Poziv kolegama

Evo me u situaciji da imam nekoliko priloga u pripremi, pa ne znam koji da objavim. Kako sam u skripcu sa vremenom, evo jednog za kojeg mi nije trebalo mnogo truda da ga pripremim:

Kako to obicno uvijek biva, kad trazis jedno nadjes drugo! Tako sam i ja, trazeci neke fotografije naletjela na ovu, snimljenu u Zagrebu, u zimu 1994. u restoranu podno uspinjace. Skupili se mi tadasnji novi zitelji grada Zagreba da pokusamo osmisliti zajednicki "business", ali nazalost ne bi nista od toga. Slavica i ja ostadosmo u Zagrebu, a prof. Sirbegovic i Izet odose za US. Za Bedrudina Trokica jedino znam da je otisao u Sarajevo.

Ispade da nam je Sarajevo dalje od Amerike, Australije i Evrope. Troka, sumnjam da ne znas za ovaj nas blog, pa se cudim sto se ne javljas, a ni broj telefona mi se nije promijenio.

Iako nije radio u Mikroelektronici, vec Medicinskoj elektronici, cudi me sto se nije javio moj dragi kolega Kemal Juzbasic; nedavno putem bloga doznadoh da zna za ovaj nas blog.

Kemale, lisavas nas tvojih prekrasnih tekstova. Nije bitno sto mozda mnoge na ovom blogu ne poznajes, ne poznajem ni ja, pa se ipak povremeno javim zbog onog manjeg broja meni znanih, za koje znam da cu ih obradovati. Zaista je steta sto nam svojim darom zapazanja, dubinom misli, osjecajima i pisanja ne priblizis svoju novu domovinu i podsjetis na BL i samo tebi poznate Vrbaske kutke. Nisam zaboravila tvoje opise Vrbasa, sigurna sam da bi se svima svidjeli, a koliko se toga jos dogadjalo u proteklih 15g, imas zaista o cemu pisati.

Nagovorila sam prof. Sirbegovica da se javi, nadam se da me necete vas dvojica odbiti.

Natasa

Čuda prirode

Majda se aktivirala nakon ljetnje fjake i evo je sa novim prilogom. Ovaj put to nije sjecanje na Banjaluku i devedesete, vec okolina Zagreba i ljeto 2007.

Evo jednog nedjeljnog izleta u šumu, blizu kuće. Što sve priroda nudi i to na domak do nas, nismo ni svjesni. Ljubav prema šumi i gljivama dobila sam od tate Zdravke. Njegovi hobiji kao što su ribolov, fotografije i gljive prenio je u nasljeđe i meni i bratu. Tišinu, mir i spokoj koju nudi šuma malo gdje se može naći. Ima i nedostataka (barem za mene) kao što su male životinjice, ali sve su to čari prirode.

Kako mi je muž na putu ovu nedjelju sam odlučila provesti sa roditeljima i zaputiti se u potragu za gljivama. Gljive su zaista fascinantne, toliko toga još opšte ne znamo o njima, a one svaka za sebe pričaju svoju priču.

Beremo par vrsta, naravno prve na popisu su vrganji, pa zatim sunčanice koje su obilježile ovaj izlet, tu su i prosenjci kojih ove godine nema ni za lijeka (predplošle ih je bilo u izobilju), pa onda dolaze na red crne trubače koje se suše kao vjenčić, zatim se samelju i stavljaju u razna jela kao začin. Svoje mjesto imaju puhare i spuze, lisičarke ali pri dnu su tablice.

Našli smo i jednu gljivu koja raste na stablu, a koristi se za pčele, ime joj ne znam. Uglavnom kada se osuši koriste se komadići koji se zapale te tako omame pčele. Naišli smo i na „vukovo meso“ ili tako nešto, ta gljiva je bogata c vitaminom, može se jesti na salatu, huhati, itd. i zbilja ima izgled mesa.

Ove nedjelje uživao je još jedan član obitelji po imenu Kim, što se može vidjeti iz slika.

Ljepota prirode nas očarava samo joj moramo dopustiti.

Pozdrav svim zaljubljenicima u prirodna čuda,

Majda.

Kosanovici

Od Emire sam ocekivao ‘izvjestaj’ iz posjete Banjaluci ali vrijeme prolazi i negdje je nesto zapelo. Zbog toga me je jos vise iznenadio email iz Banjaluke jer sam vec odavno izgubio nadu da ce mi se netko iz familije Kosanovic ikada javiti.

Javila se Slava, moja skolska drugarica, inace supruga moga skolskog druga Zelje. I ne samo skolskog druga. Mog dragog prijatelja, s kojim sam proveo mnoge nezaboravne dane. Javila se Slava, jer Zeljo, cini mi se, jos zivi u onim sezdesetim, kada racunari nisu postojali. Ne bih htio da ga sada previse kritiziram ali bi mi bilo izuzetno drago da je odvojio malo vremena, sjeo za racunar i licno napisao par rijeci.

Zeljo i ja smo proveli nekoliko divnih godina svirajuci u grupama Sjenke, Usamljeni i Amori. Zeljo je ‘krivac’ sto sam se ohrabrio i uzeo mikrofon u ruke, jer to bez njega nikada ne bih ucinio. Zeljo me je doveo u Novoseliju u kucu Haretovu, gdje sam prvi put zapjevao uz gitaru i tako ‘zvanicno’ postao clan VIS Sjenke. Zeljo je bio taj koji je u tim istim Sjenkama svirao bas gitaru a neko drugi je bio solista, jer taj momak (vise mu se ni imena ne sjecam) je imao pravu gitaru, a nije mu bio dorastao ni do pasa po muzikom umijecu.

Zeljo se sigurno sjeca Kasina u kojem smo nastupali kao VIS Usamljeni (Miro Stefanac je imao samo jedan timpan, bas bubanj i cinjelu, a Zlaja Skocic je za pojacalo koristio obicni radio aparat), pobjede na prvoj zvanicnoj banjaluckoj gitarijadi kada smo pobijedili tada neprikosnovene Meteore, nastupa na gitarijadi u Sarajevu, nezaboravnog koncerta u Prijedoru kada je publika pala u trans (ni mi nismo bili daleko od toga) i razbijala stolice, koncerata u Novoj Gradisci…

Zeljo i ja smo proveli toliko vremena zajedno da bih mogao napisati desetak priloga o nasim dogodovstinama, a evo ja pisem tek ovaj jedan.

Nadam se da se Slava nece naljutiti, jer sam nju malo potisnuo u stranu. A u stvari, nisam imao namjeru da ovaj prilog zapocnem ovako, jer je razlog bila posjeta Dzindica starom kraju i njihov susret sa Kosanovicima. Htio sam, zapravo, da ‘isprovociram’ Emiru i Sasu da se oglase, a Slava mi je obecala da ce se i ona javiti kada se slike pojave na blogu.

Da li cu u namjeri uspjeti, vidjet cemo.

A mozda se i moj kolega Zeljo prihvati ‘pera’ i javi se u ‘eter’. Vrijeme mu je.

Morske orgulje

Ljetno doba je oduvijek bilo doba putovanja, odmora, posjete prijateljima. Iako je novo vrijeme donijelo nove obicaje, jos uvijek se nadje vremena za odmor: mozda ne kao nekad (za nas koji smo upali u zapadne seme), ali nadje se.

Mario je bio vrijedan i poslao kratak 'izvjestaj' sa puta u Zadar. Ostali se ne javljaju!

Početak septembra, izlet u Zadar, nema kupanja – more hladno (!?).

Mogao bih predstaviti grad mnoštva atrakcija sa više strana (my favorite: peškarija), ali ovaj put se zadržavam na svojevrsnom raritetu – morskim orguljama. Uživaš svim čulima. Glumiš Dalmatinca, kao u fjaci si, sjediš na rivi, nemarno gledaš ka Ugljanu, ispred tebe jedrilice... i u ušima zvuk orgulja. Dinamika tonova je u funkciji valova, a Eol se trudi da akorde prilagodi ambijentu, vremenu i pravom slušaocu. Zadar bi mogao postati centar svjetske fjake.

Mario

Bude i unuk

Kada se sa nekim ne vidis vise od 20 godina, svaka vijest je novost. Tako i ovaj fotos. Iako je star vise od godinu dana, za mene je nov. A dobio sam ga prije par dana od jos jedne osobe sa kojom se nisam vidio gotovo isto toliko godina.

Moj kolega iz Tehnicke skole Budimir Nikic je prosle godine postao djeda. To je sve sto znam. Ove godine nisam imao priliku da odem na proslavu 40-godisnjice mature pa nisam imao prilike da se vidimo ali mozda se sretnemo za 50-tu.

A mozda se javi neko iz moje generacije s malo vise informacija.

Profesora sam zamolio da mi napise par rijeci o sretnim roditeljima i on mi je odmah odovorio.

Evo samo ukratko:

Esad zivi i radi u Becu, gdje je magistrirao prosle godine na madijskoj grafici. Fakultet je zavrsio u Americi, u Towsonu, i uspjesno radio u Arbitonu.

Godine 2003. je otisao u Bec, gdje se nakon pola godine se ozenio Amilom, koja je iz porodice Islamovica iz Brckog.

Amila radi kao arhitekta u Becu.

Ove godine su kupili trosoban stan i lijepo ga namjestili.

Kako mi profesor pise, za Bozicne i Novogodisnje praznike, on i Senad putuju u Bec u posjetu. Profesor ce ostati 12, a Senad mjesec dana (ovi mladji uvijek bolje prolaze).

Da ne bih duljio, jer vijest treba sto prije objaviti, da zavrsim profesorovim rijecima:

“Neka im je sretno i dugovjecno”.

Jedno subotnje jutro

Dubravka se jos poodavno javila prilogom u kojem je, rijecima i slikom, opisala jedan svoj radni dan. Svidjela mi se njena ideja, cinilo mi se da sam s njom prolazio cijeli put od kuce do posla. Ocekivao sam jos priloga na tu temu ali nitko se ne javi. Kako je danas subota, a posjetilaca na blogu je tokom vikenda manje, jutros mi pade na pamet na napravim nesto slicno. Necu pricati o random danu vec o jednom tipicnom subotnjem jutru u Carnegie-u, negdje od kraja aprila pa do sredine oktobra.

Subotom se obicno kasnije ustaje. Dan je neradni i koristi se prilika da se malo duze ostane u krevetu. Odmah po ustajanju na red dolazi jutarnja kava. U nasoj familiji se jos uvijek pije ona prava, bosanska, sto se sve rjedje srece kod nase raje. U ovim lijepim ljetnjim danima, kava se pije napolju, na vec vidjenom ‘patio’-u (ne znam kako bih preveo ovu americku rijec: radi se o naktrivenom dijelu koji se po pravilu nalazi sa zadnje strane kuce). U stvari, cak i u danima kada se temperature spuste prilicno nisko, ne odustaje se od ovog rituala.

Nakon toga na red dolazi setnja Reksa. U stvari, prije nego se ode po njega, na sporet se pristavi pura. Reks strpljivo ceka da se dodje po njega (nekada se zna okasniti), a onda nastaje trka. Iako je usao u 12-tu (sto bi prema nekim kazivanjima bilo negdje oko 80-tak ljudskih) godinu, Reks je jos uvijek u dobroj formi i potrebno je dosta snage da se drzi pod kontrolom. Kako nije zavrsio nikakve skole (tu smo potpuno zakazali, pravi balkanci), ne zna se lijepo ponasati i upute ne pomazu previse. U setnju se ide na obliznju livadu (kroz malu sumicu), pokraj skolskog igralista, a onda na prugu.

Na igralistu je obicno zivo. Vec od ranog jutra tu se okupljaju klinci (u stvari, sve je organizirano, roditelji ih dovoze) i igraju razne sportove, zavisno od godisnjeg doba. Ovih dana je to soccer (nas nogomet), i sva igralista su obicno zauzeta. Nogometnih lopti ima toliko da ih uvijek nekoliko ostane u zabitijim dijelovima, s vecom travom, tako da se nadje pokoja i za Reksa. Kada se prisjetim svoga djetinjstva i prve lopte koju sam dobio, shvatim koliko su se vremena promijenila i koliko je to sve bilo drugacije u nasim krajevima i u nase doba. Mi smo se okupljali sami, niko nas nije trebao organizirati. Na ‘male’ smo mogli ‘razbaciti’ bilo gdje, cak i tamo gdje teren nije bio bas najravniji. Gledam ove klince kako trce kuda koji stigne i cini mi se da od njih nikada nece biti dobrih fudbalera. A trenera ima toliko da vjerojatno prave jos vecu pomutnju u njihovim glavama. Mi smo se ucili sami i cini mi se da smo mnogo bolje razumjeli sta nam je ciniti.

Tokom setnje, Reks se na livadi, po nekom njegovom pravilu, mora provaljati na ledjima ,a na pruzi se obicno trazi kakav kamen da se ponese kuci. Razmisljao sam sta mu znaci taj kamen, ali jos nisam mogao naci logican odgovor. Siguran sam da ovdje u Americi postoje pasji psiholozi koji bi mi to njegovo ponasenje mogli objasniti, ali jos nisam odlucio da ih posjetim. Komsijama o tome nisam pricao jer sam siguran da bi me prekorili. Mozda pasce pati od neke boljke, mislim psiholoske naravi, a ja ne pokusavam da ga izlijecim.
Pri povratku kuci, obavezno se mora napraviti mali odmor na travi ispred kuce. Inace nam Reks ostaje zbunjen i nije mu jasno sta se dogadja. Nakon toga se vezuje blizu patio-a a Nera odlazi da zavrsi puru.
Poslije dorucka, Reks dobije ostatak pure (u stvari, uvijek se napravi malo vise jer se racuna na njega), koju u slast pojede. Kada bi nas Amerikanci vidjeli sta mu dajemo, vjerojatno bi bili sokirani ali Reks je, kao sto sam to jednom rekao, obicna bosanska djukela bez pedigrea, koja ne zna da takvu hranu psi ne jedu.

Neko ce reci, sta je ovome, o cemu to on prica. Zar je ovaj prilog zasluzila da se nadje na blogu. Kakve to veze ima sa Bosnom, Banjalukom i nasom rajom. A meni se cini da ima. To je mali isjecak iz zivota jedne familije koja je, i u dalekoj Americi, u kojoj se zivot zivi mnogo brze nego sto smo mi to navikli, nasla nekakav mir, uprkos svemu sto nam se deslo. Znam da ovakvih ili slicnih prica ima na stotine i bilo bi mi drago da ih na ovim stranicama objavim.

A istovremeno prilog ne prica o dogadjanjima koja neki zele da zaborave, pa ce bar oni biti zadovoljni.

Skoro zaboravih, evo nekoliko fotografija sa jedne subotnje setnje.

Slavlje u Columbus-u

Znao sam da je profesor Sirbegovic vrijedan covjek ali da moze stici na sve strane, i to u njegovim godinama, zaista me prijatno iznenadjuje. Uz sve to, evo nadje vremena da nam se javi prilozima, sto za mnoge mladje predstavlja ogroman problem. To je jos jedan dokaz da je sve do covjeka: ako imas volju i zelju, nista nije tesko.

Evo sta nam profesor pise:

Sredinom juna ove 2007. godine godine nase dvije zemljakinje su slavile okoncanje studija. Mladja Mersiha Hadziahmetovic je zavrsila medicinski fakultet, a starija Almasa doktorirala na Farmaceutskom fakultetu, obje u Columbusu Ohio. To su zemljakinje moje zene Zevkije iz Donjeg Vakufa. Naime, Siradz, zvani Sirko, njegova zena Meliha i dvije kcerke su sticajem okolnosti stigli u ovu daleku Ameriku i uspjesno se skolovale. Bili smo pozvani da sa jos mnogobrojnim Bosancima iz Columbusa, Detroita i Toleda ucestvujemo u radosti sretnih roditelja i njihove djece.

U Columbus smo stigli 8 juna 2007. godine i smjestili se u pristojnom hotelu u Dablinu. U petak su mene, Zevkiju i Senada izveli na svecanu veceru u jedan orijentalni restoran. Pored njih cetvero bio je tu i zet Almasin muz inace Dr Tehnicke fizike.

U subotu je bilo veliko slavlje u lokanom Country Clubu. Divni gosti, dobro jelo, prijatna muzika. Ilustrovacu to slikama kluba i gostiju.

U nedelju smo otisli na gradski stadijum gdje se okupila ogromna masa naroda i to sve zbog 7000 slavljenika, koji su tog dana primali neku diplomu. Atrakcija svecanosti je bilo prisutstvo predsjednika Bila Clintona, koji je toga dana dobio pocasnu doktorsku diploma i tom prilikom odrzao veoma zanimljiv govor propracen cestim ovacijama i odusevljenjem mnogobrojnih gostiju i studenata.

Sedat

Zaista je lijepo cuti o mladoj generaciji koja ovdje u Americi ne zna za prepreke. Svaki put se odusevim kada cujem da je u nekom od mnogobrojnih americkih gradova na nekom od univerziteta diplomirao netko nase gore list. I ne zavrsava se sve na fakultetu: sticu se diplome magistara, doktora nauka. Nasi sugradjani su gotovo po pravilu medju najboljima u klasi i veoma lako nalaze zaposlenje.

Kada iz nasih krajeva dobijem vijesti da velika vecina mladih nastoji da ode u pecalbu, jer za njih u starim krajevima nema kruha, zapitam se ko je ovim ratom profitirao? Svi mi to znamo, samo sto nekima jos nije stiglo iz ... u glavu. A neki nastoje da se to nikada ni ne dogodi.

Na ovih nekoliko snimaka koje nam je profesor poslao, mozete vidjeti kako dio atmosfere iz Columbus-a.

Rile

Nekada nezaobilazna ljetnja osvježenja, bašte i terase danas su demode, odnosno pase - kako bi rekli po francuski. Pri ovome mislim na mjesta sa živom muzikom. Ne mogu se lako vratiti nekadašnje navike ma koliko to željeli.

Ipak, tu i tamo, iznenađenja se događaju pa na mjestu gdje su se nekada prikazivali filmovi, gdje su svirali ondašnji poznati bendovi, gdje je pjevao i naš Co, prosvirao je novi bend ''. Iznenadih se kad je Rile čvrsto prihvatio mikrofon. Normalno je zapitati se: Koji sad Rile? Da skratim, iver ne pada daleko..., radi se o šurjaku (ali ne Ivici) poznatog muzičara koji se nakon rata odao pisanju.

A Rile se prihvatio meksičkih (kao što P.Laković u Kustinom filmu reče, najmanje opasnih u ova vremena). Dobar Rile. Ako ovako nastavi, pričaće se da je Riki Ramirez imao u familiji poznatog BL muzičara!

Mario

Ljeto devedeset-neke

Vrbas i Banjaluka su dva pojma koja se ne mogu razdvojiti. Grad je rastao i razvijao se na obalama rijeke, koja za mnoge ima posebno znacenje. Vidljivo je to kuda god se okrenes. Stranice i stranice na Internetu su posvecene Vrbasu i njegovim obalama. Opisan je u pricama, opjevan u pjesmama. Mi stariji to dobro znamo.

Vrbas se urezao u sjecanje i mladjoj generaciji ali na jedan drugi nacin. Dok se oni stariji sjecaju Vrbasa iz onih predratnih vremena, Majda ga je zapamtila iz onih ratnih dana, kada se na njegovim obalama odvijao jedan drugaciji zivot, nametnum voljom onih koji su imali vlast i oruzje u svojim rukama.

Ja na Vrbas tih dana nisam odlazio, ali znam neke kojima je to bilo mjesto svakodnevnog okupljanja, jer vrijeme se moralo nekako ubiti. Znaju to oni koji su u tim vremenima ostali bez posla jer su bili nepodobni, dok su neke njihove kolege svako jutro redovito zurili na radna mjesta. Kada s ove distance razmisljam o tome, pomislim da je to bio nekakav san. Da se to nije dogadjalo nama, vec da je to neko izmislio da bi imao o cemu pisati.

Na ta vremena me podsjeti Majdin prilog o jednom ljetu na Vrbasu, koje se njoj duboko urezalo u mozak. Ona, koja, kako sama kaze, Banjaluku voli iznad svega, nije imala sansu da ga upozna i zavoli kao generacije prije nje. Njena razmisljanja me svaki put i iznova odusevljavaju, jer tesko je naci osobu njenih godina koja je shvatila sudbinu koja nas je zadesila i koja osjeca potrebu da o tome govori. Iskreno i bez zelje da nekog uvrijedi.

Ljeto je za nama. Kalendarski jos ne, ali vecina je iskoristila godisnje odmore i vratila se svakodnevnici.

A ja se sjetim onih dana kada (ovima malo starijima) nisu bili potrebni godisnji odmori, jer u te dane malo ko je radio. Malo ko je radio, a vecina je trazila hlad na obalama Vrbasa. Pa si mislim nije to samo Vrbas, nisu to samo „brzaci“, „hladovina“, poslijepodnevno pustanje brane.

To je puno vise!

Na tim obalama znalo se ko zauzima koje mjesto ispod kojeg oraha, ispod koje topole, jablana a ko vise preferira jos zdravo sunce. Kako je to vrijeme bilo puno nekih restrikcija, pa tako i vodovodnih, iz glava su odjednom „izvucena“ sva znanja o toj rijeci: di je koji izvor, da se mogu natociti karnisteri, da se ima kad se dodje kucama.

Sada kada razmisljam o tim vrucim danima punim restrikcija imam osjecaj kao da je cijeli grad zivio na Vrbasu. I svi ti ljudi na obalama povezani kao ukrasi svojoj rijeci nosili su istu muku.

Bilo je tu i racija, sjecam se kako bi neko samo protrcao po stazici kao neki duh i obala bi ostala poluprazna. „Oni“ su isto tako bili vise nego informirani da ondje zivi, tinja jos iskra Banjaluke.

Bilo je stare gospode koja bi napravila popodnevnu setnju, setnju da pozdrave Banjaluku.

Mozda je tako bilo i prije rata, ne znam. Znam da se u prijeratnim vremenima islo na more cega se i sjecam, ali i ti ratni dani na Vrbasu su bili posebni. Mama bi nesto pripremila za jelo spakirala u zdjelice i ajmo na kupanje.

Brat je vec bio momcic tako da je on bio sa svojom klapom, a ja sa svojim prijateljicama na budnom oku roditelja. Onda se sjecam prica: „Danas je Vrbas jako velik, rano su pustili branu.“ Bilo je crnih guma od traktora i starih madraca koji su jos imali miris mora, a relacija u vecini slucajeva od Zelenog do Abacije.

Bio je to godisnji od tri mjeseca, nisi se morao opste brinuti kada ce doci vrijeme da se vratis na posao, bilo je to vrijeme kada si mislio sta ces staviti u zdjelice, ali uvijek se nesto naslo.
Citanje knjiga, novina, kartanje, kupanje, skakanje, pecanje, pa cak nekada i rostiljanje sve je to bila ponuda banjalucke rivijere za tromjesecni boravak na Vrbasu.

I dok smo se mi odmarali sa punim sadrzajem na obalama Vrbasa koji nas je srdacno primio, neki su radili punom parom.

Ipak moralo se zaraditi za te silne benzinske pumpe, hotele i sto sve ne.

U konacnici sa nekim vremenskim odmakom vidim da su mi ti godisnji puno znacili i da su mi ostali zarezani.

Koliko god sam puta bila u Banjaluci poslije rata, taj kraj nisam obisla, zasto, ne znam, jednostavno put me nije naveo tamo. U glavi jos uvijek imam sliku raje, koja se zabavlja na banjaluckoj rivijeri, pa koji put u mislima znam prosetati po stazici tek toliko da vidim ondasnju Banjaluku.

Majda

Kraj ljeta u Banjaluci

U Pittsburgh-u je jucer prvi puta ove godine zabijelio mraz. Mnogo ranije nego obicno. Prvi su to znaci da stize jesen. Cini mi se da godisnja doba prolaze brze svake godine. Ili su to znaci da se ostarilo?

Mario se javio ovim kratkim prilogom o odlasku ljeta u Banjaluci. Slucajnost ili ne, ali svijet je manji nego sto mislimo.

Poznato je da u Banjaluci augustovska kiša kaže doviđenja ljetu.

Ove godine je zakišilo posljednjeg dana u mjesecu. Nakon toga je zahladnilo, a poslije, pošto se prethodno pretjeralo u molitvi, Bog nam je poslao takve 'minuse' da su klima uređaji definitivno autirani.

Ipak još uvijek sam u znaku naših banjalučkih vrućina. Nekada smo se osvježavali kod Šukrije (dupli špricer!), pili zaleđeno pivo u Lovcu (tada se nismo znojili od njega), hladili one male tamno zelene lubenice (ah meraka)... a danas su druga vremena, mada nam je još uvijek ostao Gospodin Vrbas (Vrbas je banjalučka konstanta!). Raduje što mu mladi ne okreću leđa. Evo uslikao sam i moju mladu rodicu na našoj rijeci...


Mario

In memoriam - Mirko Majkic

Danas mi stize jos jedna tuzna vijest. Canak mi javi da je umro Mirko Majkic, otac Vesnin i Majkov. Vijest je bila kratka i nemam dodatnih informacija.

Vesni, Majku i ostaloj ozaloscenoj familiji upucujem iskreno saucesce u ime moje familije i mene licno.

Umjesto komentara:

Umro je moj cika Mirko. Mozda bih ga, obzirom na moje poodmakle godine, trebao zvati Mirko, ali ja to ne mogu.

Bio je covjek i blag i prijek, i plah i strpljiv. Covjek koji u istoj minuti prasne i izvine se. Covjek koga sam neizmjerno volio i cijenio. Covjek koji je, vjerovatno ni neznajuci to, veoma uticao na mene. Njegov duh je plijenio.

Posljednji put sam ga posjetio u junu ove godine. Bio je slab, vrlo slab. Dugo je bolovao. Bolest ga je iscrpila. Ovog puta me nije pozdravio sa uobicajenim: “Kako si Cancicu, jebivjetre!”

Jos tada sam znao da to vise nikada necu cuti.

Otisao je jos jedan drag covjek.

Neka mu je laka zemlja bosanska.

Canak

In memoriam - Kasim Kobašlija

Ovo je vec gotovo postalo pravilo: radosne i tuzne vijesti se preplicu i to se na ovom blogu desilo vec nekoliko puta. Kada sam pomislio da cu narednih dana pisati samo o lijepim stvarima, Mario mi posla jos jednu tuznu vijest. Umro je Kasim Kobaslija, Kobin otac. U nizu Marijevih tekstova posvecenih ljetu, zadnji nam donosi ovu tuznu vijest:

Još uvijek sam u mediteranskom štimungu, nisam ni popio vino donešeno iz Dalmacije... Ali, vijest koju primih na licu mjesta vrati me u stvarnost: Kasko našeg Kobe se prosto ugasio. ''Ne moreš ništa nazor.'' Neka mu je laka zemlja!

Mario

Ova stara generacija polako odlazi a sa njom i jedno vrijeme kojeg cemo se uvijek sa sjetom sjecati. Kobi i ostaloj familiji upucujem iskreno saucesce u ime moje familije.

Osamdeseti

Septembar je mjesec u kojem se nakupilo dosta toga: dva rodjendana, jedno vjencanje, jedna diploma, a mozda ima jos nesto sto sam zaboravio.

Sinoc smo proslavili prvi rodjendan: dida Dane je svecano zaokruzio 80. Velika brojka. Koliko li ca nas biti u prilici da dobrojimo do osamdeset?

Da bi promijenili ustaljena slavlja, ovaj put smo, umjesto domaceg rostilja, probali malo japanski. Jasna je odabrala restoran: Nakama, lociran u dijelu grada poznatom pod nazivom South Side, poznatom ‘restoranskom’ kraju Pittsburgh-a. Drustvo neveliko ali odabrano: uz slavljenika, tu su bili Tufekcici (Jasna, Aida i Izet), te Nera i moja malenkost. Hrana, odlicna, pripremana od kuhara na samom stolu na kojem se jede. Bilo je to novo iskustvo za nas koji vecinu slavlja ‘odradimo’ u backyard-u, na vlastitim rostiljima, uz dosta rada.

Nakon vecere, nazad u stan na rodjendansku tortu i pice. Tu nam se kasnije pridruzila Asija, cije su nas price razveselile i drzale u dobrom raspolozenju do kasno u noc.

Ovih nekoliko fotografija sam uspio pripremiti na brzaka pa ih mozete pogledati.

Susret u Rovinju

Ljeto je doba kada putujemo vise nego obicno: vrijeme je godisnjih odmora (za one koji ih imaju) i nasa raja se ‘razleti’ po svijetu. Susrecu se stari prijatelji, iz skole, sa posla, fakulteta, komsiluka. Nekada su ti susreti bili nesto uobicajeno, sada se moraju planirati.

Za nas koji smo preko velike bare, svaki dolazak se precizno isplanira, jer nije jednostavno u ono malo vremena posjetiti sve one koje bismo zeljeli. Za one koji su ostali u starim krajevima, to je ipak mnogo jednostavnije. Razdaljine su manje pa se stari prijatelji mogu obici i vise puta.

Zaga mi je, nakon duzeg ubjedjivanja, poslala jedan fotos sa ovogodisnje posjete staroj raji. Drustvo se skupilo u Rovinju, a na slici se moze vidjeti nekoliko novih ‘faca’. Nijaza Alagica smo jos davno upoznali (jos tamo u Trapistima, na brdu iznad samostana Marija Zvijezda), a do njega je Sead Malovic. Oni koji su 70-tih studirali na Elektrotehnickom fakultetu u Banjaluci ce se sjetiti imena a vjerujem da ce neki prepoznati obojicu jer crte lica su ostale urezane u nekim od mozdanih vijuga.

U prednjem redu su Sejina djeca Nedim i Aida, a do njih Sejina supruga Irhana. Do Irhane je Zaga, kojoj zahvaljuem na ‘hrabrosti’, uz zelju da nam se javi s novim prilozima. Znam da materijala ima, samo se treba odluciti da ga pripremi.

O susretu nemam nikakvih detalja. Predpostavljam da je fotografija napravljena u stanu Alagica, koji sada zive u ovom poznatom turistickom gradicu u Hrvatskoj.

Od Zage bi bilo lijepo da nam se javi kracim komentarom i opise nam ovo druzenje. A mogla bi nam nesto vise reci i o Seji i njegovoj familiji.

ETK galerija: Raznolikost narodne baštine

Imali smo sreću otkriti bogatu privatnu etno zbirku koju je skupila Katarina Dumić, softver inženjer u našem Institutu za telekomunikacije, koja u kompaniji radi već punih 37 godina.

Riječ je o zbirci koja potječe uglavnom iz Moslavine, njenoga rodnog kraja, Lonjskog polja, Posavine i Turopolja, a obuhvaća ormare, škrinje, stolove, tkalački stan, narodne nošnje, zidnjake, keramiku, uporabne predmete u domaćinstvu, alate i slično. Svi izloženi predmeti izrađeni su ručno, a neki su stariji više od 100 godina.

Izložba je otvorena od 11. do 21. rujna 2007.

Kompanijske komunikacije Ericssona Nikole Tesle

Drage blogerice!

Mozda vas ova etno zbirka izlozena u mojoj firmi, Ericsson Nikola Tesla, potakne da zavirite u vase skrinje i njihovo blago otkrijete svima nama, te da na taj nacin organiziramo nasu virtualnu etno izlozbu. Ne sumnjam da na nasoj izlozbi nece biti vrijednih eksponata.

Evo nacina da ih upoznamo i ne prepustimo zaboravu i s lijepim osjecajem u srcu osvjezimo uspomenu na bivsu domovinu.

Ocekujem vas odziv!

Natasa

Natasa se javila prilogom o desavanju u njenoj firmi. Njena ideja da se dame angaziraju i urade nesto slicno na blogu mi se cini veoma zanimljivom. Spreman sam da pripremim virtualnu izlozbu ako mi se javite sa fotografijama i kratkim opisima. Email imate, samo se traba malo potruditi. Znam da onima koji su norali napustiti svoje domove nije ostalo mnogo toga ali mozda se ipak nesto nadje. Hajde dame, pokazite se!

Fotografije sa izlozbe mozete vidjeti na ovom linku.

Susreti u Chicago-u 2006/07 - Avdicevici

Profesor Sirbegovic mi posla poduzi tekst o tri susreta u zadnjih godinu dana, uz nekoliko fotografija. Kako su fotosi vezani za zadnji susret, Angijadu, odlucih da prilog nazovem po njemu.

Susreti u Chicagu 2006/7

Nakon mnogobrojnih poziva, koje mi je upucivao Mirsad Avdicevic, konacno sam sa suprugom Zevkom i sinom Senadom otisao u Chicago. Bilo je to pred Novu 2007. godinu. Interesantno je da je 30.decembra bila godisnjica braka Mirsada i Enise Avdicevic, da je u isto vrijeme bio Bajram i docek Nove 2007. godine.

Na aerodromu O’Hara docekao nas je nas domacin Mirso Avdicevic. Kod kuce su bili Mirsina kcerka Senada i njen muz Kevin, inace nastanjeni u South Bendu Indijana. Kako sam razumio njih dvoje uspjesno vode Mirsin biznis. Mirso je razvio kompaniju za drumski prevoz roba.

Enisa nasa domacica radi u obliznjoj banci. Mada je bilo pred novogodisnje praznike morala je raditi toga dana do kasno popodne.

Na slici Enisa i Mirsad Avdicevic

Nas troje smo bili prvi gosti. Polako istog dana i sutradan poceli su pristizati ostali. Angijan i Ajsa Paric, Zule i njegova zena sa kcerkom, Damir – Dadara (Lutkin sin) i Rada sa kcerkom i Muris sa zenom su dosli iz Des Moinesa IOWA. Iz Chicaga su nam se pridruzili Esad Kusmic (Enisin brat) i njegova Senka, Dr. Esad Zisko i njegova zena Jasna, njihova kcerka Lejla i zet Zlatan, zatim sin Mesuda Mulaomerovica. Tu su bili starija Mirsina kcerka Mirsada i njen muz.

Prvi skup je odrzan u restoranu “Sarajevo” koga drzi opet Mirso iz Banjaluke. Bilo je to vece zatvorenog tipa – samo za Mirsine goste. Mada je restoran bio zatvoren za ostale goste prokrale su se dvije lezbejke koje su bar jedan sat uveseljavale goste svojim napadnim ponasanjem, plesom uz dosta seksualnih pokreta. Na kraju je njihovu orgiju okoncala Enisa zahtijevajuci od vlasnika restorana da ih udalji.

Vece u restoranu je bilo prijatno – bogata vecera, dobra muzika i dosta pjesme u kojima su pored profesionalno muzicara ucestvovali Mirso, Kusma i drugi.

Sljedeceg dana se peklo jagnje, sac, skembici, riba. Bile su tu pune serpe bureka sirnica, zeljanica i krompirusa. Jela i kolaca je bilo na pretek. Cijelo vece pa sve do zore se sjedilo u suterenu Mirsine kuce. Pjesma, jelo i price o raznim dogodovstinama.

Mora da priznam da je od svih gostiju na mene najdublji dojam ostavio Angijan Paric inace rodjak poznatog banjaluckog cevapcije kod Ferhadije.

Dadara, Kusmic i Angijan su svirali na gitarama, Mirso i drugi su pjevali.

Na slici sa Angijade: Edin Cejvan, Sedat Sirbegovic, Ajsa Paric, Ruza Cejvan. Sjede tetka i mama Cejvan

Susret u Chicago-u kod Esada Kusmica.

Esad zivi na periferiji Chicaga sa zenom Senkom i kcerkom. Sin je na specijalizaciji na Floridi. Ima veliko dvoriste sa australskim bazenom sa divnom vodom za kupanje. Ovaj put sam isao sam. Zevkija i Senad su bili sprijeceni da me prate.

Iz Des Moinesa je ovaj put dosao Edin Cejvan sa gitarom, Ajsa i Angijan Paric, Zule i njegova zena. Iz Chicaga su dosli Kenan i njegova zena i jos jedan Kenan sa kompletnim ozvucenjen i satorom za spavanje. Svakako tu su bili Enisa i Mirsad Avdicevic. Ovaj put su se pekli sacevi. Naravno, peklo se jagnje Mesa je bilo u izobilju.

Uz dosta pica bazen sa prijatnom vodom je omogucavao da se konzumira znatno vise nego sto je potrebno.

Na slici sa Angijade: Angijan Paric, Enisa Avdicevic, Maif Kovacevic, Mirso Avdicevic

Angijada

Evo mene opet u Chicagu. Bilo je to za Labor day 1-3 Septembra 2007. Po dogovoru sa Mirsom doletio sam u Chicago u subotu ujutro. Sacekali smo Enisu da zavrsi sa bankarskim radnjama i onda se kolima uputili u Des Moines.

Na vece smo stigli kod Angijana gdje su vec stigli neki gosti iz South Dakote, Texasa i Chicaga. Bili su to gospodin Tomic i Vlasta, Zikreta i njen muz i Ivica i Marija Jurisic. Kenan je i ovaj put stigao iz Chicaga. Iz Texasa je dosao Boris Zrile, koji je nekada radio u Privrednoj banci Banjaluka. Dr. Edina Letica i njen Dragan sa kcerkom, zetom i unukom su dosli kod Edinine sestre Ajse. Edin Cejvan i njegova Ruza su takodje dosli kod Edinove sestre Ajse. Bila je tu Edinova kcerka sa djetetom, dva Angijanova sina. Pridruzili su nam se Edinina, Edinova i Ajsina mati i njena sestra. Sa nama je bio i Midho Kurjak iz Konecticatta, Sija ili Asija ali ne znam odakle bi.

Bilo je jako mnogo gostiju. Zao mi je da nisam zapamtio sva imena.

Susret se odigravao uglavnom u dvoristu kuce. Susnica za meso ovaj put je koriscena za sac. Jagnje se peklo na posebno pripremljenom mjestu u dvoristu. Angijan je bio glavni organizator, ali i izvrsilac svih kulinarskih radni.

Jas am spavao dvije noci kod Edina i Ruze. Imaju lijepo uredjenu kucu mozda 10-tak milja udaljenu od mjesta susreta, ali je u Des Moinesu.

Zapazio sam da se ovom susretu posebno obradovao Ivica Jurisic, koji je jos 1968 napustio Banjaluku i preko Francuske dospio u Chicago.

Sedat

O dogadjanjima na Angijadi sam slusao od Asije prosle nedelje na pikniku na kojem smo uzivali u izvanrednoj jagnjetini, pivu, uz odlicnu slavonsku muziku. Nisam ocekivao da cu par dana kasnije biti u prilici da objavim par fotografija sa ovog skupa koji je, kao sto sam cuo, postao tradicionalno okupljanje raje iz Banjaluke. Po Asijinom pricanju, bilo je izuzetno zabavno, a kako i ne bi. Skupila se stara raja a sa rajom je uvijek tako.

U posjeti Hamzicima

Dzindici su se nedavno vratili iz posjete starom kraju i ja sam, normalno, ocekivao priloge s putovanja. Znam da su obisli stare prijatelje i siguran sam da je bilo slikanja, a te dvije stvari su osnova za vecinu priloga.

Emira se nije odmah javila, a ja nisam htio da budem dosadan. Cekao sam da vidim da li ce se neko od njih dvoje potruditi i primpremiti nesto. Jutros stigoh na posao, provjerim email i, kao sto je to najcesce slucaj, nista novo. Pomislio sam da ce jos jedan dan proci bez novog priloga sto se u zadnje vrijeme cesce desava. Kad, negdje oko 10 sati, stize email od Emire. Nisam izdrzao a da ga odmah ne pripremim i objavim, iako mi posao u zadnje vrijeme ne ostavlja mnogo prostora za 'slobodne aktivnosti'.

Prilog nisam stigao ni pripremiti, kad stize jos jedan, ovaj put iz Zagreba. Na njega cete morati cekati do sutra.

Prilikom nedavne posjete BL, otisli smo da obidjemo nase stare prijatelje Hamzice, Ibru i Asimu. Oni su se prije par godina vratili iz Pitsburga. Nasli smo ih u dvoristu njihove porodicne kuce.

Tog pretoplog avgustovskog popodneva je bilo uzivanje sjediti u debeloj hladovini u njihovom dvoristu. Asima, poznata medju prijateljima po svojim pitama, iznenadila nas tulumbama . Nisam ih jela sto godina.

Dvoriste je puno voca… kruske, sljive, grozdje, a sve uprvao dozrelo pa mirise. Naravno da se prica razvezla o svemu. Ne zna se ko je imao vise pitanja, mi o njihovim iskustvima povratnika u rodni grad, a oni o svima s kojima su se nekad druzili, didi Dani ( kazu , ocekivali ga ovog ljeta) , Komljenovicima, Tufekcicima, Radi i Jasku, Asiji i njenim sestrama, svadbi na kojoj smo nedavno bili itd..itd. Ne idu na internet jer jos nije dosao na red prikljucak I sve sto uz to ide pa smo im mi prepricavali novosti .

Ibro je dvije godine od zadnjeg susreta proveo sanirajuci tri stana u porodicnoj kuci. Ovog ljeta su imali ‘family reunion’ kako bi rekli ameri. Nakon skoro petnaest godina od progonstva, iskupili su se svi clanovi njihove velike porodice, stigli iz svih krajeva svijeta, cak i sa Novog Zelanda. Oboje su nam s ponosom pricali o sinu koji trenutno zivi u Njemackoj.

A sto se povratka tice, oboje u glas govore da im nije nimalo zao sto su se vratili, da su ovako presretni. Na kraju su nas ispratili s punim rukama voca iz njihove baste te uz pozdrav svim prijateljima porucili da bi ih uvijek rado vidjeli prilikom svakog posjeta Banjaluci.

Emira

Jos jedno vjencanje u Louisville-u

Odmah po dolasku iz Evrope, Emira se javila prilogom iz komsiluka:

Prosle subote je u Louisville-u bilo jos jedno vjencanje. Zlatko Sisic, mladi banjalucanin iz Louisville-a i njegova djevojka Amela Ramic, prijedorcanka iz Cikaga su uplovili u bracne vode. Kako smo se bas u to vrijeme nalazili negdje iznad Atlantika, vracajuci se sa godisnjeg, nismo mogli biti prisutni pa se za izvjestaj moze reci da je iz 'druge ruke'.

Svatovi su bili u restoranu Kreso's, o kojem je vec bilo rijeci na ovom blogu. Srdacnost domacina, mladenaca i njihovih roditelja, dobra hrana, dobra muzika.. sve je bilo super pa su svi bili zaista zadovoljni, sto se osjeti i na fotografijama koje mogu docarati tu veselu i prijatnu atmosferu. A ni mi nismo ostali ktratkih rukava jer je Zlatkova mama sacuvala za nas nekoliko kusova odlicne domace baklave.

Emira

Carnegie Blues Festival

Kada se nasa raja u izbjeglistu sastane, cesto se povede diskusija o tome kako smo nekad zivjeli i kako nam je zivot bio puno sadrzajniji nego sada ovdje u tudjini. “Ovdje na ovom trulom zapadu nema nista a mi smo imali sve”. Ono nase mladalacko doba nam se cinilo bez mane, a i kasnije, kada smo se pozenili, okucili i dobili djecu, opet nam je sve izgledalo mnogo ljepse nego sada. Pred Amerima smo uvijek puni hvale kako smo imali sve, kako je svaki dan imao sadrzaj, itd, a eto ovdje, u Americi, toga nema.

Vrlo cesto sam se uhvatio kako hvalim sve ono kako je bilo kod nas, cesto zaboravljajuci problem i nestasice (ulje, benzin, deterdzent), kupovina na kredit, borbe za stan, itd. Koncerata je bilo tu i tamo, mnogi od nas nisu ni znali da postoji nekakav muzej (ja se banjaluckog vise ni ne sjecam), a vecina je u pozoriste isla samo u srednjoj skoli, kada je to skola organizirala.

Evo napravih citav uvod a zapravo sam imao namjeru da nesto napisem o Carnegie Blues Festival-u, koji se svakog septembra odrzava u ovom malom gradicu, jednom od mnogobrojnih predgradja Pittsburgh-a. Festival traje tri dana i privlaci poprilican broj posjetilaca sa svih strana ovog dijela Pennsylvania-e. Glavna ulica se zatvara za promet, postavljaju se satori u kojima se vecinom prodaje hrana (hvala boga to je ovdje u Americi popularno, to se odmah primjecuje cim se kroci nogom na ovaj kontinent), a duz ulice se podizu bine na kojima se izmjenjuju mnogobrojne grupe, meni uglavnom nepoznate.

Nera i ja smo na festival prosli godina navracali par puta, ali poslije proslogodisnjeg festivala, odlucili smo da postanemo stalni posjetioci. Festival traje cijeli dan, ali tokom veceri je posebno zivo, jer tada pocinje muzika.

Cijela ulica vrvi od raje koja ovu priliku, izmedju ostalog, koristi da uziva u ‘pivu na otvorenom’, koje se za ovu priliku prodaje na ulici, sto je za Pennsylvania-u rijetkost. Cijeli blokovi ulice, narocito oni oko pozornica, su ogradjeni improviziranom ogradom i pivo se moze piti samo u tim ogradjenim dijelovima. Da se pravilo ne prekrsi brinu se mnogobrojni pilicajci, koji na svakom cosku kontrolisu da ne bi bilo kakvih problema. Koliko sam ja ovdje (vec 14-ta godina) jos nisam cuo da se dogodio bilo kakav incident. Proslu vece sam u ‘grad’ skoknuo sam, jer je Nera otisla u kupovinu. Ovdje je sezona velikih snizenja a to neki ne mogu nikako propustiti. Parkirao sam auto na brdascu iznad glavne ulice i zaputio se ka masi. Na pozornici na koju sam prvu naisao su se vrzmali muzicari, pripremajuci instrumente.

Krenuh prema jednom kraju ulice jer se iz tog pravca cula muzika. Raja je svuda naokolo, pivo se toci u plasticne case ($4, nije bas jeftino za takvu uslugu, ali prodaja ide), kupuju se lutrije, prigodne majice, hrana. Prava vasarska atmosfera. Grupa na pozornici mi se dopala: solo gitarsita, koji je i glavni pjevac, je ocigledno poznat medju publikom jer vidim da vecina uziva u njegovoj svirci i pjesmi. Narocito je bilo zivo kada je sa gitarom usao medju raju. Izgleda da je to ovdje vec obicaj jer gotovo na svakom koncertu se to mogu vidjeti.

Napravih nekoliko snimaka, odslusah ih do kraja, pa se zaputih nazad prema pozornici na kojoj se muzika tek pripremala. Grupa je u medjuvremenu vec pocela svirati i izdaljine prepoznah poznati zvuk gitare. Bio je to trio, koji izvodi hard rock, sa fenomenalnog solisticom. Prosle godine sam je zapazio i nadao se da ce i ove godine biti pozvana na festival. Zena, koja vise lici na domacicu nego na umjetnicu, fantasticno svira gitaru i pjeva. Vecina pjesama su autorsko djelo, uz dugacka, izvanredna sola. Kada u jednom trenutku zabaci gitaru na ledja, iza glave, pa nastavi svirati solo, raja se oduze. Nisam neki veliki strucnjak za muziku ali sam siguran da bi se mogla porediti sa mnogim poznatim imenima svjetske muzike a ona, eto, svira u Carnegie-u na lokalnom festival bluza.

Snimio sam i par video zapisa, da se nadje za kasnije. Bi mi zao sto nisam ponio novi camcorder koji sam danas kupio: video se zapisuje na disk i nakon toga je veoma lako napraviti DVD ili kopirati ga na racunar. Sutra cu to obavezno uraditi jer muzicari koje ovdje srecem to zasluzuju. A i ponasanje raje je veoam interesantno. Upade mi u oci jedan momak u invalidskim kolicima, koji je ‘plesao’ u ritmu muzike, pomjerajuci kolica cas lijevo, cas desno, cas u krug. Cak mu se pridruzi jedna djevojka iz publike, koja mu pomoze u pomjeranju kolica.

Ostao sam dugo na ovom mjestu i tek pri polaskum kuci prosetah do trece pozornice. Uz put sam prosao satore sa hranom, sladoledom, ponovo tombolama… To ovdje uvijek prolazi. Na trecoj pozornici je svirala grupa sredovjecnih muzicara (I njih se sjecam od prosle godine), blize mom dobu. Svirali su muziku pedesetih, moram priznati veoma dobro. i oko njih se okupio veliki broj slusalaca, naravno onih koji preferiraju tu vrstu muzike.

I ovdje sam napravio par snimaka, poslusao par pjesama, i zaputio se kuci. Vece je bila topla, uz mali povjetarac. Odlucih da napisem nesto za blog i ubacim par snimaka, da se i ove subote ima nesto procitati. Sutra se spremam ponovo jer sam cuo da ce nastupiti jos par dobrih grupa. Drago mi je da se i u ovom mom gradicu nesto dogadja i covjek to ne treba propustati. A treba i aktivno pomoci ovom malom gradicu koji se jos uvijek nije oporavio od krize nastale zatvaranjem mnogobrojnih celicana Pittsburgh-a. Posto dio novca od svake popijene pive ide u budzeg Carnegie-a, treba se potruditi pa dati svoj ‘dobrovoljni’ prilog. A neke od nas ne treba dugo nagovarati.

P.S. Subota je ujutro, prilog tek sada zavrsavam. Sinoc nisam uspio pripremiti slike, bio sam umoran. I danas ce biti malo vremena jer se spremamo na piknik koji organizira Nerina firma. Nakon piknika je u planu opet odlazak na blues festival, na zavrsnu vecer. Mozda nam se i Tufekcici pridruze!

Hankići

Majda se javila nakon duzeg vremena i za razliku od mojih priloga, njen govori o lijepim stvarima. Uvijek je lijepo kada se stari prijatelji ponovo okupe, pa makar to bilo i nakon 15-tak godina. Takvi susreti su za nas postali nesto uobicajeno i dogadjaju se na sve strane svijeta.

Evo sta nam Majda pise:

Ljeto je zavrsilo, pa evo i mog javljanja, nisam Vas zaboravila. Za prvu ruku saljem vam par slika koje su ovjekovjecile posjetu Hankica. Familija iz Banjaluke, danas Svedska ( Slava, Tina, Dino i Ahmet).

Vec sada padaju planovi za sljedecu godinu, kako to vec biva, znate i sami.

Ovaj njihov posjet bio je u toliko interesantniji za mene, jer je sa njima dosla i Tina (kcerka). Imale smo se priliku druziti samo par dana, zbog raznoraznih drugih obaveza. Kada su najavili svoj dolazak i rekli da i Tinica dolazi s njima nije bilo kraja mom odusevljenju, stvarno sam bila sretna sto cu poslije toliko godina vidjeti svoju prijateljicu.

S tom curom sam sjedila u skolskoj klupi u prvom osnovne, u njezinom drustvu sam docekala skoro svaku Novu godinu. Svaki vikend, il kod nas, il kod njih, il kod pokojnog Želje Šipke i Brane.
Prvi put dozivala duhove, prvi put razbile koljeno, prvi se put spustale Vrbasom (Rekavice).

I onda bude sta bude,… godine prodju i poslije jedno 15 godina dolazi ta djevojcica koja danas skace iz aviona sa 4 500 m. Koja je visa od mene za jedno dvije glave (sto iskreno nije opste tesko). I kojoj kad je hladno je vazno da ima carape.

Puno vise je proslo Novih godina koje nismo slavile zajedno nego onih sto jesmo.
Grubo mi zvuci rijec nepoznam, nepoznat, jer niko mi ne moze i ne smije reci da ja svoju Tinu ne poznam, mada je to gorka istina koju ne zelim ni sama sebi priznati.

Ali tako je prihvatiti cinjenice i krenuti dalje u borbu s vremenom i razdaljinom i nadati se da cemo jos koju Novu docekati u istom drustvu na bilo kojoj strani svijeta. Vazno je da imamo priliku se ponovo upoznati.

U Zagrebu je bilo lijepo kako mozete vidjeti!

P.S. Na slici gore, s lijeva na desno: Marjan (suprug), baka Jelica, tata Zdravko, cika Ahmet i teta Slava.

Miris Bosne

Ljeto polako prolazi, u Pittsburgh stizu prelijepi jesenji dani, jos jedna godina se blizi svom kraju. Sto je covjek stariji, cini se da dani prolaze sve brze i brze. A kao da je to bilo jucer, kada je proljece stiglo u ove krajeve i kada se covjek radovao svakom lijepom danu nakon zime koja se ponekad zna neocekivano produziti.

Materijala za nove priloge ni od koga, cini mi se da su se vec svi zamorili od ‘blogiranja’. Obicaj da se posalje koja fotografija sa druzenja, putovanje, posjete starim prijateljima, odmora, rodjendana, iz vrta, kuhinje... se polako zaboravlja. Cini mi se da se vrlo brzo zasitimo svega i da nakon pocetnog odusevljenja svi padamo u nekakvu letargiju.

Prelistavajuci albume da nadjem nesto sto bi mi moglo posluziti kao podloga za jos jedan prilog, naletih na ovaj fotos tegli, u kojima se, ovdje u jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta, pravi sok od ruze na stari bosanski nacin. Mi Bosanci (neki) izgleda ne znamo drugacije, bar ova moja generacija. Ma gdje da se nalazimo, ma kakvim aparaturama i tehnikom da smo okruzeni, uvijek nastojimo ubaciti i nesto iz onog naseg vremena i kraja. Uz svu ovu ‘brzu hranu’, nebrojene proizvode upakovane i spremne za brzu pripremu, nadje se i onih koji pokusavaju da zaustave vrijeme, da ga povuku unazad, u neko doba kada se nije moglo otici u trgovinu i kupiti sokova i drugih napitaka za narednih mjesec dana.

Iako smo u prvim danima zivota u novom kraju mislili da cemo se morati odreci mnogo toga na sto smo se navikli, malo po malo smo pronalazili stvari iz starog kraja. Polako smo shvacali da se u ovoj Americi moze naci ama bas sve, samo se treba malo potruditi. Nasla se tako i vegeta, i germa, i cokoladice zivotinjsko carstvo, koje sam vec spominjao.

Tako je jednog dana u nas vrt stigla i ruza, ona prava ‘bosanska’, ona od koje se pravi odlican ruzin sok. A kako se to desilo, evo price.

Jednog jutra, prije nekih 7-8 godina, pri Nerinom ulasku u laboratoriju u kojoj je tada radila, osupnu je poznati miris. Cijela laboratorija je bila ispunjena mirisom ruze, one nase 'domace', ni divlje ni pitome, koji se sirio iz vazne na stolu jedne od Nerinih radnih kolegica. Iz razgovora koji je slijedio, ispostavilo se da je ruza jos davno stigla iz Italije, a donio ju je djeda radne kolegice Italijanke. Huanita! (cudno ime za Italijanku) obeca da ce u jesen, ili kada za to bude pogodno vrijeme, iskopati par korijena i donijeti ih, pa ako bude srece, imat cemo i ruzu koja ce nas podsjecati na stari kraj.

Tako i bi. Korijenje je presadjeno, ruza se primila i nakon par godina je bilo dovoljno cvjetova da se mogao napraviti prvi sok. I kako tada, tako i danas. Svake godine u proljece u jednom vrtu u Carnegie-u u srcu Pennsylvania-e, na suncu bljeste tegle sa ruzinim sokom. I limuntoz je pravi, nabavljen u jednoj ruskoj prodavnici u, vec davno prije spominjanom, Strip District-u. Boja i ukus isti kao nekad. Onaj poznati ukus koji budi sjecanja na stare krajeve, basce, balkone i prozore na kojima se mogla vidjeti ista slika.

U stvari, mozda zivim u zabludi, mozda ruzinog soka u mom starom kraju vise ni nema. Mozda on zivi jos samo ovdje na novom kontinentu. Poznavajuci mentalitet novopridoslih, nisam siguran da ga netko od njih priprema, jer tamo je mnogo onoga sto je vezano za otjerane postalo sinonim necega sto se po svaku cijenu mora potisnuti u zaborav.

Sok od ruza nije jedina veza jednog vrta u dalekoj Americi i starog kraja. U njemu se nasla i ciklama sa Sehitluka, olijander sa Hvara, neven iz Slavonije, a u povrtnjaku se moze naci salata, tikve, te mahune (stigle) iz Norveske. Da, umalo zaboravih i djetelinu, kupljenu u Banjaluci, koja polako ali sigurno jaca svoje pozicije u njegovanom travnjaku, a na cudjenje prvih susjeda.

Sta reci. Izgleda da sva cuda suvremene tehnike i svi oni silni specijalno obuceni sluzbenici nisu odradili svoj posao. Bosna je prosvercovana u Ameriku. Na nasu srecu. Ili mozda...

Glas iz starog kraja

O banjaluckom Elektrotehnickom fakultetu sam pisao par puta na ovim stranicama, bilo da sam se prisjecao lijepih trenutaka koji ostaju u sjecanju svakom ko je dio zivota proveo studirajuci (narocito u ono nase doba, kada su se predmeti mogli prenositi s godine na godinu, pa se moglo diciti ‘titulom’ apsolventa godinama), bilo da sam pokusao nesto reci i o onoj tamnoj strani, o kojoj vecina ne voli da razgovara.

Fakultet sam zavrsio davno (trebalo je nekoliko godina da dobijem diploma nakon diplomiranja, a za magisterij kao ‘suvenir’ imam samo nekakvu potvrdu otkucanu na pisacoj masini), na njega svratio samo jednom poslije rata da priupitam imaju li namjeru da svoje ‘papirnate’ obaveze ikada izvrse (da budem iskren, nitko me za papire ne pita, samo sam zelio vidjeti kakva ce biti reakcija), i ne bih se na njega vracao da mi prije par dana ne stigose informacije o dugogodisnjoj borbi jednog od njenih clanova sa grupom koja fakultetom upravlja kao sa privatnom imovinom.

Kakvi su se ljudi okupili na ovoj instituciji, saznao sam jos jako davno. Jos u ono ‘mirnodopsko’ doba, igrale su se raznorazne igre, ali mi tada nisu bile posebno zanimljive. Nisu me se direktno ticale, pa na njih nisam obracao paznju. A vjerujem ni vecina nas koji smo imali srecu (ili nesrecu) da jedan dio svog zivota provedemo u neuglednoj zgradi u sjeni Ferhadije, bez ijedne imalo ozbiljnije laboratorije, prostorije za ucenje, strucne knjige napisane od strane uvazenih profesora.

Bilo je tu izvanrednih ljudi, ali i dosta kukolja. i kao sto to obicno biva, ako ga na vrijeme ne cistis, kukolj se sve vise siri i na kraju prekrije sve ostalo. U tome imam licnog iskustva jer evo vec vise od 10 godina pazljivo uzgajam svoj travnjak i znam koliko je napora potrebno da bi ga zastitio od korova. Ovdje, uz vlastiti rad, na srecu imam na raspolaganju i sredstva za suzbijanje korova (iako ih nerado upotrebljavam), pa rezultati neizostaju.

Citajuci o nevoljama kroz koje jedan od zaposlenika ovog naseg fakulteta prolazi vec godinama, prisjetih se nekih od glavnih aktera u ovim prljavim igrama. O jednom od njih sam vec nesto pisao ali, zbog svojih ‘zasluga za narod’, zasluzuje da se o njemu jos nesto kaze. Aco Iliskovic, nekada veoma cijenjeni profesor (bar je u jednom period svog zivota to bio), je svoje pravo lice pokazao u trenucima kada prljavstina ispliva na povrsinu. Njegova predavanja sam cijenio, zabiljeske sa njegovih predavanja pretocio gotovo u knjigu (moju teku sa zabiljeskama su koristili mnogi), naucio dosta toga iz elektronike. Cijenio ga kao covjeka, jer se za takvog prodavao (kada je to bilo samokorisno). Sjecam se kako se sprdao sa zivotom i sistemom u bivsem Sovjestkom Savezu (pricali su mi to oni koje je vodio na ekskurziju po Rusiji), kako je bio veliki komunista, kada je to bio probitacno. Sjecam se kako se borio kao lav da smakne kolegu koji je napravio incident na nacionalistickoj osnovi (bio malo vise popio, pa rekao sta stvarno misli). Mislio sam da to cini iskreno, da mu je stalo do sistema u kojem je ostvario sve svoje ciljeve i da se bori da neki tamo pronacionalisticki elementi ne poruse sve ono sto je desetljecima stvarano. Mi, koje politika nije previse zanimala, o takvim stvarima nismo puno razmisljali, ali smo znali da se na fakultetu vodi pravi mali rat.

I onda jednog dana dodje pravi rat. I nas ‘uvazeni’ profesor promijeni ekipu i dresove. Postade jedan od glavnih igraca. I ne samo on, nego i vecina koja je prije igrala u ekipi koja je nekad dobijala. Odnos snaga se promijenio i Aco, inteligentan po prirodi, je znao da na vrijeme treba promijeniti klub i uigrati se sa novim – starim igracima, inace se izgubi mjesto u ekipi. Sada je bio u istoj ekipi u kojoj je njegov ne tako davni suparnik vec igrao, ali ga je veoma brzo nadmasio svojim majstorijama. Postao je najbolji igrac, o njemu se govorilo i pisalo, poceo je cak da preuzima ulogu trenera.

Kada sa ove distance od nekih 15-tak godina razmisljam o ljudima tipa Ace Iliskovica, shvatim u kolikoj zabludi su mnogi od nas zivjeli godinama, ne videci sta nam se radi iza ledja. Obrazovali su nas ljudi koji su cijeli zivot nosili maske na licima a mi to nismo primjecivali. Oni su stvarali drustvo prema svojim potrebama i grabili sve sto se zgrabiti moglo, cuvajuci u rukavima adute za novu igru, kada za to dodje vrijeme. Oni su ti isti koji ubijaju nadu da za mlade na onim nasim prostorima ima buducnosti. Ne mogu ni da pomislim kako je moguce da itko takvim ljudima vjeruje, da crpi znanje i uci zivot od takvih koji su sve zivotne vrijednosti bacili pod noge. A izgleda da su takvi sada na cijeni, jer prema onome sto sam procitao iz onoga sto mi je doslo pod ruke o dugogodisnjoj borbi Dr. Radojke Prastalo sa Acom i njegovom klikom, gotovo da ne postoje snage na tim nasim prostorima koje im se mogu suprostaviti.

Radojke Prastalo se sjecam onako kao kroz maglu. Cini mi se da je bila asistent na tom nasem Elektrotehickom fakultetu u danima kada sam ja vec uveliko bio apsolvent. Ne vjerujem da sam s njom ikada progovorio rijec, ne poznajem je licno, pa ne mogu tvrditi da je ono o cemu ona pise i za sto se bori potpuna istina. Zbog toga ne mogu da stojim iza navoda koje ona iznosi ali, poznavajuci ‘igrace’ o kojima Radojka govori, vjerujem da su u stanju igrati ove prljave igre o kojima ona govori. Jer ono sto su nam ovi nasi ‘intelektualci’ uradili iza ledja ne ostavlja nikakvu sumnju da su spremni da se okrenu i protiv ‘svojih’ ako im je to u interesu. A onih drugih, uostalom, gotovo da i nema (u stvari ima ih, ali vise nisu smetnja, jer ne igraju u istoj ligi), pa nemaju na kome da ‘vjezbaju’ nove prljave trikove koje su u medjuvremenu uvjezbali.

Volio bih znati (mada znam da to nikada necu saznati), da li se ti ljudi boje boga, jer sada su, gotovo po pravilo, svi postali veliki vjernici, i u njega se zaklinju. Volio bih takodjer znati sta o njima iskreno misle njihova djeca, koja su, zahvaljujuci njima, takodjer stekli privilegije i uzivaju u plodovima njihovog prljavog posla. Jednog smo nedavno culi na ovim stranicama i mogli bar malo steci utisak kako ta generacija razmislja. Da je moj pokojni otac radio stvari kakve su Aco i njemu slicni radili, do groba bih se stidio.

Radojci zelim da ustraje u njenim nastojanjima, jer ako ona i njoj slicni jednog dana ne prevladaju, buducnost za one nase krajeve ne izgleda sjajno. A onima koji zele da vise saznaju o njenoj borbi preporucujem da procitaju ovih par dokumenata:

Clanak u Reporteru.
Obrazovanje-korupcija.
Reforma skolstva.