St. Louis - "a na vasaru"

Jos par mjeseci prije dolaska na skup Banjalucana znao sam da se na druzenju u parku, ovdje u srcu Amerike, mogu pojesti pravi Banjalucki cevapi. Znao sam, ali nisam bio siguran da to nisu price ljudi koji znaju pretjerivati od srece sto se mogu druziti s dragim osobama nakon toliko vremena. Vec prvi 'griz' me je uvjerio da su informacije tacne: misli su mi caskom odlutale jos u ona davna vremena kada sam jos kao srednjoskolac redovito svracao kod Muje na sindikalnu.

Vrijedni sponzori su bili neumorni u nastojanjima da sve ucesnike susreta nahrane: rostilj je radio neprekidno, bilo je tu siseva, mladog luka, jagnjetinu da ne spominjem. Radilo se bez pauze, od dolaska prvih gostiju pa sve do kraja druzenja. Aferim! Svaka cast! Da su se dijelila priznanja ili medalje, oni bi osvojili zlatnu, bez konkurencije.

Dakle, zlatna medalja za Enesa i Miru Sljivo, vlasnike kompanije E.M.S.A. koja je stekla ugled i brojne musterije zahvaljujuci kvalitetu njihovih proizvoda: Banjaluckih cevapa i siseva.

St. Louis - ustipci i kajmak

Moram nastaviti o 'klopi', makar bio malo dosadan.

Zamislite vreli, ljetni dan u srcu Amerike, te u isto vrijeme serpu punu vrelog ulja. Zamislite da se gotovo cijelo popodne kupate u znoju svom pripremajuci ustipke. Zamislite da imate oko 300-tinjak gostiju koji ocekuju bar jedan ustipak. Ako ste sve to zamislili, tada vam je jasno kako je bilo vrijednim domacinima koji nisu stedjeli truda da svi oni koji su se pozeljeli ustipaka i kajmaka budu usluzeni. Jos jednom, sve cestitke vrijednim sponzorima.

St. Louis - Restoran Grbic

Restoran Grbic je bio premalen da primi sve one koji su zeljeli da se provesele u drustvu sugradjana. Svi stolovi su bili rezervirani danima prije susreta tako da je bilo i onih koji su se morali zadovoljiti piknikom u parku.

Na ovoj fotografiji je 'uhvacena' manja grupa gostiju na samom pocetku susreta, ali je i ovo dovoljno da se stekne osjecaj o broju prisutnih. Kako se radi o samom pocetku susreta, raja se jos nije otkravila, ali se situacija promijenila veoma brzo.

St. Louis - mi plesemo

S prvim taktovima muzike, plesni podijum se poceo popunjavati. Vrlo brzo je bilo gotovo nemoguce naci slobodno mjesto pa se plesalo i izmedju stolova.

Izmedju mnostva fotografija, za ilustraciju sam izabrao grupu dama od kojih niti jednoj ne znam ime. Mozda nam netko od prisutnih pomogne u 'identifikaciji'.

St. Louis - umjetnica

Iako je temperatura u restoranu vec bila 'povisena' (pice se tocilo u neogranicenim kolicinama, plesalo se cijelo vece, gotovo bez prestanka, ...), organizator se potrudio da je podigne do usijanja.

Mlada umjetnica Samira (mislim da se tako zvala, ali to uostalom nije ni bitno) je napravila pravi dar-mar. Mozda ce mi netko zamjeriti sto evo odmah na pocetku mog 'izvjestavanja' sa susreta posvecujem paznju bas njoj, ali prilozena fotografija govori sama za sebe. Treba samo pogledati 'face' ovih nasih sugradjana, pa ce vam sve biti jasno. Bilo bi grehota da ovaj dogadjaj ne ostane zabiljezen i predocen sirem auditorijumu.

St. Louis 2006.

Bila je festa, a na festi raja iz starog kraja. Puno raje, iz svih krajeva Amerike. Daljine nisu prepreke, stizalo se svim prevoznim sredstvima, (autima se putovalo i po 10-15 sati), smjestalo se u hotelima, kod prijatlja, poznanika). Tradicionalni susreti s prijateljima i poznanicima u srcu Amerike: St. Loius-u, gradu na obali rijeke Mississippi, sadasnjem prebivalistu velikog broja Banjalucana. 

Organizacija besprijekorna, atmosfera neponovljiva. 

Prvo vece se zabavljalo u restoranu Grbic, ciji je vlasnik stigao u ove krajeve jos prije ovog zadnjeg rata i ovdje stekao ugled izvanrednog ugostitelja. Sala puna k’o sibica, muzika na visini, plesni podium prepun. 

Tesko je opisati sva dogadjanja, susrete, sale i zezancije, nakon godina pokidanih veza. Materijala ima na pretek, dovoljno da se objavljuju dane i dane. 

Za pocetak jedna fotografija s drugog dana druzenja u Jefferson parku. ‘Grupni portret’ jednog dijela ucesnika (oko 250 dusa) za uspomene i sjecanja. Nekoliko restorana iz restorana "Grbic" slijede:

Okupljanje

Asija: magdje si ti meni?

Zaja, cini mi se u ozbiljnim raspravama

Davor i Dzenan Zisko

'ajmo curice, 'ajmo djecaci...

Umjetnica

Muzika

Posljednja zelja

Nedavno sam primio jedan, za mene licno, poseban email, koji me je jos vise ucvrstio u uvjerenju da ovaj blog ima svoje mjesto na ovim globalnim prostorima. Javio mi se jedan bivsi Banjalucanim koji, kao i mnogi drugi, sada svoje dane provodi daleko od rodnog grada.

Slucajno sam pronasao Vasu adresu u cafekajak-u i moram priznati da Vam je stranica jako zanimljiva i raznovrsna. Zovem se Tomislav Matkovic (mene sigurno ne poznajete), ali mozda Vam moje prezime govori nesto. Moj pokojni otac, vet. dr. Franjo Matkovic (B.Luka 1932 / Zagreb2004 ) je bio veterinar u Banjaluci 40 godina i vrlo je poznat starim Banjalucanima.

Moj pokojni otac je na samrti izmedju ostalog izrazio zelju da, ako budem u prilici, pozdravim sve drage prijatelje, znance, drage mu Banjalucane, s kojima je proveo skoro sve godine svog zivota, i zazelim im mir i blagostanje i jedno veliko HVALA.

Procitao sam Vasu cijelokupnu stranicu, sve mjesece i skoro sve dane Vaseg obavjestavanja, iz cega sam zakljucio da ste jedan jako angaziran, nepristran i posten covjek, zato Vas molim da ako mozete objavite ukratko ovu recenicu zahvale.

On je radio u Veterinarsko-stocarskom centru (Centru za vjestacko osjemenjavanje) i to zadnjih 20 godina do 1995 kada je pod prisilom morao napustiti radno mjesto. Kao mlad veterinar radio je u veterinarskoj stanici Laktasi a zatim u Banjaluci. Kroz te sve godine radio je i na Poljoprivrednoj skoli kao nastavnik veterinarskog obrazovanja.

U teske dane, oboljevsi od raka je uvijek govorio: " Ja sam sretan da sam zivot proveo u Banjaluci medju svojim Banjalucanima u svom rodnom gradu ali evo nazalost umrijet cu u tudjini." Bio je do zadnjeg trenutka priseban te je meni i mom bratu diktirao, kome sve da zahvalimo, koga sve poimenice da pozdravimo. Bio je to zaista veliki covijek,veliki strucnjak, veliki otac.

S postovanjem T.Matkovic

Kad tamo u basci...

Utorak popodne, nakon rucka i setnje s Reksom (jos ga niste imali priliku upoznati), obavezna kavica. Vrijeme se konacno proljepsalo, sunce polako zalazi na zapad i zrake se probijaju kroz prolistale grane i rascvjetano zbunje.

Uhvatih Neru u trenutku sipanja kave u fildjan pa, iako nema neke velike slicnosti, sjetih se Santiceve Emine i stiha: "Kad tamo u basci u hladu jasmina...".

Jasmin je u punom cvatu i moradoh zabiljeziti ovaj trenutak. Iako je basca u Pensilvaniji, kolijevci Amerike, mnogo je toga sto je ovdje vezano za Bosnu. Jasmin, jorgovan, pa cak i ruza od koje se pravi sok, napitak koji me nezaboravno podjeca na Bosnu.

Znam da bi Mario ovaj ambijent ( zalazak sunca, jasmin, samo ispijanje kave...) mnogo bolje opisao (bila bi to poezija), ali ja nisam imao izbora. Htio sam nesto da napisem a Mario nije u blizini!

Happy Birthday Sunci

Rodjendani se redaju jedan za drugim. Kada bih znao rodjendane od svih blogera, vjerojatno bih gotovo svaki drugi dan objavljivao po jednu cestitku.

Danas nasa Sunita slavi rodjendan, vjerojatno negdje u Sarajevu. U isto vrijeme mama, tata i sestra su u Svedskoj u posjeti rodbini. Eh sto ti je zivot: nekada se sira familija okupljala za rodjendane a danas je svako na svojoj strani svijeta. Novi zivot, novi 'obicaji'. Vise niti jedan kutak zemaljske kugle nije tako daleko da se nasi sugradjani ne bi tamo nasli. Ne bi me iznenadilo ako u skoroj buducnosti rodjendane budemo slavili 'vituelno', preko Interneta.

Na fotografiji lijevo je Sunci na jednoj od mnogobrojnih plaza California-e, negdje u blizini San Francisko-a a desno je jedan snimak iz ranog djetinjstva, predpostavljam u dvoristu nane i dide u Banjaluci.

Sunci, zelim ti sve najbolje za tvoj 26. rodjendan uz molbu da nam se koji put javis na ovaj nas blog s novostima iz Bostona, Los Angeles-a i drugih mjesta na koje te putevi nanesu. Takodjer ocekujem da cemo primiti 'izvjestaj' sa tvog puta po Bosni. Vjerujem da je bilo zanimljivo i da ima sta da nam posaljes.

Stafeta mladosti

Ima li neko iz starije generacije da se ne sjeca 25. maja i stafete mladosti? Ima li neko ko nije aktivno ucestvovao u nosenju stafete bar jednom u svom zivotu? Predpostavljam da nema.

Sjecam se kao da se to desilo jucer kada sam kao jedan od najboljih ucenik skole Ivan Goran Kovacic (bilo je to u prvom razredu osnovne skole, moram da se malo hvalim) imao cast da prvi ponesem stafetu sa svecane tribine. Skola je bila potpuno nova, izgradjena neposredno prije mog polaska u prvi razred. Skolsko dvoriste je bilo neuredjeno, svuda su se nalazili ostaci cigli i ostalog gradjevinskog materijala. Put od svecane tribine je bio kako-tako uredjen ali ni blizu prostora po kojem bi se moglo trcati bez problema. S moje lijeve i desne strane su bile dvije kolegice iz mog razreda, a svi smo nosili pionirsku uniformu (sta je to, pitat ce se ovi mladji).

Primio sam stafetu i poceli smo trcati prema slijedecoj grupi koja je bila na izlazu iz skolskog dvorista na glavnu ulicu. Nismo prosli ni desetak koraka a jedna od mojih pratilja je zapela za nesto i pala. Brzo se podigla i pristigla nas, da bi opet nakon par metara pala. To se ponovilo i sa drugom pratiljom par puta, ali ja sam se dobro drzao. Izdrzao sam skoro do kraja moje dionice da bih, par metara od slijedece grupe zapeo za drveni kolac koji je malo virio iz zemlje, i pao. Da nije bilo stafete u ruci, sve bi bilo mnogo lakse, ali ja sam cvrsto drzao stafetu i nisam je ispustao iz ruku. Naravno, moj pad je bio mnogo tezi jer nisam mogao koristiti ruke da se docekam. Stafeta je bila najvaznija i ja sam uspio da je odrzim da ne udari u zemlju.

Ustao sam i nastavio trcati, i konacno sam predao stafetu slijedecem nosiocu. Nasim 'patnjama' je konacno dosao kraj. Sve troje smo krvarili ali smo svoj zadatak posteno odradili.

Eto to je jedno malo podsjecanje na jos jedan dogadjaj iz proslosti koji mi je ostao duboko usadjen u sjecanju. Cudno je kako covjek neke stvari pamti (ovo se sve desavalo prije 50 godina) a neke se potpuno izgube s godinama.

Stafeta se vise ne nosi, pionira nema. Mozda nam sada sve to izgleda malo smijesno i naivno, ali moram priznati da je to mnogo bolje od ovog cime se danasnja mladost zanosi i odusevljava. 'Idoli' danasnje generacije su neki drugi ljudi, cije smo ideje i zamisli svi osjetili na svojim ledjima.

Napomena - za danasnji prilog nisam mogao naci niti jednu originalnu fotografiju pa sam ovu 'ukrao' sa Interneta.

Ovom prilogu prilazem i par linkova, onako za zabavu:

http://www.rex.b92.net/vlastitoiskustvo/izlozba_fotografije.html

http://mileusnic.50webs.com/osnovne/secanje2.htm

http://www.cross-atlantic.com/index.php?kat=5

BH Fanaticos party

Amir nam se, kao sto je to obecao, javlja jos jednim muzickim prilogom.

20. maja je u Oslu odrzan BH Fanaticos party na kojemu smo mi bili zaduzeni za muziku. Sva lova od karata ce biti poslana u Bosnu nasim odbojkasima u sjedecoj odbojci. Posto su prve slike stigle do mene, kao sto sam obecao, saljem uz njih prvi izvjestaj.

Festa je prosla bolje nego sto smo ocekivali. Svi smo bili malo nervozni radi Eurovizije, jer smo se bojali da niko nece doci. U pocetku je tako i bilo. Do 23.00h je doslo nekih 50 ljudi, a onda odjednom navali rulja, taman kad smo se mi bili zagrijali. Na kraju se sakupilo oko 200-tinjak posjetilaca tako da smo sakupili oko 50% love za pomoc od ove nase Feste. Za ostatak ce se pobrinuti BHF raja iz drugih gradova.

Iako smo mi kao bend prije ovog nastupa svirali ukupno 5 puta, uspjeli smo odraditi set od nekih 30 pjesama. Izgleda sd smo to uradili dobro jer smo dobili pohvale i narudzbe za sledeca 2 festa. Znaci posao je dobro odradjen...

Evo sad nam se sprema Oslo musikk festival (3. juna) poslije kojeg cemo na isti dan opet odraditi jos jedan extra koncert za nasu raju u BH klubu....

Inace ako vas interesuje sta smo svirali i ko je na sceni. Osim mene tu je i Boris za bubnjevima, Sanjin – Saso za basom, Elvis je na vokalu. U neka doba su nam se pridruzili i drugi muzicari na sceni pa je to sve bilo ko neki bosanski lonac.

Od muzike je bilo Azre, Ekaterine Velike, Dugmeta, Ramba, Idola, Bombaj stampe, Halida, Muharema Serbezovskog, sevdaha, ciganskih pjesama, itd. Samo jazz nismo udarali ovaj put..... To cemo kad se naviknu na nas, a bogami i mi na njih.

Za kraj obecanje da ce izvjestaji i sa buducih manifestacija biti poslati navrijeme.

Veliki pozdrav ekipi - Amir

Na ovoj trecoj fotografiji se malo bolje moze osjetiti atmosfera u dvorani. Kako se moze vidjeti, bilo je veselo. Bravo momci, samo tako nastavite.

Amori

Eh kako vrijeme leti, stari se i mnoge stvari i dogadjaji se zaboravljaju. Za mene poseban problem predstavljaju godine: kada je nesto snimljeno. Tako je i u ovom slucaju.

Jedno vrijeme krajem sezdesetih sam nastupao sa grupom Amori. Bilo je tu svirki za igranke, gostovanja u okolnim gradovima, nastupa u povodu specijalnih prigoda.

Za ovu fotografiju se sjecam da je snimljena u dvorani Cajaveca, u kostimima koje smo posudili iz Narodnog Pozorista Bosanske Krajine (prije toga smo svirali na maskenbalu koji je pozoriste organiziralo, pa smo kostime zadrzali malo duze).

U donjem redu: Zoran Bicanic i Ahmet Kozaragic. Stoje: Zeljo Kosanovic, Milan Komljenovic (C0), Zoran bubnjar (prezime sam zaboravio), Hari Milanovic (nas 'agent') i Djedjo Kozaragic. Zoku Bicanica sam jos prije rata imao prilike sresti u Zagrebu. Hari se kasnije ozbiljno posvetio zanimanju organizatora muzickih manifestacija i znam da je u Banjaluku dovodio mnoga poznata imena tadasnje muzicke estrade. Za Ahmeta i Djedju sam nacuo da su u Svedskoj, ali informacija nije provjerena.

Nedavno sam saznao da je Zeljo bio ucesnik emisije o muzickim zbivanjima 60-tih godina na Radio Banjaluci i, kako cujem, sjeca se svih detalja, ali ga na ovim stranicama nema. Ne znam da li je to nesnalazenje s novim medijima ili jednostavno nezainteresiranost.

Ale u bolnici

Jedna, ne bas prijatna, vijest koja ce, siguran sam, zanimati vecinu posjetilaca bloga. Mario je, po svom dobrom obicaju, glavni vijesnik zbivanja u 'nasem' gradu, pa je tako i ovaj put. O Ali ne treba puno pisati, svi ga znamo. Zelim mu da sto prije ozdravi i da ga i dalje srecemo na ulicama Banjaluke.

Znameniti Banjalucanin znan kao graditelj vrbaskih ada, covjek velikog srca, prijatelj ljudi i zivotinja, kolekcionar slicica 'Zivotinjskog carstva' svojevremeno je otkrivsi tajnu saputanja sa golubovima iznevjerio ocekivanja da ce grad dobiti novog Arifa Tamburiju.

Poznata je njegova memorija u kojoj je smjestio stotine auto registracija. Medutim, posljednju nije upamtio. Fiatu se zurilo i nije vidio nasega Alu... tako da 'legenda koja hoda' sada ne hoda nego lezi na ortopediji. Bio sam kod njega u bolnici i saznao od dezurne sestre da sanacija Otvorenog loma noge tece prema ocekivanju.

Ako jos neko bude u slicnoj prilici preporucujem da ga pored banana i Rahat lokuma (zbog prorijedenih zuba) obraduje i snitom kruha, jer su golubovi Sa gradskog mosta poslali svoju delegaciju koja dezura na prozoru Aline sobe br. 14.

Inace, u tekstu 'Banjalucki marlboro' Miljenko Jergovic je pisao o jednom Alinom obicaju.

Kada se radi o Ali, nisam mogao da odolim da ne objavim i drugu fotografiju koju mi je Mario poslao jer se na njoj moze prepoznati onaj poznati Alin pogled, koji se tesko zaboravlja.

Sjecam ga se iz mojih studentskih dana, a ostao mi je u sjecanju i onaj dan kada smo prvi put posjetili Banjaluku nakon naseg izlaska. Bio je to dan kada je Banjalukom vladala horda primitivaca, policija je bila prisutna na sve strane, cinilo se da ce ponovo doci do krvoprolica. Alu smo sreli u blizini fakulteta i u onako uzavreloj situaciji, izmijenili par rijeci. Cinio mi se nekako dostojanstven, bio je uredno obucen i miran, kao da ga uzavrela situacija oko njega puno ne uzbudjuje. Po svom dobrom, starom, obicaju, bili smo pocasceni vrecicom 'kiki' (ili mozda 'odzacar grla') bombona, koju smo donijeli nazad u Ameriku.

Alu nakon toga nisam vidio, iako sam imao prilike da citam o njemu na raznim stranicama Interneta. Nadam se da cu biti u prilici da ga ponovo sretnem pri nasoj slijedecoj posjeti.

Visibabe iz Montreala

Ima nas ovdje u Americi koji zivimo u kucama, pa provodimo dosta vremena u vrtovima i dvoristima. Sadi se cvijece, uskrasno zbunje i drvece, poneko cak ima i povrtnjak. Evo Nera je upravo jucer pokupovala neko cvijece za vrt da ga, u kombinaciji s onim koje je sama uzgojila u svom 'rasadniku', ovih dana rasadi.

Dubravka je probila led s ovim prilogom iz njenog vrta. Ocekujem ostale da se jave sa svojim prilozima, da malo okitimo ovaj blog:

Zdravo Co, moram priznati da je ovaj tvoj blog postao zarazan. Svaki dan idem pogledati sta ima novo.

Evo ja imam lijepu fotografiju koju je Zlaja napravio u nasem dvoristu krajem marta, kad je bilo neuobicajeno toplo za ove krajeve.Visibabe su izvirile. Poslije je ponovo zahladilo. Jorgovan i djurdjevke cemo cekati jos najmanje dvije do tri sedmice.

Pozdrav svima od Dubravke i ostalih Kusmica

Prvo javljanje iz Kranja

Jos tamo davne 1987. godine familija Stancic, Mirjana i Zeljko, se odlucila da promijeni sredinu: pravac, Kranj, Slovenija. Bilo je to u ono doba kada se malo tko odlucivao na takve poteze.

Gledajuci s ove distance, vjerojatno su ucinili dobar potez. Ostali su postedjeni svega onoga sto je vecina nas dozivjela. Slovenija je oduvijek bila nasa najuredjenija i najsredjenija republika i meni se uvijek svidjao njihov pristup zivotu (znam da ima i onih koji se nece sloziti sa mnom). Cini mi se da su oni uvijek znali povuci pravi potez u pravom momentu. Sjetimo se samo njihovih proizvoda ( s cijim kvalitetom se nitko nije mogao porediti), njihovih malih fabrika po naseocima i selima (koje su sprijecile masovno doseljavanje ruralnog stanovnista), uredjenih gradova i sela (sacuvane starine, prelijepa dvorista, cvijece na svakom balkonu)...

Mirjana mi se konacno javila prije par dana a nakon toga je stigla i prva fotografija. Cijela familija je na okupu (s desna na lijevo): Zeljko, Mirjana, sinovi Slaven i Boris, te sin Zeljine sestre (u zelenoj majici) koja je sada u Danskoj. Sada kada je led probijen, ocekujem nove prilike iz ovog kraja dezele.

Sjever calling

Prilog uz koji je moj komentar suvisan (za sada):

Dragi Co...!

Evo, dakle, još jednog predstavnika lijeve (ako se gleda sa parkinga) ili desne (ako se gleda sa ulice) strane ulaza br. 27 u jednoj od rijetkih banjalučkih ulica koja se i danas zove onako kako se oduvijek zvala (što me malo čudi, ali o tom neki drugi put).

Planiram Vam se javiti još otkako sam na "Kajaku" našao adresu "Slika i događaja", ali, evo... kako to već biva... Malo obaveze, malo, ako ćemo sasvim iskreno, i lijenost, a tu je i krivična prijava koju sam protiv Vas morao "sročiti" i predati švedskim organima gonjenja zbog kršenja autorskih prava :-) Uglavnom, ko god je bio u prilici da se dopisuje sa mnom zna koje su to muke.

Blogom sam zaista oduševljen: bez imalo pretencionizma i patetike kao na nekim drugim stranicama - toplo i iskreno. Kao što ste vjerovatno već primjetili, ja navratim vrlo često (uz jutarnju kafu), uvjerim se da Dr-a Đede br. 27 nisam samo sanjao, kratko "Dobar dan, komšija, kako ste?" i dalje, u rat sa obavezama. Skoro kao da nas niko i nije (o)tjerao (što Vam je Internet)... Posebno su me se dojmili Vaši tekstovi o 22. aprilu i 4. i 7. maju. Nisam ih komentarisao iz prostog razloga što mislim da je bilo kakav komentar suvišan. Ni meni nije jasno da su nam uspomene i dostojanstvo nekad vrlo jeftina roba. Vaše razočarenje time sam i sam doživio dok smo promovisali onu pjesmu o kojoj ste takođe pisali (vidi dole). Sasvim mi je jasno da danjašnji žitelji Banjaluke na svaki način izbjegavaju bilo kakav razgovor na ovu i slične teme, ali zašto to radimo mi koji smo rastjerani po cijelom svijetu - to nikada neću shvatiti.

Moram, naravno, pomenuti i tekstove o mlađoj (prijeko potrebnoj) generaciji banjalučkih muzičara u dijaspori :-) Uzgred, žitelji naših drugih gradova (i sela, tj. većina) se čude kako "svi Banjalučani sviraju gitaru..." ("a niko 'armoniku?!" obično prešute, ali se može osjetiti kako taj nastavak visi u zraku i traži objašnjenje). Kad sam još jedan dan na vrhu stranice ugledao žute dresove moje dvojice Amira, oduševljenju nije bilo kraja. Hvala Vam i na objavljivanju teksta o nama i na pozitivnim kritikama - ovakve stvari i jesu bile glavni razlog za cijeli taj, kako to narodnjaci kažu, projekat. Amisp i KUD "Kumovi" danas, nažalost, postoje samo formalno. Šta da se radi: zub vremena, obaveze, manjak volje i totalna nekonkurentnost na tržištu muzike u bh. dijaspori ("Dobro to, ali znate li vi šta od Sinana?") - tješimo se, što se ovog posljednjeg tiče, da i principi vrijede barem malo.

Za početak Vam šaljem jednu, da je tako nazovemo, muzičku razglednicu (ako Amisp i KUD "Kumovi" više ne sviraju, ne znači da sam i ja odustao) snimljenu prošlog vikenda i specijalno za "Slike i novosti" (svi ostali šalju slike, pa rekoh da malo izvariramo sadržaj). Amir je predlagao da Vam ponudimo jednu notu za svaki prasak polufudbalke od zeleni lim dobro znanih vrata garaže, ali kako on i nije bio neki fudbaler i kako sam ja shvatio da ni Dačo ni ja po ovom dogovoru ne bi prošli bez barem kraće opere - ja sam prijedlog samovoljno odbacio. Dakle,

http://www.student.itn.liu.se/~murti439/Milonga.mp3.

Kompozicija se zove "Milonga", kompozitor Jorge Cardoso (iz Venecuele, čini mi se), a svira dole potpisani bivši polaznik Muzičke škole I stepena.

Ostalo ću (slike i malo konkretnije informacije o zbivanjima na Sjeveru) ostaviti za drugi put - ionako sam već pretjerao. Nadam se da ćemo se još čuti i želim Vam svako dobro! Veliki pozdrav iz sunčane, ali prohladne Skandinavije za sve Komljenoviće!

Vaš bivši (a i sadašnji - na neki čudan način povezan sa Vašim blogom) komšija

Muris Tiro

Zlaja Valentic

Mario, veoma cesto u drustvu umjetnika, salje ovaj prilog o jos jednom slikaru, nasem kolegu s fakulteta i posla:

Jedno je sigurno: Zlaju nikako ne mogu zamisliti kao inzinjera; cak ni i u vremenima studiranja nikada nismo pomenuli tehniku. Ipak, vjerujem da su nam razliciti pogledi na vino prorijedili susrete i razgovore o slikanju.

Zlaja je prije par dana izlozio svoje akvarele u ‘Domu kulture’. Kada se svecana guzva razisla uspio sam ‘baciti oko’ na novi mu opus i moram ga pohvaliti. Sada shvatam kako zivi sve ove godine: bivsem se Cajevcaninu isplatila vjernost staroj ljubavi! Tom prilikom sam se ugurao u kadar uz dvojicu slikara: Lojzu i Zlaju.

Uz gornju fotografiju s izlozbe, Mario mi je poslao i jednu od Zlajinih akvarela: "Zelena duga 1".

Jos jedna cestitka

Evo nas k'o CNN, vijesti gotovo u momentu dogadjanja.

Emira mi je poslala ovaj prilog koji zasluzuje posebnu paznju. Emirin i Sasis sin Zoran je upravo diplomirao na University of Louisville, smjer Computer Information Science (Dzindici su, kao sto vec vjerojatno znate, stanovnici ovog grada). Zoka zasluzuje posebne pohvale jer je cijelo vrijeme studija radio, sto ovom njegovom poduhvatu daje posebnu tezinu.

Na slici ga vidimo sa sestrom Majom (koja sa svojom familijom takodjer zivi u Louisville-u) u tradicionalnoj odori diplomaca, neposredno nakon svecane dodjele diploma.

Zoka, samo naprijed, zelim ti sve najbolje u zivotu i da tu diplomu dobro iskoristis.

Danas sam malo vrijedniji, i kao sto rekoh, radim kao CNN.

Jos jedna 'friska' vijest: Tifekcici su u subotu otputovali za Norvesku i Svedsku. Predpostavljam da su se vec odmorili od puta i da uzivaju u krugu familije. Evo ih na aerodromu Pittsburgh, bore se sa koferima. Tufe je u tipicnom americkom stilu: farmerke, karo kosulja i patike (rece mi da nocu svjetluckaju, da ga Svedjanke mogu odmah prepoznati).

Tufe mi je obecao pokoji snimak ali vjerojatno tek kada se vrati.

Danas sam bas pretjerao, nece se vise ponoviti.

Aida i Tufe sa Davorom, pred sam polazak na put. Dan je bio predivan pa sam iskoristio da ih uslikam u nasem 'backyardu'. Davor po obicaju 'tusi' a Tufe se blazeno smjeska.

Halo Norveska!

Prije par dana smo proslavili vjencanje a danas jos jedno slavlje. Naime, Aida Zisko danas slavi rodjendan (necemo reci koji) i predpostavljam da je opet veselo u Norveskoj.

U kuci Ziska (s ljepsim vremenom ocekujem sliku ispred kuce) se sigurno okupila rodbina, predpostavljam da je Eko zaduzen za gitaru, a Ferid je vodeci vokal (mozda me iznenade kojom fotografijom). Meni jedino preostaje da se pridruzim najljepsim zeljama a vjerujem da cestitke mogu uputiti i u ime mnogih blogera.

Danasnja fotografija je snimljena proslog ljeta u Jelsi na Hvaru prilikom proslave jednog drugog rodjendana

Otvaranje basce

Proljece je stiglo, vrijeme se proljepsava, sve vise vremena se provodi napolju. Baste i dvorista su ozivjeli, kao i ova na Srdjinom prilogu:

Co, posto sam se naoruzao tehnikom sad sam u prilici slati priloge za blog. Moj prvi prilog saljem sa kultnog mjesta koji ce, siguran sam mnogi prepoznati. Naravno radi se o Kobinoj basti na Halilovcu koja u novom ruhu ceka drage goste.

Sezonu je prvi otvorio Cadjo a Jaca i ja bili smo jutros u inspekciji. Djurdjevak i jorgovan mirisu na sve strane, trava pokosena na dvicu a tek ofarbane stolice i jedina rijec koja mi pada na pamet je BUJRUM.

Puno pozdrava od Jace i Srkija.

Prvo vjencanje na blogu

Alma je bila veoma vrijedna i vrlo brzo mi je poslala fotografije sa vjencanja. Posto sam zelio da vam 'predocim' sto vise slika, morao sam prekrsiti pravilo da svaki dan objavljujem samo jednu. "Udarna" je odmah iza naslova a ostale mozete vidjeti ispod.

Evo Alminog kratkog javljanja:

Napokon sam nasla vremena da vam se svima javim i da vam ukratko napisem kako nam je prosla svadba. Ne moze se sve rijecima ni opisati. 

Vjencanje je stvarno super prosla. Sve je dobro bilo, od vremena pa do atmosfere. Doslo nam je 120 gostiju iz svih krajeva: Svedska, Svicarska, Njemacka, Banjaluka, Sarajevo. Svi smo se napokon skupili nakon toliko godina. Ja sam se naravno rasplakala kad sam usla u salu i sviju vidjela na okupu. Bilo je to jace od mene. Tada su krenula cestitanja i slikanja, tako da ja ne znam ni ko mi je cestito. Tek kad dobijem slike od sviju onda se sjetim hehehe. 

Inace muzika i hrana je bila odlicna. Svi smo pjevali i plesali cijelu noc. Najvise me je pogodilo kada smo ja i Amir sami plesali. Svi su nas pustili da sami otplesemo i na kraju je bio i aplauz. Sve u svemu odlicno je proslo. Nisam mogla ni zamisliti sve ovo. 

Zasada toliko od mene. Puno pozdrava od mene i Edina.

Slavljenici

Ulazak u salu, iza su kumovi

S kumovima pokraj torte

Sestra i brat

Prvi ples

Familija na okupu

S mladom rajom

Mina i Eko

Vesela mama

Kika Hajra i Bato

Asmer Zisko i Elvira Lukacevic

Skup knjizevnika

Hodza, nas kolega iz California-e, koji se u svoje slobodno vrijeme bavi poezijom, bio je u posjeti starim krajevima. Evo njegovog priloga:

Co, evo mali prilog od mene ...

Bio sam nedavno (druga polovina aprila) u Sarajevu povodom Medjunarodnog Sajma Knjiga na Skenderiji. Izmedju ostalih aktivnosti odrzan je i sastanak BH pisaca iz dijaspore u Holiday Inn-u. U prilogu ti saljem fotografiju sa skupa. S lijeva na desno su banjalucani Denis Dzelic (Danska), moja malenkost (SAD), i banjalucki pjesnik Ismet Bekric (Slovenija). Sliku je napravio Banjalucanin i pisac Zlatko Lukic (nisam siguran gdje mu je stalni boravak).

Jos jedan odlazak

Kada sam pomislio da cu blog moci osvjeziti veselijim temama, jos jedna tuzna vijest. Upravo sam obavijesten da je u Zagrebu iznenada preminula Jaka Srebot, majka moga kuma Zdravka i Darka Srebota.

Osjecam potrebu da ovakve tuzne vijesti objavim na ovom mjestu jer ce na ovaj nacin mnogi koji su daleko od nasih krajeva biti u prilici da saznaju o ovom tuznom dogadjaju. Nisam covjek od nekih velikih rijeci a kako Srebija i Marinu nisam uspio kontaktirati, koristim ovu priliku da im izrazim iskreno saucesce u moje ime i ime moje familije.

Siguran sam da ce nam se mnogi blogeri pridruziti a takodjer obavijestiti i druge koji nemaju pristup Internetu ili pak ne citaju ovaj blog.

Drago Laketic

Na moje veliko iznenadjenje, prije par dana dobih prilog od Slavice Jungic. Slavica je imala problema da prilog sama proslijedi pa se ovom prilikom zahvaljujem Natasi na pomoci. Zbog ove cinjenice mi je jos vise drago jer to pokazuje da ima onih koji i pored teskoca osjecaju potrebu da se ovdje jave. Prilog malo kasni a evo ga uz Slavicinog originalnog komentara:

Redovito pratim sve priloge na blogu i odusevljena sam. Sve pohvale inicijatorima i ucesnicima. Evo, odlucila sam se i ja javiti jednim kratkim prilogom na godisnjicu smrti naseg dragog kolege Drage Laketica. Neki ce ga se sjetiti s Elektro. Fakulteta, a neki iz R.C. (Mikroelektronika i memorije).

Pored svih pozitivnih crta njegovog karaktera, mene je uvijek odusevljavao njegov osobit smisao za humor. Niti jedan susret s njim nije prosao bez dobro ispricanog vica, neke dogodovstine s putovanja ili neke druge situacije. U njegovom drustvu je bilo veselo i vrijeme bi naprosto proletjelo.

Poslije rata sam ga vidjela dva puta. Poslijednji put smo se sastali u jednoj birtiji na Hisetima. Taj susret i danas pamtim po smijehu i samo smijehu, sto se vidi i na nasim licima.

Glavni akter dobrog raspolozenja je bio Drago. Na gornjoj fotografiji su: Slavica Jungic, pokojni Drago Laketic, Baisa Begovic i Miroslav Kovacic, dok su na ovoj uz tekst Slavica, Mirjana Djarmati i pokojni Drago.

Srdacan pozdrav svim Banjalucanima, Slavica!

"Dan oslobodjenja"

Na danasnji dan prije 13. godina srusene su Ferhadija i Arnaudija, dva simbola nekadasnje Banjaluka. Na danasnji dan se Banjaluka oslobodila nepozeljnih, ocistila od onih koji su tu vjekovima zivjeli, zapocela svoju noviju, 'svijetliju', 'cistiju' buducnost!

Na danasnji dan su 'nepozeljni' shvatili da im vise nema zivota sa dosadasnjim komsijama, 'prijateljima', radnim 'kolegama'. Na danasnji dan su poceli organizirani transporti za Svedsku, Norvesku, druge Evropske zemlje. Stvari su se prodavale u bescijenje, 'zabrinute kolege' s posla pocele su oblijetati oko stanova kao lesinari ("znas, da ti pricuvam namjestaj dok se ne vratis"," bolje ja nego neko drugi"), razne potvrde placale posljednjim ustedama.

Danasnji dan bi Banjaluka trebala slaviti kao dan oslobodjenja a ne 22. april.

Proslo je vec 13 godina od ovih dogadjanja, stvari su se neznatno promijenile na bolje, u gradu se osjecaju nekakvi pozitivni pomaci, ali je interesantno da nitko nema zelje da ovim i ovakvim stvarima razgovara. Broj onih koji su se vratili je zanemariv i vjerojatno se nece znatno promijeniti ni za narednih 13 godina. Bivsi Banjalucani umiru u stranim krajevima a nove generacije odrastaju u nekim drugim gradovima diljem svijeta i polako gube veze s rodnim gradom. O novorodjenim da ni ne govorim.

Ne mogu shvatiti da smo toliko nezainteresirani za sve ovo sto nam se dogodilo, da preko svih tih zlocina prelazimo cutke, da nas ni najmanje ne boli sto smo sada razbacani po cijelom svijetu, sto su nam familije na nekoliko kontinenata, sto su nam djeca izgubile djetinjstvo i prijatelje iz najljepsih dana...

Ferhadija je danas za protjerane Banjalucane simbol nekog drugog vremena. Za svojih 45 godine zivota u Banjaluci nikada nisam usao u njeno dvoriste, niti pak napravio snimak za uspomenu, jer nisam mogao ni pomisliti da ce mi to nekada faliti (sada bih bar imao originalni snimak a ne skeniranu fotografiju s jedne stare turisticke brosure). O samoj Ferhadiji cak nisam znao puno jer me historija i onako nije puno zanimala. Iz tih dana se jedino sjecam da mi je Ferhadija padala na pamet kada sam razmisljao sta bih u nasem gradu nekom 'putniku namjerniku' mogao pokazati kao neku historijsku znamenitost (uz, naravno, Kastel).

Danas te Ferhadije nema, a Kastel je bilo tesko srusiti, a uostalom, nisu ga napravili oni koje je trebalo otjerati (jer odavno ne zive u tim krajevima).