzet setom - of klozetom. Treba poboljsato opste uslove zivota, sve vise cujem ljude kako kazu da su im svakodnevni problemni tako istanjili zivce, da ne mogu da citaju ni uoustva za upotrebu stvari za domacinstvo.

16. Vaseg kucnog ljubimca, psa mjesanca Toto Vuka, neko je brutalno pretukao nedavno. Kako se oporavlja i da li je otkriven napadac?

Sjajno se oporavlja. Dva mjeseca od povrede i operacije, skinuti su mu fiksatori iz vilice, jer je imao prelom na tri mjesta. Ostao je jdan manji koji spaja sredisnji dio, cije bi razdvajanje bilo kobno. Zubi su jos rasklimani, jede meksu hranu, ali je duhom i temperamentom onaj stari. Toto Vuk je poseban pas po mnogo cemu, nisam ni sumnjala da ce pobijediti i ovu ljudsku zlobu. Veterinari kazu da u praksi nisu imali slucaj da pas prezivi i kudikamo lakse povrede. Ali, on jest. Nemam pojma ko ga je napao. Neko me nazvao prije mjesec dana i pitao kako mi se sad svidja moj pas. Anonimni poziv. Prije ovog napada, u prolazu mi je dobaceno da pazim sta pricam, jer ce mi ubiti Totu Vuka. Ali, idemo dalje.

17. Jedan ste od osnivaca Faune, prve organizacije za zastitu zivotinja u RS. Ima li Banjaluka problema s napustenim psima koji su u Sarajevu postali veliki problem?

Ima. Dosta mojih prijatelja volontera pomazu napustene pse. Daju nivce za redovnu vakcinaciju, sterilizaciju, hrane ih mimo azila, usvajaju. Napusteni psi su tuzna prica. Snobovi nabavljuju primjerke pasa kao statusni simbol, i za lijecenje sopstvenih kompleksa, pa ih onda odbacuju. Covjek se treba podici na nivo psa. U gradu imamo problem i sa nikakvom mogucnoscu da oni koji imaju pse iste prosetaju. Grad je pun divnih ljudi, ali na svakom cosku imate zabrane setanja kucnih ljubimaca. Nista park, nista ulica, vreba policajac, a ispod sapke vadi zakonik. Banjalucki psi bi valjda trebali da levitiraju. Da ne pricam o primitivizmu ljudi prema psima, cemu sam cesto bila svjedok.

18. Koji je najljepsi dio Banjaluke kojim rado volite prosetati?

Aleja uzdisaja, te Aleja poljubaca u svako doba godine. Ne znam jesu li ljepse u proljece, jesen ili pod snijegom. Kroz Kastel, pa se spustiti do obale Vrbasa. Do ronilackog kluba Buk i istoimenog kafica nad Vrbasom u Seheru. Pored Stupnice duz starih bosanskih kuca, ka Sehitlucima do spomenika palim partizanima, odakle se siri prekrasan pogled ba Banjaluku.Tad u tragu osjetim prosli zivot. Banjaluka je za mene postala grad u kojem se osjecam kao stranac.

19. Sta Vas osim citanja knjiga najbolje opusta?

Boravak u prirodi i druzenje sa prijateljima, grupom malom, ali odabranom. Slusanja Boba Dilana me takodje uvijek podize iz mrtvih. A putovanja su prava energetska bomba za mene.

20. Bojite li se novog rata u BiH?

Ne. Za mog zivota se sigurno nece desiti.

21. Kako biste opisali prosjecnu Bosanku i Hercegovku?

Svaka je posebna.

22. Kuhate li?

Kulinarstvo je takodje moja strast. Kuham, ali ne cesto. Ali, kada nesto napravim, prsti se polizu. Tako kazu konzumdenti. Mene ce svakako osvojiti muskarac koji osim pameti ima i kulinarskog dara.

23. Razmisljate li o zivotu poslije 50.?

Naravno, to je tako blizu.

24. Nasmijavaju li Vas vicevi o plavusama?

Da.

25. Koju narodnu poslovicu najcesce citirate?

Baci niz vodu, naci ces uz vodu.

26. Sta Vas najbrze iznervira?

Ljudska glupost, mada je do sada trebalo da postanem imuna na nju.

27. Sta biste predlozili za simbol/brend Banjaluke?

Vrbas, dajak camac, Sehitluke, Safikadin grob, Kastel... Ma, ne mogu da se odlucim.

28. Vrijeme se naravno ne moze vratiti, ali da mozete da li biste promijenili neku zivotnu odluku?

Vjerovatno, ali sada ne mogu da se sjetim koju,.

29. Kada se u BiH najljepse i najbolje zivjelo?

Izmedju dva posljednja rata, posebno krajem sezdesetih i tokom sedamdesetih godina, ma sta rekli dusmani.

30. Ko je najzgodniji muskarac na nasoj javnoj sceni?

Nemam pojma. Da me pitate za nekog iz sjenke, znala bih.

31. Pratite li sportska desavanja?

Pocela sam nedavno nakon poduze pauze, jos od kada sam navijajuci za KK Bosna skakala po tribinama u banjaluckoj sportskoj dvorani Borik. Bilo je to doba Delibasica i zlatnih momaka. Bila sam dijete tad. Sad kad naletim negdje na novine, preskacem sva druga desavanja i obrusavam se na sportske dogadjaje, mada nemam pojma ko je ko. Ali ucim.

32. Imate li neki savjet za mlade?

Rijetko dajem savjete bilo kome. Najbolji savjet je onaj koji mozemo pokazati svojim primjerom. Pa eto da napravim presedan, neka mladi misle svojom glavom.

33. Podrzavate li estetsku hirurgiju u cilju uljepsavanja ili ste za prirodan look da se moze odmah procijeniti o kakvom se genetskom materijalu radi?

Mogu samo reci da mene ta oblast ne zanima, jer je sva ta prica daleko od sustine stvari. Karizma uvijek dolazi iznutra. Moj genetski materijal jeste dobar, ali i da nije, ne bih posezala za stvarima koje ce me potvrdjivati na tako degutantan nacin. Ali, svako ima pravo izbora.

Ovu zemlju volim ali me i smara - drugi dio

5. Gledate li danas dnevnik ili su vam izvori informacija svakodnevnica i kontakt s ljudima?

Spadam u ljude koji su oduvijek mrzili buljenje u TV. Od onih sam kojima je ta sprava potpuno izlisna. Mislim da je TV u mojoj sobi upaljen jedva par sati godisnje i to zbog nekog filma, putopisne emisije i slicno. Nekad, mada je to iznimno rijetko, u nekom neuracunjljivom stanju desi se da nesto pogledam od informativnog programa i bukvalno, osjetim muku u zeludcu, a kad prosetam kroz trpezariju, cujem nesto od onog sto roditelji slusaju. Ne treba mi ni TV, a ni kontakt s ljudima da bih znala kud plovi ovaj brod. U meni uvijek cuci sociolog koji razumije ne samo trenutnu situaciju, vec i onu koja nam slijedi kroz koju deceniju. Sve sto mi neko i protiv moje volje kaze, jer ljudi vole da brslaju o politici, samo su nijanse u ovom nasem bosansko-hercegovackom Karadzozu.

6. Da li su mediji u BiH otvoreni za kriticare vlasti u BiH ili je sve vec poklopljeno?

Mediji su produkt drustvenih okolnosti. ne nastaju sami od sebe. U uslovima kada treba prezivjeti, mnogi naizgled alternativni mediji, prave kompromise. Politicari u nedemokratskim uslovima kakvi vladaju kod nas, zele dominirati medijima, plasirati svoje istine, kako bi bacanjem prasine u oci nesmetano mogli da odradjuju posao prostog dovrsavanja pljackaske faze u prvobitnoj fazi akumulacije kapitala kakva je ovdje na djelu. Uvijek mi je zadovoljstvo vidjeti rijetke Don Kihote koji jurisaju na vjetrenjace, ostra pera koja se i dalje zabadaju direktno u sustinu, a ne u dnevno-politicki privid.

7. Vas prvi roman se zvao Cetvorolisna djetelina. Koliko trebamo ove sretne djeteline da nam konacno krene nabolje?

Jos dugo nama nece krenuti nabolje. Suvise smo opljackani da bi ocekivali skoro blagostanje. Tesko i dugo cemo ici do dna, jer smo sad ispod povrsine u ekonomskom smislu, pa kad dodjemo do nule, krenucemo na gore. Cetvorolisna djetelina moze pomoci covjeku ponaosob da vidi istinu, jer bi gladnom covjeku svaka prica o nacionalizmu trebalo da bude suvisna. Rekla bih da nama treba plastova djeteline. Ja ipak racunam na meleze kad-tad.

8. Da li vas je iznenadilo sto se ovaj roman u Banjaluci odlicno prodavao i bio vrlo trazen?

Imajte u vidu da je gro Banjalucana rasuto po svijetu, te da su oni bilo sami bilo preko prijatelja kupci ovog romana. Naravno, necemo zanemariti ni ovdasnje ljude, Banjalucane. Pa to je ipak cetvorolisna djetelina, a ko ne zeli da ima? Prica o knjizi je isla od uha do uha, jer mene nema u ovdasnjim medijima, kuturnim krugovima i to je to. Urednici se svojski trude da me ne pozovu ni u emisiju sa najbenignijim temama. Odreda svi u ovom gradu. Ja nikad nisam gostovbala ni u jednoj TV emisiji u RS. Ali jesam uzivo pred onom pravom Banjalukom, intelektualnom ili kako god hocete, protjeranom i rasutom po cijelom svijetu.

9. Drugi roman, Kad utihnu melezi, ima takodjer antifasisticku tematiku. Na kakav je on naisa eho kod citatelja?

Melezi su melezi. Antifasisti i avangarda otvorenog uma kojima se ne moze vladati. Lako prozru svaku takvu nakanu, pa makar ona bila upakovana u ma kakve ideoloske oblande. Melezi su kroz roman predstavljeni kao produkt svih nas, izmijesanih na ovom tegobnom, ali i prekrasnom bh. tlu. Rekla bih da su oni esencija, najljepsi parfem nastao iz tog raznolikog bosanskohercegovackog cvijeca. Samo, otvoren um je dam malobrojnim. Biti lisen predrasuda, stereotipa, rukovoditi se znanjem i spoznajom, razjasnjavati, a ne mitogilizirati i slicno, nije rabota za svakog. Ova moja knjiga vrlo plasticno objasnjava kako se raspala bivsa zemlja i kako je taj raspad masakrirao BiH, koja je sada duboko podijeljena, sa uzasnim politickim oligarhijama, da ne pominjem vjerske ovnove. Mnogima se ne dopada takvo tumacenje i nazivaju ga individualnim i pristrastnim. Kazu da ne razumiju knjigu i gledaju me bijelo. Usud avangardne literature je takav, pojedini iskreni kazu knjiga je stigla prerano, jer gotovo niko ne zeli pogledati istini u oci. Meni je ipak drago sto sam takva kakva sam, sto sam stvorila Meleze i sto sam u kolu istomisljenika gdje su Latinka Perovic, pokojni Bogdan Bogdanovic, Iva Djuric, Olga Popovic-Obradovic, Ivan Stambolic... a da ne pominjem meni najdrazeg i najvaznijeg, Miroslava Krlezu. Nije slucajno sto je ovaj drug Fric iz Agrama ucestali gost na stranicama ove knjige. Jer, oni koji su pratili zivot ovog erudite se svakako sjecaju koliko je puta kazivao da je sve to (ili ovo sad, ima li razlike uopste) on sve napisao, samo niko nije citao.

10. Moze li se zivjeti danas od pisanja ili je to samo ljubav i hobi?

Ne moze, pogotovo ne samostalni strijelci kao sto sam ja. Ali, ne mozete pobjeci od sebe. Zivim iznimno skromno, premda se ne mogu pozaliti na prodaju svojih knjiga ako se uzmu u obzir opsta (ne)kultura i trendovi. Kad u banjaluckim knjizarama prodate svojih 20 knjiga mjesecno, to je uspjeh, o tome pricam. Bila sam svjesna da cu radeci ono svoje najsustastvenije morati da platim cijenu. I placam je. Sve to radim pjeske, distribuciju knjiga i mnogo toga. To me umara, volila bih da zivim i stvaram u nekoj normalnoj zemlji gdje bi to odradjivali agenti i gdje bih imala dobre izdavace. Placam sama stampanje svojih knjiga. Pokusala sam s nekim povremenim poslovima da ublazim ovaj egzistencijalni kolaps koji podrazumijeva zivotarenjem s mojim roditeljima penzionerima, ali nije islo. Imala sam i takva iskustva da sam tokom kratkotrajne suradnje s jednom fondacijom njemackog podrijetla ovdje u Banjaluci, kada su me unajmili kao zapisnicara na jednom skupu (na kojem su ucestvovale kolege novinari, ja u tom svojstvu nisma pozvana), otisla po honorar i bila ostro ukorena sto sam dosla u tacno zakazano vrijeme. Ja obicno ne reagujuem na prvu, jer moj mozak odbija da prihvati bezobrazluk, ali kad ga detektujem, e tad se bolje drzati podalje od mene. Ne biste vjerovali koliko sitnih strasti i pakosti covjek razazna kada sebi trazi kruha. Nemam bogatog momka, mecenu, nikog, niti sam ikad imala. Ovo sto radim je moja strast i moj zivot. Ako hocete i ljubav. I tezi put. Ali, ima i druga strana. Zahvaljujuci ovim knjigama, obisla sam po svijetu, sjajno su mi organizovane promocije gdje goid sam se denula, sad se spremam za Pancevo, a uskoro i za promociju u Trstu s, napokon konkretnim, nznakama za prevod oba romana na italijanski jezik. A u toku su pregovori i za prevod na njemacki jezik. Carobni su putevi ovih knjiga, javila mi se svojevoljno jedna od najboljih njemackih prevoditeljica. Dobro je kazao Andric kroz svoje junake, sad parafraziram, najvise se treba cuvati onih kojima ste dobro ucinili. Moj otac mi od malena ponavlja da je zivot krug, a mama onu cuvenu Baci niz vodu, naci ces uz vodu. I zaista je tako.

nastavlja se...

Ovu zemlju volim ali me i smara

Intervju Radmile Karlas u sarajevskom magazinu START prenosim uz Radmilino odobrenje. Danas, prvi dio.

1. Zbog cega ste digli ruke od novinarstva i okrenuli se pisanju romana?

Tacnije, knjizevnost me okrenula napokon ka sebi. Zahtjevna i posesivne vrpoljila me decenijama, dok joj se napokon nisam predala. Tek sad bi se moglo reci da sam ja ja.

2. Danas svi govore da nije lako, ali se samo rijetki odluce da kriticki progovore o svom neposrednom okruzenju, da ne kazem vlasti. Strah ili nesto drugo?

Konformizam i nazovite pragmaticnost, ukljucujuci i licemjerje su najcesci razlozi. Ima i apatije u toj prici, kao i sindroma stada. Ne iskljucujem ni neznanje, neobrazovanost, te visoku stopu nepismenosti u zemlji. Naime, 4,5 odsto nase vajne populacije spada u ovu kategoriju cime smo u evropskom vrhu na tu temu. Neki se pak boje.

3. Vi ste progovorili odnosno pisali i o zlocinima tokom rata na prostoru danasnje RS. Da li je bilo prijetnji?

Pisala jesam o navedenom za vrijeme i poslije rata. Bilo je prijetnji, pracenja od hrabrih momaka s tamnim naocalima u crvenom golfu bez registarskih tablica, garant ukradenom. Zeznuli se u jednom, ja sam toliko munjena i tako autisticna, dok mi jedan komsija, stari partizan, nije ukazao na tu posast. Pratili su i moje roditelje, mama im je u svom stilu odmjerila od sake do lakta, mada nije bilo prijatno. Krene u prodavnicu, a oni lagano za njom. Pa dzedze pred kucom satima, posmatraju kroz neke dalekozore. Hrabro od njih, nema sta. Sve mi je to licilo na grotesku. Cega sam se sve naslusala na svoju adresu, ne bih da spominjem. Kao i o planovima za moju likvidaciju. Danas, ja sam obiljezena onom posebnom vrstom koja je naizgled nevidljiva, ali me prati u stopu. U vrijeme kada je otrjeznjenje od nacionalisticke pomame jos uvijek sporo, takva etikata je neminovna.

Ja sam prosto izvan tog stada i pjevam svoj bluz. Zalosno je sto nema jasnog i masovnog suocavanja sa onim sta je bilo i sta je neko pocinio u ime naroda, u ovom slucaju srpskog. Samo neke teorije reprociteta gdje vam uvijek neka usijana glava kao papiga ponavlja kako su svi svima svasta cinili i zasto ste se ostrvili bas na Srbe. I toj prici nema kraja. To je prijetnja, mnogo zesca do da vam neko pridje sa nakanom fizickog obracunavanja. Naravno, meni kao ovakvoj neko u pola glasa spocitava kako sam izdajica svog naroda, kako napadam samo Srbe, kako me neko placa da tako pricam i slicno. I takve besjede uglavnom od onih kojima je ovaj rat bio brat i koji su na osnovu bas ovakve price stekli silne pare i koji su kobni za egzistenciju svakog prosjecnog Srbina. Ja bih njima bila mnogo opasnija da im dirnem u pare. Oni su meni onemogucili da egzistencionalno funkcionisem i to je mnogo  perfidniji nacin. Cak i u nevladinom sektoru, fondacijama ili kvazinezavisnim portalima. Pisanje romana nije nacin za osvjescivanje ljudi, niti je to moj cilj. Ja pisem jer moram, taj izraz je za mene strast, posesivni ljubavnik kojem se predajete do kraja i tu nema kalkulisanja.

4. Od novinarstva ste odustali. Da li ste ikada odustali on BiH i jeste li mozda ikada razmisljali o odlasku iz zemlje?

Nedavno sam boravila u Pocitelju na poziv italijanske nevladine organizacije AdriaticGreeNet, koja je zajedno sa Udruzenjem gradjana Pocitelj i italijanskim uredom UNESCO-a cistila ovaj dnevni grad od smeca. Zvali su me kako bih tamosnjoj galeriji MLAZ promovisala svoje romane. Bila je to specificna situacija. Tom prilikom sam. osim stapanja s Pociteljem, ponovo obisla Blagaj, Bunu, vodopad Kravice, Mostar i svu tu ljepotu tamo. Ukratko, sva mjesta kojima pocinje moj roman Cetvorolisna djetelina. I, nesto se desilo. Prvi put sam negdje u sebi osjetila svu podijeljenost i rascjepkanost ove zemlje. Sto je druzenje u Pocitelju s prekrasnim ljudima iz Italije, Skotske, Engleske i naravo ove zemlje bilo intenzivnije, toliko sam uocavala sve pukotine u ivdasnjoj stvarnosti. Zapravo je tu pukotinu taj nas mikro kosmos multikulturalnog i uopste ljudskog prozimanja, cinio jos uocljivijom. Mi smo se samo ponasali normalno, bez zazora, dopunjavajuci se razlikama, cime su mi sve podjele u BiH bile jos tragicnije. Prvi put sam tu i takvu podijeljenu zemlju osjetila u nutrini, ranije se to zadrzavalo u umu. Bila sam jako tvrdoglava da po svaku cijenu sacuvam proslost, zemlju prije potopa. I to zemlju kako sam je ja dozivljavala, Stvarnost me stalno dematovala, ali sam ja jos vise htjela da demantujem nju. I kako to vec biva, morala sam progledati. Onda sam shvatila jos nesto, a to je da sam ja to sve napisala u svojim romanima. Ali, pisla sam i o tome sta dalje. Ocigledno je da je oprastanje sa nekadasnjom BiH proces. Emotivni proces u mom slucaju. Racionalno, zbog stalnog interesovanja gdje sam ja to, kao i stalnog spoznavanja istorijskih fakata, sto bi rekli od Kulina bana do danjasnjih dana, mnogo toga mi je jasno u vezi ove cudesne i teske zemlje. U glavi. Ali u srcu meni je ostala zapecacena ZAVNOBIH-ska BiH. Pomalo kontradiktorno, u toj BiH sam zivjela u familiji kojoj je na prvom umjestu moralno-politicke podobnosti bila spoznaja i unutrasnje bogatstvo potkovano znanjem, sto je nuzno znacilo razmisljanje svojom glavom. Otac je bio munjeni intelektualac koji kuci nije donio dzabnu spajalicu, kamo li sta drugo. Ali je posljednji dinar davao kako bi sestru i mene vodio diljem bivse Jugoslavije, po muzejima, te u obilaske silnih kulturnoiustorijskih spomenika u tadasnjoj zemlji. Konkretnije, uvodio nas je u svijet bogatih razlicitosti. Ovbjasnjavao zasto ljudi ponekad podjecaju na prirodno okruzenje, te ponavljao da nikada ne smijemo uopstavati, generalizirati i da uvijek treba da trazimo sto nas s ljudima spaja, a ne razdvaja. I ja sam ostala zarazena tim bogatstvom do dana danasnjeg. U onom sistemu nisam robovala kultu licnosti, niti bila blizu komiteta. Bila sam kriticki nastrojena prema stvarnosti, razmisljala svojom glavom. I kada su ti silni masovni komunisticki aparatcici prigrlili nacionalizam kao drugi kraj iste price, posmatrala sam sve to s distance. Nekad u buducnosti, nadam se, opet BiH, za koju sam svjesna da ce biti drugacija. A da li cu ostati tu, ko to zna. Da li sam razmisljala o odlasku - da, jesam. Ali nikad konkretno i s nekim odredjenim ciljem i kako i gdje. Ovu zemlju volim, ali me i smara.

Hocemo li mi ikada...

Obzirom da sam u proslom komentaru iznjela svoj stav da sta god se ovde kaze kontra druge strane, odrazi se u stilu “Sto je vise kleveta i lazi “nasi” su nam miliji i drazi.” (Jedan grmalj, a drugi prefinjeni gospodin sa vjecnim “kezom” pa mu se danas sudi.) Danas sam odlucila da ne idem protiv sebe nego da nastavim sa svojom ludom glavom prenositi neka desavanja ovde. Uskoro cemo dobiti, nakon trinaest i vise mjeseci Vjece ministara (u svim normalnim zemljama to se zove vlada). Sad cu vam prenijeti iz novina, kako ce to biti, pa ako vi razumijete ista onda svaka cast. Ja sam samo razumjela Bosnjak, Srbin, Hrvat, srpski, hrvatski, bosnjacki, a sve ono nacionalni blok, borba za svoje pozicije isto “ne razumijem”.

Tekst iz “Slobodne Bosne”

“Novu drzavnu vladu formirat ce SESTOCLANA KOALICIJA po principu 2+2+2 a rijesen je i nacionalni spor oko nacionalne rotacije kod izbora predsjednika Vjeca ministara BIH. Novi premijer drzavne vlade, po principu NACIONALNE ROTACIJE, bit ce iz reda Hrvata, buduci da je aktuelni premijer iz reda Srba, a da je njegov prethodnik bio iz REDA Bosnjaka. Pri tom ce hrvatskog premijera kandidirati stranka sa najvecim brojem osvojenih hrvatskih glasova, dakle HDZ BIH. Prema izjavama nekolicine (op. aut. tj. mene. vrlo je bitna nekolicina, ko j… vecinu), stranackih prvaka iz najuzeg vrha SDA, kod raspodjele izbornog plijena najbolje je prosao srpski nacionalni blok (SNSD+SDS) kome su pripala tri kljucna ministarstva – finansije, vanjska trgovina i civilni poslovi. Pogotovo ako se ima u vidu cinjenica da je u istom paketu srpskom bloku prepustena i najvaznija finansijska institucija u drzavi – Uprava za indirektno oporezivanje koje izravno kontrolira 90 % budzetskih prihoda drzave. Prema istom izvoru najlosije je prosla bosnjacka strana koja je preskupo platila kandidaturu Zlatka Lagumdzije za novog ministra vanjskih poslova BIH. Pored MIP-a Bosnjacima su pripala jos dva ministarstva od kojih jedno (Ministarstvo prometa I komunikacija ), nema nikakvu tezinu jer su svi poslovi iz ove oblasti prepusteni entitetima, te Ministarstvo sigurnosti koje se takodje svrstava u “drugu ligu”.

Kako smo rekli hrvatski nacionalni blok kandidirat ce premijera, a preuzet ce jos dva Ministarstva, Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica i Ministarstvo pravde. Ostalo je samo jos Ministarstvo odbrane, no taj ce spor rijesiti u konsultacijama sa medjunarodnom zajednicom, koja s posebnom paznjom nadzire razvoj vojnih struktura BIH.

Ima jos ali ja kako napisem ovo Blok tako mi pred oci izidje samo asocijacija na BETONSKI BLOK i konstatacija da lud narod mora imati i ludu vlast.”

E, sad…juce mi stize slika od unuka i tekst da su dobili mjesto za “skolu” u blizini njihove kuce kad Thomas bude imao 4 godine. Sin pise, mozda to vama izgleda cudno ali ovde unaprijed planiraju i odredjuju broj skola i mjesta u svakom kvartu. Kad je snaha bila u trecem mjesecu trudnoce, tako su isto poslali i za jaslice. U nas je odmah komentar bio, praznovjerna misao sta ce sad rezervisati, moze se sta “ne daj boze” desiti.

Kako je ta Holandija sredjena drzava, a kod nas su jos uvijek skoro sve skole iz Titina vakta, samo se renoviraju a mozda je neka i nova napravljena. Ja ne znam gdje, ali znam da u Srednjoj Bosni normalno zvuci da su dvije skole pod jednim krovom. Do podne Bosnjaci a popodne Hrvati jedne nedelje, a druge “Koran_Pale i obratno brale”. Obzirom da mi je na ovom blogu bilo uvijek najdraze gledati nase potomstvo u bijelom svijetu, pa cu vam i ja poslati mog unuka kojem je juce bilo 7 mjeseci da malo uljepsam ovaj tekst. Kako stvari ovde stoje ako bude Bosne u Evropskoj uniji mozda ce oni docekati bolje dane i pamet.

Pozdrav Saima

Dok sam kontrolisala tekst, dodje Vice sa “Oslobodjenjem “ i u njemu jucerasnja Dodikova izjava.

“Beograd je lud za Sarajevom “

Predsjednik RS-a Milorad Dodik rekao je da je Beograd poludio za Sarajevom i da ignorise realnost da multietnicko Sarajevo od prije 20 godina vise ne postoji. Takodjer je naveo da se RS u nekim medijima u Srbiji pojavljuje samo u negativnom kontekstu  i ocjenio da je to jos gore nego sto RS tretiraju u Sarajevu. U pojedinim medijima postoji neka vrsta negativnog odnosa prema RS-u, vjerovatno zbog atmosfere koju namecu neke NVO.”

Ocjenio je Dodik,  prenosi Srna.

Nasi zivoti

Reks ovih dana

Gledam ovu sliku napravljenu prije par dana pa mi pade na pamet da je iskoristim za prilog. Mozda ce neko pomisliti da sam i ja puk’o, k’o sto neki dan za sebe napisa Sega, kad hocu da pisem o jednoj ‘obicnoj djukeli’. Pravo da kazem, Reksa ne svrstavam u tu kategoriju, a ovaj izraz koristim vise kao stilsku figuru, ako se to tako kaze. U stvari, ne spadam u one nacitane koji se razbacuju ovim gore ‘pomocnim sredstvima ’, vec u svom pisanju koristim obicne, svakodnevne rijeci, razumljive sirokom krugu citatelja.

Nego da se vratim na Reksa jer je on glavni junak ovog priloga. Druzimo se evo vec vise od 15 godina i mogu reci da je, na neki nacin, postao clan familije. Od onog dana kada smo ga doveli kuci, vozeci se nekih 30-tak kilometara do ustanove koja se brine o kucnim ljubimcima koji su zbog raznih razloga ostali bez svog doma, Reks je postao dio nase svakodnevice. Bio je tu uvijek uz nas ali nekako nenametljiv, kao da je bio svjestan da je malo nedostajalo pa da se njegov zivot zavrsi jos dok je bio ‘beba’. Njegovo nekako blago ponasanje me je zapravo privuklo onog dana kada sam usao u prostoriju punu kaveza sa kucnim ljubimcima: dok je vecina skakala i pravila buku, Reks je sjedio mirno, s nekakavim tuznim pogledom koji me je odmah privukao. Nikada me u zivotu nisu privlacili oni koji su na sve nacine pokusavali da privuku paznju na sebe pa je valjda zbog toga Reks bio logicna izbor.

Sanja i Reks ljeta 96.

Imao je Reks lijep zivot, bar mi se tako cini. Nije zivio u raskosi kao vecina americkih ljubimaca ali mu je ipak bilo lijepo s nama. Dok su drugi zivjeli u kucama, Reks je ljeta provodio u supici na brdu (uz manji ogradjeni prostor s pogledom na backyard i ulicu), a zime u garazi. Dok su drugi jeli americku kupovnu htranu, Reks se, uglavnom hranio nasom bosanskom. Jos od prvih dana je stekao drugara, mace Flash-a, s kojim je cesto dijelio obroke. Tako je ostalo evo do ovih dana. Obojica su u poznim godinama ali se i dan danas pri svakom susretu ‘pozdrave’ kao sto prilici starim prijateljima.

Imao je Reks i svoje obaveze ali je sada i on u penziji pa ih je postedjen. Dok je bio u snazi, ljeti je cuvao povrtnjak koji je pod stalnom opsadom jelena i groundhog-ova. Njegove zasluge su sto smo se svake godine sladili svjezim domacim povrcem iz vlastitog vrta, sto je ovdje u Americi velika vrijednost. Paradajz iz basce i onaj iz supermarket se ne mogu porediti. Kako su s godinama Reksa stigli i zdravstveni problem tipicni za starost (vid oslabio, ne cuje bas najbolje, a muci ga i kostobolja), borbu oko basce sam morao preuzeti u svoje ruke, cini mi se, s manje uspjeha.

Nadzivio je Reks sve svoje drugare iz komsiluka. Imao je par dobrih prijatelja ali svi oni vec odavno cuvaju nebeske basce. U komsiluku uziva poseban status i svi ga poznaju. Kosmije se redovito raspituju za njegovo zdravlje, posebno ako ga ne vide par dana. Svi znaju koliko je star i cude se da jos uvijek ponekad trckara livadom kada ga izvodimo u setnju. Razlog je vjerojatno hrana koju Reks jede od prvog dana: za razliku od njegovih drugara koji su se hranili americkom ‘sintetickom’ hranom, Reks jede goto sve sto je na nasem jelovniku. Da spomenem da mu je posebna poslastica pura koju redovito jede vikendom: uvijek se napravi malo vise kako bi nesto ostalo i za njega.

Dva drugara

Ovaj prilog o Reksu ne bih ni pisao da mi, gledajuci ove njegove slike nisu pale na pamet neke slicnosti a i paralele izmedju njegovog i naseg zivota . I on je, u jednom trenutku svoga zivota, bio napusten od svoje okoline i zavrsio u ustanovi koja se brine o napustenim kucnim ljubimcima kojih se neko zelio rijesiti kao sto smo mi bili napusteni od nase sredine. I nas su se neki zelili rijesiti i cinili sve da to ostvare.

I Reks i mi smo imali srecu da se nadje neko ko je spreman pomoci tako da smo i on i mi izbjegli sudbinu koja nam je bila namijenjena.

A iz nasih zivota se mogu povuci i neke druge paralele. Jednom tamo davno sam spomenuo kako Reks razumije dva jezika i da se dobro njima ‘sluzi’. Kada sada malo bolje razmislim, poznajem osobe iz starog kraja na veoma visokim pozicijama (citaocima prepustam da ih prepoznaju) koje ni onaj svoj maternji najbolje ne poznaju, a o engleskom da ne govorim.

Reks, isto tako, nije proveo ni dana u americkim skolama za kucne ljubimce ali to mu nije smetalo da u komsiluku stekne ugled i postivanje za svoje ponasanje. Opet mi nekako pade na pamet paralela sa nekima iz starog kraja koje licno poznajem: i pored zavrsenih visokih skola nisu mnogo toga naucili, a o ugledu i postovanju od strane drugih da ne govorim. Siguran sam da svako od nas poznaje mnoge koji spadaju u ovu grupu i da razumiju o cemu govorim.

Nesto ranije spomenuh Reksa i Flash-a, drugare iz mladosti, kojima poznato neprijateljstvo izmedju pasa i macaka nije smetalo da i dan danas njeguju prijateljstvo. A znamo sta se desilo nama i zbog cega smo ovdje gdje smo. A reklo bi se da smo svi pripadali istom, ljudskom, rodu.

Spectator - umjesto komentara

Nacionalizam

Posto je moj omiljeni znanstvenik - svicarski filosof i psiholog Arnold Kuinzli - prema mome osobnom misljenju - najbolje objasnio kvintesenciju nacionalizma, zato cu navesti najvaznije dijelove iz njegovoga eseja "Opijum nacinalizma" (PRAXIS, filozofski dvomjesecnjak, br.4, Zagreb 1968., str. 318-331):  "Da odmah reknemo: na osnovu dosadasnje povijesti dobiva se utisak da nacionalizam psihicki postavlja pretjerane zahtjeve na pojedinca. Nacionalizam moze politicki ili drustveno biti jos kako konstruktivno intendiran - on se, buduci da predstavlja necuveno zavodjenje, da se ostane u infantilnoj maloljetnosti, u pojedincu gotovo uvijek preobrazava do izvjesnog stupnja u nesto destruktivno. A iz pojedinca djeluje ova destruktivnost tada povratno na grupu ,na cijelu naciju. Paradni primjer jest razvoj nacionalizma u francuskoj revoluciji.

Cini se da u covjeku funkcionira neka vrsta primitivnog obrambenog mehanizma (moj omiljeni znanstvenik - filosof, sociolog i psiholog prof. Rudi Supek je naveo u jednom svom eseju o primitivnom mentalitetu i primitivnom karakteru da su neki pojedinci taj primitivni mehanizam naslijedili vise a neki manje od svojih majmunskih predaka. Agresivniji i netolerantniji nacionalist,  poput banjaluckog Vozda, naslijedili su ga u vecoj mjeri. U "Nasim danima"je historicar dr Ivan Lovrenovic napisao perfektan esej o karakteru Vozda tzv. RS-a; opisao ga je kao primitivca par excellence - NAPOMENE spectatora), koji mu pomaze sacuvati njegov identitet kroz to, sto on "strano" identificira s "manje vrijednim". Time sto omalovazavam strano, izbjegavam opasnost, da bi ono moglo staviti moju samosvijest u pitanje. A sto je nesigurnija moja samosvijest ili, iz bilo kojih razloga, sto je ugrozenija moja egzistencija ili egzistencija moje Mi-grupe, utoliko vise sam sklon tome, ono strano, stranca, stranu grupu omalovazavati, sto moze odvesti do sataniziranja stranog. Stranci, to su, vec u Platonovoj "Drzavi", barbari. (Za Vozda tzv. RS, Bosnjaci su nize vrijedni i izmisljena nacija. Vuk Karadzic i velikosrpski barjaktari "Nacertanija"su izmislili rasisticki termin "balije"za Bosnjake; jedan mi je kolega (na pocetku rata radio je u Metalskoj skoli) pricao da je na svim vodokotlicima u klozetima ove skole pisalo :"Pustite vodu, da balije odu". Po ovome se moze zakljuciti kako je preko 99% predavaca u toku rata u tzv. RS vaspitavao ucenike, a ti predavaci zadrzali su takav karakter i dana: oni rade na osnovu uputa SLUZBENOG STAVA. Njihovo JA slusa NAD-JA (autoritet) "Karakter je covjekova sudbina." kako je tocno rekao veliki Heraklit, tvorac dijalektike..Na "Radio Bluci" na pocetku rata sam cuo rasisticku ratnohuskacku propapagnu koju je svaki dan izgovorao glumac "Pozorista tzv. RS: "Naprijed braco, srpski vitezovi u boj protiv balija i ustasa!" - napomena spectatora)... Vec je Herder (njemacki jezikoslovac i filoso - -napom. spactatora)ustanovio da je rijec barbar gotovo odjednom postala prirodna: "Tko nije s nama i od nasih, taj je pod nama! Tudjinac je losiji od nas, barbar je... On je barbar, on govori strani jezik..."

Kako pak ovaj mehanizam sataniziranja funkcionira pokazuje nam krajnje zorno jedan test pomocu metode takozvane "serijske reprodukcije", koji je proveden u Americi (dok je jos bio jak segregacionizam na Jugu - napomena spectatora). Pokusnoj se osobi opisalo sadrzaj jedne fotografije, no koju ona sama nije vidjela. Ova prva pokusna osoba pricala je tada sve sto je znala o ovoj slici nekoj drugoj pokusnoj osobi. Druga je pricala sto je prva njoj rekla nekoj trecoj i tako dalje, sto se nastavilo preko lanca od sedam pokusnih osoba. Fotografija je pak prikazivala scenu u podzemnoj zeljeznici, u kojoj su dva putnika razgovarala, jedan od njih je crnac, drugi je bijelac u radnome odijelu. Bijelac drzi u svojoj lijevoj ruci otvorenu britvu. Pokazalo se sada, da je u vise od polovice eksperimenata britva bila kod posljednje reprodukcije lokalizirana u ruci crnca. U ponekim je slucajevima cak bilo receno,da crnac uzmahuje britvom ili njome ugrozava bijelca.

Ovdje se ne radi samo u americkom rasnom problemu, jer rasizam je konacno samo posebna forma onog emocionalnog kompleksa, koji smo oznacili kao MILITANTNI NACIONALIZAM (o ovome nacionalizmu najbolju knjigu je napisao Branimir Anzulovic, THE HEAVENLY SERBIA FROM MYTH TO GENOCIDE, New York 1999.; Kada je srusena Ferhadija u Bluci, sef SDS-a je na radiju izjavio da su "islamski teroristi srusili dzamije u Bluci da bi okrivili za to srpski narod", a vladika Jefrem je izjavio da je Ferhadija bila na pogresnom mjestu, dok je veliki humanista biskup dr. F. Komarica osudio rusenje dzamija kao barbarski cin; - vidio sam djecaka (9 ili 10 godina starog) - poslije rusenja Ferhadije - kako mokri na temelju gdje bila Pecinska dzamija. Kada sam ga pitao : "Zasto mokris tu?" On mi je odgovorio "Vodje su nekada balije imale skloniste za municiju, pa su to nasi borci srusili"). Isti test dao bi u drugim zemljama jamacno naskroz slicne rezultate (nedavna rasisticka propaganda protiv Bosne u Svedskoj i Norveskoj itd. - napomena spectatora), ako bi se umjesto bijelca pokazalo nekog gradjanina doticne zemlje a umjesto crnca gradjanina neke druge zemlje, kojega ovaj susrece s nacionalistickim predrasudama. Moc ove predrasude u nama i nad nama moze nas dakle zavesti na to, da svijet postavimo na glavu, crno smatramo bijelim a bijelo crnim, ubojicu identificiramo s ubijenim a ubijenog s ubojicom. TO JE PRASTARA PRIPOVIJEST O TRNU U VLASTITOM OKU I O BALVANU U OKU BLIZNJEGA (kurziv je spectatorov), samo u izvjesnoj mjeri kolektivizirana. Dio problema Zla.

Buduci da svaki nacionalizam primarno u ovoj ili onoj formi ima funkciju, razgraniciti neku Mi-grupu od neke strane grupe, pomoci joj tako do njenog identiteta i autenticiteta i buduci da su ljudi skloni tome, da bitak stranog identificiraju s manjevrijednoscu - a to znaci, govoreno s C. G. Jungom (poznati psihoanaliticar - napom.spectatora), nesvjesno projicirati "sjenku" svoje vlastite manjevrijednosti i krivnje na stranca... Nacionalizam je najdjelotvornija pilula protiv covjekovih patnji zbog toga, sto nije totalan covjek, i protiv muke svakodnevnog dozivljaja vlastite krivnje. On satanizira stranca, kako bi meni sugerirao, da budem sebi samome manje stran i blizi svecu. On je medikament par excellence protiv samootudjenja. Sto mi je straniji onaj drugi, utoliko sam prisniji sebi.

Zacijelo - pilula nacionalizma ne ozdravljuje, ona samo osamucuje. Ona je, ako se Ja identificira s nekom Mi-grupom, "opijum naroda". Ili u jeziku filozofije: iskrivljena svijest.... I u najmiroljubiviji, najidilicniji nacionalizam moze preko noci uci djavo i preobraziti ga u neljudski perverzitet... Agresivitet i perverzitet nacionalizma raste u istoj mjeri kao dozivljaj otudjenja i nesigurnosti nekog pojedinca ili neke Mi-grupe. Sto je jaca bol, utoliko veca mora biti doza opijuma da se nju smiri. Ali ovaj opijum naposljetku ne djeluje integrirajuci, nego razarajuci. Gdje je doza prejaka, postaje opoj naknadnog identiteta samorastvaralacki. Ja mogu u svom nesvjesnom nastojanju, da smanjivanjem vrijednosti stranoga sebi samome vratim vrijednost i sebe iznutra kao i izvana osiguram, izgubiti svaku mjeru i stranca toliko satanizirati, da mi se on konacno javlja samo jos kao nakarada koja izaziva stra, od koje se tim prije osjecam ugrozen. Kraj pjesme jest PARANIOCNO BJESNILO, kakvo smo dozivjeli na primjeru Njemacke u prvoj polovici ovog opijatnog stoljeca (slicno se desilo od dolaska Milosevica na vlast i u vrijeme njegovih velikosrpskih vojni, a i dans je slicno u Vozdovom blentitetu - napomena spectatora). Pri svemu tome stoje Ja i Mi-grupa u uzajamnom odnosu, koji zacijelo vise nalici vrtnji u krug nego li jednom dijalektickom procesu.. Moderni nacionalizam je u bitnome (primjer njegovog razvoja u Njemackoj i Francuskoj - napomena spectatora)... nastao kao ideologija integracije Mi grupa, koje su uslijed vanjskih povijesnih okolnosti i unutarnjih socioekonomskih i politickih razvitaka u narocitoj mjeri bile neosigurane ,neoformljene, nejedinstvene, nesvjesne sebe samih i zbog toga u narocitoj mjeri patile od nedostatka identiteta i autenticiteta te potrebovale - vecinom prekompenzirano kroz svijest misije - samopotvrdu i samopravdanje. Da bi mogla stvoriti ovu samosvijest nacije, apelirala je Mi-grupa nacija na samosvijest pojedinaca i mobilizirala je tako in extremis teznju samoga Ja za samoodrzanjem i identitetom. Nesigurnost samoga Mi dala je da se Ja takodjer osjeca neosiguranijim, sto je moralo ojacati tendenciju ovoga ja da u Mi potrazi zastitu, sigurnost, skrovitost, identitet i tako pretjerano uzdigne Ni-svijest, nacionalnu svijest. Sto je pocelo kao legitimni pokusaj, da se obrazuje nacija i razgranici od grugih nacija, zavrsilo je tako u opcoj opijenosti opijumom i nacionalnom bjesnilu... Nacionalizam je permanentno zavodjenje na bezodgovornost...

Tako bi se nacionalizam, koji je konacno historijski bitno posljedica dezintegracije srednjovjekovnog religiozno-politickog reda i do izvjesnog stupnja sekularizacija religiozne vjere moglo u njegovoj militantnoj formi oznaciti kao modernu religiju maloljetnog covjeka, koji drzavi pripisuje ono, sto bi se njemu moralo pripisivati kao odgovornost i krivnja. Funkcija ovog nacionalizma jest, na psihickoj razini, odrzati covjeka u stanju neuracunljivosti. Ili u stanju maloljetnosti..."

Uz pozdrav,

spectator

Sramota na Columbia University

Prije par dana spomenuh posjetu vozda Americi i njegov govor na Columbia University u New York-u, pitajuci se kako je moguce da jedna ovakva osoba uopce dodje u priliku da drzi govor na bilo kakvoj obrazovnoj instituciji. Nije mi bio jasan potez administracije ovog poznatog americkog univerziteta jer ne mogu da shvatim sta bi pametno bilo ko mogao cuti od njega, iako mogu da shavtim da postoje interesi razlicitih grupa koje, uz odredjenu financijsku podmazivanje, proturaju svoju stvar. Ocigledno je da na ovom univerzitetu postoji jak srpski lobi koji je uspio organizirati jedan ovakav posjet. Znam to na osnovu iskustva na univerzitetu na kojem radim. Kako se u mom slucaju radi o katolickom univerzitetu, kod nas se vrlo cesto pojavljuju guest speakers vezani za religiju i njeno tumacenje ili su na neki nacin povezani sa katolickom crkvom. Tako je prije nekoliko godina gost bio i bivsi premijer hrvatske vlade Ivo Sanader (predpostavljam da je njegovu posjetu dogovorila hrvatska imigracija koja je relativno jaka u Pittsburgh-u), koji je pored govora, dobio nekakvu plaketu: to su one koje se daju poznatim licnostima, vrlo cesto ne vodeci racuna o njihovim stvarnim zaslugama. Mene ta posjeta uopce nije zanimala ali su me moji s posla prosto odvukli u salu i cak pokusali natjerati da se predstavim 'gospodinu premijeru', sto sam nekako uspio izbjeci. Politicari tipa Sanadera me nikada nisu zanimali, niti sam imao bilo kakvog respekta za istog. Kasnije se pokazalo da nisam puno pogrijesio: doticna spodoba vec duze vremena cami u zatvoru, ocekujuci proces za svoje aktivnosti dok je bio na spomenutoj poziciji.

Iako me je posjeta Dodika Columbia-i iznenadila, nisam posebno obracao paznju na nju (osim citanja redovitih 'izvjesca' u nasim vrlo 'nezavisnim novinama'), ali su me dogadjanja na kampusu univerziteta oko njegovog govora sokirala. Kao sto sam vec u proslom prilogu rekao, o Dodikova posjeta Americi se nije spominjala ni na jednom od poznatih sajtova kojima je posao da svijet izvjestavaju o dogadjajima u i oko politike, pa me je kao grom iz vedra neba pogodio email od jedne nase sugradjanke koja me je obavijestila o sramnom postupku organizatora 'predavanja' da ne dozvoli ulazak u salu bosancima muslimanima (Bosnjacima) jer su se bojali nezgodnih pitanja. Dobio sam taj email kasno sinoc i ta cinjenica me je toliko pogodila da dugo nisam  mogao zaspati. Htio sam istog momenta poslati protestno pismo odgovornim osobama sa Columbia univerziteta ali sam shvatio da mi za to treba vise vremena. Moj engleski je jos uvijek daleko od dobrog pa ce mi za ono sto zelim reci trebati par sati.

Evo sta se zapravo desilo. Prilikom ulaska u salu Law Library ovog univerziteta, osobe na ulazu su provjeravale imena registriranih za ovaj skup. Osobama sa muslimanskim imenima i prezimenima (ili koja su tako izgledala) koje bi mogle biti porijeklom iz Bosne nije dozvoljen ulazak u salu, zbog, navodno, veceg broja prijavljenih. Tako je ovo 'predavanje' proteklo u relativno mirnoj atmosferi jer se organizator pobrinuo da oni koji bi mogli postavljati nezgodna pitanja nisu prisutni.

Znajuci americke zakone, posebno onaj o slobodi govora, bio sam sokiran cinjenicom da se u dvadesetprvom vijeku jos uvijek primjenjuju pravila iz mracne proslosti covjecanstva. Odmah su mi na um pali Zidovi i njihova sudbina za vrijeme Hitlera. Podsjetilo me to i na polozaj nesrba u Banjaluci tokom rata devedesetih. Iako o americkom drustvu nemam bas previsoko misljenje, ni u snu nisam mogao pomisliti da se ovako nesto moze dogoditi.

Pitam se, sta dalje? Sta uraditi? Kako reagirati na ovaj sramni postupak zvanicnika jednog velikog americkog univerziteta.

Ovdje u Americi, u ovakvim slucajevima se nezadovoljstvo izrazava slanjem protestnih pisama odgovornim. To je, cini mi se, jedino sto nam preostaje. Ja cu to svakako uciniti a ovim prilogom pozivam i sve one koji smatraju da se u ovom slucaju radi o grubom rusenje ljudskih prava, da ucine isto. O ovakvim dogadjajima se ne smije cutati jer ce nas sutra stici ista sudbina. Zbog toga pozivam sve one koje dijele moje misljenje da ovu informaciju proslijedi na sto vise adresa, kako bi odziv bio veci.

Protesna pisma se mogu slati na slijedece email adrese:

John Coatsworth, Dean of School of International and Public Affairs at Columbia jhc2125@columbia.edu

Timothy Frye, Director of Harriman Institute, tmf2@columbia.edu

Jan Timberlake, Director East Central European Center at Columbia, at2205@columbia.edu  

Vise informacija mozete naci na slijedecim web stranicama:

http://www.columbiaspectator.com/2011/10/26/balkan-politician-draws-protesters-low-library-speech

http://ictj.org/news/columbia-must-press-dodik-his-denial-srebrenica-genocide

http://www.instituteforgenocide.ca/columbia-university-prevents-bosnian-americans-from-attending-dodik-lecture/

http://www.youtube.com/watch?v=kbEPeRAZxsA

http://bwog.com/2011/10/26/milorad-dodik-speech-sparks-protest/

http://www.bosniak.org/protest-letter-to-columbia-university-for-hosting-genocide-denier-milorad-dodik/