SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, March 31, 2009

LOJZO ĆURIĆ (1933-2007.)

Navrši se već dvije godine otkako je od nas otišao.
Povremeno se pitam da li je to stvarno istina. Jer...
Zažmiriš i vidiš ga. Okreneš se i čuješ ga. Viri iz nekog ćoška!
Sugestija popušta onog trenutka kada shvatim da Banova Luka nije više ista.
Poslije njega neće ni biti ...

Na web stranici ( http://www.alojz-curic.com/ ) čiji autor je Lojzin zet Dragan uvjeravamo se da su dvije njegove velike ljubavi djeca i Bosna:

ZDRAVO PRIJATELJI,

Poštovana djeco, đaci "Zmaj - Lojzine škole crtanja" od davne 1955. do 1992. godine - Prve osnovne "carske" škole iz 1881, godine u kojoj rodio se Pikaso.
Kažem: čas je počeo. Pozdrav na lijevo, svjetlosti, rukama u igri. Otvorite blok uvijek bijele neizvijesnosti....
Najljepše je izabrati čistu radost, red u mislima - idejama, pa će kao na papiru, i u životu, ako radimo, doći sklad i živahni mir, cilj stvaralačke mašte - bitke kruha i duha.
...A, kad djeca kažu da nešto postoji, to doista i postoji.
……………………………………………………………….

ČUDESA

Ovaj internet je naša ostvarena nepostojeća sloboda.
Pišem u Kanadi kod unuke u Winnipegu, krajem 2004. godine. Čudesa. Evo mi srce kuca 15.000 km daleko od mene.
Pitate kako sam. Fala, dobro sam. Živ, srce mi zanovijeta daleko od mene, uz mene sve u meni.
Volim misliti Bosnu, odavde, kao zemlju izlazećeg sunca!
Mi rukom sunce, k’o jabuku. Stojećkom naš bosanski duh.
Kaže mi Tina pred zemljopisnom kartom: "Vaša Bosna je mrva."
- Da, krušna mrva! Ako ti ispadne na tlo, sagni se, podigni je i poljubi - digni je visoko kao Svetu knjigu...

RAZLIČITO I DRUGAČIJE

Grad Winnipeg voli ljude, djecu iznad svega.
Ovo mnoštvo različitog ljudskog drugačijeg toliko podsjeća na davnu Bosnu paralelnih svjetova, različitog cvijeća na ramenima - po pravima pravine i prvine, od povelje Kulina Bana (1198.)...
Do boljih dana.
A, kako ne znamo odgovor kuda ide ovaj svijet, stali smo pred školu "Athlone", naše unuke, pa se nagledali bijele, crvene, crne i žute djece ispod javorovog lista...
Kad me ružne i tužne '94. godine upitaše kojoj naciji pripadam, rekoh:
- Najvećoj, a to su Djeca!
Vaš Lojzo, decembra 2004. god, Winnipeg

Meni ostaje samo da napomenem da je Lojzo volio ovaj font Arial i obojen ljubičesto...

Mario

Labels:

Saturday, March 28, 2009

Abu BLoger broj 2

Kako sada stvari stoje cini mi se da smo Abu BLogeru dohakali, samo jos cekamo da doticni to ozvanici. Konferenciju za stampu ocekujemo svakog casa. Nadam se da ce moj dopisnik iz daleke Australije biti prisutan i direktno se ukljuciti s mjesta dogadjanja. Jer nema se sta vise odgadjati, Cico iz Zapresica da ga provali pa sada mozemo mirnije spavati. Ili mozda ne!

Da bi stvari zakomplicirali evo jos jednog Abu BLogera sa nasih prostora. Slika je, istina, prilicno stara, nastala je prije mnogo godina, cak prije nego sto su individue u ovoj tradicionalnoj odjeci postale ‘popularne’ u cijelom svijetu. Mislim, naravno, na one koje od kojih danas strijepi cijeli svijet.

Ovaj Abu BLoger broj 2 je takodjer svoje djetinjstvo proveo u centru grada, veoma blizu originalnom. Cak su se mozda i poznavali. A i po godinama bi mogli biti tu negdje pa su mozda cak isli i u istu skolu. I ovaj nas Abu BLoger broj 2 vise ne zivi u Banjaluci, ali nije odselio tako daleko kao 'number one' pa do nje moze skoknuti kad god to pozeli.

Eto, mislim da sam dao dovoljno podataka za one koji bi pokusali da ga otkriju (a zapravo nisam siguran da ce se i on sam prepoznati, tako je dobro zakamufliran). O nagradi za onog ko pogodi o kome se radi jos nisam donio odluku. Jer ono sto bih ja mogao ponuditi nije nista od onoga sto se nudi za originale i njima slicne (mislim na one iz nasih krajeva) pa ipak rezultata nema.

Labels:

Friday, March 27, 2009

Recesija u Sarajevu ljeta Gospodnjeg 95.

Pregledajuci malo slike pronadjoh ove dvije, snimljene u junu 1995 god: prvi pocetak ljeta nakon prestanka rata u BiH.

Nasa draga medjunarodna zajednica je o svemu mislila pa je vec 93-ce u humanitarnoj pomoci pocelo stizati razno sjemenje povrca. Svi parkovi i prostori ispred zgrada (koje su svojim polozajem imale bilo kakav zaklon) su bili pretvoreni u povrtnjake. Odrasli i djeca su sa takvim zarom radili (od granata se tada najvise ginulo) ali kad su poceli sazrijevati prvi plodovi radosti nije bilo kraja.

Mi stanari iz zgrade "Loris" smo poceli sa tom rabotom tek 1994 god. U nocima bez mjesecine obuceni u crno i sa crnim maramama i kapama na glavama. Ovo je bio prostor iza "zeljinog parkinga" na kojem ste se vi Milane parkirali u neposrednoj blizini cafe-slasticarne "Palma."

Nocu smo radili a danju sa balkona gledali sta smo napravili. Kad je pocelo stizati prvo povrce. koje smo zalijevali vodom iz podruma, koje je bilo u izobilju, krastavci, zelena salata, luk, mrkva i persun a u jesen one tikve sto smo ih u Banjaluci zvali "misirace", nikad vise u zivotu nisu imali takav okus, niti ce kad imati. 95-ta u Sarajevu je bila najsiromasnija godina, a mi smo u miru i danju nastavili sa sadnjom. Nisam vjerovala da cu ikad osjetiti nostalgiju za tim ratnim danima. Citalo se uz svijece (ko je imao) a najvise uz uljne fitilje, ljudi se medjusobno pomagali, druzili, djelili sto su imali. Ja sam ovo u zivotu dva puta iskusila, u Banjaluci za vrijeme zemljotresa i u ratu.

Definitivno sam shvatila da je prokletstvo Balkana da nas nesrece ujedinjuju a dobro razjedinjuje.

Labels:

Na drugoj slici je rov napravljen za izlaz iz nase zgrade u grad, (nakon osam mjeseci neprestanog zivota u podrumu), jer je ovaj prostor bio izlozen dometu artiljerije i snajperista sa "zeljinog stadiona". Kad smo prvi put otisli na stadion poslije reintegracije, dozivjela sam osjecaj "klecanja koljena" kad smo vidjeli koji je sve arsenal oruzja tamo bio. Neznanje je cudo, jer da smo ista o tome znali mislim da od straha ni mrav ne bi ostao u nasoj zgradi.

Prije par dana sam dobila mail od Emire u kojem pise doslovno "Molim te da ne prekidas svoja javljanja sa opisima iz ratnog zivota. Nekome je to mozda tesko, ali ti pisi za nas koji zele znati, kako je to izgledalo iz ugla nekoga koga znamo i ko nam je blizak. Ne ocekuj komentare, nije lako ni komentarisati tako teske stvari." Ovaj prilog posvecujem onima koji zele znati, jer opisujem samo svoj zivot i svojih komsija raznih nacionalnosti. Ne zelim da bilo ko osjeca nelagodu, jer to je bilo tako odredjeno, a nakon 15 godina nije lose ostaviti pisani trag. Bilo bi dobro da se sutnja prekine i da ljudi bez straha i iz svih dijelova Bosne pisu o onom sto im se desavalo. Osudjeni smo da nas politicari i dalje ubijaju sa tri istine, jer oni to dobro unovce i onda i sad i za sva vremena obezbijedjuju svoje potomke. SVE U IME SVOG NARODA I UZ BOZJU POMOC.

Pozdrav iz danas suncanog Sarajeva vec punog turista iz cijelog svijeta. Sad je u Banjaluci vec sigurno mnogo toga procvalo jer tamo proljece stize bar 20-tak dana prije brdovitog Sarajeva. Za nas je turisticka sezona vec pocela a mi prezivjeli rat u Sarajevu nemamo nimalo straha od recesije. Ne kaze narod djaba "Svako zlo za neko dobro"

Saima

Labels:

Wednesday, March 25, 2009

Abu BLoger (4)

Probudim se jutros i pozelim: “Boze, ne daj da me otkriju, tako cu duze trajati". Nisam ja vazan, dragi moji Blogeri. Vazni su ljudi i dogadjaji koje spominjemo. To je sve sto nam je ostalo od Banja Luke…i ovaj Blog, zadnja nit koja nas spaja.

Direktor

Vidio sam ga prvi put, ne mogu reci upoznao, kasnih 50-tih jos dok sam gluvario po zeljeznickoj stanici u centru. U to doba je nosac kofera bilo zanimanje. Nosio je propisnu uniformu, sa brojem. Bio je mlad, uvijek je trcao i galamio. Ne znam zasto, ali zvali su ga “Direktor”.
Jednom prilikom nam je pokucala komsinica na vrata. “Da nije vasa baba. Direktor doveo neku babu”, upitala je. Ja pogledam sa balkona, kad zaista stoji Direktor sa koferom i moja baka. Dosla nam u posjetu sa Mora. “Cija je baba, nek dodje da je preuzme”, derao se on. Od tog trenutka sam drugacije gledao na Direktora. Doveo je moju baku , ko zna gdje bi odlutala!?
Huligani su ga na ulici zarivali i tukli. Poceo bi da vristi i udara se po glavi. Uvijek mi ga je bilo zao! Imao je i on brilijantnih momenata, kao na primjer u Batinom prolazu…necemo sada o tome. (Sejo, nije se fino smijati…!)
Nestao je negdje 70-tih, kao i ta dobra vremena.

Spomenuo sam Direktora, ne zbog Batinog prolaza, nije ni zbog moje bake, valjda zbog nostalgije. Sve nas koji smo tada zivjeli u nasem gradu sada muci nostalgija.

Pitam se: “Kako je sada u Banja Luci bez Direktora?”

Abu BLoger

Labels: ,

Tuesday, March 24, 2009

Mornarsko

Da ne bi Abu BLogera ova slika i prilog se nikada ne bi pojavili na ovim stranicama jer za to ne bi bilo razloga. Ali kada procitah njegov komentar o Varteksu i trgovcu Luki, pa kad jos spomenu da je i on licno bio upetljan u trgovacke marifetluke kako privuci musteriju i povecati promet (evo dokaza da je propaganda i u ono vrijeme imala znacajno mjesto u ekonomiji, samo na malo drugaciji nacin), upali se lampica: hej, ja sam jedan od onih koji je pao pod uticaj te propaganda (ili bolje reci moji roditelji). I ja sam tih godina ‘zavrsio’ u mornarskom odijelu kao vjerojatno mnogi drugi mojih godina zahvaljuci, izmedju ostalog, i nasem tajnom (za sada) posjetitelju. I sjetih se da negdje imam sliku kao dokaz. Ne bi mi tesko da u 11 uvece pretrazim slike koje drzim u jednoj ladici i nakon dosta trazenja, ugledah je: dokaz da Abu BLoger govori istinu. I jos se uz to ‘spustih’ u prizemlje da ‘iskopanu’ sliku skeniram. Jedino nisam imao snage da nesto na brzinu napisem i zakacim sliku i posaljem sve u eter.

Radim to dan kasnije kao jos jedan prilog jednom vremenu kojeg se mnogi sjecaju sa sjetom. Makar ja u to doba nisam bio najsretniji kada bih morao obuci ovo odijelo jer sam se u njemu osjecao malo neobicno.

Labels:

Monday, March 23, 2009

Abu BLoger (3)

Dubai

Godine 2007-e sam zivio u Ujedinjenim Emiratima, tacnije u Dubaiu. Stanovnistvo Dubaia, cca. 1,4 miliona, sacinjavaju: 70% Azijati-uglavnom Indusi i Pakistanci, 15% zapadnjaci i 15% Arapi - lokalci. Iako grad raste vrtoglavom brzinom, stari grad je povezan sa novim dijelovima samo jednom glavnom cestom. Sa osam traka Sheikh Al Zajad cesta je uvijek zagusena i saobracaj podsjeca vise na Mumbai nego na zapadne gradove. Kad se desi sudar, obicno je vise vozila ukljuceno, saobracaj potpuno stane dok ne dodje policija. Policajci ocjene situaciju i dodjele, krivcu crveni, a drugom vozacu ili vozacima zeleni karton. Tu postoji nepisano pravilo: Ako je jedan od vozaca Arapin, obavezno dobije zeleni karton. Ostali slucajevi su u milosti policije…Tako je nastala i moja prica.

Hajvan

Jednog dana, po dolasku u Dubai odlucim da posjetim Al Ain, mali gradic nekih 150km daleko od Dubaia. Smjesten oko oaze i okruzen pustinjom,a ima cak i Zoo.To me je najvise zaintrigiralo, Zoo u pustinji, to treba vidjeti. Radi boljeg sporazumjevanja sa lokalcima povedem i Sahima, Iracanina koji zivi u Dubaiu, da mi pomogne kod prevoda. Al Ain smo zacas pregledali i poslije obavezne turske kafe pocnemo da trazimo Zoo. Kako nije bilo nikakvog znaka upitam ja, kako se na arapskom zove Zoo. “Hajvanat”, rece mi Sahim. Pa to je lako, obradujem se ja naglas: U mom bosanskom jeziku postoji rijec Hajvan. “Naziv se moze primijeniti i na ljude kad rade nesto bez razmisljanja, ali je vrlo uvredljiv”, objasni dalje Sahim. Meni je bilo drago, vec treca rijec, poslije “selam” i “masala” koje znam na arapskom… Uskoro je doslo vrijeme da testiram svoj arapski.

Jednoga dana na putu od posla do kuce, koji je obicno trajao par sati, spavam ja na zadnjem sjedistu moga auta. Odjednom tup! Probudim se ja. Vozac Indijac izadje i odmah se vrati u auto. Jedan pogled na njegovu opustenu vilicu koja se tresla mi je sve govorio… Onaj drugi vozac, isto Indijac, je galamio pokazujuci na svoje auto. Ubrzo dodje i policija. Mlad brkat’ policajac, u zelenoj uniformi sa bijelim opasacima, lezerno sidje sa motora i poce da zagleda oba auta. Izvadi blok i pocne nesto da pise. Kad je zavrsio, odlucim ja da izadjem iz auta. “Selam Alejkum”, nazvah ja. Smrknuti policajac, autoritativnog pogleda, koji je upravo odstranjivao drugog vozaca koji nije prestajao galamiti, se okrenu prema meni, zauze pozu i propisno mi odgovori na pozdrav. Upravo kad se spremao da nastavi, ja ga cvrsto pogledah u oci i pokazujuci rukom na drugog vozaca, koji je jos uvijek protestovao, izustih: “Hajvan”. Policajac zastade, lice mu se opusti i pogled postade nekako blazi, pun razumjevanja. Zavuce ruku u dzep, naglo izvadi zeleni karton i pruzi mi ga. Zatim povrati onaj predjasnji strog izraz lica, teatralno se okrenu prema drugom vozacu, izvuce crveni karton i uruci mu ga ponavljajuci: “ Hajvan…hajvan”.

Ja udjoh u auto zadovoljno nastavljajuci, naravno na arapskom: “Masala…masala”.

Abu BLoger

Wednesday, March 18, 2009

Susret nakon dvanaest godina

Mozda ce izgledati da sam sve dobro isplanirao ali kunem se da se desilo slucajno. Vec duze vremena razmisljam sta pripremiti za hiljaditi prilog i sta god da mi je padalo na pamet nije mi se cinilo prigodnim. Kako se radi se o malom jubileju, po glavi su mi se vrzmale razne ideje i na kraju, sticajem okolnosti, zavrsih tamo gdje sam sve zapoceo. Krug se zatvorio. Tako se to zna dogoditi u zivotu i najcesce na to ne mozemo uticati.

Ovaj blog je, kao sto sam to u njegovom predgovoru napisao, posvecen svim onim Banjalucanima koji svakome mogu pogledati u oci bez stida i straha, jer su kroz ova gadna vremena ostali cista obraza, prihvatajuci svoju sudbinu onakvom kakva im je bila sudjena, ne cineci zla nikome, placajuci to skupom cijenom: progonom iz vlastitog grada, dok su mnogi koje smo svrstavali u nase ‘prijatelje’, skolske kolege, poznanike ili komsije, ili nijemo gledali sta se dogadja ili aktivno ucestvovali (neki javno, a vecina tajno) u nasem progonu. Kao rezultat svega onoga sto nam se desilo devedesetih je desetine hiljada protjeranih (kako ih u zadnje vrijeme vole nazivati, dijasporom) koji se sada vecinom druze ovako virtuelno, preko Interneta, na mnogim ‘sajtovima’, jer su daljine prevelike da bi se okupili uzivo u necijoj kuci, dvoristu, vikendici…

Tako je nastao i ovaj blog, kao zelja da pokusa bar na ovaj nacin okupiti one razasute diljem svijeta. Tako se stiglo i do ovog hiljaditog priloga kojeg posvecujem covjeku koji je u mojoj borbi da se snadjem u stranom svijetu nakon progona iz rodnog grada odigrao veliku ulogu a da za to nikada nije trazio nikakvu nadoknadu ili zahvalnost. Kao sto rekoh, sticajem okolnosti u proslu nedelju sam se, nakon vise od 12 godina sastao sa ocem Aleksom, (Fr. Alex), katolickim svecenikom, misionarem iz Italije, koji nas je tamo vec sada davne 94-te prihvatio u svoju kucu kao prijatelje, kao ljude kojima treba pomoci da ponovo stanu na noge nakon sto su nas neljudi svojom prefidnom politikom prisilili da napustimo grad u kojem smo rodjeni i proveli sav nas zivot. Zato ovaj hiljaditi prilog posvecujem njemu i njegovoj posjeti jer je on bio znacajna karika u lancu dogadjaju koji kao posljedicu imaju i ovaj blog. Jer ovog bloga ne bi ni bilo da nas sudbina nije razbacala na sve strane svijeta.

O ocu Alex-u sam vec pisao par puta i ne bih da se ponavljam (iako bih mogao i trebao napisati mnogo toga). Veze sa njim su se, nakon njegovog odlaska iz Pittsburgh-a i USA gotovo potpuno pokidale (njegov poziv ga vodi u razne dijelove svijeta i nigdje ne ostaje predugo), da bi nas nedavno iznenadila i obradovala vijest da se sprema na put u Ameriku s jednom studijskom grupom da im na licu mjesta isprica neke zivotne price i pokusa objasniti zivot u ovoj velikoj zemlji koja je, sticajem ruznih okolnosti, postal i nova domovina za mnoge Bosance. Tako se ove nedelje nakon mnogo godina ponovo sretoh sa Fr Alexom a sve je izgledalo kao da smo se rastali jucer. Tako to biva kada se susreces sa pravim prijateljem za kojeg si siguran da ti nece okrenuti ledja onda kada ti je pomoc najpotrebnija. A od naseg zadnjeg susreta je, kao sto rekoh, proslo evo vec vise od 12 godina.

Stigao je Fr Alex u Pittsburgh sa grupom djaka i nastavnika iz Italije sa zeljom da, izmedju ostalog, upoznaju sudbinu izbjeglica iz Bosne, jer se Italija suocava sa sve vecim prilivom izbjeglica pa je ovo jedan od nacina da Italijani steknu iskustva od onih koji se ‘tim poslom’ bave vec godinama.

Fr Alex je instistirao da se nadjemo na mom univerzitetu, da gostima iz Italije ispricam o onom sto nam se desilo i da im pokazem gdje radim, a da nakon toga odemo nesto pojesti. Tako i bi. O grupi koja dolazi nisam znao nista (mislio sam da se radi o grupi svecenika) pa sam se veoma iznenadio kada sam umjesto grupe muskaraca koju sam ucekivao ugledao mijesano drustvo u kojem su brojcano prednjacile zene. Bilo je to skupina nastavnika i ucenika iz raznih krajeva Italije koji su na univerzitet stigli malim busom koji je vozila Vicky, Kenijka, kojoj je Fr. Alex pomogao da stigne u Ameriku u danima prije naseg dolaska.

Nakon pozdrava i upoznavanja s grupom, te obavezne grupne fotografije ispred mog fakulteta, podjosmo u razgledanje zgrade, od ucionica, dijela zgrade u kojoj ‘zive’ profesori, do Law Library i moga ureda. Fotoaparati su radili punom parom, bilo je pitanja, a Fr. Alex je sve vrijedno prevodio. U obilasku mi je pomogao i jedan od profesora koji se zatekao tu, koji je, opet sticajem okolnosti, porijeklom Italijan koji se s gostima sporazumijevao na italijanskom.

Nakon obilaska fakulteta zaputili smo se u Golden Coral, restoran tipa naseg expres restorana, gdje se sam posluzujes a jedes koliko mozes, sve za istu cijenu. Bilo je to prilika za nase goste iz Italije da vide kako to izgleda u stvarnosti: masa raje, tanjiri pretrpani hranom, guzva na sve strane. Kakav su utisak stekli ne znam, ali ja sam se osjecao pomalo izgubljeno iako sam ovdje vec 15-tak godina.

Iz restorana smo se uputili nasoj kuci. Kuca mala a gostiju puno. Ali nije bilo problema. Kad celjad nije bijesna, kuca nije tijesna. Nera je pripremila desert (baklavu i pitu od jabuka), bosansku kavu, a bilo je i pica. Pilo se vino, crno, uglavnom, i to Avia. Kako je mladja raja bila ispod 21 krsili smo zakon, americki, ali sve je ostalo izmedju cetiri zida. Posto je Fr. Alex zelio da se vidi i cuje sa Davorom i Sanjom, morali smo se posluziti novim tehnologijama: u prizemlju sam laptop spojio na projektor i iskoristio Skype. Davor je kod kuce cekao na poziv i vezu smo lako uspostavili. Sanju, nazalost, nismo uspjeli ‘uhvatiti’ . Da je tokom razgovora bilo veselo, moze se vidjeti sa slike u albumu koji sam sastavio od ono malo slika sto sam ja uspio uslikati.

Sve u svemu, bilo je veselo: jelo se, pilo se, puno pricalo (mozete zamisliti Italijane kada se okupe i razvezu svoju pricu). Kada tome dodate lijepu muziku (ako ste ukljucili zvucnike vjerojatno cujete pjesmu koju sam zakacio uz prilog) mozete steci predstavu kako je to izgledalo.

Sa Fr. Alexom i njegovom grupom sam se sreo ponovo naredni dan prilikom obilaska kampusa. Druzenje nisam mogao nastaviti (grupa se zaputila u obilazak grada) jer se nesto moralo i raditi. Dosao je cas rastanka, kao sto se to cesto desava u zivotu. Pozdravio sam se sa grupom i Fr Alexom nadajuci se da ce nam zivot ponovo ukrstiti puteve. U tim trenucima nisam razmisljao da su sanse male jer godine cine svoje. Ali nikada se ne zna. Jer tesko je pomisliti da jednog iskrenog prijatelja neces imati priliku sretati cesce. Jer nase sudbine su nam pokazale da je pravih prijatelja veoma malo.

Labels: ,

Tuesday, March 17, 2009

Dan nezavisnosti u kafani "Kod dva goluba" (2)

Lemijev ahbab se zove Jomu...

I on je u vnimago... Samo toga nije svjestan... Za razliku od poslovično narogušenog Lemija, Jomu se još uvijek blaženo smješka sa naslovnih strana. Fini su to uhranjeni, rumeni obraščići, k'o dječji, i uredno potšišana bradica, k'o kod kakva mudraca... Kao i Lemi, i Jomu igra na kartu haosa i stampeda, na svoje apsolutno pravo da odredi šta može, a šta ne, ko je pravi ovaj ili onaj, a ko ne...

U vlašićkoj selendri Bukovici, pazi sad, Gluhoj, 13-godišnja djevojčica, nakon 5 godina zlostavljanja od strane mjesnog imama, obznani roditeljima šta joj se dešavalo... I cijelo selo se digne na noge da (kako to uvaženi Jomu veli, shodno tradiciji i običajima bosanskog sela, a Jomuu je vjerovati) odbrani - imama??? Pa su se tu novinari napadali i držali zarobljeni u selu, djevojčica s porodicom izopćila i optužila za klevetu... Ali, eto... Smogne neko snage i staru drtinu (imama, ne Jomua) izvuče pred sud... Pa ga osude... Na sramotnih i nikakvih 18 mjeseci, ali, eto... osude...

I izađe "pravednik", okružen "pitomim bosanskim seljakom", iz zgrade suda netom nakon čitanja presude, pa onako osorno i otresito (kako to samo može vjerski službenik u zemljama poput one koju vole samo rijetki koji sebi taj luksuz mogu priuštiti sa sigurne udaljenosti) zamahuje prema okupljenim novinarima, prijeti i galami... i drito u Sarajevo kod Jomua... A Jomu ga dočeka "ka' vladiku"... Jer i ovaj je njega, par dana prije toga, kad je Jomu išao u gore pomenuto selo da lično upita djevojčicu je li uzbudila imama...

Pa je, tako, Jomu sa imamovim advokatom organizovao i koMferenciju za šĆampu... Vazi Jomu, zatvorio okice i plete: glasom kreštave ptičurine grabljivice, a jezikom stare lopine (kako to samo može vjerski službenik u zemljama poput one koju vole samo rijetki koji sebi taj luksuz mogu priuštiti sa sigurne udaljenosti)... Pa će ko imalo ima u glavi odmah shvatiti o čemu se tu radi kad presvijetli Jomu napomene da je advokat djevojčice Duško Tomić, gluho i daleko bilo, Srbin iz Bijeljine, uz to još i islamofob - ko Jomua imalo poznaje zna da on te etikete lijepi k'o post-itse... Negdje se zametnuo podatak da isti taj Tomić za ista djela lovi i pravoslavnog popa u Brčkom - ne može se, ipak, na sve misliti u tako teškim trenucima...

Gnjavim, gnjavim... Evo:
http://www.youtube.com/watch?v=kL9iowg7Fs4, http://www.youtube.com/watch?v=fWI0f-DFJ9E.

Mislim, kompromitovao se Jomu i prije... Ništa novo... Izabrao se za doživotnog šefa "svog preduzeća", petljao se i u politiku i u novinarstvo na najprizemnije načine... U zemlji u kojoj je svakim danom sve više gladnih i gdje je 25% nepismenih Jomu sebi gradi dvore koji koštaju mnooogo love vrlo sumnjivog porijekla, a koju je Jomu dobio u zamjenu za svesrdnu podršku "našim" "kontroverznim" bizMismenima... Mislio sam da je dotakao dno kada je nedavno prvi glasno izrekao ogavnu tezu bliskoistočnih budaletina o slabosti bosanskih muslimana kao objašnjenju za genocid koji (ni)su preživjeli...

I nije me se pretjerano ticalo... Ni on, ni ahbab mu Lemi, ne bi radili to što rade da im oni koji ih biraju i ukazaju im svoje povjerenje to ne tolerišu... Tako sam nekako mislio... Dok se nije prešla granica koja se nikad i nigdje ne bi smjela preći... Dok se nije pokazalo da ni život jednog djeteta ne vrijedi više od bolesnih ambicija starih pokvarenjaka... Dok se sa osmijehom čovjeka uhvaćenog u kakvoj bezazlenoj laži nije branio osuđeni pedofil... Ko voli pedofile - taj je pedofilfil...

I dok sam, prije nekoliko dana, gledao kako se Jomu ruga novinaru FTV-a, činilo mi se da mene pita: "Š'o s' nervozan?"... Trebalo mi je par minuta da povjerujem svojim očima i ušima... I da me prođe stid... I dok sam pokušavao obuzdati huju u meni se srušilo i ono malo što je nakon svega ostalo od iluzija o Danu nezavisnosti...

U to ime bih se, uvaženom (k)Reletu zahvalio sa priloženim pjesmuljkom... Opet od "Zabranjenog pušenja", kakve li (ne)slučajnosti... Eto! (Napomena: nazalost, pjesmu sam morao izbaciti zbog tehnickih razloga - Co)

Nekom građanski rat, nekom agresija, a nekom - bizMis of d lajftajm!

Pozdrav iz snježne oluje!

Muris

Labels:

Sunday, March 15, 2009

Dan nezavisnosti u kafani "Kod dva goluba" (1)

Zemlja u kojoj se patriotizam mjeri decibelima polako izlazi iz puberteta i približava se punoljetstvu... Kako će ići s polaganjem vozačkog ostaje da se vidi, ali... Nisam optimista...

Šta me najviše fascinira u mojoj domovini?! To što još uvijek nisam vidio demokratski izabranog kriminalca koji se od optužbi barem pokušao braniti argumentima i kontraargumentima, bilo čime što ima ikakve veze sa onim za šta ga se tereti... Ne... Gotovo uvijek se radi o podvalama srboždera, islamofoba, psihičkih bolesnika, stranih plaćenika i domaćih izdajnika, velikosrpskih ili, avaj, antiislamskih zavjerenika... Da, slažem se da ništa od toga nije naročito fascinantno... Dok ne dođemo do činjenice da ovakva vrste odbrane funkcioniše bolje nego bilo kakve pravne ili kakve već vratolomije... Guta narod priču k'o ledeno pivo, dok mu se iza leđa telekomi "valjaju" poput povrća na pijaci...

A na tom polju su njih dvojica nezaobilazni... I neprikosnoveni... Velemajstori... Apsolutni gospodari dva bosanskohercegovačka tora, ispodprosječni tipovi natprosječnih ambicija... Smrtni neprijatelji u očima gladnih budala, a, u stvari, čvrsto zagrljeni pod parolom "U se, na se i, što je najvažnije, poda se..." Po cijenu svega, po cijenu ljudskih, a vidjećemo uskoro i dječijih života...

Prvi se zove Lemi i on je u vnimago... Do lakata... Tj. do Laktaša... Našao se, eto, policajac (Hrvat po nacionalnosti, da bezobrazluk Lemiju učinjen bude maksimalan) koji je potpisao krivičnu prijavu protiv Lemija i optužio ga za pronevjeru nekih 150-ak miliona "kermaša"... Što je, prema upućenijim od mene, sića koju Lemi okrene po jednom poslu koji, kako se to sad lijepo kaže na novom bosanskom/srpskom/hrvatskom, "odradi" za dobrobit svih građana (nekih više, nekih manje, ali, Bože moj, Bosna je, nije Norveška) Trajne Kategorije Boljeg Dijela BiH... I sad Lemiju nije jasno kako je to moguće... Jer:

1. Lemi je instalirao svog pajtosa u Državnu ageMciju za istrage i zaštitu (something like bosanski FBI) i kontao da mu niko ništa ne može dok je ikebane...
2. Lemi je Binsr iz Ripablik of Serpska i ne mogu mu suditi sudije muslimani... Ili Muslimani... A samim tim ni, bože mi oprosti, Hrvati...
3. Lemi (kao što smo mogli vidjeti i na ovom blogu) jako lijepo pjeva, a svi vrlo dobro znamo da ko pjeva zlo ne misli...

Pa se plaho nasikirao... A po vlastitom priznanju ima problema s "retorikom"... I gleda, eto, da što je više moguće toga povuče sa sobom... Pa kud puklo... Zvecka oružje, Lemi prijeti, a svakome normalnom se diže kosa na glavi... Pa je tako glavni Lemijev protivargument "činjenica" da je gore pomenuti policajac "ubijao Srbe". Pali k'o mina - ponavlja to kao mantru svaki naciJonalno osviješten vrabac u Banjaluci... I bilo bi možda i OK da dotični policajac rat nije proveo u šamačkim logorima (čijim ono?)...

Ali, zašto vas ja, pobogu gnjavim:
http://www.youtube.com/watch?v=kLwPzYYB6aQ?

Nešto mislim: "Neka, brate, i treba... Nisu nama naše vođe svako... Nema tog obraza koji dovoljno debela guta i sve što je prati ne mogu oprati..."

Stvarno: koliko fantazije čovjek treba imati da bi mogao predvidjeti da će narod kome se desilo sve što se već dešavalo tako lako izraziti spremnost za reprizu istog užasa... Čitam negdje kako je i naš stari poznanik s ovog bloga, a Lemijev aparatčik, izvjesni S.M., u znak protesta protiv "ujdurme" :-) samog sebe, sa još nekoliko jednako britkih mlađih Lemijevih "kadrova", prijavio gore pomenutoj ageMciji kao Lemijevog saučesnika. Vijest jeste bezveze, ali bi bilo interesantno čuti kako bi on (S.M.) objasnio vezu između ovakvog poteza i svoje vlastite teorije o "netalasanju" u nemirna vremena koju je ovdje tako gorljivo i nezgrapno ne tako davno branio.

Kao muzičku podlogu ovome što pišem (ni sam ne znam zašto) predlažem "Domovinu" ("neznatno" prerađenu Ćopićevu pjesmicu) "Zabranjenog pušenja". (Napomena: pjesmu sam morao izbaciti iz priloga jer bi, zbog nacina na koji blog funkcionira, dvije pjesme svirale u isto vrijeme. Dok ne nadjem pametniji nacin za muzicke podloge, moram postupati na ovaj nacin).


Eto drugog dijela iMstantno ili, što bi neki rekli, "sekundarno"!

Pozdrav

Muris


(Napomena: 'zakacena' slika je ideja autora bloga. Murisu se izvinjavam zbog petljanja u autoski rad).

Labels:

Saturday, March 14, 2009

Skype

Ovo je samo onako, da vidimo kako Dzindici izgledaju na Skype-u. Malo sale nije na odmet. Naime, nakon sto sam instalirao novu kameru za kompjuter, trebao mi je netko da provjerim da li sve radi kako treba. Kako Dzindici uveliko koriste Skype i kameru, odlucih da ih 'nazovem'. I evo ih, razvukli osmjeh k'o pravi Amerikanci.

E, onda mi pade na pamet da ih 'bacim' na Internet, da sve to skupa vide a i da pokazem kako i ovaj nas blog moze bit aktuelan kao i bilo koji poznati 'site'. I za minut, eto ih na blogu. Dok su provjeravali blog ja sam ih pratio na svom komjuteru: osmjesi su ponovo bili na licu.

E ovo je samo mala ilustracija kako bi smo, da je malo vise volje i zelje, ovaj blog mogli pretvoriti u mjesto gdje se zaista okupljamo, istina preko 'zica'. Mozda neko od blogera dobije zelju da nam se pridruzi u ovakvim druzenjima pa mozda u buduce bude jos ovakvih iznenadnih 'susreta'.

A sada salu na stranu, vrijeme je da pripremim priloge koje sam dobio ovih dana. Autori su pripadnici mladje generacije i ne bih zelio da pomisle da sam ih zaboravio. Jednostavno, nije se imalo vremena.

Friday, March 13, 2009

Tuzna vijest

Evo samo sto sam dobio email od Majde, prosljedjujem vam ovu tuznu vijest:

Htjela sam Vam se javiti stvarno sa lijepim vijestima, al evo mislim da ne moze gore nego sta je. Jos uvijek smo svi u soku i sa nevjericom i boli Vam javljam da je danas 13.03. umrla Irma Imamovic kcer Harija Imamovica u 30 godini zivota. U ovom trenu je pretesko bilo sto pisati tako da toliko od mene za sada.

Majda


Familiji Imamovic upucujem iskreno saucesce u ime moje familije i mene licno.

Labels:

Wednesday, March 11, 2009

Abu BLoger (2)

Kad bih sad odao moj identitet, to za Blog ne bi znacilo mnogo. Neko bi me se sjetio, a vecina ne - i to je to!
Zato sam se odlucio za kukavicku, ali za Blog interesantniju verziju. Pokusat cu se predstaviti sa slikama iz raznih perioda moga zivota, sa imenima i dogadjajima kako ih se sjecam. Unaprijed molim Blogovce da mi ne zamjere, ako se na slikama ili komentarima pojavi neko "nezeljeno" lice. Moram da napomenem, da sam Banja Luku napustio u neka druga vremena i pod drugacijim uvjetima nego vecina blogera. Kritike i ispravke su dobrodosle!

Mozda, poslije ovoga teksta i slike, niko nece prepoznati mene, ali sam siguran da ce te prepoznati Banja Luku u mojoj prici.

Prilozena slika je iz perioda kad sam stanovao u Vakufskoj Palati (znanoj samo kao Palata, za razliku od Djiniceve Palate). Snimljena je na rubu Gradskog Parka, a na poledjini pise: Mala raja- snimio Braco (Mulalic).

Na slici su Ismet (Kobaslic), Zlatko (Hadjikaric), Ratko (Vikic)-vlasnik bicikla, Miso (Valenta) i ja.

Slika je iz vremena:

Kada je Djinica Palata bila najvisa zgrada u gradu. Na najvisem dijelu je stanovao moj drug Eno. Hotel Slavija (tek sagradjen) je bio Francuska zgrada. Nazvan tako, jer su u njoj zivjeli Francuzi koji su gradili Celulozu. Oni su imali i prvi televizor. Pred mojom zgradom okretao se, crveni, dvospratni autobus. S njime si se mogao voziti do Trapiskog ili Seherskog mosta, a da ne platis - samo si morao biti brz. Bio je uvijek naheren i ja sam mislio da tako i treba. Pored Hotela Palas se gradila zgrada, koja je podsjecala na brod. Poslije su je prozvali Titanik! Iza Francuske zgrade (Hotel Slavija) je slobodno tekla, puna klenova, Crkvena. Bila je najdublja, skoro do vrata, na mjestu kasnije prozvanim Bulevar. Na drugoj obali Crkvene je bio "Ciganluk" i Djinica vocnjaci, sa najboljim jabukama.

Kaputi su se kupovali kod Luke (za neupucene - Varteks u Djinica Palati) i to na veresiju. Nista ziranti i folovi, samo te zapise u knjigu i placas kad mozes. Kod Sukrije se mogla dobiti djaba sampita. Samo si trebao gurati kolica sa ledom koji se skupljao zimi na obalama cistog Vrbasa i ostavljao u pecini pored mosta (Gradskog), pokriven piljevinom.

U Banja Luci je izvrsena prva pljacka u americkom stilu. Troje Slovenaca (dva muskarca i zena) na motoru sa prikolicom, pokusali su opljackati banku i nekoliko radnji. Majka moga druga Mise bila je "taoc". Na kraju su se zabarikadirali u podkrovlju zgrade, kod Pozorista Lutaka, gdje su ih i ubili. Mi smo trcali ko bez duse, da nam sta ne promakne. Poslije je ta kuca bila "istorijsko mjesto" - samo za nas odvazne.

Alija je poceo svoju Adu na Vrbasu (period prije Zivotinjskog Carstva). U Americi se pojavio Elvis. Mi smo imali naseg Cuneta (koji je pjevao u Palasu).

Prva godina rukometnog Borca (pobjednici kupa). Moj komsija Pop nije ni pomisljao na rukomet. Borac na celu sa Tomom Knezom ce morat' cekati jos tri godine do Prve Lige. Najbolji na motoru Pero Popovic. Za njega smo svi navijali. Nema veze sto je uvijek bio zadnji. Najbolji biciklista Bilal.

Najzgodnija cura u gradu Ajsa (Karabegovic), moja komsinica.

Cistac cipela i fijakerista su bila zanimanja u Banjaluci. Kod cistaca cipela si cuo vijesti (posebno o Borcu), a fijakerom se islo od Stanice do Bolnice. Na Stanici su bili i najbolji cevapi. Vozom se islo do Predgradja.

Cigare su se kupovale na komad, zamotane u papir, samo si morao reci da je za dedu. Kokosi su letjele preko krova, kad ih poganjas. Mogle su se kupiti samo zive i sve su bile "Free range".

Rusi i Amerikanci su pokusavali da oblete Zemlju. Mi smo znali sve sta ce se kasnije desiti. Citali smo Flash Gordona. (Pardon, gledali slike).

Mnogi Blogovci i ostali su sanjali da odu u Ameriku. (Narodna: Moras biti pazljiv sta sanjas, mogao bi ti se san "ne daj boze" i ostvariti!)

Mene tada nije bilo ni zasto briga, skola ce mi biti sagradjena tek za dvije godine (Braca Pavlic).

Godina je 1957

Abu BLoger

Labels: ,

Monday, March 09, 2009

Osmi mart u Pittsburgh-u

Podne je, nedelja, samo sto sam popio kavu, prosetao Rexa i doruckovao (eto sta se desava kada se vece prije malo ‘zaglavi’) sjedoh da uradim ono sto sam obecao. Jeste da me Emira pretece (lijepo od nje) al’ nema veze. Lakse mi je. Ne moram sve uraditi odmah. Ima dana, stici ce za sutra, prekosutra... Jest’ da sam nekada htio biti ‘frisak sa vijestima’, CNN, ali sada si sve cesce dozvoljavam ‘luksuz’ da ne zurim.

Subota, 7.mart i jos jedno druzenje. Ovaj put raje iz Bosne, Makedonije, Hrvatske… Juga u malom. U Pittsburgh-u. Restoran Gipsy Café. Muzika, domaca! Muzicari, internacionalni, Al’ k’o da su nasi.

Bilo je to lijepo vece u jednom malom restoranu u popularnom dijelu Pittsburgh-a, nama znanom kao South Side, gdje se uvece okuplja uglavnom mladja raja. A eto to vece smo se medju njih ubacili i mi, raja iz bivse Juge, da proslavi 8.mart uz muziku i sve sto uz proslave ide.

Ima ovdje jedan mali restoran, Gipsy Café, nedaleko od glavne ulice, zavucen, neprimjetan na prvi pogled, gdje raja sa nasih prostora, vecina onih koji su ovamo stigli za vrijeme ovog zadnjeg rata, zna navratiti, zbog dobre hrane, druzenja, ali i zbog muzike koja ih veze za stari kraj. Meni je ovo bio tek drugi posjet ovom lokalu (prvi je bio vezan za degustaciju vina koju je organizirala jedna nasa poznanica iz Hrvatske) o kojem sam cuo price od drugih ali kako u restorane bas ne navracam cesto, nisam imao priliku da osjetim tu atmosferu.

Skupilo se ovece drustvo: Zorica i Baja iz Maglaja (glavni organizatori druzenja), Ruzica i Marinko te Suncica i Pero iz Zenice, Stevan, Dijana, Ivica i njegova supruga (ne saznadoh ime, nazalost) iz Skoplja, Ferid i Spomenka iz Teslica, Saima i Dusko iz Bosanskog Broda, Sofija i Ivan iz Borova, Hasreta, Dzemal i Semso iz Janje kod Bijeljine, Snjezana iz Mostara, Sanja i Zlaja te Josipa i Pero iz Tuzle i jos neki kojima imena ne zapamtih (mozda sam neka imena pobrkao al' se naadam da ce ni oprostiti). Drustvo lijepo i ‘sareno’ kao sto je bila lijepa i ‘sarena’ bivsa Juga, za koju, rekose, da nije mogla opstati jer jedni s drugima ne mozemo!

Bila je tu s nam i nasa pjesma, ciji su se zvuci mogli cuti i na ulici jer su ulazna vrata bila sirom otvorena. Muzicari, ‘nasi momci’, od roditelja mijesanih kao sto smo mi, ali ne iz starog kraja, vec iz svih krajeva svijeta. Justin, sef orkestra, pjeva sevdalinke kao da je rodjen u srcu Bosne i kad ga slusas ne bi vjerovao da nije ‘nas’. I mozes osjetiti da ih pjeva iz srca i da razumije svaku ispjevanu rijec. Poslije jako puno vremena prvi put sam se nasao na mjestu gdje je muzika stvarala ugodjaj, gdje ona nije bila sama sebi svrhom, kao sto se to dogadja na vecini druzenja na kojima sam u novom kraju bio. Prvi put sam mogao popricati sa rajom a da me grlo ne zabolilo. Prvi put sam mogao uzivati u nasim starim, poznatim pjesmama, jer gdje god svratih, turbo-folk ubija. A eto, ovdje u srcu Pittsburgh-a, Justin i njegovo drustvo me uvjeri da jos ima onih koji znaju sta nama treba.

Bilo je lijepo. Veselo. Igrlo se. I pjevalo. I nije pjevao samo Justin: na ‘pozornici’ su se poceli smjenjivati pjevaci kao na American Idol-u. I mene su prevarili pa sam nakon dugo vremena zapjevao . Sudeci po slikama nisam prosao u slijedeci krug. Ali nema veze. Bit ce sanse slijedeci put.

A slika po obicaju ima mnogo. Ja izabrah 60-tak koje slozih u ova dva albuma. Da se zapise da se jos uvijek sjecamo dobrih, starih, vremena, da se jos uvijek mozemo druziti i zabaviti, da mozemo zajedno zapjevati i zaigrati, samo ako nas ‘nasi’ (bolesni) politicari ostave na miru. Evo dokaza:

Album 1

Album 2

Labels: ,

Sunday, March 08, 2009

Sretan vam 8. mart

Samo sto objavih moj kratki prilog u povodu 8. marta, stize email od Emire. Istim povodom. Da ne bih brisao ono sto je vec otislo u 'eter', evo danas dva priloga. A mozda bude i treci...

Jedna lijepa tradicija koja me je nekad jako nervirala jer je bila postala sema. Na poslu, karanfil, cestitka tek toliko da se ispuni forma. Kod kuce frka sta kupiti tetama u vrticu, uciteljicama. Kod kuce, pokloni, mimoze…. Uostalom, vjerovatno svako od citalaca bloga ima svoja sjecanja na taj dan, dobra ili losa.

U izbjeglistvu, prvo u Njemackoj pa onda ovdje u USA sam shvatila da i ne slave taj nas praznik. U USA cak niko nema pojma ni sta je to. Mozda samo nekolicina onih sto su posvatili zivot studiranju drustvenih nauka. Ovdje imaju Dan Majki. Dugo sam mislila da je to isto, ali sam ovih zadnjih par godina shvatila da nije ni blizu. I od tada sam pocela da cjenim ovaj ‘zenski’ praznik. Drugaciji je, jer se njim zeli podsjetiti da su i zene ljudska bica, da i one imaju ista prava kao i druga polovina ljudskog roda. A danas, izgleda da se svijet u tom pogledu vraca unatrag. Uzasno je procitati da u nekim, vecinom muslimanskim, ortodoksnim, drzavama djevojcice nemaju pravo ni da idu u skolu. Uzasno je vidjeti da u drugim krajevima, posebno u zemljama istocnog bloka, same dobrovoljno ili na prevaru odlaze za ‘boljim zivotom’ da postanu bijelo roblje. Uzasno je procitati da danas, ovdje u USA, se malo malo vodi rasprava o abortusu, uzasno je procitati da u nekim katolickim zemljama, crkva radije gleda kako se SIDA siri brzinom epidemije, nego da dozvoli upotrebu kondoma. Uzasno je vidjeti pretuceno lice jedne ovdasnje poznate mlade pjevacice jer se nesto posvadjala sa svojim dragim.

Posebno me smeta sto u nasim krajevima, na skoro svim prostorima bivse nam drzave, zene ni blizu nemaju vise ona ista prava kao nekad. To nam je izgleda demokratija donijela. Zene manje placene nego ostali, jedva da ih ima u javnom zivotu, a ako su ne daj boze jos prtiv te vlasti onda dobijaju epitete koje ne bih htjela ovdje ni da spominjem.

I zato sad zaista cjenim ovaj nas praznik, za koji se moze reci da je bivsi. A posto ne zelim da bude bivsi, zelim da svim zenama koje citaju ovaj blog cestitam taj nas praznik.


SRETAN VAM 8. MART

Uz 8. mart

Ne Vjeko, nisam zaboravio, vec malo kasnim. Mislio sam da cu biti vrijedniji i da cu tvoje lijepe zelje za 8. mart uklopiti sa proslavom ovdje u Pittsburgh-u ali evo dan prolazi a priloga nigdje. Zato sam odlucio da sa lijepim zeljama pozurim dok neki nisu pozaspali.

Dakle, svim damama sirom svjeta saljem najljepse zelje za 8. mart a pjesmu koju im je Vjeko poklonio sam morao izbaciti zbog teskoca tehnicke prirode. (jednog dana cu to objasniti).

A u Pittsburgh-u nas jutros probudi kisa. I malo glavobolje od sinoc. Ali o tom malo kasnije. Cim se malo popravim.

Labels:

Wednesday, March 04, 2009

Nekoliko godina ranije...

Cekajuci nove priloge a istovremeno listajuci stranice ovog bloga naletih na jednu fotografiju snimljenu prije nesto vise od cetiri i pol godine pa odlucih da se slikama vratim u taj lijepi majski dan 2004-te a i da vidim gdje su i sta ovih dana rade ucesnici ovog druzenja u Carnegie-u. Slika ima dvadesetak i na njima se moze osjetiti raspolozenje toga dana. Ovakih druzenja je nekada u starom kraju bilo i bez nekog posebnog razloga a ovaj put se raja skupila da proslavi jednu diplomu, kakvih je prije i poslije bilo jos prilican broj. Za druzenje nije bilo potrebno veliko nagovaranje iako su neki od ucesnika morali provesti u autu 7-8 sati. Neki od gostiju iz drugih krajeva su stigli dan prije pa smo se uvece okupili kod Tufekcica.

Sjecajuci se tog druzenje danas, nakon 4-5 godina, nisam ni svjestan koliko se toga u medjuvremenu dogodilo. Zivot se sada zivi nekako brze i stvari se desavaju kao na nekakvoj tekucoj traci. Rekao bi covjek, sta je to cetiri godine, ako se poredi sa 50 ili 60, u koje su neki sa ovog druzenja vec zakoracili. Mozda cetiri godine u necijem zivotu i nije puno ali od onog dana kada su se prijatelji, bivsi Banjalucani, okupili, desilo se mnogo toga. Ucinili mi se to zanimljivim pa odlucih da, uz ovaj mali album sa tog okupljanja, napisem par rijeci o familijima: gdje su sada, sta rade, sta je sa mladjom generacijom… Pa evo da krenem.

Mozda najveca promjena (a mozda je upravo suprotno) se desila u zivotu Asime i Ibre Hamzica. Njih dvoje su vec vise od cetiri godine ponovo stanovnici Banjaluke i uzivaju u svojoj kuci na obalama Vrbasa. Jaka nostalgija ih je vukla nazad u rodni kraj i sada su ponovo svoji na svome. Lijepo im je, u to sam se i sam uvjerio kada sam bio u starom kraju i jeo cevape u hladovini u njihovom dvoristu. Sin Almin se takodjer vratio iz Amerike ali se skrasio u Njemackoj. Ozenio se, a cujem da se familija nedavno ponovila za jednog clana. Njemacka i nije tako daleko tako da nana i dido mogu skoknuti da vide unuce kad kod pozele (I obratno).

Velike promjene su se desile i u familiji Huzbasic: Rada i Jasko su se iz Baltimore-a (MD) preselili u Los Angeles (CA). Cini mi se da nisu mogli izabrati ‘gori’ grad jer sada svi mi koji putujemo u te krajeve imamo obezbijedjen besplatan boravak, sto su neki od nas vec iskoristili. Sin Vedran je u medjuvremenu zavrsio fakultet i kako cujem dobio posao u Sarajevu, sto je ponosnim roditeljima posebno drago.

Ima toga jos, tek sam poceo. Emira i Sasa su se takodjer ‘muvirali,’ ali ne u drugi grad. Prodali su kucu i kupili stan, pa su kosenje trave zamijenili odmaranjem uz bazen, sto, moram priznati, nije los potez. (Mozda i mi ostali trebamo slijediti njihov primjer kada nam dosade bastenski radovi. Kako se godine slazu sve sam blizi takvim razmisljanjima). A promjena ima jos: sin Zoran, nakon zavrsetka fakulteta i dobijanja posla (radi, cini mi se, kao web programmer), se ozenio i postao tata, i to vec ‘dvostruki’. Kako su se i mladi Dzindici skrasili u blizini (zive u susjedstvu ili komsiluku – znate onaj, mijenjam 5 susjeda za jednog komsiju) pa su unucad kod ‘staraca’ veoma cesto.

Kod Vujinica nije bilo znacajnih promjena sto se tice kuce i okucnice. Jos su uvijek na istom mjestu i nemaju se namjeru pomjerati, jedino sto ‘cika’ Cadjo stalno nesto dogradjuje i uljepsava pa se svaki put prijatno iznenadimo kada navratimo na tu stranu. A kcer Dunja je nakon diplome (arhitektura) ostala u Bostonu i vec uveliko radi svoj posao. Mladja kcer Anja je takodjer diplomirala i sada ‘ganja’ posao.
I kod Tufekcica, mojih sugradjana, je bilo dosta novosti. Kcer Sunita je nakon diplomiranja dobila posao u Bostonu gdje radi u jednoj velikoj farmaceutskoj firmi na razvoju novih lijekova. U medjuvremenu se i udala, o cemu sam pisao prosle godine. Mladja kcer Aida se nakon diplomiranja zaposlila u maminoj firmi (Mellon Bank) pa sada tatu muce muke kako potrositi svu lovu koja se slijeva u kucu. Poznavajuci Izeta, naci ce on vec neko pametno rjesenje.

Ovdje moram spomenuti i Asiju i njenog sina Ninu. Asija se ‘muvirala’ u downtown Pittsburgha-a a sin Nino se, nakon sto je zavrsio fakultet i promijenio dvije firme u Pittsburgh-u, preselio u Louisville. Kako cujem, promjena bi moglo biti jos, ali o tom-po tom.

A i kod nas se dosta toga promijenilo. Sin Davor se nakon diplome (computer engineering) preselio u Houston (TX) gdje se vec cetvrtu godinu bavi ‘osvajanjem kosmosa’. Sanja se, nakon zavrsetka fakulteta (Sports Managements), skrasila u Los Angeles-u i radi na ostvarenju svog zivotnog cilja: planira da postane ‘president’ NBA tima! Za sada je na pravom putu jer vec vise skoro dvije godine radi za Los Angeles Clippers-e i uci zanat.

Evo nabacah dosta toga na papir, gledajuci slike iz backyard-a od prije cetiri i pol godine, dok se na vani konacno polako primice proljece. Pisem, i razmisljam kako se stvari u zivotu mijenjaju strahovito brzo, mnogo brze nego sto bi smo to zeljeli. Za ove zadnje cetiri-pet godina mnogima od nas se desilo mnogo vise toga nego prije za 40. Ali to je realnost i covjek se mora navici. Cini mi se da je u nase vrijeme sve bilo mnogo sporije i da je bilo vise vremena za mnoge stvari. Pa i ovaj moj backyard se dosta promijenio i sada to primjecujem gledajuci slike od prije cetiri godine (zalosne vrbe vise nema, ziva ograda prema komsiji je dobro napredovala, cvijeca na padini je manje nego prije…) Zbog toga mi je drago da sam se vratio malo u nedavnu proslost da napravim malo poredjenje. A ako bude srece, mozda nesto slicno napravimo ponovo!

Labels: ,

Sunday, March 01, 2009

Abu BLoger

Prije par dana uz E-mail drugara iz Melburna dobih i ovaj album slika. Pozari u okolini Melburna, i sve oko njih su u izvjestajima svih agencija. A sami fotosi dovoljno kazuju pa i nije im potreban dodatni komentar. Snimci vojni, link Profesinala -vojska i ovdje funkcionise .

Medjutim, u mail-u drugar "Abu BLoger" (na slici tu negdje u cosku) pise " Evo ti interesantnog materijala ako hoces da posaljes na "Blog".

Da je "Abu BLoger" stari bloger "iz publike" saznadoh jos u oktobru kad smo se zadnji put sreli na Gold Coastu. I normalno otracali sve moguce sa BL predznakom. Slika njegova, je snimljena u Dubaiu za vrijeme privremenog jednogodisnjeg rada. Iz Australije gastarbajter u Dubaiu. Cini mi se da do sada na blogu nismo imali prilog iz tih krajeva, a da ga dobijemo nedostaje nam samo mala inicijalizacija. Po naski receno, prozivka.

Dakle, Elektro skola genaracija 70-ta, jaka struja, Unis. "Abu BLoger" pozna pola bloga, a ko ce da prepozna njega?

Da nezaboravim na "sporni momenat", uza rodbina i stanovnistvo Melburna na 48 sati imaju voljno od komentara.

vjeko

Labels:

Ciao Co

Opasnost od pozara kod nas jos nije prosla. Vatre jos gore; prostranstva su ogromna i nemoguce ih je ugasiti.


U prvim danima uzasa, ova slika je obisla svijet. Simpaticna je pa je dodaj uz Vjekin album slika.

Evo link o koali zvanoj Sam

http://www.news.com.au/heraldsun/story/0,21985,25038852-661,00.html




Karmen

Labels: